Ivan Lovrenović

Dana 14. siječnja/januara 1895. slavio je fra Grgo Martić u samostanu Kreševo pedesetogodišnji jubilej svoga svećeničkog zvanja, tzv. „zlatnu misu” koji je događaj neimenovani izvjestitelj sarajevskog dnevnika Bosnische Post (br. 5 od 19. 1. 1895, str. 2-3) detaljno opisao. Donosimo prijevod tog izvještaja, pri čemu su uz prijevod u bilješkama dodatno, uz susretljivu pomoć arhivistkinje Sandre Biletić, sadržane i osnovne informacije o imenima koja se spominju u izvještaju. (Priredio Jozo Džambo)

JUBILEJ FRA GRGE MARTIĆA

Bosnische Post, Sarajevo, br. 5, 19. 1. 1895, str. 2-3.

Nestor južnoslavenskih pjesnika, čiji su popularni epski pjesmotvori pripisali mu epitet „slavenski Homer”, slavio je 14. ovoga mjeseca [siječnja] u zabačenom, starodrevnom samostanu Kreševo rijetku svečanost zlatne mise.

Istovremeno bi svećeniku jubilaru trebao biti svečano uručen orden Željezne krune III. reda koji mu dodjeljuje Njegovo Veličanstvo Car. O tijeku ove svečanosti, koja je ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u drugim slavenskim zemljama naše Monarhije našla snažnoga odjeka, dajemo riječ našem izvjestitelju.

– Već u danima prije svečanosti nudilo je inače tiho brdsko mjesto Kreševo neuobičajen izgled. Stanovnici su se pripremali kako bi odgovorili zahtjevima koje pred njih stavlja predstojeće slavlje. Na brzinu osnovan je komitet s upraviteljem ispostave na čelu kako bi se svladale neslućene poteškoće. Trebalo se pobrinuti za smještaj gostiju i organizaciju banketa, za što nije bilo nikakvih sredstava; pojedini putnici jedva da su mogli naći ležaj i možda piće, ali hrane ne. Unatoč svemu uspjelo je svladati poteškoće koje su se činile nesavladivima. Već dan uoči slavlja pristizali su gosti u saonicama ili na konjima, među prvima okružni predstojnik baron dr. Franz Mollináry[1] u pratnji fojničkog kotarskog predstojnika Franza Plentaja[2], kanonik dr. Anton Jeglić[3], dekan i ravnatelj sjemeništa u Sarajevu p. Franz Hammerl[4] kao i veliki broj franjevaca i građanskih gostiju iz blizine i iz daleka. Barun Mollináry u društvu s upraviteljem ispostave Navratilom[5] posjetio je još istoga dana slavljenika čije je zdravstveno stanje upravo u zadnje vrijeme bilo zabrinjavajuće. Fra Grgo Martić primio je goste u svojoj ćeliji, okružen franjevcima pristiglim na slavlje. Stanje slavljenika se u međuvremenu na svu sreću bitno poboljšalo.

S gotovo mladolikom živahnošću hitao je starac pjesnik na vrata ususret svojim gostima i nakon srdačnog pozdrava uskoro ih je upleo u zanimljiv razgovor o prošlom vremenu kada je on još u medžlisu[6] u Sarajevu zastupao interese katoličkog stanovništva.

Pri tome su izraz njegova lica i geste živahni, oči unatoč visokoj starosti vatrene.  Pjesnikovu sobu – za jednu ćeliju izgleda odveć komforna – osvjetljuje visoki prozor kroz koji se pruža pogled na strminu obraslu šumom; desno divan na kojem starac običava sjediti s nogama podvijenim na orijentalni način. Ponad naslonjača divana poredane knjige, uglavnom pjesnička djela starije i mlađe generacije. Nad divanom u pozlaćenom okviru obješena  diploma ordena Franje Josipa. Na kraju divana stočić i na njemu u neredu pribor za pisanje i cigaršpici, jer naš pjesnik je strastveni pušač.

Iznad toga izvrsna gravura u čeliku Njegova Veličanstva našega cara. Uza zid krevet pokriven krznom; nad krevetom slika Gospe, na zidu dragocjeni križ i krunica iz Jeruzalema, oboje od sedefa.

Pored kreveta jedan drugi divan. Na sredini sobe četverougaoni stol, pokriven medvjeđom kožom. Na stolu pod staklenim zvonom dar Milosrdnih sestara iz Sarajeva koji prikazuje labuda, oko njega niz zrelih jagoda i cvijeća u boji.

Sve ovo je per analogiam „Cygnus mantuanus” aluzija na „Cygnus miljackiensis”[7], labud čiji je pjev odjekivao na Miljacki. Treći zid ima stalak za oružje s finim engleskim puškama, starim sačmaricama, savijenim sabljama, dijelom sjećanja na prošla burna vremena, dijelom i danas još u uporabi. Jer fra Grgo Martić je revni lovac i još je prošloga prosinca skinuo ponekog zeca, kod teškog brdskog terena znak neobične krepkosti ovoga starca koji se uostalom ne ustručava krenuti i u teži lov kao onaj na divlje svinje.

U sredini stalka/postolja vise časne „gusle” s natpisom: „Fra Grgo Martić 1848”. Ispod njih u bijelom drvenom okviru sljedeća Horacijeva izreka:

Camoenis nuper idoneus
Et militavi non sine gloria,
Nunc arma defunctumque bello
Barbiton, hic paries habet.
(Horac, Ode, knj. III, 26)[8]

Konačno vidimo tu još i fotografiju njegova omiljenog guslara Perkana Karivana iz Bukve (ispostava Kreševo).

Stalak za oružje okružen je fotografijama, među ovima u bogatom okviru barun Kučera[9] i barun Benko[10]; tu je uokvirena i diploma Medžidije[11] ordena III. reda, čiji je on nosilac. Lijevo do ulaznih vrata nalazi se dobro napunjeni visoki ormar za knjige, desno kaljeva peć, njegov izmišljeni kompromis švedske i domaće peći.

U ovoj ugodnoj izbi da se lijepo razgovarati. To su osjetili i posjetitelji, jer kad su se podigli da odu, već je odavno protekao sat zanimljivog razgovora.

U jutro 14. siječnja zvona samostanske crkve najavila su početak crkvene ceremonije. Unatoč jakoj kiši došlo je naroda tisuću. U prostranoj crkvenoj lađi nije za sve bilo mjesta. Klečali su naprijed muškarci, mnogi s glavama glatko obrijanim sve do jednoga čuperka kose; pozadi žene u svojim tamnim dimijama, šarenim prslucima i šarenim maramama na fesu koje uokviruju poneko izvanredno lijepo lice.

Desno u blizini oltara stajao je u crkvenoj klupi visoki lik okružnog predstojnika u punoj gala opremi, do njega kotarski predsjednik i upravitelj ispostave, također u svečanim odorama.

A onda je zazvonilo zvono sakristije i unutra su u dugoj povorci ušli, s gvardijanom na čelu, svećenici u svečanom ornatu, među njima doduše nešto poguren, no sigurnog koraka, slavljenik koji je u ruci nosio cvijećem ukrašeni  baculum senectutis[12].

Sada je počela misa uobičajenim ceremonijalnim tijekom, uz pratnju zvuka orgulja i crkvenog pjevanja, zatim je slavljenik nakon čitanja Evanđelja otpraćen do pripremljene fotelje, nakon čega je počela propovijed.

Fra Augustin Čengić[13], svečarev osobni prijatelj, stigao je specijalno iz Sarajeva da svojim izvanrednim govorničkim talentom uzveliča sjaj svečanosti.

Govorio je o dužnostima svećenika i ukazao na to da je slavljenik u svemu i prema svakome ove ispunjavao. U tečnom krasnom govoru veličao je kreposti čovjeka kao takvoga koji je svojim utjecajem tisućama u teškim danima iskazao dobročinstva; slavio je konačno i pjesnika čije su pjesme pomogle da zemlja izvojuje slobodu. S molitvom za svečara završio je svoj govor.

Nakon mise zamolio je starina gvardijana, prema propisanom obredu klečeći, za čast jubilarne mise koja mu je dodijeljena. Nakon toga manuduktor[14], gvardijan fra Lovro Mihačević[15], izrekao je poticajne riječi okupljenim puku na čast svečara. Nakon izlaganja Presvetog i blagoslova naroda od strane starine svećenika i pjevanja Te deuma-a otpraćen je isti k stolici prekrivenoj tepihom da ovdje primi rukoljub svih nazočnih. Kada se najprije ordenjem okićeni visoki lik okružnog predstojnika baruna Mollináriya sagnuo k svečarevoj ruci, zasvijetlila se suza duboke zahvalnosti i ganuća u očima starca koji je u proteklim danima hrabro u oči gledao sve opasnosti zamršenog vremena. Bio je to za sve nazočne duboko dirljivi trenutak. Zatim su ovim redom pristupali kotarski predstojnik, upravitelj ispostave, zatim svećenstvo i konačno mnoštvo puka kojeg je bilo na stotine. Time se crkvena svečanost završila.

U 1 sat poslije podne u blagdanski ukrašenoj školskoj dvorani bila je svečana predaja ordena Željezne krune III. reda starcu svečaru koju je obavio okružni predstojnik dr. Franz barun von Mollináry; jubilar se pojavio ukrašen ordenom Franje Josipa i ordenom Medžidije. Okružni predstojnik barun Mollináry izgovorio je fra Grgi na zemaljskom sljedeće slovo:

„Visoka čast, koja mi je dopala da veoma zaslužnom fra Grgi Martiću uručim odličje koje dodjeljuje Njegovo Veličanstvo naš premilostivi car i gospodar, ujedno je i radost da sam u sretnom položaju time ukrasiti osobnog prijatelja.

Kroz čitavo vrijeme slavnog i blagotvornog vladanja našeg carskog gospodara provlači se nit dobrote srca koja se i u tome očituje da on s očinskom radošću traži trenutke da usreći svoje podanike.

Ovoga puta to je usamljena gorska dolina Kreševo koja je na sebe privukla previšnju pažnju, ta ovdje se nalazi svećenik vrhunske kreposti, provjereni domoljub, čuveni pjesnik.

Pedeset godina takvog djelovanja kakvo iza sebe ima fra Grgo Martić mogu ga ispuniti radosnim ponosom. Tisuće ljudi sjećaju se njega danas s ljubavlju i udivljenjem i u duhu su svjedoci visokog odlikovanja koje ovime u ime našeg premilostivog cara i gospodara predajem jubilaru slavljeniku.

A vas, poštovani nazočni, pozivam da sa mnom zajedno kliknete: „Nek Bog čuva našeg predragog vladara, Njegovo Veličanstvo našega cara i kralja Franju Josipa I. Živio! Živio! Živio!”

Nakon predaje pisma carske kancelarije za ordene i nakon prikačivanja ordena i nakon što su nazočni oduševljeno otpjevali narodnu himnu, odgovorio je fra Grgo Martić duboko ganut:

„Kako sam radosno dirnut da mi je Svemogući podario milost, nakon što sam Njemu u čast služio i za spas duša mojih vjernika djelovao, da svoje male zasluge mogu okončati pedesetogodišnjim misničkim jubilejom.

Ništa manje radujem se, štoviše osjećam se presretnim da je Njegovo c. i kr. Apostolsko Veličanstvo, uvažavajući okolnosti da sam kao književnik pridonio slavljenju moga naroda i kao patriot i prijatelj istoga naroda nastojao poboljšati njegovu sudbinu, mene svojom Svevišnjom milošću odlikovalo.

Gospodo! Priznajem da nisam dostojan takve milosti; ali neka ovo svakome posluži kao primjer i dokaz kako Car zna cijeniti svakoga tko ustraje u službi općega dobra Vladara i zemlje te ga pohvaliti i nagraditi. Neka Bog čuva Njegovo Veličanstvo našega premilostivoga Cara!”

Gromki povici „Živio”! završili su ovaj oduševljeni govor, a zadnja strofa nacionalne himne odjeknula je u punom patriotskom duhu.

Sada su se gosti uputili prema banketu u jednu drugu, prostranu školsku aulu koja je bila ukrašena slikama Njegova Veličanstva, zemaljskog poglavara, jubilanta i zemaljskim grbom te divno urešena granjem i orijentalnim tepisima. Na čelu stola, na kojem su uzeli mjesta oko 60 gostiju, sjedio je fra Grgo Martić. Izrečene su zdravice: od fra Grge Martića Njegovom Veličanstvu, od okružnog predstojnika baruna Mollináryja svečaru, od načelnika Mate Bana[16] Njegovoj Ekscelenciji zajedničkom ministru von Kállayu[17], od zamjenika načelnika Hadži Sali Čizmića[18] Njegovoj Ekscelenciji zemaljskom poglavaru barunu Appelu[19] i civilnom adlatusu baronu Kučeri (Kutschera), od fra Augustina Čengića carskom komesaru okružnom predstojniku baronu Mollináryju, od kanonika dr. Antona Jeglića nadbiskupu dr. Josipu Stadleru[20] itd. Posebno dirljiv bio je trenutak kada je ustao Hadži Sali Čizmić da u ime muslimana pozdravi slavljenika zbog njegova svugdje omiljenog pomirljivog karaktera. Fra Grgo je odvratio:

„S posebnom radošću ispunjava me zdravica jednog muslimana. Moram priznati da me s mnogim muslimanima još dugo prije okupacije vezalo iskreno prijateljstvo; ovom prijateljstvu imam zahvaliti ako mi je uspjelo kod prijašnjih vlasti doći do ljudi u interesu katolika. Dok se pozivam na ovo prijateljstvo smijem muslimane upozoriti na veliki napredak koji je Bosna napravila u zadnje vrijeme i pozvati ih da zahvalni bace svoj pogled prema uzvišenom Caru koji je inicirao ovaj napredak, za sve nas sve bez razlike na vjeru iskazujući jednake očinske osjećaje. I u tome smislu smijem se nadati da će naše prijateljstvo ostati trajno. Živili”

Ova srdačna razmjena prijateljskih osjećaja ostavila je na nazočne snažan dojam i za očekivati je da će pod blagotvornim utjecajem civilizacije međusobna vjerska tolerancija sve više napredovati i da će se ova lijepa zemlja postupno izvojevati sebi časno mjesto među kulturnim narodima Europe.

Svečar je primio oko 130 brzojava i oko 50 čestitki, između kojih one civilnog adlatusa barona Kučere, direktora Horowitza[21], vladinog savjetnika viteza von Berksa[22], okružnog predstojnika barona Benka, predsjednika Vrhovnog suda viteza von Scheuera[23], vladinog tajnika Dlstuša[24] i mnogih drugih. Gojenci ovdašnjeg sjemeništa predali su jubilantu prekrasnu od „Sestara božanske ljubavi” umjetnički izrađenu adresu. Tiskara „Bosanske pošte”, u čijoj su nakladi već ranije objavljeni svečarevi „Osvetnici”, izdala je ovom svečanom prigodom prvi dio II. sveska „Posvetnici”[25].

(S njemačkog preveo Jozo Džambo)

[1]      Franz Freiherr Mollináry von Monte Pastello (1853–1914), istaknuti upravni dužnosnik u Bosni i Hercegovini. Službu je započeo 1878. godine kao voditelj kajmakamluka (okruga) u Nevesinju, nakon čega je obnašao dužnost tajnika Zemaljske vlade u Sarajevu od 1879. do 1884. Te godine preuzima funkciju kotarskog upravitelja u Bosanskoj Krupi, a 1887. godine premješten je na isti položaj u Travnik. Godine 1891. imenovan je okružnim predstojnikom u Sarajevu, gdje je ostao do svog umirovljenja 1910. godine. Tijekom više od tri desetljeća službe, Mollináry je svojom stručnošću i organizacijskim sposobnostima značajno doprinio konsolidaciji upravnog sustava u Bosni i Hercegovini.

[2]      Franz Plentaj (1847–1901) ugledni austrougarski činovnik u Bosni i Hercegovini. Od 1879. godine djelovao je u zemaljskoj upravi, započevši kao kotarski predstojnik u Bijeljini, gdje je tijekom svoje službe doživio dramatičan događaj kada je pao u ruke zloglasnog hajduka Milana Nikolića, koji ga je, nakon ucjene, pustio uz plaćanje otkupnine. Nakon Bijeljine, Plentaj je 1884. kratko službovao u Prnjavoru, a od listopada iste godine do travnja 1891. obnašao dužnost kotarskog predstojnika u Derventi. Od 1891. do 1895. godine služio je u Fojnici, nakon čega je imenovan kotarskim predstojnikom u Sarajevu. Godine 1900. unaprijeđen je u čin vladinog savjetnika. Tijekom svoje bogate karijere posebno se istaknuo zaslugama u razvoju školstva, zbog čega je odlikovan viteškim križem reda Franje Josipa.

[3]      Anton Bonaventura Jeglič (Jeglić) (1850–1937), teolog, član Kaptola Vrhbosanske nadbiskupije i suradnik nadbiskupa J. Stadlera; od 1898. ljubljanski nadbiskup.

[4]      Franjo (Franz) Ksaver Hammerl, D. I. (1859–1941), pedagog, misionar, publicist.

[5]      Emerich-Mirko Navratil (1859.–?), bio je upravitelj fojničke ispostave u Kreševu 1895. godine, ostali podaci nepoznati.

[6]      Vjersko vijeće, skupština.

[7]      Sve ovo je per analogiam „Cygnus mantuanus” („Labud Mantovanski”) aluzija na „Cygnus miljackiensis” („Labud s Miljacke”).  – Baptista Mantuanus (Battista Mantovano) (1447–1516), talijanski pjesnik i humanist.

[8]      U vrlo slobodnom prijevodu Horacijevi stihovi glase: „Još nedavno uživah život s muzama / i vojevah ne bez stremljenja; / no sada umoran od boja / zidove krasi lirski barbiton.” – Fra Grgo je u prvome stihu riječ „puellae” (djevojke) zamijenio za sebe prikladnijom „Camoenae” (muze ili božanstva pjesništva i zvučnoga sklada). – Barbitos ili barbiton – antički, grčki glazbeni instrument.

[9]      Hugo Kučera (Kutschera) (1847–1909), orijentalist, diplomat, austrougarski činovnik; od 1887. do 1904. šef građanske uprave (civilni adlatus) u Bosni i Hercegovini.

[10]    Isidor Bojnički Benko (1846–1925), austrougarski činovnik, od 1904. do 1912., građanski povjerenik (civilni adlatus) poglavara Zemaljske vlade za BiH.

[11]    Turski novac u doba sultana Abdul–Medžida (sultan Osmanskog Carstva od 1839–1861); ovdje: orden ustanovljen od istog sultana.

[12]    Baculum senectutis (lat.) – štap starosti (Tob 10,4); prvotno: štap kao pomagalo pri hodanju, tijekom vremena ukrasno urađeni štap kao znak staračkog dostojanstva i zasluga.

[13]    Fra Augustin Čengić (Stara Rijeka,1855. –Banja Luka, 1911,), provincijal Bosne Srebrene (1900.–1903.), publicist.

[14]    Manuduktor – svećenik koji kod svečane mise služi biskupa, nekog uglednog klerika ili mladomisnika.

[15]    Fra Lovro Mihačević (1856–1920), rođen i umro u Kreševu; u pastoralnoj službi na više mjesta u provinciji Bosni Srebrenoj, više godina posebno aktivan kao misionar i odgojitelj u Albaniji, pisac i provincijal Bosne Srebrene (1912–1916); u vrijeme fra Grgine proslave bio je gvardijan u samostanu Kreševo (1893–1896).

[16]    Mato Ban, kreševski načelnik 1895. godine, ostali podaci nepoznati

[17]    Bénjamin Kállay (1839–1903), povjesničar, diplomat, austrougarski državnik; od 1882. do 1903., zajednički ministar financija Austro–Ugarske Monarhije, a time praktično i upravitelj Bosne i Hercegovine.

[18]    Hadži Sali Čizmić, zamjenik kreševskog načelnika 1895. godine, ostali podaci nepoznati.

[19]    Johann Freiherr von Appel (1826–1906), poglavar Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 1882. do 1903.

[20]    Josip Stadler (1843–1918), od 1881. do 1918. prvi nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije.

[21]    Eduard vitez von Horowitz, nakon službe u Tuzli i Banjoj Luci, od 1892. godine djelovao je u Bosanskom uredu Zajedničkog ministarstva financija, gdje je 1894. postao direktor, zauzevši najvišu poziciju za bosanska pitanja u Beču nakon Kállaya.

[22]    Lothar von Berx, austrougarski činovnik, kotarski predstojnik, vladin povjerenik za grad Sarajevo (1886–1895).

[23]    Ludwig Scheuer (1830–1909), predsjednik Vrhovnog suda.

[24]    Ljuboje Dlstuš (1850–1921), pisac i pedagog, organizator školstva u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske uprave.

[25]    Ovo izdanje „Posvetnici” kao prvi svezak drugoga dijela Pjesničkih djela fra Grge Martića ima sljedeći sadržaj: 1. Spomenica pri zlatnoj misi. – 2. Posveta u slavu pedesetgodišnjice biskupovanja Svetoga Oca Pape Lava XIII. – 3. Pjesničke kitice sv. Frane asiškoga.– 4. Obraćenici sv. Frane asiškoga,– 5. Jakovina Todski.– 6. Sveti Antun Padovanski čudesnik.