Ivan Lovrenović

(Odlomak iz romana Liber Bosniacus mortuorum)

Ujutro, na treći dan nove godine, čim se probudio, naložio je vatru i izišao. Dugo je stajao na pragu i zurio u mrak. Propadao je sitni, nevidljivi snijeg koji mu vjetar povremeno nanosi u lice, i on zbog nečega pomisli na fra Ivana Franu Jukića. Ne izlazi mu iz glave ni trideset godina nakon smrti. Bezuspješno se pokušava sjetiti sličnog snijega i Jukićeva lica u pozadini. Jukićevo lice, ono koje je najviše pamtio, lice studenta koje je gorjelo u nevidljivoj, unutarnjoj vatri, na kojem se ističu neobično žive i bistre oči, pretapa se s licem prognanika otrovanog bolešću i tugom, kod kojega je misao o izgubljenoj, nepostojećoj Domovini, koja je jedina njegova preostala nada i utjeha, zasjenila sve drugo, pa čak i njegov redovnički poziv do kojega je itekako držao.

Na vijest da je umro, u Beču, sam i napušten od svih, u njemu se javio osjećaj krivnje. Nije bio jedini koji je na sličan način doživio Jukićevu smrt. Slično su razmišljali i drugi fratri koji su ga dobro poznavali, Blaž Josić i Marijan Šunjić, pa čak i Anto Vladić, bivši provincijal rodom iz Rame, jedina osoba kojoj je Jukić do kraja vjerovao.

Desetak godina nakon Jukićeve smrti, fra Jako je u Kraljevoj Sutjesci, nakon sahrane fra Blaža Josića, jednog od četvorice studenata koji su se iz Vesprima zaputili u Bosnu, dizati ustanak protiv Turaka, susreo fra Antu Vladića koji je u jednom trenutku spomenuo Jukića, jednog od četvorice.

- Pokušavao sam sve... i na lijep i na ružan način, ali se i danas mučim i presabiram jesam li mogao napraviti nešto više, iako znam da nisam, niti ja niti bilo tko drugi – rekao je. – Govorio ne govorio, do njega kao da ništa ne dopire. Kao da se ogradio kamenim zidom, od kojega se odbija svaka riječ i misao. Nikada se među kršćanskim svijetom nije rodio čovjek poput njega. Nit će se roditi. Fra Anto Knežević podsjeća na njega, podjednako je tvrdoglav i dobronamjeran, a ima, kao i Jukić, onu naivnu, djetinju vjeru u ljude, osim po jednom: Jukić je, pokoj mu njegovoj napaćenoj duši, razmišljao široko, dok se Knežević dovezao Jajca kao da ništa drugo na svijetu ne postoji. Svi mi natežemo svojima, i ja i Knežević, jer smo najprije obični smrtnici pa onda sve drugo, a Jukić je bio i u tome iznimka, jer se svojom mukom i tvrdom glavom izdigao visoko iznad naših fratarskih mrtvouzica.  

Fra Anto Vladić jedini je ostao do kraja uz Jukića, i onda kada su svi drugi digli ruke od njega. U tom čovjeku, silnih proturječnosti, ostao je sačuvan djelić nepostojeće, romantične Bosne iz patetičnih latinskih stihova, kakvi su u Europi, pa i u Bosni, nastajali u to vrijeme. Blag i susretljiv u susretu s običnim vjernicima, u unutarcrkvenim nadgornjavanjima nerijetko je pokazivao svoju drugu, prijeku i naprasnu stranu. Srčan, visok i krupan, znao se prijeteći unijeti ljudima u lice, podjednako provincijalima i običnim fratrima. Posebno je bio zanimljiv njegov toplo-hladni odnos s fra Antom Kneževićem koji se više od dvadeset godina nosio s Provincijom oko izgradnje samostana u Jajcu. Bila je to borba puna žuči i podmetanja u kojoj je Knežević igrao podređenu ulogu. Čak je svojevoljno, po cijenu da ga izbace iz Reda zbog neposluha, otputovao u Rim da agitira za jajačku kauzu. Vladić se zalagao za izgradnju samostana u Rami, ali na jedan potpuno drugačiji način, pomno i promišljeno, dok Knežević nastupa naprasito i pomalo naivno. Fojnički samostan nastoji svim silama, čuvajući vlastite privilegije, spriječiti izgradnju samostana u Jajcu i Rami. Knežević, koji smatra kako je istovremena gradnja dva samostana prevelik zalogaj za Provinciju, izgradnju ramskog vidi kao prijetnju. Kivan je na Vladića, koji s druge strane cijeni i poštuje Kneževićevu srčanost i često mu to otvoreno govori, ali ga i grubo suzbija kada pretjera, što se ne usuđuje nitko drugi, poznajući prijeku i prgavu Kneževićevu narav. Vladić se ljuti na jajačke fratre što ga ne urazume. Govori im kako se Knežević zaliječe "ko june u mravinjak", i gdje treba i ne treba, te da od "gotovog pravi veresiju". "Pričo sam s nekim važnim ljudima", govorio je. "Samostani u Rami i Jajcu gotova su stvar i to više nitko ne može zaustavit osim kočopernog Kneževića koji uporno tjera po svom zatvarajući guzicom vrata gdje god stigne."

Jedne godine, uoči dolaska Austro-Ugarske u Bosnu, na kapitulu u Fojnici, na kojem je bio i fra Jako, povela se žučna rasprava oko izgradnje novih samostana. Vladić, koji je podjednako žestoko branio interese Jajčana i Ramljaka, ostao je usamljen, ali se, usprkos tome, žestoko obrušio na svoje protivnike, među kojima je bio i fra Jako. Rasprava traje. Vladić, čiji se argumenti s uznemirujućom lakoćom odbijaju o nevidljivi zid većine, u jednom trenutku, uznemiren, ustane, ružno opsuje i napusti kapitul, zbog čega ga je Knežević, kada je doznao za to, neumjereno hvalio i slavio.

Široke naobrazbe, kao vrstan propovjednik vičan šerijatskom i kanonskom pravu, Vladić je u Rimu pred Kongregacijom za nauk vjere branio interese Provincije u sukobu s biskupom Barišićem, koji je trajao više od dvadeset godina. Spor se u jednom trenutku primirio i ugasio, za vrijeme biskupovanja fra Marijana Šunjića koji je, zajedno s Provincijom, izišao iz njega kao teško izranjavani pobjednik. Nakon Šunjićeve smrti, Barišićeva stranka polako diže glavu i čini se kako je na pomolu novi sukob. O Vladićevu govoru kružile su razne priče, pa čak i ta da se drsko i s visoka, po čemu je bio poznat, obrecnuo na jednog utjecajnog kardinala koji je držao Barišićevu stranu, a koji se kasnije, pritiješnjen argumentima, priklonio Vladiću. "Kažete Bogu Božje, a caru carevo", navodno je rekao Vladić i dugo šutio prije nego što je nastavio, dok su se kardinali vrpoljili i zagledali, ne očekujući toliku drskost od jednog bosanskog redovnika. "Kojem caru, pitam ja vas. Onom u Carigradu ili onom u Beču? Isus ne pravi razliku između Carigrada i Beča, između paše i cezara, pa se pitam odakle ja ovdje, da branim u Rimu Isusove riječi i našu tužnu Provinciju koja je već dvadeset godina razapeta između Beča i Carigrada, pa svak vuče na svoju stranu, dok nama od muke ispadaju kosti iz ramena. Ne možemo više ovako, zabavljeni sami sobom, Kraljevstvom zemaljskim, zaboravljajući na sve drugo. Kod nas u Bosni ima jedna strašna kletva, strašnija od svih drugih: Dabogda se o sebi zabavio. Nas je sustigla i krajnje je vrijeme da zaustavimo podjele i vratimo se svojoj pastirskoj misiji, zabludjelim ovcama koje će se, ako nešto ne poduzmemo, kad-tad pretvoriti u vukove."

Godinu-dvije pred Jukićevu smrt, Vladić, koji je u to vrijeme bio župnik u Ivanjskoj kod Banje Luke, sastao se s Jukićem kod Gradiške na hrvatskoj strani, jer je Jukiću bio zabranjen ulazak u Bosnu, što mu je teško padalo. "Teže mi je to nego cijeli život nositi kamen u bubregu", govorio je.

Vladić je prešao Savu pred zoru, u čamcu koji je posudio od jednog kršćanina kojega je upoznao godinu-dvije ranije, prilikom prelaska u Hrvatsku, dok je čekao nekoliko dana s bosanske strane da nadošla rijeka splasne. "Gleda me mutnim očima iz kojih je netragom nesto onaj živi, bistri sjaj po kojem ga najviše pamtim", govorio je Vladić. "To nije više onaj stari Jukić kojeg sam poznavao, već slomljeni, prerano ostarjeli čovjek o kojem kao sa strašila visi poderani i iznošeni habit. To je jedna od najtužnijih slika koju sam vidio u životu. Super flumina Babylonis, illic sedimus et flevimus, cum recordaremur Sion. In salicibus in medio eius suspendimus citharas nostras."[1]

Jukić je dugo šutio. Zurio je praznim, izgubljenim pogledom ispred sebe, a onda je u jednom trenutku podigao glavu.

- Nisu nama Turci najveći neprijatelji, već prezir i šutnja kršćanskog svijeta. Okreću od nas glave kao da smo gubavi, pa gledaju da nas se što prije riješe. Nas su odredili za nevoljne sluge, jer Turke poštuju i boje ih se – govorio je, pa nastavio u silovitom monologu koji je Vladić u čudu slušao. – Jesi li ikad slušao kako se u zagrebačkim i bečkim salonima razgovara o Bosni? S kojim uvažavanjem gornjogradski zagrebački farizeji govore o priprostim i bezumnim bosanskim prvacima, o bezbožnim, oholim uhljupima punim sebe, koji gledaju samo vlastitu korist? Sve junak do junaka, kako oni misle, poput Alije Đerzeleza koji je na svojoj bedeviji preskakivao rijeke kao da su potočići. Mi o Bosni i vlastitoj muci, biva, ne znamo ništa, pa se ta njihova romantična i nakaradna slika sluša i prima, te širi dalje kao požar. To me najviše boli, više i od kamena u bubregu, a koliki je to bol zna samo onaj tko ga je doživio i osjetio na vlastitoj koži. Mi smo, dragi Anto, u očaju okrenuli lice prema Beogradu i Zagrebu. Nema nama sreće ni na jednoj ni na drugoj strani. Sve ovo što me snašlo... ne žalim. Nek se zna. Bar vi, koji ostajete, znate na čemu ste. Uzdajte se u se i u svoje kljuse, što se ono kaže, i upamtite jedno: svi oni kruže oko nesretne Bosne kao strvinari oko ranjene košute, i Beč i Rim i Zagreb i Beograd, dok Francuzi i Englezi promatraju iz prikrajka, čekajući svoju priliku, svi gledaju da ugrabe svoj komadić plijena, a nama što ostane, a koliko su gladni, i jedni i drugi i treći, neće nam ostati ništa. Ovo što ću ti reći, možda izgleda glupo i neprimjereno, ali je živa istina: od svih, najviše nas poštuju Turci, našu upornost i snagu da ostanemo svoji na svome. Ta snaga ih plaši, jer budućnost pripada onima koji znaju trpjeti i graditi i ostati pri tom svoji. Kad to zaboravimo, piši propalo. Koliko god bio ohol i pokvaren, zagledan u vlastitu sliku u zrcalu, Omer-paša Latas često je to spominjao, govoreći kako se divi kršćanima, jer kako nema pokvarenijih turaka od onih bosanskih. Kad ti to kaže on, koji je uzduž i poprijeko prošao Carevinu, dovodeći u suru najgore od najgoreg, nema druge već mu povjerovati. Oni u Beču i Rimu stotinu su puta gori od Turaka, za njih zapravo i ne postojimo osim kao sitni kamičak pod sultanovim kundurama. Nisu ništa bolja ni naša braća u Beogradu i Zagrebu. Kad bolje promislim, kad se sjetim naših fratara, zagledanih u sebe, u svoje jadne probitke i nagrade, nije im ni zamjeriti. Najviše se griješim o Zagreb. Tko smo mi njima... Nevoljni maloumni rođaci koje skrivaju od svojih veleuvaženih gostiju i govore u njihovo ime? Nedavno me u Đakovu posjetio fra Serafin Begić. Donio i šargiju. Ostao je cijeli dan, da mi ugodi i da me razonodi, a nitko to ne zna bolje od njega. Smijali smo se i plakali... Donio je sa sobom i dobre bosanske rakije, jake kao zemlja. Kaže mi šeret, prije nego što smo nazdravili, nije vaša varcarska, jer vi ne znate oko rakije. Držite se vi recelja. Ovo sam dobio od svog druga Joze Pivčušića zvanog Pivac iz Guče Gore. Pazi na Serafina: nema čišće i plemenitije duše u cijeloj Bosni. Turcima nema stala u Bosni, to je jasno svakome tko vidi što se događa, iako ja to neću doživjeti. Sad se više od bilo čega drugog plašim praznine koja će ostati za njima kad odu, kad pomislim na vukove koji strpljivo čekaju svoj komadić plijena, kotilo im gospodsko, što bi rekao dobri Serafin.

Zastao je. Dugo je gledao u Savu koja se u širokom luku gubila u daljini.

- Da mi je još jednom – rekao je u jednom trenutku – čiste glave i mirna srca, pun nade i vjere u budućnost, proći kroz Varcar, kao nekad, u mlade dane, ili barem prohodati navečer, ljeti, obalom Vrbasa dok mujezin uči jaciju, a s vode bije večernja studen, ne bi, čini mi se, žalio i umrijeti. Otpjeva mi Bego onu "Oj Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje", pa smo obojica plakali, kao Izraelci na obali rijeka babilonskih.

Fra Jako je nekoliko mjeseci nakon Jukićeve smrti kupio u Sarajevu bilježnicu na čijoj je prvoj slobodnoj stranici napisao "Knjiga o Jukiću". Htio je na taj način, jedini kojega se dosjetio, ublažiti osjećaj krivnje koji ga muči.

Prisjeti se razgovora s fra Marijanom Šunjićem, kojega su vodili još dok je Jukić bio živ, kada su se Jako i Jukić, puni poleta i nade, vratili iz Dubrovnika u Bosnu. "Njegov najveći problem je to što misli da su svi ljudi čista srca i bez zadnjih namjera, poput njega", rekao je Šunjić. "Jukić ne zna prepoznati mrak u ljudskoj duši, i to je razlog svih nevolja koje ga prate. Kao i njegova tvrdoglavost, koja ponekad graniči s glupošću, kad neće ili ne zna na vrijeme stati, kad vidi da ga više nitko ne prati i ne podržava."

Ubrzo je zaboravio na bilježnicu, a knjiga o Jukiću uporno je i ispotiha rasla u njegovoj glavi, a on je čekao trenutak, koji nikada nije došao, da je prenese na papir.

Vani bijesni nevrijeme. S Balatona su se navukli crni oblaci, praćeni udaljenom grmljavinom i munjama koje su parale nisko i teško nebo nad ravnim panonskim horizontom. Jako je stigao u Vesprim mjesec dana ranije, i to je bila prva oluja koju je vidio u tom dijelu svijeta. Pun strahopoštovanja, dugo je stajao uz prozor i u čudu promatrao valove kiše koji su zapljuskivali prozore. Otišao je, zatim, do Jukića koji se taj dan nije pojavio na predavanjima. Dan ranije, obrecnuo se na profesora dogmatike koji im je tumačio odlomke iz Evanđelja o Kraljevstvu nebeskom. Zasmetalo mu je profesorovo tumačenje Isusovih riječi "Caru carevo, a Bogu Božje".

Zatekao ga je u sobi: ležao je zgrčen na krevetu, trpeći jake bolove. Mučio ga je kamen u bubregu.

- Ovo me prati još od malih nogu – rekao je, kada ga je Jako upitao što se događa.

Njihove riječi zaglušuje žestoko bubnjanje kiše koju vjetar ukoso nanosi na prozore.

- Nekako sam se navikao na bolove. Nekada pomislim da su Turci suđeni kamen u bubregu kojeg se nikada nećemo riješiti, da će nas pratiti do groba, kao što je pratio naše stare, i na tren mi bude lakše, što ne traje dugo. Iako znam da ničija nije trajala do zore, pa neće ni njihova, treba to dočekati.

Nakon povratka iz Dubrovnika, gdje je zaređen za svećenika, Jukić se posvetio osnivanju pučkih škola. Pun poleta, krstario je između Kraljeve Sutjeske, Fojnice, Travnika i Varcara, dovodio majstore i irgete s kojima je, nenaviknut na teški fizički rad, po cijeli dan radio, jer je slika škole u njegovoj glavi zaostajala za onom stvarnom. Požuruje radnike i kada treba i kada ne treba. Dok oni zidaju, on razmišlja o udžbenicima i učiteljima koje će uposliti. Kori radnike što besposleni sjede, dok mu glavni majstor, mirni i dobroćudni Sinjanin Ivan Dolić, starinom iz Rame, ne objasni da moraju sačekat da malter uhvati ćošnjake povezane klamfama, jer bi se u suprotnom zid rasklimao i oslabio.

Prijelomne 1848. godine, dok se stara Europa u divljem i revolucionarnom zanosu kupala u krvi, Jukić je otvorio školu u Travniku. Tom prilikom su se sastali, u dolačkoj župnoj kući gdje je Jukić prenoćio, i do kasno u noć razgovarali.

- Ovo je početak – rekao je Jukić.  – Izgradit ćemo škole u svakom našem većem mjestu. Nema ustanka i boljitka dok ne rastjeramo mrak u glavama naših seljaka. Ako ništa, učena čovjeka ne možeš sputati i zauzdati. Stavi ga u najdublju tamnicu, bit će slobodan u vlastitoj glavi. Znam po sebi: da mi nije knjiga, ne znam što bi bilo od mene. 

Godinu-dvije nakon fra Jakina i Jukićeva susreta u Dolcu, u Bosnu je s dobro opremljenom vojskom stigao Omer-paša Latas s namjerom da skrši otpor osiljenog bosanskog begovata koji se protivio sultanovim reformama, što traje više od dvadeset godina. Ne zna se kako je došlo do susreta ove dvojice ljudi, Jukića i Omer-paše Latasa, ali se pouzdano zna da Bosna nikada nije upamtila čudnije prijateljstvo od onoga između običnog bosanskog redovnika i oholog turskog moćnika koji se od bivšeg pravoslavca i siromašnog izbjeglice bez ikoga svoga u Carigradu, u koji je stigao pun nada i velikih očekivanja, premetnuo u seraskera i postao jedan od najmoćnijih ljudi u Carevini, odmah ispod sultana i velikog vezira.

Svi su, uključujući i fra Jaku, savjetovali Jukića da se odmakne od Omer-paše, o čemu je fra Jako i pisao u svojoj kronici: Kako Omer-paša u Bosnu dojde, o. fr. Frano Jukić upozna se s njim, koga Omer-paša zamilova. Odkud često bi ga (Jukića) sebi prizivo i Jukiću bi davo na znanje i obećavo da on hoće stanje krstjana i ristjana u Bosni na bolje okrenuti. O. fra Frano Jukić uvirova se Omer-paši. Što bi mu Omer-paša obećavo, to bi Jukić za sveto držo, premda je bilo priatelja koji su Jukiću svitovali da se ne viruje Omer-paši, jer koji čovik nije viran Bogu, kako može biti viran svomu priatelju? Ali zahman je bilo ovo Jukiću govoriti. On bo niko veliko pouzdanje stavljaše u Omer-pašu da će krštenom narodu dobro učiniti.

Omer-paša Latas u Jukiću vidi neoskvrnutu vlastitu sliku iz mladosti, prištavog Miću Latasa koji navečer, prije spavanja, dugo zamišlja vlastitu slavu i veličinu. Vidi sebe kao novog Eugena Savojskog kojega će kršćanski svijet neumjereno slaviti i okivati u zvijezde, graditi u njegovu čast slavoluke i stavljati ga uz bok Cezaru i Aleksandru Makedonskom. Susret s Jukićem unio je nemir u seraskerovu dušu. Možda će jednom, i ta misao ga najviše plaši, ljudi poput Jukića, s aureolom mučenika kojega su se svi odrekli i izdali ga, pobijediti zaborav, a da će se njega svi sjećati kao bezumnog silnika koji je sijao smrt po Carevini, koju je prošao uzduž i poprijeko s visoko podignutom sabljom u ruci. U Carigradu, gdje će zauvijek ostati poturica, bez obzira koliko se digao iznad ostalih, brzo će ga zaboraviti, dok će na Zapadu ostati upamćen kao prevrtljivac koji je okrenuo vjerom zarad svojih nezajažljivih ambicija. S druge strane, Jukić je do kraja života bio fasciniran Omer-pašinim likom. Dobro se sjećao njihova prvog susreta. Netko je ušao u sobu, Latas je skrenuo pogled, i Jukić ga je prvi put pažljivije pogledao. Oštre crte lica, koje gledane iz profila djeluju još oštrije, podsjetile su ga na kamena i brončana lica kipova kakva je viđao po mađarskim i talijanskim trgovima. Sluga je spustio na stol kavu i dvije španjulete, a zatim se tiho, s rukama na prsima, udaljio. Latasov pogled, koji je nakratko očvrsnuo dok je promatrao slugu, čim se okrenuo prema Jukiću ponovo je postao krotak i blag. Jedino se po oholo zadignutoj gornjoj usni dalo naslutiti o kakvoj se zapravo osobi radi. Neprirodno zadignuta usna, kao trag postojane oholosti, podsjećala je na grč koji je bio jedina čvrsta točka na tom licu koje se čudesno mijenjalo, po čemu ga se Jukić, kasnije, najviše sjećao.

Latasova vojska ušla je u Sarajevo na dotada neviđen način, praćena gromkom svirkom vojnog orkestra, što je bila uvreda za osjetljivo tursko uho koje u toj novini, kao i u svakoj drugoj, vidi prikrivenu opasnost po višestoljetni ustaljeni red i vlastito mjesto u njemu. Početkom zime, koja je te godine bila blaga i bez snijega, izbile su pobune u Hercegovini, Krajini i Posavini. Omer-paša je podijelio vojsku na četiri dijela i poslao ih u žarišta pobune. Blaga zima uveliko im je olakšavala kretanje, jer su noćivali vani, na otvorenom, u na brzinu postavljenim logorima koje su ujutro podizali i nastavljali dalje, ostavljajući iza sebe otpatke hrane oko kojih su kružili mršavi, izgladnjeli psi, do krvi se grizući za oglodane kosti.

Glavnina vojske, koju predvodi Omer-paša, krenula je preko Zenice prema Posavini. Kod Zenice, čim su prešli drveni most preko Bosne, zapalili su ga, da na taj način zaštite leđa, i nastavili dalje, prema Vranduku i Žepču. Omer-paša je brzo i uspješno ugušio pobunu u Posavini, Krajini i Tuzli. U Hercegovini su stvari stajale nešto drugačije: ustanici su zaposjeli uske i krševite prolaze kod Konjica, zapriječivši Omer-pašinim snagama prodor prema Mostaru. Pomogli su im kršćani iz Konjica, koji su proveli Omer-pašin odred sporednim putom, za koji je rijetko tko znao, i doveli ih ustanicima iza leđa.

Svijet, podjednako i turci i kršćani, izbjegavaju putove kojima se kreće Latasova vojska, koja otima i uzima gdje stigne, a razvukla se na sve strane i zaposjela putove od Hercegovine do Posavine. Dok traju borbe, Jukić pristaje za Omer-pašom, jer prvi put vidi svjetlo u daljini, koliko god malo i neznatno bilo, koje, s vremena na vrijeme, poprimi u njegovoj glavi, punoj nada i sanjarija, razmjere požara kojega ljudska ruka nije u stanju ugasiti i zaustaviti.

Nakon što je umirio Bosnu, provodeći neviđen teror nad bosanskim prvacima, iz kojih je ognjem i mačem izbio sav nam i ponos koji se stoljećima prenosio s koljena na koljeno, Omer-paša se našao u nezavidnom položaju. Priče, koje se šire o njemu po Carigradu, daleko nadmašuju krvavu bosansku stvarnost, što se u Bosni uvijek iznova ponavlja, jer svatko u njih unosi vlastite želje, strahove i nade. I takve, lažne i preuveličane, polako hvataju korijenje i Omer-paša počinje ozbiljno shvaćati zabrinute glasove svojih carigradskih saveznika, svjestan da nakon bosanske avanture, ako brzo nešto ne poduzme, nije pristao nigdje. U glavi mu se, svaku večer prije spavanja, javi misao o porazu, koja podsjeća na noćnu moru koja se odvija pred otvorenim očima: vidi sebe kako se osramoćen i ponižen vraća u roditeljsku kuću u Janjoj Gori, dok ga odnekle, sa strane, prate stotine zluradih očiju, koje on ne vidi, ali zna da su tu, da pažljivo mjere svaki njegov korak i udisaj. Pogotovo ga brinu priče o prevrtljivcu, koje su po njega najopasnije, koji je za račun kršćanskog svijeta umirio i pokorio tursku Bosnu, te da planira zajedno s banom Jelačićem formirati vlastitu državu u kojoj će on biti car i jedina vlast. Ta lažna slika nastala je u glavama potomaka bosanskih prvaka, koja se širi Carigradom poput požara, koji su u nju unijeli i nešto od vlastitih, skrivenih očekivanja. Iz Omer-pašine perspektive ostanak u Bosni, pa čak i kao car i jedini zakon, predstavlja težak poraz. Ostati do kraja života živ zakopan u memljivoj, zapuštenoj Bosni, u kojoj je vrijeme odavno stalo, bilo je nešto najgore što je mogao zamisliti, gore i od smrti.

Turci su posebno kivni na Jukića, kojega zovu "Omer-pašinim fratrom", koji je, po njima, bio veza između Jelačića i Omer-paše, kojemu ne mogu oprostiti to što je javio u Travnik da su ustanici zauzeli Jajce, jer tko zna što bi se dogodilo da su se spojili jajački i travnički turci i zapalili samo središte Bosne koje je tokom cijelog seraskerova pohoda mirovalo, iako je ispotiha opasno ključalo.

Omer-paša se dugo lomio što da učini s Jukićem, iako zna da se po svaku cijenu mora udaljiti od njega. Ima osjećaj da će raskid svih veza s tim neobičnim fratrom, ma što napravio, zauvijek izbrisati posljednje ostatke ljudskosti u njemu. Sjećanja na Miću Latasa, sanjara i idealistu, koja su mu dolazila kao jedini spas u periodima teške nesanice, živjela su jedino još u tom čovjeku i pokušavao je, koliko god je to bilo moguće, ublažiti njegovu patnju, a da to ne bude toliko vidljivo, da ne naškodi vlastitim interesima. Slao je diskretne poruke preko nekih fratara, poručujući Jukiću iz druge ili treće ruke da bježi u Austriju, i čekao, kupujući vrijeme, sve dok nije shvatio da je sve uzalud, da je taj siromašni redovnik, imun na ovozemaljska dobra, ustrajniji, tvrđi i nepredvidiviji protivnik od bezličnog bosanskog begovata kojega je s uspjehom pokorio. Nikada nije upoznao sličnu osobu, a najmanje je očekivao da će je susresti u zapuštenoj Bosni, Bogu i caru iza leđa.

Nemajući kud, htijući se što prije vratiti u Carigrad, da preduhitri zavjere koje su njegovi protivnici kovali protiv njega, kojih se proteklih godina, dok je sa sabljom u ruci krstario Carevinom, poprilično nakupilo, pozvao je Jukića u Sarajevo i dao ga zatvoriti. Držao ga je u prozračnoj i svijetloj tamnici. Duboko razočaran i pomračene svijesti, Jukić je u zatvoru pokušao samoubojstvo. Stražari su ga našli u krvi i pašini liječnici su ga zaliječili. Imao je toliko snage i prisebnosti da preko nekih povjerljivih ljudi poruči kako ga Turci nisu mučili i da su lijepo postupali s njim.

Latas, na vijest o Jukićevu pokušaju samoubojstva, koja ga je teško pogodila, jer je i sam toliko puta iskusio svu dubinu ljudskog očaja, pozvao je jednog svog časnika, Izet-efendiju, poturčenog Poljaka kojemu je bezrezervno vjerovao, i naredio mu da odvede Jukića u Carigrad preko Soluna, mimo karavanskih putova, jer se bojao da ga tokom puta netko ne ubije. Najviše se plašio potomaka ubijenih i prognanih bosanskih prvaka koji su polako dizali glave planirajući osvetu. Dao je Izet-efendiji instrukcije koga će obavijestiti o Jukićevu progonstvu, da odmah podignu glas, najprije austrijskog konzula Antuna Mihanovića, Hrvata, kojega je poznavao, za kojega je bio siguran da će se svim silama zauzeti za Jukića, te da se pobrine da glas o tome dođe i do fra Marijana Šunjića i fra Filipa Pašalića koji su imali dobre veze u Carigradu.

Tri godine proveo je Jukić lutajući od nemila do nedraga, od Sarajeva do Carigrada pa natrag do Rima i Dubrovnika. Najposlije se skrasio u Đakovačkoj biskupiji zahvaljujući biskupu Strossmayeru, gdje je pao u duboku depresiju, otrovan teškom i neizlječivom tugom.

Pala je noć. Izvedrilo je i jaka studen bije izvana. Fra Jako stoji uz prozor i razmišlja o Jukiću. Najveća ljudska tragedija, pomisli, nije u tome što čovjek ne bira gdje će se roditi, pa nekog zapadne Beč, a nekog Bosna, već u tome što ne bira mjesto gdje će umrijeti. U peći pucketa vatra, a fra Jako i dalje zuri kroz prozor u mrak. Od vlastitog odraza na staklu, na tren mu se učini da ga izvana netko promatra, i on se strese od nekog neodređenog osjećaja straha koji ga je svega prožeo, te se prekrsti i počne moliti, zureći u vlastite ruke koje su blago drhtale.

[1] Na obali rijeka babilonskih

sjeđasmo i plakasmo

spominjući se Siona;

o vrbe naokolo

harfe svoje bijasmo povješali. (Ps 137, 1-2)