Ivan Lovrenović

Antal Molnár, Confessionalization on the Frontier. The Balkan Catholics between Roman Reform and Ottoman Reality. Roma: Viella, 2019, 266 str.

Konfesionalizacija i konfesionalnost nisu sasvim novi i nepoznati historiografski pojmovi, ali su ih istraživači tek relativno nedavno počeli sve češće primjenjivati u kontekstu tumačenja vjerske prošlosti osmanskog Balkana. Taj su koncept isprva razvili historičari evropske reformacije kako bi opisali paralelne procese “izgradnje konfesija” (njem. Konfessionsbildung), odnosno jasnijeg razgraničavanja katoličkih i protestantskih područja te kreiranja zasebnih i homogenih konfesionalnih identiteta u ranonovovjekovnoj Evropi, no princip konfesionalizacije može se s manje ili više uspjeha primijeniti i na razvoj vjerskih zajednica u drugim zemljama i državama. Osim toga, jasno je da su ti procesi koji su se odvijali u suvremenom katoličkom i protestantskom svijetu također imali stanovitog odraza i na kršćane Osmanskog carstva. Upravo tu temu – odnos katolika osmanskog Balkana prema reformama i konfesionalizaciji koje je među njima pokušavala provesti Rimska crkva tijekom 16. i 17. stoljeća, obrađuje nova knjiga Antala Molnára, objavljena na engleskom jeziku 2019. godine u Rimu.

Molnár je inače poznati historičar koji se do sada najviše bavio vjerskim temama, s naročitim fokusom na katoličke misije i trgovački svijet Balkana, te odnosima između Svete Stolice i Ugarske u 16. i 17. stoljeću. Bivši je direktor Mađarske akademije u Rimu i trenutni direktor Instituta za historiju Istraživačkog centra za humanističke nauke pri Mađarskoj akademiji nauka, te redovni profesor historije ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu Univerziteta Eötvös Loránd (ELTE) u Budimpešti, a zbog izvanrednih istraživačkih rezultata i organizacijskih sposobnosti papa Franjo ga je nedavno postavio i na čelo Papinskog komiteta za historijske nauke.

Njegova knjiga zanimljivog naslova – Confessionalization on the Frontier – sastoji se od uvodnog dijela i devet zasebnih poglavlja koja zapravo predstavljaju seriju srodnih članaka ranije objavljenih u zbornicima radova i periodičnim publikacijama, na engleskom, talijanskom, njemačkom i mađarskom jeziku. Potom slijede prilozi u formi kratkog rječnika manje poznatih osmanskih i južnoslavenskih stručnih termina te dvanaest detaljnih mapa, kao i opsežna bibliografija korištenih primarnih izvora i literature s pratećim registrom imena i mjesta.

Poglavlja obrađuju različite teme iz vjerske prošlosti katolika u Osmanskom carstvu, pa su tako posebni pristupi posvećeni balkanskim misijama u razdoblju prije osnivanja Kongregacije za širenje vjere (1622), odnosima mletačkih posjeda u Dalmaciji s osmanskima u Ugarskoj, borbama oko nadzora crkvenih institucija između trgovaca i crkvenih lica u Beogradu (1612-1643) i Novom Pazaru (1627-1630), utjecaju katoličkog svećenstva na izgradnju albanskog narodnosnog identiteta početkom 17. stoljeća, pokušajima ostvarenja unije Srpske pravoslavne crkve s Rimom u istom razdoblju, pontifikatu pape Inocenta XI (1676-1689) i njegovoj politici prema katolicima Osmanskog carstva tijekom Bečkog rata, kao i jednom neobičnom slučaju iz sredine 17. stoljeća kada se djevojka Magdalena Pereš-Vuksanović iz mjesta Jelaške kod Olova u Bosni, u nastojanju da očuva zavjet djevičanstva, svojevoljno prerušila u muškarca sve dok nije uspjela pronaći utočište u Rimu, prvo kao sluškinja, a potom i kao časna sestra.

Međutim, posebno mjesto u knjizi zauzima prvo i “noseće” poglavlje posvećeno najvažnijoj komponenti katoličke prisutnosti u evropskom dijelu Osmanskog carstva, franjevcima Provincije Bosne Srebrene. Riječ je o radu “Bosnian Franciscans between Roman Centralization and Balkan Confessionalization” (Bosanski franjevci između rimske centralizacije i balkanske konfesionalizacije, str. 17-29), koji je prvobitno bio objavljen kao prilog u zborniku radova Papacy, Religious Orders, and International Politics in the Sixteenth and Seventeenth Centuries (ur. Massimo Carlo Giannini. Roma: Viella, 2013, str. 211-229). U ovom poglavlju autor je dao jedan široki pregled historijata vjerskih odnosa u srednjovjekovnoj Bosni s posebnim naglaskom na uspostavu i razvitak Bosanske franjevačke vikarije koja se od samih početaka svoje djelatnosti nalazila u osobenom položaju. Franjevci su u zemlji bez etablirane katoličke hijerarhije na sebe preuzeli funkcije svih crkvenih ustanova čime su faktički postali jedini priznati i legitimni predstavnici katoličke crkve. To im je omogućilo da se postepeno pretvore u “najdinamičniju katoličku crkvenu ustanovu srednjovjekovnog balkanskog poluotoka” čiji je specifični status na periferiji katoličkog svijeta doveo do pojave zasebnih karakteristika koje su katoličanstvo u Bosni udaljavale od rimskih ideala i modela, prvenstveno jer je u institucionalnom smislu izraslo iz sȁmostānā te se nije htjelo pokoriti autoritetu biskupa. Time je, prema Molnáru, sa svojim monaškim i redovničkim karakterom bosansko franjevaštvo na paradoksalan način u sebi integriralo temeljne značajke srednjovjekovne Crkve bosanske i prenijelo ih u novo razdoblje. U tim promijenjenim okolnostima, osmanske su vlasti smatrale franjevce duhovnim i svjetovnim predstavnicima bosanskih katolika, i dok su u srednjem vijeku obnašali isključivo crkvene dužnosti, u Osmanskom carstvu njihova je uloga obuhvaćala i neku vrstu političkog predstavništva. Kako bi očuvali tu stečenu poziciju, bosanski franjevci su odbijali podčiniti se odredbama Tridentskog sabora i prilagoditi bosansko katoličanstvo biskupskom modelu. Zapravo, kako ističe autor, najveću prijetnju za Bosnu Srebrenu nije predstavljala osmanska vladavina nego katoličke tridentinske reforme koje su od sredine 16. stoljeća počele iskazivati sve veće zanimanje za katolike u Osmanskom carstvu. Bosanska franjevačka provincija bila je primorana lavirati između nerealnih centralističkih zahtjeva koji su pristizali iz Rima i stvarnih mogućnosti koje su im stajale na raspolaganju. Nastojeći očuvati svoje srednjovjekovne tradicije i strukture koje su bile prilagođene životu i radu u okvirima Osmanskog carstva, odbijali su te rimske pokušaje i ambicije, što je na koncu dovelo do neravnomjerne konfesionalizacije pošto se redovnička struktura katoličke crkve u Bosni nije posve slagala ni s idealima rimskog centralizma niti s konceptom državne crkve.

Obrađujući pojedine aspekte iz prošlosti katolika pod osmanskom vladavinom Antal Molnár je u svojoj knjizi pokrenuo iznimno problemsko pitanje o formiranju etničkih zajednica na Balkanu na temelju konfesionalne pripadnosti. Prateći istraživačke tragove Srećka M. Džaje (Konfessionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina. München: R. Oldenbourg Verlag, 1984), on s pravom naglašava da su i katolici Osmanskog carstva bili zahvaćeni širim procesima konfesionalizacije, ali i da vlasti teokratske islamske države u kojoj su živjeli, iako nisu pomagale ni otežavale oblikovanje vjerskih denominacija, ipak jesu sputavali njihov institucionalni rast, što je na koncu rezultiralo perifernim i neetabliranim katoličanstvom u Bosni i Hercegovini. Takva pozicija je značajno utjecala na identitetske procese koji su zahvatili bosanskohercegovačke konfesionalne zajednice u 19. stoljeću, i Molnárova knjiga to detaljno pojašnjava, značajno doprinoseći razumijevanju zamršenih vjerskih odnosa na širem balkanskom prostoru u ranom novom vijeku. Njezin moderni i inovativni pristup, kao i lagani čitljivi stil, toplo je preporučuju, kako stručnjacima, tako i široj javnosti zainteresiranoj za prošlost crkve i crkvenih ustanova u Osmanskom carstvu.