Ivan Lovrenović

Uz Dan škole u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom predstavljena je 20. travnja knjiga fra Stjepana Pavića Vjera, pamćenje i ljubav. Moji visočki profesori. Uz uvod fra Ivana Nujića, ravnatelja Gimnazije, o knjizi i o profesoru Paviću govorili su fra Stjepan Lovrić, dr. Enver Bektaš, dugogodišnji kućni liječnik u Gimnaziji, dr. Azra Kadić, iz visočke obitelji u kojoj se transgeneracijski prijateljuje s franjevcima, i Ivan Lovrenović.

Fra Stjepan Pavić, rođen u Hrgovima Donjim kod Gradačca 12. veljače 1939, cijelim životom vezan je uz visočku gimnaziju: u njoj se školovao i đakovao, u njoj bio profesor (klasičnih jezika i književnosti), tajnik, ravnatelj, u njoj stekao i status um᾿rovljenika, kako u šali kaže svome prijatelju dr. Bektašu.

U knjizi Pavić je dao  potrete petnaestorice franjevaca, svojih profesora. To su - redom poznate i cijenjene ličnosti iz bosanske franjevačke povijesti u 20. stoljeću - Lujo Zloušić, Berislav Gavranović, Rastislav Drljić, Paško Vešara, Celestin Vlajić, Domagoj Šimić, Anđeo Žutić, Mladen Brčić, Mijo Đeno, Ignacije Gavran, Borivoj Piplica, Mijo Bobetić, Šimo Šimić, Alojzije Ištuk, Bernardin Matić. Intimno uspomenski oblikovani, ti portreti sjajni su književno-pripovjedni medaljoni, u kojima se životna zrelost i snažna a suzdržana nostalgičnost stapaju u jedinstven amalgam izražajnoga majstorstva. Svoje motive za objavljivanje ove knjige Pavić je pregnantno opisao u uvodu (vidi niže). Pogovore u knjizi napisali su Željka Čorak i Ivo Pranjković.

Večer posvećena ovoj knjizi bila je prilika i da se šire osvijetle rad i djelo fra Stjepana Pavića, na prvome mjestu njegov dugogodišnji profesorski angažman. O tome je u svome izlaganju govorio fra Stjepan Lovrić, Pavićev učenik - baš nekako u evokacijskom i emotivnom ključu Pavićevih sjećanja na njegove profesore.

Višestruka je stvaralačka energija i biografija fra Stjepana Pavića - on je u jednoj osobi pisac, urednik i priređivač mnogih važnih izdanja, plodan prevoditelj, tvorac izuzetno ozbiljne galerije moderne umjetnosti i zbirke stare sakralne umjetnosti.

Da je među bosanskim franjevačkim piscima bilo i onih što su pisali latinske stihove nije bilo nepoznato. No, fra Stjepan je tu baštinu prvi, do danas i jedini, temeljito istražio. Rezultat je čudesna bilingvalna knjiga Latinske pjesme bosanskih franjevaca - Franciscanorum Bosnensium Carmina latina. Editionem curavit et traduxit, praefationem conscripsit commentariisque instruxit Stephanus Pavić (objavljena u Synopsisovoj biblioteci „Iz Bosne Srebrene“ 2015. godine). U njoj su pjesme četvorice autora - fra Ambroza Matića, fra Blaža Josića, fra Andrije Barukčića i fra Josipa Kovačevića. Pavić ih je priredio i majstorski preveo, te opremio uvodom i bilješkama.

U uvodu pod naslovom Daleke jeke, Pavić daje nekoliko znalačkih karakterizacija:

„Duboko su naši pjesnici usidreni u rimskoj poeziji ne samo latinskim jezikom, antičkim metrom i strofom, nego i mitološkom slikom svijeta, koja se često reflektira u njihovim pjesmama. Pjevali su u heksametru, elegijskom distihu i sapfičkoj strofi s horacijevskim odmorom. Tu je i jedna pastirska igra, Matićeva Dočeknica, dakako, na tragu Vergilijeva bukoličkog pjesništva. Budući da su oni kršćani, štoviše svećenici, zvuči anakrono kad ponekad zazivaju u pomoć bogove, kad se mole Apolonu, kad se obraćaju Janu, a Hermo im pored antičkih u kolo poziva i slavenske muze. Zajedno s pjesničkom slikom prenose u svoju poeziju i sav antički instrumentarij. Tu su Lari i Penati, Kastalija i Pind, buče Sava i Dunav, u Sutjesci se zeleni lovor. Od rimskih pisaca najomiljeniji im je Vergilije, a ima i citata iz Horacija i Ovidija. Od kasnijih pjesnika citiran je naš teolog i pjesnik Jan Panonije (Ivan Česmički) (1434–1472), velški teolog i epigramatičar John Owen (1563–1622) te slovački isusovac Sautel. (...) U bosanskih franjevačkih pjesnika zadivljuje nas znanje latinskog jezika i vrsno versifikacijsko umijeće: vrlo se živo služe takozvanim mrtvim jezikom, a mnogi njihovi stihovi ponekad zvuče kao u rimskih klasika. Ima u njih i unutarnjih rima i uspjelih slika. Jedna pjesma od dvadeset stihova ima akrostih i na početku, i na kraju, i u sredini. (...) Naši su se pjesnici školovali na rimskim piscima, i to onima iz najslavnijega razdoblja rimske književnosti, nazvanoga zlatnim, ali su mnoge sate pouke proveli i kod srednjovjekovnih i crkvenih pisaca. Jezik im je stoga puno bliži kasnom latinitetu.“

Veliki prevoditeljski i priređivački pothvat obavio je fra Stjepan Pavić objavivši znamenito srednjovjekovno djelo Jacobusa de Voragine Zlatna legenda ili štiva o svecima u dva sveska (Demetra, 2013-2015). To je prvi put da se ovo djelo, prevođeno na sve svjetske jezike, pojavljuje i na hrvatskom/bosanskom. Već i zbog toga Pavićev je pothvat od velike vrijednosti, no ništa manje i zbog jezika njegovoga prijevoda. Nema danas, valjda, nikoga u hrvatskoj književnosti tko kao Pavić u Zlatnoj legendi tako suvereno, čvrsto, u se sigurno a opet gipko i prirodno, ne robujući dogmi standardizma, vlada ovim jezikom. Tu se u svome najboljem vidu očituje jezična vrijednost i baština onoga „srednjeg puta“ kojim najbolji pisci među bosanskim franjevcima njeguju svoj književni jezik - prateći i uvažavajući razvoj hrvatske standardizacije, ali uvijek sa sigurnim bosanskim štokavskim kompasom u rukama. 

Za prijevod Zlatne legende, fra Stjepana Pavića nagradilo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske nagradom „Iso Velikanović“ 2016. godine.

Bez usporedbe je ono što je Pavić napravio u svome posavskom zavičaju, pri svome zavičajnom samostanu u Dubravama. Za zbirku od preko devet stotina biranih likovnih djela hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika od kraja 19. stoljeća do danas, koju je kolekcionirao i darovao dubravskom samostanu, pobrinuo je i da se sagradi namjenska zgrada prema svim zahtjevima galerijske gradnje. Poseban dio te cjeline je i zbirka sakralne umjetnosti od 14. do kraja 19. stoljeća. Sve to upotpunjuje bogata knjižnica, također fra Stjepanov dar zavičaju. Likovna galerija nosi ime Šimun, a to je fra Stjepanov hommage fra Šimunu Filipoviću (1732 - 1802), franjevcu iz ovoga kraja, koji je u talijanskom samostanu Ripatransone živio u kontemplaciji svetim životom. (I. Lovrenović)

Fra Stjepan Pavić

ČOVJEK JE MRTAV KAD GA SE VIŠE NE SJEĆAMO

Mrtvi u potpunosti ovise o našoj vjernosti.

Vladimir Jankélévitch

Kad putujemo Bosnom, divimo se ljepoti te zemlje: plava brda, crne šume, vijugave rijeke, prostrane ravnice. Obično kažemo: lijepo je u njoj sve ono što je Bog stvorio. Ima, međutim, i djela ruku čovjekovih pred kojima ostajemo zadivljeni. Nekima tvorce znamo, a neka kao da su se pojavila niotkuda. Jednako je tako i s ljudima. Pored onoga što je u nama od Boga i od roda, ima jedan višak koji potječe od drugih ljudi, i to tako da ponekada nismo ni svjesni od koga.

Školovao sam se i obrazovao četvrt stoljeća (u to ubrajam i vojni rok i zatvor). Svugdje sam susretao dobre ljude, svugdje sam nešto naučio, svugdje se odgajao. I danas, nakon sedamdeset godina, na svome tjemenu ćutim blagu ruku tete Zore, nastavnice iz Kreke, koja je osjetila moju tugu i izgubljenost i pomilovala me. Smatram, međutim, da su za moje obrazovanje, odgoj i rast najvažnije godine provedene u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i Sjemeništu u Visokom. Zato sam izdvojio taj dio svoga života i te učitelje i odgojitelje, da u njima zahvalim svima onima koji su zaslužni za ono dobra što ga u meni ima.

Dodao sam još svoga meštra iz novicijata i bogoslovije fra Bernardina Matića, čovjeka koji je u sebi ujedinio sve ono najbolje što krasi jednog odgojitelja; njegov je udio u mom životu ravan udjelu mojih visočkih profesora. Svakoga od njih nastojao sam oslikati u po jednom poglavlju. Ali postojala su bića koja nisu bila ni učitelji ni od gojitelji, barem ne izravno, u nastavi. Njihovi su tihi životi, međutim, podupirali učenje i odgoj. Slika Visokoga iz moga vremena bila bi nepotpuna bez časnih sestara, koje su nam svojim radom u kuhinji, na vrtu, u praonici omogućavale dosta bezbrižan život. U ono smo vrijeme sestre susretali samo usput, na dvorištu, na hodniku, rijetko bi se pružila prilika da s njima razgovaramo. Zbog manjka blizine ni o jednoj od njih ne bih mogao ispričati neku priču. I nemaju, eto, posebnih poglavlja. Ali u sjećanju ipak zaiskri lik sestre Cvjetke Šipek: niska rasta, sitna, glave nagnute na desno rame, uvijek sa smiješkom na usnama. Ni kad je u kotlovima u podrumu iskuhavala rublje, ni kad ga je ručno prala, ni kad je pekla kruh u našoj pekari u podrumu, nikada nije skidala habit ni sestarski šlajer. Bila je Slovenka, unatoč godinama provedenim među nama nikada nije posve svladala hrvatski jezik. Kad bi koji musliman tražio gvardijana, znala bi reći: „Pater gvardijan, došel je tisti turac.“ Ali ljubav za svoje zvanje, pa i za nas sjemeništarce, svladala je do neslućene veličine. Sestra Verena Dijaković bila je vratarica, krpala je k tome naše poderano rublje, prišivala pootpalu dugmad, ali za prijeku potrebu bila je i bolničarka. Uglavnom je, po uputama dr. Hajrudina Džananovića i fra Ignacija Gavrana, đacima davala terapiju, previjala pokoju ranicu, stavljala obloge na užareno čelo. Brižna, tiha kao dobri duh, bila je nalik nekoj staroj svetici sa svetih sličica.

Takva je dakle bila moja gimnazija u Visokom: ne univerza ali univerzum, mali svemir s mnogo većih i manjih, važnijih i manje važnih likova i događaja. S mnogo različitih života koji su se utkali u ovaj moj jedan.