Ivan Lovrenović

U izdanju Frakture (Zagreb) izašla je knjiga Ivana Lovrenovića Dva vijeka, jedan vijek, s podnaslovom Ljetopisni triptih. Opremljena je dvama signalnim citatima: „Suzdrži se od suđenja i prekini svaki put kad ti nedostaju obaveštenja.” Robert Musil (O gluposti), i: “Pravdu može tražiti ko je i sam pravedan; za­konitost, ko je bio zakonit; milosrđe, ko je bio milosrdan.” Fra Josip Markušić.

U autorovom Prologu stoji:

Od sultanskih reforma u polovici Devetnaestoga stoljeća provo­đenih nemilosnom rukom seraskera Omer-paše, preko neočeki­vano duge i krvave primopredaje Bosne trideset godina kasnije iz ruku imperijalnih carigradskih u ruke imperijalne bečko-peštanske, te do Prvoga pa ubrzo za njim Drugog svjetskog rata u Dva­desetom stoljeću, u kojemu se smjenjuju dva domaća svevlašća: srpske krune, za njom komunističke partije, s četverogodišnjom epizodom ratne strahovlade Endehazije (a sve se završava slomom Jugoslavije i užasima rata u Bosni na kraju stoljeća) - stotinu je i pedeset godina u kojima bosanski svijet nakon vijekova historijske nepomičnosti biva zahvaćen dinamikom silovitih promjena na svim poljima života, te sukcesivnih potresa s klimaksima krvi i ma­sovnoga zločina; s bezutješnim ponavljanjima ljudskoga zla i ljud­ske patnje.

U tome velikom vremenu, o tome vremenu, svjedoče svojim tekstom, svaki na svoj način, trojica pisaca, bosanskih franjevaca - Anto Knežević, Josip Markušić, Ljubo Hrgić. Svima im je kao literarni emancipator prethodio Ivan Frano Jukić.

Fratarski su rukopisi u Bosni kao ponornice u kršu: izgube se, onda se samo prenosi priča o njima, pa se u jednom trenutku pojave, nečije ih oči ugledaju i ostave svjedočanstvo o tome, zatim ponovo propadnu. Dugo se o njima ne zna ništa i ne čuje ništa, i kada se već izgubi nada, pa i sama vjera da su ikada postojali, opet iskrsnu. Ako imadnu sreće da ih nečija odana ruka prepiše, fiksira, umnoži - prežive. Drugi ponovo potonu i propadnu, neki zauvijek.