Miro Jelečević: kad budeš budio bože
kad budeš budio bože
rijeku vremena propalu
u ponor nijemi
mukli
duboki
kad budeš budio bože
sav ovaj bijedni prah
zemljani što miriše
na pustoš i prazninu
i još na ludu nadu
kad budeš budio bože
svjetlo od kojeg samo slutnja
ostala je
kad budeš budio bože
ljubav ugaslu
bez lica
zar je moguće bože
ubijenu ljubav
kad budeš budio život
skromnu tu svetinju
i žudnju i nevolju
sjeti se kako smo krhki
mi ljudi tvoja djeca
sjeti se tuge koju ni svemoć
izbrisat ne može
sjeti se kad budeš budio bože
da smo ovako slabi
ipak raspeli
da izdaleka motrimo
ko zadnje hulje
sve ono što zaštitit smo morali
i zadnjom mrvom vjere molimo
nemoj ostaviti
nemoj zaboraviti
sjeti se bože kad budio budeš
sve što smo izdali
ostavili
mi zaboravili
smrti predali