Ivan Lovrenović

Prije sedam godina Riječanin Saša Pavlić s križem na ramenu prepješačio je put od Rijeke do Zagreba u znak protesta protiv hrvatske Vlade koja je pod vodstvom Andreja Plenkovića planirala kupiti rabljene izraelske avione za tri milijarde kuna, a koja pritom nije izdvojila ništa za liječenje teško oboljele djece. Performans s križem riječkog aktivista naišao je na podršku dijela hrvatske javnosti, koja je u tome prepoznala humanu želju da se ukaže na težak društveni status bolesne djece, njihovih roditelja i njegovatelja, ali se nije svidio vladajućima, a ni nekima u Katoličkoj crkvi u kojoj su ga častili etiketama „crvenog“ i „lijevog“ križonosca jer su njegov čin razumjeli i kao kritiku Crkve koja je podržavala vlast.

Sedam godina poslije u Bosni i Hercegovini jedan drugi čovjek, stanoviti Josip Jelinić iz Ljubuškog, obilazi gradove s križem na ramenu i s krupnim slovima ispisanom porukom na prednjem dijelu majice – „hod za pomirenje naroda u BiH“. Ovdje nije riječ o performansu nego o hodočašću i „križnom putu“, kako Jelinić i mnogi drugi hrvatski katolici i svećenici teološki neispravno nazivaju pobožnost Puta križa. Na tu ideju Jelinić nije sam došao, nego ju je pozajmio od drugog čovjeka, a ima i podršku Crkve.

Na „Konferenciji o očinstvu“, održanoj u Zagrebu, u listopadu prošle godine, u organizaciji molitvene zajednice Nanovo rođeni, govorio je američki svećenik, evangelizator, karizmatik, misionar i „katolički stručnjak za očinstvo“ James Murphy. Stotinama okupljenih hrvatskih muškaraca, zabrinutih za budućnost očinstva i društveni status katoličkih muževa, specijalni američki gost se u svom svjedočenju pohvalio kako je, noseći križ na ramenu, prešao šest tisuća kilometara kroz Sjedinjene Američke Države. Učinio je to radi pokore i iz ljubavi prema svojoj domovini. Ta se bizarna ideja svidjela tridesettrogodišnjem Josipu Jeliniću te je odlučio za vrijeme ovogodišnje korizme prijeći tisuću kilometara noseći „križ oprosta“ kroz Bosnu i Hercegovinu.

Josip Jelinić svoje je hodočašće započeo na Čistu srijedu (Pepelnicu, početak korizmenog vremena) na brdu Križevac u Međugorju, a trebao bi ga, nakon što obiđe više bosansko-hercegovačkih gradova i mjesta dovršiti na Veliki petak na Šćitu, u Franjevačkom samostanu i crkvi Uznesenja BDM. Iza pothvata Josipa Jelinića koji on preuzetno naziva „Božjim projektom“ stoje i ljudi iz Crkve. Dobio je dozvolu i podršku mostarskog biskupa, a diljem BiH ga dočekuju radoznali vjernici koji mu pomažu nositi križ. U svemu tome sudjeluju i neki svećenici. Za to vrijeme Jelinić uživa i veliku pažnju medija koji svakodnevno objavljuju informacije o mjestima koja posjećuje. Križonosac iz Ljubuškog rado pozira, nonšalantno i lakomisleno govori o temama vjere, oprosta, mira i blagoslivlja svoje suputnike.

Prije nego se osvrnemo na Jelinićevo paradiranje s križem, uzimamo u obzir činjenicu da je riječ o mladom čovjeku koji je godinama indoktriniran od svojih duhovnih mentora. Riječ je o svećenicima karizmaticima koji manipuliraju katolicima na ovim prostorima. Njihovo se duhovnjaštvo poput zaraze širi među hrvatskim katolicima. Mnogi mladi katolici i općenito vjernici koji se suočavaju s ozbiljnim životnim teškoćama, traumama, psihičkim oboljenjima, iskustvima praznine i očaja, lako postaju plijen samoprozvanih karizmatika.

Važno je to imati na umu jer ljudi koji odlaze na karizmatske duhovne seanse nose teške životne rane. Neki od njih su traumatizirani u ratu, neki nose traume iz obitelji, braka i propalih odnosa, neki su doživjeli teška razočarenja, izdaje, zataje i nasilje od svojih bližnjih. Među njima su i oni koji su bolesni ili imaju bolesnu djecu. Svi ti ljudi vape za pomoći, čeznu da ih netko primijeti, da ih prati u životu, da im makar malo umanji životne teškoće. I umjesto da se Crkva ozbiljno posveti ranjenim ljudima, da im ponudi stručnu pomoć ili ih uputi na adrese na kojima tu pomoć mogu dobiti, ona ih izručuje duhovnim manipulatorima koji ih dodatno opterećuju nezdravom duhovnošću, namećući im terete koje sami na žele nositi i propise kojih se sami ne drže.

Riječ je također o elitističkoj duhovnosti, o ljudima koji sebe smatraju boljima od drugih, počevši od svećenika koji ih vode, koji su nametljivi i u najbližim odnosima, u župi i općenito u javnosti. U mnogim katoličkim župama u Hrvatskoj i BiH takvi vjernici stvaraju duhovni raskol, funkcioniraju kao župa u župi, fanatično i nametljivo zahtijevajući da i drugi slijede njihov put. Neki svećenici muku muče s takvim vjernicima, takozvanim „novoobraćenicima, nanovorođenima, novokrštenima“ (krštenje u Duhu Svetom), koji nisu zadovoljni duhovnom ponudom i koji stalno izmišljaju nove duhovne zahtjeve. Sve to podržavaju karizmatski svećenici, namećući se kao jedini ispravni tumači i svjedoci Božje riječi. Riječ je o slabo obrazovanim i teološki neukim svećenicima koji se često pojavljuju u katoličkim medijima, a mnogi od njih imaju i svoje vlastite medijske platforme. Nerijetko zloupotrebljavaju i nacionalne osjećaje ljudi, promovirajući patetično, a ponekad i isključivo domoljublje.

Josip Jelinić ima facebook stranicu  (Istina) na kojoj objavljuje duhovne sadržaje. Na toj stranici za koju preuzetno tvrdi da je njezin „prvi administrator Bog“, a on drugi, saznajemo i tko je taj čovjek koji ovih dana paradira s križem po BiH. Prema vlastitom svjedočenju, „obratio se“ 2015. godine. Njegovi duhovni mentori su svećenici koji sebe nazivaju karizmaticima, među kojima se ističe don Damir Stojić, hrvatski katolički stručnjak za seksologiju. Prema objavljenim sadržajima na spomenutoj facebook stranici, dominiraju teme o predbračnim odnosima i seksualnom moralu, posve u skladu s onim što ljudima govore i propovijedaju karizmatici koji čovjekovu duhovnost i vjeru svode na upravljanje genitalijama.

Saznajemo također da je Jelinić čest gost na duhovnim i molitvenim susretima u Hercegovini i Hrvatskoj, ponekad da bi slušao svećenike-karizmatike, a ponekad da bi i sam svjedočio o vlastitom obraćenju. Teško je pronaći suvisle riječi kojima bi se opisale i prepričale duhovne seanse na kojima se tako plitko i banalno govori o Bogu i čovjekovoj vjeri i duhovnosti. Koliko oholosti i preuzetnosti, koliko manipuliranja Božjim imenom i Svetim Pismom, koliko pobožne patetike i vjerničkog licemjerja, koliko duhovne sljepoće i misionarske želje da se mijenja druge.

Jelinić ima podršku i molitvene zajednice Nanovo rođeni, osnovane 2012. godine, koja kao i neke druge molitvene zajednice u Hrvatskoj upropaštava duhovnost ljudi uvlačeći ih u svoju usku, praktično sektašku, duhovnjačku ideologiju. Riječ je o „duhovnosti“ koja pod izlikom evangelizacije i duhovne formacije želi kontrolirate slobode i prava ljudi, propisivati što je vjernicima dopušteno, a što nije, što je kršćansko i katoličko, a što je grešno i svjetovno. Ta „duhovnost“ ima i političke ambicije, ona je protivna sekularnosti i rado bi utjecala na civilne zakone pogotovo kad je riječ o pitanjima koji se tiču čovjekove osobne slobode i odgovornosti.

Na tim duhovnim susretima i obnovama ima puno i mladih ljudi. Mlad je i Josip Jelinić, i donekle je razumljiva njegova želja da bude viđen, da učini nešto po čemu će ga ljudi pamtiti, ali ipak ne toliko mlad da ne bi mogao uvidjeti da to što čini nije u duhu Isusova Evanđelja i da je osobno obraćenje puno zahtjevnije od paradiranja s križem. Kako drugačije razumjeti njegovu samouvjerenost „da se obratio“, kao da obraćenje nije cjeloživotni proces, da je na pravom putu, kao da poznaje tajne Božjih putova, a pogotovo usporedbe s Isusom Kristom. Jelinić svoju paradu s križem kroz BiH povezuje s Putem križem Isusa Krista, između ostalog i zbog toga, jer je Isus u to vrijeme imao tridesettri godine koliko sada ima Jelenić!

Jelinića, njegove duhovne mentore, svećenike i vjernike koji ga podržavaju i prate treba podsjetiti da Isusov Put križa nije bio nikakva parada. Isus je doista bio osuđen, bičevan i razapet. To nije bila nikakva inscenacija, nego brutalno iživljavanje religijskih i političkih vlasti nad čovjekom koji im je smetao. U znak sjećanja na Isusov križ, prvi kršćani su obilazili mjesta Isusove muke, molili se na njima, a mnogi od njih su bili i ubijeni, najčešće razapinjanjem na križu. Iz toga je nastala kršćanska pobožnost Puta križa koja se zahvaljujući ponajviše franjevcima proširila katoličkim svijetom.

Pobožnost Puta križa uglavnom se moli u crkvama, kapelicama i svetima prostorima, ali ponekad i u prirodi, na mjestima gdje su izgrađene postaje Puta križa, u blizini crkava, samostana i svetišta. Pobožnost Puta križa moli se u tišini i sabranosti, u razmišljanju o Isusovom Putu križa u kojem se, bar u nekim postajama, mogu pronaći i vjernici i uopće ljudi koji trpe osude, nepravde, izdaje i nasilje od svojih bližnjih. Zbog toga ne priliči izrugivati Isusov Put križa, paradirati njime i svoditi ga na sredstvo osobne promocije.

Josip Jelinić često govori i o opraštanju. Iako se na prvu njegov poziv na mir i pomirenje u BiH čini plemenitim, dojam je da toj važnoj i teškoj temi pristupa olako, nedovoljno svjestan njezine zahtjevnosti i ozbiljnosti. Ako ičega ima u BiH, onda ima poziva na pomirenje, od vjerskih poglavara, političara, nevladinih organizacija. Uglavnom su to deklarativni stavovi koje ne prati životna praksa. Štoviše, poziv na mir i pomirenje se zloupotrebljavao i zloupotrebljava za osobne promocije i bogaćenje na račun žrtava i njihovih bližnjih. Uostalom, ne mire se narodi niti itko ima mandat da ih miri, ni religijske ni narodne vlasti, nego pojedinci. Pomirenje je osobni čin koji se ne može nikome nametnuti i koji u konačnici pripada čovjekovoj intimi, njegovom odnosu s Bogom i bližnjima.

Kad je riječ o pomirenju, ono se najprije treba dogoditi u čovjekovim najbližim odnosima, ondje gdje živi i s ljudima s kojima dijeli životni prostor. Josip Jelinić bi se za pomirenje mogao zalagati u svome Ljubuškom tako što će svoje sunarodnjake suočiti s istinom iz rata kad su se nehumano odnosili prema muslimanima (Bošnjacima). Mogao je posjetiti i obližnje hercegbosanske logore (Heliodrom, Dretelj, Gabelu…) i progovoriti o zločinima koji su počinili pripadnici hrvatskog naroda. No, to je teži i zahtjevniji put, a time bi vjerojatno navukao i bijes sunarodnjaka, uključujući i svoje učitelje karizmatike koji izbjegavaju govor o kolektivnoj odgovornosti. Lakše je neobvezatno i uopćeno pozivati ljude da se mire i vole.

U bosansko-hercegovačkom društvu ima previše javne, nametljive i goropadne vjere, posebno u vrijeme velikih blagdana. Vjera se ponajprije svjedoči osobno i u odnosima prema bližnjima i njome ne treba paradirati u javnosti. Na to je i Isus iz Nazareta upozoravao svoje učenike kad im je govorio o licemjernim pismoznancima i farizejima koji „vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima…“ Isto vrijedi i za vjerske simbole koji se zloupotrebljavaju kao sredstva osobne ili kolektivne promocije. Time gube na svojoj vrijednosti i tako se izokreće njihovo značenje i poruka koju nose u sebi.

Javne parade s križem nisu u duhu tihe i nenametljive pučke pobožnosti Puta križa, niti imaju išta zajedničko s Isusovim Putem križa. Takve manifestacije parodiraju značenje i simboliku križa u kršćanskoj duhovnosti, a u višereligijskom društvu mogu biti shvaćene i kao izraz političkog katoličanstva i želje za supremacijom nad drugima.

polis.ba