Ivan Lovrenović

Nedavno je objavljena monumentalna monografija katoličke župe Bila u livanjskom kraju: Pod zaštitom Franje Asiškoga. Sto godina župe Bila. To je još jedna u nizu velikih, temeljito načinjenih zavičajnih knjiga što se pojavljuju u posljednjim decenijima zahvaljujući trudu lokalnih franjevaca, i koje nastoje da znalačkim prilozima obuhvate i osvijetle sve aspekte života, vjerskog i svjetovnog, na području župe.

Izdavač biljanske monografije je Župa sv. Franje Asiškoga – Bila, sa župnikom fra Miljenkom Petričevićem, koji je izdavačko umijeće i ljubav ponio iz svojega dugogodišnjeg plodnog ravnateljstva u sarajevskom Svjetlu riječi. Glavni urednik je fra Marijan Karaula, novinar, pisac, kroničar, fotograf, također cijeli život vezan za knjigu i izdavaštvo, pri Svjetlu riječi, ali i samostalno. Po franjevačkom običaju, knjigu je grafički oblikovao sarajevski dizajner Branko R. Ilić, a tiskana je u Grafotisku u Grudama.

Iz obilja priloga u monografiji evo ovdje vrlo zanimljivoga eseja Ante Ivića pod naslovom Središte livanjske bjeline. (I. Lovrenović)

Bila

Anto Ivić: SREDIŠTE LIVANJSKE BJELINE

U imenovanju elemenata reljefa i krajolika, poput uzvisina, udolina i vodotoka, sudjelovale su različite ljudske zajednice i kulture koje su u tom okolišu prebivale. Svaka od njih ostavila je svoj, nekad lakše, a nekad teže, prepoznatljiv trag. I danas se radi raspoznatljivosti pojedinih mjesta i mikrolokacija toponimija mijenja, ali u dinarskom području ne u mjeri u kojoj je formirana još u ranom srednjem vijeku.

O krajoliku

Odnos današnjega čovjeka prema okolišu drugačiji je od vremena u kojem su naši slavenski preci imenovali prostor oko sebe. Pokazatelj je to prevlasti pridošle kulture kojoj su se prilagodili starosjedioci antičkog Ilirika. To nam otkriva jezik koji su pritom koristili. On je zapravo poput našega i potječe iz doba kada je slavenska i ranohrvatska pretkršćanska kultura obilježila naš okoliš. Ti pojmovi su bili odraz shvaćanja zakonitosti koje pokreću svijet i o kojima život ovisi, prije nego je dugotrajni proces ponovne kristijanizacije na hrvatskom etničkom prostoru, ali i šire, promijenio svjetonazor stanovništva. Kršćanstvo mu je dalo novi sadržaj i transcendentni smisao, kojim se pogled na svijet nekadašnjeg čovjeka zapravo nije ni bavio.

Upravo kršćansko preslojavanje novim sakralnim sadržajem omogućilo je prepoznavanje značenja pojedinih mjesta u prostoru. Pri tome nam pomažu prastare posvete crkava i župa svecima poput sv. Ilije, sv. Vida, sv. Jurja, sv. Ivana, sv. Nikole, sv. Blaža, Bogorodice i pojedinih svetica koji predstavljaju tipičnu supstituciju na mjestima pripisivanim slavenskim božanstvima groma, plodne zemlje, vode, vegetacije, zaštitnika stoke i sl. Dugotrajno razdoblje osmanlijske okupacije specifično je i po brisanju kršćanskih obilježja u prostoru, pa time neizravno i slojeva koji su mu prethodili. Međutim, ti tragovi su ipak preživjeli, ali u drugom obliku – toponimiji.

Prvi turski porezni popisi bilježe mnoga naseljena i napuštena područja čime svjedoče o njihovoj starosti. Ti nazivi, kako je već rečeno, sežu u vrijeme naseljavanja Slavena u ove krajeve. Pojmovi tog jezika danas razumljivog po zvučnosti, ali ne i po simbolici, opisivali su arhitekturu prostora.

Radi lakše percepcije, pojedine pojmove, odnosno toponime, moguće je klasificirati, a za potrebe ovog članka bavit ćemo se ograničenim brojem, koji ćemo objasniti.[1]

Uspoređujući pojedina mjesta prapovijesnog značaja, ali indikativno obilježena hrvatskim nazivima, podjednako na području ilirskih Delmata kao i na teritoriju srednjovjekovne Paganije, prepoznatljivi su najvjerojatniji tragovi ranijih kultova od kojih su neki povezani sa Suncem.[2]

Livanjski sveti prostor

Usred Livanjskoga polja okruženog planinama, dijelom se nastavljajući na obronke Tušnice, nalazi se brdo Tribanj. Uzvisina se izdiže iz nizine oko Buškog blata. Da u povijesnom krajoliku Livanjskoga polja Tribanj zauzima važno mjesto, ukazuje bjelina koja ga okružuje.

Jugoistočni predio Livanjskoga polja, odnosno dio polja koji okružuje Tribanj s južne i jugoistočne strane, naziva se Bilo polje. Na zapadnim obroncima Tribnja je selo Bila. Brežuljkasti teren koji se lagano spušta prema Livnu i ravnici u sjeverozapadnom smjeru, na kojem je groblje nastalo oko ranosrednjovjekovne crkve sv. Petra u Rapovinama, predio je pod nazivom Bili brig. U središnjem dijelu Tribnja je Bila greda. Iz središta Tribnja, od podnožja Miljkovače kroz Srđeviće do utoka u Sturbu, protječe povremeni sezonski potok Bioštica. Do Tribnja je iz naselja oko Buškog blata i gornjeg Livanjskog polja vodio Bili put kojim su pastiri gonili stoku na sezonsku ispašu.

Dio rječnika koji pripada opisu krajolika skupina je pojmova koje mi percipiramo kao oznake za boje. Među njima je važna bijela boja. Većina „Bilih rika i potoka“ svoje ime ne duguju zapjenjenoj vodi, nego vrelima i vodotocima iz svetih uzvisina. Poput livanjskog područja, sličnu sliku pružaju pojedini krajevi u Lici, Hercegovini - prepoznatljivi oko Prenja i Mostara, te u sjeveroistočnoj Bosni. Međutim, to je obilježje šireg slavenskog prostora, vrlo vidljivo u pojedinim krajevima Slovačke, posebno u pograničnom prostoru s Poljskom i zapadnom Ukrajinom. Dakle, to je trag „jezika“ koji povezuje Hrvate s ranijom sjevernijom postojbinom.

Bijela boja zapravo nije boja nego obilježje svjetline i svjetlosti. A svjetlost i svetost je u jeziku koji baštinimo isto.[3] Dakle, bijela mjesta nisu samo svijetla, ona su i sveta. Uzvišenje u središtu Livanjskoga polja pokazuje nam to svojim imenom. Naziv Tribanj nastao je iz staroslavenske osnove pretkršćanskog značenja žrtvenik i oltar.

Uzvisine su mjesta dodira neba i zemlje i kao takve bliže božanskom prostoru. Stoga su one, kao i prostor koji ih okružuje, svete. A čovjek davnine htio je živjeti u blizini svetoga. Da je Tribanj posvećen prostor ne govori samo njegovo ime. Na najvišem dijelu Tribnja, na Miljkovači, nalaze se Otari. Uz tu, još jedna lokacija, i to u blizini, iznad rijeke Sturbe i Crne stine, također po predaji nosi ime Otar. Suvremena riječ oltar zamijenila je, prije više od stoljeća, arhaični hrvatski oblik otar, koji se kao toponim, uz Tribanj sačuvao na Biokovu (kao Otarnik) i na Bilima kod Mostara (kao Otar i Otarić).

Takva mjesta pokazatelji su slojevite sakralnosti. Naime, moguće je interpretirati njihovo izvorno značenje pretkršćanskim kultovima. Ali, kada su u vrijeme osmanlijske okupacije, napose od prve polovine 16. st. i intenzivnijeg uništavanja crkvi, nestala okupljališta na molitvu, takva mjesta ponovno postaju stjecišta kršćanskog bogoslužja pod otvorenim nebom. To su zapravo jedna od brojnih misišta na koja je narod, sklonjen od turskih očiju i islamiziranih gradskih središta, dolazio na molitvu i misna slavlja, koristeći prijenosne o(l)tare za tu namjenu. U prostranom livanjskom području koje je, poslije Bečkoga rata, mnogobrojna i prostrana katolička župa, brežuljci Tribnja, dovoljno daleko od begovskih kula, bili su prikladni za pastorizaciju vjernika. Pritom su pašnjaci bili odredište pastira koji su stoku iz okolnih sela izvodili na dnevnu ispašu na Tribanj.

Preslojavanje kršćanskim kalendarom starih običaja uključivalo je i prastari običaj godišnjeg pastirskog okupljanja na gorskim i planinskim vrhovima. Na Tribnju, točnije Kraljevu guvnu, čobani iz Podhuma, Srđevića, Bile i Držanlija svečano su ga obilježavali na drugi dan Duhova.[4]

Nebeski sjaj i kalendar

U kontekstu obrasca uočljivog na više lokacija između Neretve i Cetine, pomnije promatranje livanjskog krajolika otkriva u čemu je bila izvorna sakralnost tribanjskih otara prije kristijanizacije Hrvata. Riječ je o prostornom odnosu Otara u najvišem dijelu Tribnja prema Troglavu, pri čemu važnu ulogu ima pozicija Sunca u određeno doba godine. 

S Otara na Bilima kod Mostara na dan zimskog solsticija i na početku sunčevog ciklusa vidljivo je rađanje Sunca iza karakterističnog sedla kojeg čine vrhovi Jastrebinke. Slično tomu, u vrijeme ljetnog solsticija i na početku godišnjeg razdoblja skraćivanja dana, promatrano s Otara na Tribnju, Sunce umire iza karakterističnog sedla kojeg čine vrhovi Dinare, tj. Troglav.

Zaključno razmatranje

Livanjska Bila, poput Bile kod Travnika i Bile (Bijele) na majevičkim obroncima, trag je vremena pretkršćanskog imenovanja prostora i shvaćanja njegove svetosti u arhaičnom obliku. Takav stari svjetonazor, vidljiv u širem slavenskom svijetu, prepoznatljiv je i u okolici Livna kao dijelu hrvatskoga povijesnog ozemlja.

On se može prepoznati u svetosti uzvisina koje spajaju nebo i zemlju te povezati s ratarskim kulturama kojima je sunce u karakterističnom krajoliku predstavljalo kalendarski reper. Život naroda ovisan o stoci i zemlji, kao i godišnjim dobima, nije se mijenjao od prapovijesti do vremena austrougarske uprave.

O pojedinim lokacijama iskonske sakralnosti u kojima veza Sunca sa Zemljom ima važnu ulogu, svjedoče njihovi nazivi. Jedno od njih je u središnjem i ujedno najvišem predjelu uzvišenja Tribanj. Naziv Otari i njegova pozicija u odnosu prema sunčevu zalasku iza vrha Dinare karakterističnog izgleda, u određeno doba godine, ukazuju na najvjerojatniju raniju sakralnost povezanu s kultom Sunca.

Mjesto kulta podjednako bliskog ilirskim plemenima i ranohrvatskom shvaćanju svijeta, sačuvalo je obilježja posvećenog prostora preslojavanjem kršćanskim sadržajem, kao i njihovom ponovnom sakralnom funkcijom u vrijeme osmanlijske devastacije kršćanskih obilježja u prostoru. Katolici su se u takvim okolnostima okupljali na misištima i u predjelima dovoljno udaljenim od upravnih središta osmanlijske vlasti, kakvo je bilo Livno.

[1] Opširnije u: Anto Ivić, Mit i povijest zapisani u krajoliku (u pripremi).

[2] Jedan primjer opisan u: Anto Ivić, Bile - središte svetog prostora, Kulturna baština i identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini (zbornik radova), Zagreb, 2024.

[3] Vitomir Belaj, Hod kroz godinu, Zagreb, 2007., str. 33. „Praslavenska riječ *svętЬ kao litavska šventas, avestijska spənta itd., nastale su od indoeuropskog korijena *k’wen – ‘svetkovati’. … etimološki srodan glagolu *k’weit – ‘svijetliti’ i pridjevu *k’wei-to - u prvotnom značenju blistav, sjajan. Iz kojega su se razvile riječi poput litavske šviesti ‘svijetliti’, hrvatske svjetlo, svijetliti, staroindijske śvētā ‘bijel’ (tj. blistavo svijetao), ru­ske цвет ‘boja’, hrvatske ‘cvijet’ (dio biljke koji se odlikuje bojom). Od riječi koja ozna­čuje ‘svjetlo’ izvedena je riječ svijet, na prvi pogled zato što je on ispunjen svjetlošću, što je svijetao. No, kroz povijest riječi vidimo i usku vezu između pojmova svijet i sveto.“

[4] Stipo Manđeralo, S vidoške gradine, župom vidoškom stoljećima uzduž i poprijeko, Liv­no 2005., str. 133-134. „U livanjskom kraju čobani su slavili na drugi dan Duhova. Već nekoliko dana prije, máje bi smislile šta će se pripremiti za svečanu čobansku užinu. Tog jutra čobani bi se, ljepše obučeni i dotjerani, u svečanom raspoloženju, praznih ruku uputili za svojim stadima. Znali su, užina će stići za njima na uobičajeno mjesto i u određeno vrijeme. U cijelom Tribnju ljepšeg i pogodnijeg mjesta za čobansko slavlje nije bilo od Kraljeva guvna – kao da je samo za tu prigodu stvoreno. Prema tome baj­kovitome vidikovcu, hitali su oko podne momci, djevojke i mlade nevjeste iz Podhuma, Srđevića, Bile, Držanlija da okupljenim čobanima na čistoj travi razvežu zavežljaje s pogačama, pitama, uštipcima, pečenicama, sudžucima … Sve bi to bilo zajednički po­služeno i svako je po svom ukusu jela birao. Znalo ih se na okupu tada naći i po nekoliko desetina. U vedrom raspoloženju uz pošalice objed bi brzo protekao, a onda je počinja­lo pravo veselje. Okupljena mlađarija uhvatila bi se u kolo, odjeknula bi pjesma.“