Ivan Lovrenović

Odlomci iz iz knjige Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018. (VI)

Čineći hommage Ivanu fra Frani Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja, s namjerom da slijedimo putovanje što ga je opisao u Putovanju po Bosni godine 1845, krenuli smo na put - Josip sa svojom fotografskom tehnikom, ja s tefterima i mapama - osam dana a stotinusedamdeset i tri godine poslije Jukića: on drugoga lipnja 1845. iz Fojnice, mi u nedjelju desetoga lipnja 2018. iz Sarajeva, i ostali na putu šest dana. Nismo ni namjeravali a ni mogli doslovno pratiti Jukićev itinerar. Bili smo u odnosu na nj „hendikepirani“: on je putovao na konju i pješice, mi autom, a taj se na Jukićevim starinskim stazama i vrletnim planinskim putinama i krškim iznenađenjima često pokaže nemoćnim. Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.

Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude
ne znati, uprav znači: u vlastitoj otačbini tuđinom biti.

Ivan fra Frano Jukić (1818 - 1857)

Gabrijel Jurkić, njegov Kupres i njegov Jukić. Doručak, pa pakovanje. Odjavljujemo se iz „Maestrala“, dobar nam je bio, nema u njemu raskoši, a nije nam ni trebala; sve što nam je trebalo, imali smo. Jedino, teško će biti da se zaboravi grozna reprodukcija amblematskog platna Gabrijela Jurkića Visoravan u cvatu iz 1914. godine na zidu kod recepcije, koja gosta s vrata neugodno udari u oči.  Za Jurkića, za njegovu ljubav prema Kupresu, za njegovu umjetnost - antipropaganda.  A i za hotel, pa bi dobro bilo ukloniti je što prije. Kuću u kojoj je Jurkić u Kupresu boravio i spomen-ploču na njoj svakako smo naumili fotografirati danas prije polaska. Postoji negdje podatak da je to zapravo bila kuća njegovoga brata blizanca Mirka, književnika i prevodioca, čije je proze „sa Završja“ Gabrijel ilustrirao svojim crtežima.

Prije oproštaja s Kupresom, ovo je dobro mjesto za malu, za nas važnu priču o Jurkiću, jer nam je za naših basanja cvjetnim kupreškim širinama često bio u mislima i u govoru. A i zbog Jurkićevoga portretiranja Ivana Frane Jukića. 

Za „slikara Gabrijela i njegovu Štefu“ čuo sam djetetom, dok još pojma nisam mogao imati o značenju Jurkićeve pojave. U staroj kući u Varcaru ta imena izgovarana su po livanjskoj liniji moje bake Marije, livanjske Kaićke, čija je sestra Ruža, udana za Bobetića, sa svojima živjela u Livnu. Moralo je to biti 1956. ili 1957. pri nekoj od njezinih posjeta, kada su Jurkići već bili prešli iz Sarajeva u Livno, u franjevački samostan na Gorici, da bi u njemu na miru živjeli do smrti - Štefine 1971, Gabrijelove 1974.

Tko je „Štefa Gabrijelova“, doznajem mnogo kasnije. Štefanija Jurkić, sarajevska profesorica francuskoga i njemačkog jezika, intelektualka i relativno plodna književnica katoličkoga nadahnuća, rođena je u Cazinu 1895. Otkuda Cazin? Vrijeme je to austrougarske uprave, u bosanske i hercegovačke gradiće stižu na službu stručnjaci raznih vrsta, te se mnogi brzo ukorjenjuju u domaći svijet i društvo, dajući mu svoje znanje i posvećenost. Tako u Cazinu služi kao sudac mladi Čeh Emanuel Fialka sa suprugom Olgom, tu im se rađa i kćerka Štefanija. Ona završava škole u Bijeljini (vjerojatno po očevom premještaju), Sarajevu i Grazu. Za Gabrijela udaje se 1917. godine. U enciklopedijskim natuknicama za njezin književni rad kaže se da su „problemska težišta njezinih pripovjedaka i romana uglavnom moralne dileme i unutarnji život žene“, te da se „tematski kretala u širokom rasponu, s eruditskim poznavanjem materije, od biblijskih motiva, do tema iz bosanske i francuske povijesti. Pripovijedanje joj je uvjerljivo, a likovi živi i psihološki nijansirani pa njezine proze imaju književnu relevantnost.“ Objavila je prozne knjige Legenda u bojama i druge priče i pripovijetke (1927), Čipke (1929), Blažena Imelda Lambertini (1929), Petnaest tornjeva (1933), Sv. Katarina Sijenska (1934), Plašt maloga križara (1938), Nevidljiva kraljica (1941).

Nad prigušenim kućnim razgovorima uvijek lebdi prizvuk nejasne tajnovitosti, dovoljan da se nasluti kako je cijela stvar s Jurkićima i njihovim preseljenjem u samostan na Gorici politički obilježena. A i sam čin bio je za to vrijeme neobičan, gotovo provokativan, iako su njegovi akteri željeli sve suprotno od toga - samo da se sklone u što dublji mir i anonimnost. Manje je poznato da su Jurkići i prije razmišljali o povlačenju u samostan. Bilo je to 1935. godine. Jest njima oboma, svakome na svoj način, bio svojstven izrazito duhovan doživljaj života i svijeta, ali o tadašnjim razlozima za povlačenje ne znamo ništa konkretno. Tek, odluku su možda mogle pospješiti uništavajuće ocjene što su se iz umjetničkih i kritičarskih krugova lijeve, socijalno angažirane estetike na Jurkića sručile povodom velike izložbe slika iz njegova čudesnog ciklusa Večeri u zagrebačkom salonu Ulrich 1934. godine. Krsto Hegedušić napisat će, na primjer, da je Jurkićevo slikarstvo „naivni anakronizam“ kojim vlada „dah mirne i uspavane istočnjačke monotonije“. Zanimljivo je kako se danas, nakon što su se izredale i redom pogasile mnoge vladajuće estetike, kulturne i umjetničke teorije Dvadesetoga stoljeća u Evropi i kod nas, te kvalifikacije urušavaju same u sebe. Dok Jurkićevo slikarstvo, naročito pejzažno, blista jednakim sjajem. U digresiji, dok smo kod Jurkića pejzažista, odavno mi se u vezi s Visoravni u cvatu, tom nevjerojatnom slikom, javlja pomisao: nije li ona, zapravo, dokidanje pejzažnosti, zalaženje s onu stranu materijalno-realnoga, u onirično i apstraktno, u najčišću likovnost.

Kako bilo, Jurkić se nakon te izložbe posve povlači iz javnosti, i to će za života biti njegovo posljednje izlaganje. Poslije Drugoga svjetskog rata on i Štefa u Sarajevu žive tiho, neprimjetno. Sve dok netko blizak narodnoj vlasti nije bacio oko na Jurkićev atelje. Ironično, lako je moguće da bi Jurkić i dalje ostao miran i neprimijećen, da Sida Marjanović nije svratila pažnju na nj afirmativnim člankom u Oslobođenju 22. veljače 1953.

Zanimljivo je kako se o izgonu Jurkićā ne zna ništa podrobnije. U Gabrijelovim životopisima i novinskim člancima gdje se o tome govori, varira se ista uopćena formulacija: „oduzet mu je atelier u društvenom sustavu u koji se nikako nije uklapao“, povukao se „zbog nemogućnosti da izdrži sve pritiske i nedaće“, iz Sarajeva je „protjeran uslijed neke teško razjašnjive političke afere“, „iz ovog grada gotovo je izbačen kao persona non grata jer je procijenjeno da se radi o politički neprilagođenom umjetniku, te mu je uskraćeno korištenje ateljea i stana“, „izbačen je iz stana i ateljea, prokazan kao politički grešnik i munjevito uklonjen sa umjetničke scene“... I taj nedostatak podataka i činjenica govori o karakteru i životnom stilu Jurkićā: sigurno je da su sami najzaslužniji za potpuni manjak stvarnih informacija o izgonu iz Sarajeva. Spominju se dvije sarajevske adrese: Kralja Tvrtka 17 i Kralja Tomislava 11 (danas ulica Koševo). Ni na jednome broju nema nikakva znaka da je tu živio jedan od najvećih umjetnika slikara u povijesti Bosne. Ni na bilo koji drugi način nema Jurkićeva imena danas u sarajevskom javnom prostoru.

Jurkićeva slikarska rehabilitacija započet će četiri godine prije njegove smrti: 1970. dodijeljena mu je „Zlatna plaketa“ Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine kao jednome od umjetnika doajena. A 1972. slika Visoravan u cvatu uvrštena je u stalni postav Umjetničke galerije BiH. Iste godine bila je izložena na izložbi „Počeci jugoslovenskog modernog slikarstva 1900-1920“ u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu. Sve se to događa, ne slučajno, u društvenoj klimi reafirmiranja kulturnih vrijednosti Bosne i Hercegovine. U Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu napravljena je 1978. godine velika retrospektivna izložba Jurkićevih djela koju je iscrpnim katalogom opremio znalac Jurkićeve umjetnosti i biografije Miloš Radić. Sažeta verzija te izložbe postavljena je potom iste godine u Visokome, Doboju i Livnu. A ubrzo nakon toga, nije pretjerano reći, Jurkić postaje zvijezda i modni trend - svi koji drže do društvenog prestiža, nastoje imati na zidovima svojih stanova jurkića, po mogućnosti što više. Tada se, zapravo, tek počelo shvaćati i otkrivati kakvo je nevjerojatno obilje radova taj umjetnik ostavio iza sebe - slika, crteža, grafika, ilustracija, skica; obilje koje ni danas nije sasvim istraženo ni poznato u cjelini.   

A Jurkić i Jukić? U Komentarima na kraju knjige spominje se da je Jurkić napravio Jukićev portret 1953. godine, te da je prema njemu kipar Ahmed Bešić 1957. načinio Jukićevu bistu. No, to nije jedini Jurkićev Jukić. Bavio se on tim likom i na početku karijere. Mladi bosanski franjevci iz „Zbora Jukić“ zamislili su da bi lik njihovoga „patrona“ trebao biti likovno predstavljen. S tom mišlju najprije su zamolili neke od najstarijih franjevaca, koji su Jukića upamtili, da opišu svoja sjećanja na njegov lik. Sve te opise „Jukićevci“ su 1914. poslali Gabrijelu Jurkiću, a on je - prema pisanju historičara fra Rastislava Drljića - izradio motiv Jukića kao prognanika na putu u Carigrad (original se čuva u ostavštini Julijana Jelenića u samostanu u Tolisi), te „ovalnu vinjetu“ za „Zbor Jukić“, čiji original je zagubljen ali postoji nekoliko reprodukcija u štampanim publikacijama. Napokon, na molbu franjevaca Jurkić je svoj posljednji portret Jukića izradio 1957. o stogodišnjici njegove smrti. Taj se čuva u franjevačkoj gimnaziji u Visokome.

Dok smo kod slikarā i portretā: bio je jedan koji je Jukića mogao vidjeti živa, ali ga on kao model i motiv nije zanimao. Bio je to nesretni Vjekoslav Karas, „prvi ilirski slikar“. Ivan Kukuljević Sakcinski, jedan od čelnika Matice ilirske u Zagrebu, poslao ga je u Bosnu da slika povijesne spomenike i napravi portret Omer-paše Latasa, koji je i sam molio da mu iz Zagreba pošalju nekog slikara. Bilo je to 1851. godine, kada je u punom jeku krvava Latasova kampanja protiv muslimanskih prvaka koji se protive carskim reformama, i kada između Latasa i Jukića, čini se potonjemu, vlada veliko prijateljstvo. Boraveći u Bosni te i slijedeće godine, bivajući često u Travniku gdje u vezirskom dvoru portretira Omer-pašu i njegovu kćer, hodajući po Bosni sa svojim skicenblokovima, sigurno je Karas koji put morao susresti i Jukića. Moguće je i da su se poznavali iz višekratnih Jukićevih zagrebačkih susreta sa svim glavnim ilircima. No, „to što se zove slikar“ (kako je Andrić s neuobičajenim cinizmom naslovio priču o Karasu u romanu Omer-paša Latas) bilo je posvećeno liku i ličnosti velikoga i mračnog seraskera; za čudnovatoga seraskerovog prijatelja, grozničavog fratra, zanimanja Karas nije imao. Na jednom primjerku Jukićeve biografije autora J. Markušića i B. Škarice iz 1908, koji se čuva u samostanskoj biblioteci u Kreševu, rukom je zapisao fra Vladimir Matijašević kako mu je fra Grgo Martić 1900. godine opisao Jukića: „... bio je srednjeg stasa, krupna puna tijela, okrugla lica, velikih crnih očiju, srednjih gustih brkova i bujne crne kose“, te dodao: „Ja sam ga dao slikati ali nije uspjelo.“ Možemo se samo domišljati komu i kako je to  Martić Jukića „dao slikati“. Znajući da je fra Grgo bio dobar s Karasom, da mu je ovaj često dolazio, moglo bi se lako pomišljati na tu vezu. A prava je šteta što ništa ne možemo znati o okolnostima koje se kriju ispod fra Grgine kratke opaske: „nije uspjelo“.

Po odlasku Latasovom iz Bosne i po Jukićevu progonstvu u Carigrad 1852, Karas se vratio u Hrvatsku. I njega je podržavao i u oskudici pomagao biskup Strossmayer, ali Karasovoj prirodi nije bilo pomoći. Završio je život skokom u hladnu Koranu. Bilo je to 1858, godinu dana nakon Jukićeve smrti.