Ivan Lovrenović

Ivica Studenović je bosanski franjevac, bivši ravnatelj i profesor klasičnih jezika u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, voditelj HKM u Bremenu.

Još se kod Hrvata ne stišava raspra nemalena oko imena novoizabranog pape. Dok zagovornici prevedenog i od strane nekih jezikoslovaca, medija te hrvatskih i bosanskohercegovačkih biskupa nametnutog imena Lav likuju po društvenim mrežama osnivajući čak virtualne klinike za psihološku pomoć onima kojima to ime smeta, dotle se zagovornici neprevedenog imena čudom čude, negoduju i odbijaju prihvatiti prijevod papina imena. U moru neozbiljnih, često provokativnih i nestručnih argumentiranja i s jedne i s druge strane, nađe se pokoje ozbiljno i zdravom razumu prihvatljivo. Sama pak činjenica da je prevođenje papina imena kod Hrvata izazvalo toliku buru opravdava naslov ovoga teksta koji u ovom trenutku može djelovati i besmislen jer je, kako se čini, odluka već donesena. No neka ostane bar kao svjedočanstvo da je ta i takva odluka možda ipak bila brzopleta i nepotrebna.

Zagovornici imena Lav pozivaju se na staru hrvatsku tradiciju prevođenja regalnih i papinskih imena. Ovo je jedan od ozbiljnijih argumenata strane pro Lav. Međutim to nije do kraja točno. U liturgijskoj praksi Hrvata tradicija je upravo neprevođenje papina imena Leon. Tako se u hrvatskom katoličkom kalendaru 10. studenoga slavi spomendan svetoga pape Leona Velikoga. U aktualnim liturgijskim knjigama (npr. Misal) također se navodi ime Leon. Na jednim vratima unutar katedrale u Sarajevu stoji između ostaloga da je katedrala izgrađena: za pape Leona XIII. Sve to jasno govori što je liturgijska tradicija. Stoga se pitam zašto bi u liturgijskoj upotrebi sadašnji papa bio Lav dok Leon Veliki i Leon XIII. i dalje ostaju Leon. Liturgija je (sama etimologija riječi to kaže) čin za narod. Stoga smatram opravdanim da se u njoj koristi upravo ono ime koje je u sadašnjem puku etablirano, prihvaćeno i nimalo strano.

Iako i kod Hrvata postoji ime Lav, ono je ipak zanemarivo rijetko. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine tek 91 osoba nosi to ime, dok 8368 osoba nosi ime Leon, 4313 ime Leo a 7267 osoba nosi žensku inačicu Lea (https://web.dzs.hr). Podataka za BiH nemam, ali lako mogu pretpostaviti da je, ako je uopće moguće, a onda vrlo teško pronaći ime Lav. U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (izdanje 2002. god.) pod natuknicom Lav stoji: “m. narodno osobno ime (u hrv. relativno rijetko u odnosu na ostale narode)“. Pod natuknicom Leon pak piše: „ime šestorice bizantskih careva i trinaestorice papa“. Toliko o hrvatskoj tradiciji prevođenja regalnih i papinskih imena. I dok bih mogao prihvatiti prevođenje Leona u Lava u nekoj privatnoj upotrebi ili pak u kontekstu literarnog izražavanja za potrebe pjesme, eseja, priče ili nekog članka o nekom od papa Leona, njegovo prevođenje u liturgijskoj upotrebi smatram neprikladnim, nepotrebnim, usiljenim, ideološki obojenim te očito liturgijski nedosljednim.

Kao drugi argument za prevođenje imena se navodi da su Hrvati prevodili i imena prethodnih papa Ivana, Benedikta, Franje. Ovo je već manje ozbiljan argument jer ne razlikuje prevođenje imena od hrvatske inačice istoga imena. Naime Ivan, Benedikt i Franjo nisu prijevodi nego inačice koje postoje i u drugim jezicima. Tako su Hrvati papu koji je sebi uzeo lat. ime Franciscus opravdano zvali Franjo, Talijani Francesco, a Nijemci Franziskus. Nijedno nije prijevod nego vlastita inačica istoga imena. Prijevod bi glasio Francuzić. Za razliku od toga ime Lav je čisti prijevod. Opća tendencija je da se osobna imena ne prevode. Inače zašto primjerice svakog Karla ne bismo preveli u Dragu ili svaku Auroru u Zoricu ili svaku Luciju u Svjetlanu? Na koncu zašto prvoga papu Svetoga Petra ne bismo preveli kao Sveti Kamenko jer prema navedenom popisu iz 2021. godine u Hrvatskoj postoji 47 osoba koje nose ime Kamenko? Dakle imamo potvrđenu istoznačnicu kao osobno muško ime. Zamislimo da je ovaj papa sebi uzeo latinsko ime Stephanus X. (9 ih je naime već bilo). Bi li moderni jezikoslovci sugerirali da ga Hrvati ne zovu hrvatskom inačicom Stjepan X., nego da ga prevedu imenom Vjenceslav, jer regalna i papinska imena Hrvati tradicionalno prevode, zar ne? (Ne znam samo da li bi onda kod Hrvata bio Vjenceslav I. ili X.)

Zapanjujuću nestručnost stručnih lingvista čije upute slijede biskupi, pokazuje i nastup jednog dežurnog lingvista u emisiji Dobro jutro, Hrvatska od prije nekoliko dana. Gospodin Marko Alerić stručno tumači da bi u hrvatskom jeziku ime sadašnjega pape, ukoliko ga ne bismo prevodili, trebalo glasiti Leo, a ne Leon jer ono tako glasi u latinskom nominativu, a ime Leon je iz grčkog jezika koji pak nije službeni jezik Crkve. Međutim mi to ime prevodimo, kaže Alerić. Ako gospodin lingvist ne zna pravilo preuzimanja latinskih imena na -ō u hrvatski jezik, onda bi, kao stručni lingvist, morao znati koga u vezi s tim treba pitati. Postoje ljudi koji se zovu klasični filolozi. Međutim on ne zna da ne zna, pa stoga i ne pita. Hrvatski jezik ima ustaljenu te lingvistički i praktično opravdanu praksu da latinska imena na -ō preuzima s njihovom osnovom, a ne iz latinskog nominativa. Osnova se pak vidi tek u kosim padežima. Tako je u hrvatskom Ciceron (osnova), a ne Cicero (nominativ). Usput rečeno, ukoliko bismo to ime htjeli prevesti, onda bi se on zvao Boban (prema gore navedenom popisu postoji 75 takvih imena u Hrvatskoj). Nadalje, Nazon, a ne Nazo; Katon, a ne Kato; Scipion, a ne Scipio; Neron, a ne Nero. Isti slučaj i sa ženskim imenima: Junona (osnova i nastavak za ženski rod), a ne Juno (lat. nominativ); Didona, a ne Dido itd. Po istoj logici je i Leon, a ne Leo čime se izbjegava gomilanje vokala u hrvatskoj deklinaciji (Lea, Leu, Lea…) kao što se izbjegava npr. nejasnoća u instrumentalu Leom što ujedno može biti i instrumental ženske inačice Lea, iako tu postoji razlika u zanaglasnoj dužini vokala koju pak mnogi govornici hrvatskoga ne čuju. Jezik teži izbjegavanju nejasnoća i stoga to rješava preuzimanjem osnove imena koja završava na konsonant. To da je Leo latinski, a Leon grčki je pučko, a ne lingvističko tumačenje jer i jedno i drugo su zapravo indoeuropskog podrijetla s korijenom *lewo-.

Ime Lav za novoizabranoga papu je nažalost u hrvatskoj javnosti čini se već nasilno nametnuto. U tom procesu jezičnog nasilja miriše (ili smrdi) određena ideologija rigidnog jezičnog purizma, ona ista koja se osjeća i u forsiranju novog hrvatskoga pravopisa koji nastoji sve greške pretvoriti u grješke smatrajući da je to hrvatskije. To ime je usiljeno, nametnuto, nepotrebno prevedeno i zato izaziva prijepore i zato je u njemu nešto trulo. Zato će i dovesti do podijeljenosti kao što se podijelio i hrvatski pravopis na greške i grješke. Inače samo po sebi, ime k’o ime. Nekome više, neko manje lijepo.

Zanimljiva je i formulacija bosanskohercegovačkih biskupa u okružnici u kojoj ne određuju nego pozivaju na upotrebu imena Lav u liturgiji  (https://www.ktabkbih.net/). U samoj formulaciji se osjeća određena nesigurnost i podlijeganje općoj histeriji koja je krenula iz Hrvatske. Kao i svaki drugi poziv, tako i ovaj u sebi sadrži mogućnost neprihvaćanja. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog ranije preuzetih obveza. Ako pak dođe do strogog određivanja da se u liturgiji mora koristi ime Lav (na što biskupi imaju pravo – valjda!?), onda bi bilo logično da odrede papu zvati npr. Lav I. Hrvatski, ili da izdaju nove liturgijske knjige u kojima će prethodne pape Leone pretvoriti u Lavove i tako ispraviti greške – pardon – grješke iz prošlosti. Autori Hrvatskog enciklopedijskog rječnika će očito u sljedećem izdanju morati uz natuknicu Lav dodati nešto tipa: ime jednoga pape.

www.polis.ba