Ivan Lovrenović

Iz dnevnika

1995.

Posestrima hrvatskoj i srpskoj, nepovratno se uobličuje bošnjačko-muslimanska povijesna i politička mitologija o naciji i državi. Hiljadugodišnji kontinuitet, linearan, neprekinut i čvrst, od „bogumila” i Crkve bosanske, do današnjih Bošnjaka-muslimana. Neprekinut kontinuitet države Bosne od Kulina do Alije, islam: idealna religija, Turci i islamizacija: ništa traumatično, dapače, dobrodošlo, Hrvati i Srbi: došljaci. Nemaš nikakvih iluzija. Primjeri srpski i hrvatski sasvim uvjerljivo pokazuju da otrežnjenja od te vrste pjanstva nema. Barem da se zabilježi i zna ironični paradoks: bajka o „bogumilima“ izvorno je konstrukt Rima i Katoličke crkve, snažno ju je forsirala austrougarska kulturna politika u Bosni, učvršćivali su je Hrvati, hrvatska književnost i znanost: bosanski fratarski pisci kroz XVII, XVIII, XIX stoljeće, zagrebački svećenik Rački svojom monografijom 1870, polihistor Truhelka, pa sve do Šidaka i do Krleže s njegovom protoreformacijskom i „socijalističkom“ tezom o bogumilima. (Po Račkome Krleža uči o bogumilima i Račkim se oduševljava još u mladim danima: „Franjo Rački. Jedan od naših historijskih preteča: bogumilstvo. Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku, a to nam je morao objasniti i pokazati jedan pop. Sve je otkriveno tek jučer. Ima tek da se napiše hrvatska historija. Sve je još uvijek na veoma bijednom, mucavom, barbarskom početku.“ - piše u januaru 1918.) I Safvet-beg i Mak Dizdar bogumilsku su bajku uzeli iz te, druge ruke. I iz ruke Solovjeva, Aleksandra Vasiljeviča, genijalnoga rusko-srpskoga fantasta o bogumilima-manihejcima-dualistima. I velikoga nesretnika.*

Međutim, velika poezija, umjetnost općenito, ima paradoksalnu sposobnost: nastajući i na povijesno labavim ili fiktivnim osnovama i proizvoljnim konstrukcijama, nadilazi ih i čini irelevantnima njihovu činjeničnu nepouzdanost, stvarajući samosvojne forme i strukture, relevantne na drukčijim razinama i u drugim diskursima. Tako je tobožnja „bogumilska Bosna“, kao povijesno-ideološki konstrukt magične sugestivnosti, u poeziji Maka Dizdara i u esejima Miroslava Krleže poslužila kao osnova za stvaranje snažnih vizija, u kojima nova, estetska stvarnost teksta postaje neovisna o svojim problematičnim polaznim impulsima.

___________________

* Aleksandar Vasiljevič Solovjev (Kalisz, Poljska 1890 - Ženeva 1971). Nakon što je 1946. došao iz Beograda u Sarajevo, osnovao je Pravni fakultet i s velikim žarom ispunjavao sveske Glasnika Zemaljskog muzeja eruditskim tekstovima iz paleografije, heraldike, sfragistike, arheologije, pravne povijesti. Zatvoren je godine 1949. kao IB-ovac, odležao 18 mjeseci, te se po izlasku iz zatvora spasio bijegom u Ženevu, gdje je i umro.

2000.

Dugo ti je trebalo da se istinski, po vlastitom nagnuću i u intimnom čitanju suočiš s Krležinim tekstom. Kako je bilo moguće to kašnjenje? Valjanih bi objašnjenja možda moglo dati varcarsko dječaštvo u pedesetim i zagrebačko mladićstvo u pedesetim-šezdesetim godinama Dvadesetoga vijeka, kada se živi deklasirano, pognute glave, u dubokom suterenu bilo kakve ozbiljnije društvenosti, s neizrečenim a snažno direktivnim obiteljskim iskustvom -  da se ima biti Bogu zahvalno što je i tako kako jest, i da je važno sklanjati se. Sve iznad toga bio je negdje visoko gore paralelni svijet i život, s kojim moj ne samo da nije imao doticaja, nego se na doticaj nije ni pomišljalo, od njega se zaziralo.

U crkvu sv. Marka na Gornjem Gradu odlazio sam, dok nisam prestao, nemajući pojma da je u nju odlazio, dok nije prestao, dječak Miroslav Krleža pola stoljeća ranije. Četiri godine sjedio sam u gornjogradskoj gimnaziji na Katarininom trgu, a nikada nam nije bilo spomenuto da je u njoj istoj klupe derao prije pola stoljeća učenik Miroslav Krleža nakon fijaska u gimnaziji donjogradskoj.

Kad je Krleža napokon provalio u moj svijet, kasnih šezdesetih, išlo je to po dvostrukoj liniji. Po jednoj: kulturnopovijesni eseji (Illyricum Sacrum, Bogumilski mramorovi, Zlato i srebro Zadra...), starohrvatska kršćanska arhitektura, makedonska i srpska srednjovjekovna freska, bosansko mramorje, bogumilstvo - sve kao dokazi snage i samosvojnosti „južnoslovjenske civilizacije“ naspram Istoka i Zapada.  Po drugoj: Sprovod u Theresienburgu. Djetinjstvo u Agramu 1902-03. Na rubu pameti. Banket u  Blitvi I-III. Prve knjige Zastava...

Iskustvo s prvom linijom: od zarazne sugestivnosti i od jezičnoga vatrometa tih eseja s više nego problematičnom osnovom in rebus historicis, od te puste ideologije dakle, valjalo se hladiti dugo, na mahove, do konačnoga izliječenja. Iskustvo s drugom: i Sprovod i Djetinjstvo i Banket i Zastave... i danas čitam jednako zatravljen melankoličnom ljepotom i gustom stravom tih novostvorenih svjetova u jeziku, koji je cio jezik za sebe. Često mi se javi rečenica koju je Krleža izgovorio ne znam više komu ni kad, valjda Čengiću, jadajući se na to kako od suvremenika nije književno prepoznat, pa veli: doći će poslije mene neki koji će otkriti: imali smo pjesnika.

2007.

Krleža - Andrić. Potpuna divergencija u poetikama i svjetonazorima, u karakterima i temperamentima, antipatija u privatnim odnosima. Prvi ju je teško susprezao, drugi njome savršeno vladao. U razgovorima s Ljubom Jandrićem, Andrić će Krležinu pojavu lucidno opisati pomogavši se Flaubertovom karakterizacijom Balzaca: „On je jak čovek koji je žestoko razumeo svoje doba.”

No njihova privrženost ideji pa i ideologiji jugoslavenske kulture nije toliko divergentna kao što može izgledati kad ih se pojednostavljeno politički definira: Krležu kao federalista, Andrića kao integralista. Davna njihova ideološka polazišta jesu različita: mutni a magnetični mitrinovićevski kult naroda, vere i rase, koji je Andrić pod starost preformulirao u narodnu svest i epiku (kao svoje uzore), i Krležina utopija južnoslovjenske civilizacije i povijesne magistrale bogumili – Križanić – Kranjčević, imaju različito porijeklo i karakter s obzirom na znanstveno-filozofske koncepcije i socijalno-povijesne interpretacije iz kojih proizlaze, ali cilj i „vjera” su im zajednički: prevladavanje loše povijesti kroz političku i kulturnu integraciju na „južnoslavenskome narodnom reljefu” (Krleža) u kojoj će prestati razlozi za međusobno sukobljavanje, a biti otvorena mogućnost za rascvat nove kulture utemeljene na najboljim „našim” tradicijama, i kreativnim potencijalima. Drama Titova sukoba sa Staljinom i razlaza Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom za Krležu predstavljala je političko-ideološku pozadinu kakvu je samo poželjeti mogao. Na toj pozadini on je razvio svoje stare zamisli i formulirao ih u čitav tertium datur koncept nepodlijeganja ni Istoku ni Zapadu. S jednakom energijom radio je na intelektualnom uobličavanju svojih vizija i na organizaciji izvedbenih projekata (izložba medijevalne umjetnosti u Parizu, pokretanje izrade Enciklopedije Jugoslavije). Andrić, pak, prihvaća se dužnosti poslanika Narodne skupštine Bosne i Hercegovine (iz travničkoga okruga), a zatim i poslanika u skupštini Jugoslavije, dvaput zaredom biva predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije, a na nagovor intimnoga prijatelja, starog revolucionara Rodoljuba Čolakovića, pristaje postati i članom Komunističke partije. O svome jugoslavenstvu Andrić 1971. godine Ljubi Jandriću govori ovako: „Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine, kad je Komunistička partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksističko shvatanje. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam – i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja!”

Pod starost mijenjati uvjerenja nisu morali ni jedan ni drugi, imali su sreću: na vrijeme su umrli. U mladosti, na početku Dvadesetoga stoljeća, bili su svjedoci i sudionici „tjeranja Austro-Ugarske s našeg ognjišta” i nastanka južnoslavenske političke strukture koja će, uz kratku cezuru 1941-45, trajati do pred kraj toga čudesnoga i užasnog stoljeća, i koja je njima uza sve krize koje je proizvodila i kroz koje je prolazila, izgledala kao konačna i trajna struktura. Bila je ona i veliki, kulturno i jezično raznovrstan a ipak dovoljno integriran sociokulturni ambijent da bi njih dvojica u njemu figurirali kao apsolutne književne i kulturne veličine, kao svojevrsni amblemi te kulture, svaki u svojemu formatu. Veza je morala biti povratna: sigurno je da su i jedan i drugi taj ambijent držali i osjećali, makar i ne na identičan način, poželjnim razrešenjem i ostvarenjem historijskih južnoslavenskih političkih i kulturnih lutanja i traženja.

Ni jedan od književnih velikana nije, dakle, doživio ono što smo doživjeli mi: da vidi potpun historijski slom, u moru krvi i zločina, svih koncepcija „narodnoga jedinstva” obnavljanih stoljeće i pol u različitim ideološkim projektima i političkim realizacijama. Slom taj nije bio izazvan izvana, kao u Andrićevom iskustvu 1941-45, što mu je moglo ostavljati iluziju o „svom narodu” kao o koherentnoj stvarnosti, nego iznutra, voljom voljenih naroda i krvavim radom narodne svesti, pri čemu se naslijeđe epike ponašalo kao praktičan priručnik za činjenje zvjerstava nad bliskim drugima. Da je mogao to doživjeti, Andriću bi se tek tada srušio sav svijet, upoznao bi jedan novi oblik „premoći zla”, jer bi bio doveden, pod potpuno „praznim nebom”, pred pitanje o smislu vlastitih uvjerenja, na koje ne bi imao nikakva odgovora. Najmanje onako uzvišenoga i heroičnog, kakav je imao 1941, pozivajući se na Hölderlina: „Pjesnik treba da ide s narodom.” Opisujući Jandriću tadašnji svoj izbor, Andrić kaže: „Sam sebi zadao sam tvrdu veru: poći ćeš i ti sa svojim narodom. Pre ćeš umreti nego uraditi drugačije! Pisac koji želi da piše o svom narodu mora biti zajedno sa njim. To je osnovni koren na koji se naslanjaju i njegova reč i njegovo delo.” U svjetlu našega iskustva 1991-95, kako to najedanput zvoni operetnom praznoćom i jeftinim patosom! Pitanje s kojim bi Andrić bio suočen tih, naših godina, bilo bi surovo jednostavno, a za njega nemoguće: s kojim ćeš narodom poći, kao sa svojim? Pogotovo: u Bosni, za koju je govorio: „Sve moje je iz Bosne“! I moralo bi biti tako, da bi sa sleđujućim užasom otkrio kakva je laž narodna svest, i u što je pervertirala epika. U kakvu se povijesnu prašinu, konačno, sorilo njegovo jugoslovenstvo - svi njegovi politički ideali i cijeli njegov politički život!

A Krleža? Što bi imao od toga da se može pozvati na svoj više puta obnarodovani strah i zloguko predviđanje da će se naši narodi poslije Titove smrti poklati kao u balkanskoj krčmi kad se pogase lampe? Često sam se pitao: kako se taj stari skeptik sklon „sumnjičavom hamletovskom kriteriju“, dubinski znalac infernalnosti dvorske politike i usuda malih a grabežljivih naroda, tvorac vizija što se zovu Banket u Blitvi i Zastave, kako se, dakle, taj morao osjećati živeći godinama u laži Brijuna i šah-partija sa socijalističkim monarhom,  demokratski doživotnim šefom države, u epohi pijanih zaduživanja bez realnog pokrića, u državi s tajnom policijom i vojskom kao samovlasnim strukturama... Kako se morao osjećati, kako misliti o toj laži i o sebi u njoj - barem u trenucima u kojima se kasnonoćno svjetlo iznad postelje napokon ugasi i kad se očajnički želi san, a njega nema i nema, neće na oči, koje budne i širom otvorene zure u mrak gust kao tijesto.