Ivan Lovrenović: Jedinstven po svemu bio je Željko Mardešić (1933 - 2006)

Na ovoj stranici davno sam objavio članak fra Ivana Šarčevića o djelu Željka Mardešića (Lukavstvo svetog?). Čitajući taj odlični esej ponovo, dodajem mu kratki zapis, kao intimnu marginaliju što ju je to čitanje pobudilo.

 

Jedinstven po svemu bio je Željko Mardešić, alias Jakov Jukić (1933 - 2006). Po akademskoj profesiji pravnik; po djelu, velikom i unikatnom djelu, sociolog religije, jedan od naših najautentičnijih u dvadesetom vijeku; praktični vjernik katolik i proročki nepotkupljiv kritičar crkveno-vjerskih okoštalosti. Dubok mislilac i - nimalo na zadnjem mjestu - sjajan pisac.

Sretne okolnosti udesile su da sam se s Mardešićem susreo i razgovarao nekoliko puta, a svaki taj razgovor bio je otkrivalački, i ostaje u sjećanju živ onako kako zauvijek živi ostaju  važni i izuzetni otkrivalački trenuci i događaji, kakvih u čovjekovu životu nema nego tek nekoliko, ako uopće imaš sreću da ih bude. Posljednji put sretali smo se onoga davnog ljeta u njegovoj Komiži, na jutarnjem čaju na rivi. Sav u nekakvom etičko-intelektualnom tremolu, u potpunoj opreci s okolnom atmosferom opojnoga ljeta i merkantilne trivijalnosti turizma, govorio mi je o užasu strukturalne nepravde modernoga svijeta, o tankoj manjini koja ima i ogromnoj većini diljem planeta koja nema, koja nema ništa, kojoj to ne-imanje oduzima temeljnu ljudskost. Govorio je o krivnji svih etabliranih struktura za takvo stanje, i, s nekim pravedničkim užasom i strepnjom, o nemogućnosti izmjene toga stanja osim u najradikalnijim, krvavim društvenim preokretima...

Neće proći ni cijela godina, on će otići s toga takvog svijeta. S gorčinom, s pomirenošću, s vjerom? - ništa o tome ne možemo znati.

Jedinstven je i fra Ivan Šarčević, koji ovdje piše o svojemu prijatelju Željku Mardešiću. Njegova jedinstvenost u ovome našem malom svijetu - bosanskom i hrvatskom, malom i jadnom i nesretnom - ogleda se u neviđenoj riješenosti da se baš u tome i baš u takvome svijetu bude njemu predan bez ostatka i bez kalkulacije, ali i da se bude budan prema svim njegovim nakaznostima. Teško je i zamisliti koliko  je za to potrebno ovoga četveroga: ljudske snage, intelektualnoga dara, etičnosti vjere, razorne ali plemenite sumnje.