Ivan Lovrenović

Kada je Neven Jurica u jednom važnom ali zaboravljenom eseju, objavljenom 1980. u novosadskom časopisu Polja, tragao za ishodištem književnosti „hrvatskih fantastičara“, našao ga je u jednoj pripovijetci Irfana Horozovića, objavljenom 1972. pod nazivom Zelena deva, u zbirci Talhe ili šedrvanski vrt. Veli Jurica:  „Parafrazirajući poznatu tvrdnju Dostojevskog: „Svi smo mi izašli iz Gogoljevog Šinjela“, reći ćemo i, dakako, pokušati dalje objasniti, da je cjelokupna hrvatska mlađa proza, pisana unutar žanrovskih konvencija književne fantastike, razumljiva iz Horozovićeve Zelene deve. Štoviše, ova alegorija krije u sebi konstruktivne i destruktivne elemente koje mlada proza bez ostatka prihvaća.“ 1980. je godina u kojoj hrvatska fantastična proza više, zapravo, i ne postoji. Kao da je njezino povijesno razdoblje, njezino courte durée kurzorno obilježeno dvama esejima – „Astrolabom za hrvatske borgesovce“ (1972) Branimira Donata i rečenim Juričinim. Dok „Astrolab“ otvara diskusiju, omeđuje polje „nove književnosti“, „Zelena Deva“ ga zatvara, stavlja točku na davno prošlo vrijeme i prepušta ga polju znanosti o književnosti. I prepušta „hrvatske borgesovce“ strujanju koje će ih odnijeti u krimić (izmiješan s fantastikom), krimić (u čistoj formi), novi realizam, izdavaštvo, čak i u umjetnost kuhanja. Jedan će se „borgesovac“ vratiti u zemlju bosansku i preuzeti „dvojno državljanstvo“ pa postati „hrvatsko-bosanski borgesovac“, da bi, potom, nastavio raditi na vlastitoj poetici koja će ga odvesti od argentinskog uzora i inaugurirati u kanon bosansko-hercegovačke književnosti s neizbježnom etiketom „postmodernizma“. No zaboravimo etikete i približimo se suštini. A ona je u beskrajnome bogatstvu tekstova Irfana Horozovića.

Paleta žanrova u kojima se kreće, a neke je znanost o književnostima neopravdano zapostavila, svjedoči o njegovom neiscrpnom talentu. Povratak u prošlost (Karta vremena), revalorizacija mitova (Imotski kadija), bolni urezi u traumatsku sadašnjost (William Shakespeare u Dar es Salaamu), egzil (Quadriga), sve to u sfumatu, u prikrivenosti koja traži prepoznavanje – Horozovićeva je proza izazov za čitateljstvo, izazov uvijek novog otkrivanja sublimiranog u ponovnim lektirama. I gledanjima. Pisac ovih redova rado bi dao nešto što mu je vrijedno da opet pogleda dramu Pehlivan Arif Tamburija, da je pogleda onakvu kakvu ju je uprizorio nezaboravni Živomir Ličanin, a kako ju je izvelo slijedeći njegovu sigurnu režiju Studentsko pozorište u Banjoj Luci, u Sali barake Mjesne zajednice Hiseta, nekih pedeset metara udaljenoj od kuće Irfana Horozovića, u Ulici (tadašnjoj) Ive Mažara. Kako se danas zove, ne tiče me se. Vauvan roman je za djecu u čijemu se središtu nalaze životinje, jedna od opsesija Horozovićevih. A poezija? Testament iz mladosti? Valja samo oslušnuti naslov… Što nam se njime veli? Postoji li neki drugi testament? Iz starosti? Abolira se njime onaj prvi? Asocijativni se nizovi smjenjuju, traže tumačenje, otvaraju se prema njemu, ali istovremeno zatvaraju, tvoreći paradoksalne hermeneutičke krugove iz koji izlaza nema, samo nove interpretacije, upisivanja novih značenja u ovu beskrajnu književnost. I onda: Kalfa. Pročitavši ga (a svi su kao na iglama čekali njegovo objavljivanje) tada mladi pisac ovih redova osjetio je mrzovolju, čak i odbojnost. Jer, zaboga, što u romanu koji se ispisuje na kraju dvadesetoga stoljeća ima tražiti struja svijesti? Što potpuno odvajanje od pripovjedne linije? Što suspenzija radnje? Zašto sam imao dojam da je riječ o roman à clef? Zato što mi je piščeva biografija bila poznata pa sam u roman učitavao autobiografske elemente ne pazeći na njegovu „koncentriranu razgranatost“? Pogotovu što je njegov autor u svojim ranijim (a i kasnijim) tekstovima zastupao dijametralno suprotnu poetiku. Mladi književni kritičar tada, srećom, nije napisao kritiku. Njegovo ostarjelo Ja u dirljivom oproštajnom tekstu Ivana Lovrenovića pročitat će sjedeću rečenicu: „Irfan je već autor zamašnoga opusa, prije koju godinu objavio je veliki roman Kalfa, svojevrsnu džojsovsku posvetu Zagrebu kakve do danas nema u hrvatskoj književnosti.“ Pripazimo: James Joyce, Zagreb. Zagreb u Kalfi je, ili se ja to varam, Dublin u Ulyssesu. Eto poziva na novo čitanje, zadatka za skrupuloznu znanost o književnosti, odbacivanje predrasuda iz prošlosti, ponovno otkrivanje književnosti Irfana Horozovića, velikog čarobnjaka riječi iz Baluk Abada.

A čovjek? Tihog glasa, trezven, razuman, beskrajno načitan, pamćenja koje je budilo divljenje i zavist. A tek strpljivost! Čitanje tuđih tekstova, rad s autorima na njima, idealni lik urednika koji nenametljivo savjetuje, uvijek na pravom mjestu, s okom fiksiranim na male greške, cizeliranim okom koje će ih popravljati, a da se to ne osjeti kao arogantna i ostentativna napasnost. I moderator. Mala sala Doma kulture, kraj sedamdesetih, rijedak gost, Danilo Kiš u najosjetljivijoj fazi borbe za Grobnicu za Borisa Davidoviča, predstavlja vehementno tu knjigu, i nagovještava objavljivanje Časa anatomije. Maše rukama, onako visok, govori glasno i retorički precizno, istovremeno sipajući žuč, na neprijatelje. A Irfan moderira (moderatio, na latinskom umjerenost, suzdržanost) i umnim i razložnim pitanjima vodi pitanoga ka pravim odgovorima, a mi, publika, začarani, upijamo njih dvojicu koji kao da vladaju svijetom. Biti tih i pustiti da napisana riječ odzvanja. Riječ o zavičaju, riječ o zemlji, riječ o svemiru.

Zbogom učitelju i prijatelju!