Ivan Lovrenović

Prije pedeset pet godina grupa studenata na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji pokrenula je časopis Jukić. U krugovima bosanske crkvene hijerarhije časopis je te 1971. godine izazvao veliku uzbunu i pometnju, a ni tadašnji državnobezbijednosni organi nisu bili ostali bez posla. Energija intelektualne pobune, koju su sarajevski bogoslovi artikulirali već u prvom broju Jukića, bila je usmjerena na okoštalost Crkve kao institucije i na starinsku autoritarnost njezine hijerarhije. U tom pogledu oni su za naše (bosanske i hrvatske) prilike s uzbudljivom i uznemirujućom ažurnošću slijedili tadašnje najsvježije tendencije u postkoncilskoj teologiji i filozofiji. S Jukićem bosanska javnost, svjetovna i crkvena, mogla se prvi put susresti s oslobađajućim idejama Hansa Künga, Karla Rahnera, prvi put meritorno upoznati prevratna socijalno-kršćanska stanovišta Leonarda Boffa i njegove teologije oslobođenja, dobiti na uvid grandioznu etičku baštinu jednoga Dietricha Bonhoeffera.

Starinski formiran, tadašnji nadbiskup vrhbosanski Smiljan Čekada morao je sve to doživjeti kao eksplozivnu mješavinu nepodnošljivoga bezobrazluka, u kojoj se ne zna odakle dokle je bogohuljenje, malne hereza, nepoštivanje hijerarhijskog autoriteta, ili, konačno, udar na njega osobno. Što je sve bilo s mladićima koji su bili članovi te prve redakcije i suradnici  danas se već zaboravilo, tim više što je sve ostalo obavijeno šutnjom, gotovo kao neki lokalni tabu. A sve zajedno: i Jukić, i životne, intelektualne i znanstvene putanje svakoga od pojedinih aktera te važne i sadržajne epizode u novoj povijesti Bosne Srebrene - zavređuje ozbiljno istraživanje i solidnu historiografsko-teološku studiju. Utoliko više što smo pola stoljeća kasnije svjedoci tužnoga kraja Franjevačke teologije u Sarajevu, koja od ove školske godine više ne postoji.

Energija slobode i kreativnosti što ju je isijavala pojava Jukića našla je blistavu potvrdu u poeziji. Izravno potaknut tekstovima u časopisu, čudesnu dijalošku pjesmu Sa Isusom sam pio u krčmi sanjao sam: služile nas lijepe grešnice napisao je tada Ilija Ladin, jedan od najizvornijih bosanskohrvatskih pisaca Dvadesetoga stoljeća. (I. Lovrenović)

Ilija Ladin

SA ISUSOM SAM PIO U KRČMI SANJAO SAM: SLUŽILE NAS LIJEPE GREŠNICE

I ti si mi taj po duhu svetom, pomislih, i samo što ne rekoh: tvoja baba bi obična žena, tvoja prababa prostitutka rahab, tvoja praprababa rodoskrvna thamar, tvoja prapraprababa bestdina ruth, tvoja praprapraprababa preljubnica bethsabe... kad pozva me on za stol i ponudi pićem!

- Ne, nije, ilija ladin, neće bit’ baš tako... nit’ je puno u dvanaest plemena toliko grešnica! Ako je tvoj narod bez njih, slobodno moj rod otpiši!

Ne, nije, rabi, rekoh, ujevši se za jezik.

- Ako i sam si bez želja – nastavi – i od ovih otidi! Sablazni se i otidi! Magdalene mi ostavi, a ti otidi!

Ne, nisam, rabi, rekoh: od makova zrna manji odsada.

- Lijepo su vas nasamarili, reče. Uspostav’li me pa upotrijebili: toliko i toliko vele kad duši spasa tražite! Ni jednu paru ispod! Tako to nekome odgovara: da svijet na griješne i pravedne, na lijevo i desno, na pakao i raj dijeli se pravo! Tako to nekome odgovara: da radi radnja njegova! Mene su zloupotrijebili, ja moram ponovo doći! Učinio sam čuda: da se vidi što može čovjek, a oni su rekli – da sam ja bog! Nisu nikad povjerovali: da može čovjek! S jednog su me križa skinuli, a na drugi raspeli, u dogmu me s devet brava okovali, mnome tri broja ispunili (O, sveto trojstvo!), ne mogu uskrsnuti! Čovječnosti svoje sam se uželio, čovječe - kužiš?

Gospodine, nisam dostojan...

- Ne kaži „gospodine” ako nisi rob! U zdravlje reci i tu čašu iskreni!

Zdrav mi, isuse!

- I ti, ilija! Marija, natoči! Eto četiri da sam, četiri slova u imenu adam i četiri je broj zemlje! Sa četrdeset sam dana bio u hramu, četrdeset dana izložen kušnji, četrdeset sam mjeseci propovijedao, za četrdeset sati uskrsnuo, a eto četiri, nikako četiri, da sam samo četiri, da nikad nisam tri, toliko božanski i pun, savršen i sveti broj tri na koji su me raspeli! Bog – otac, bog – sin, bog – duh sveti!

Zdrav mi, isuse!

- I ti, ilija! Marija, natoči! Za prvi križ jedan me je izdao, za ovaj drugi – mnogi! De, marija! Natoči!

Nisam valjda ja jedan? Jude se sjetiv, ja izustih.

- Jesi, ilija, jesi – jedan si! I ti si nasjeo! Marija, natoči! Na koljena padao i na samo spomen imena mog – nisi?

Al’ ti si oprostio onima koji su te raspeli, isuse?

- Jesam, reče. Pomolio sam se ocu nebeskome i zavapio: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. To onima prvima. Neću ovima drugima! Neću im nikada oprostiti!

Njegove se obrve svedoše. Njegovo se čelo namršti. Iz očiju mu munje sijevnuše: Neću oprostiti! Prvi put su oni mene razbožili i očovjekotvorili. Sad su me raščovječili pa obogotvorili. A to je razlika!

O, isuse! Može li ova čaša mimoići mene?

- Ne može, ilija ladin! Natoči, marija!

Sa isusom sam pio u krčmi sanjao sam: služile nas lijepe grešnice
            Kao snijeg bijele one
            Kao snijeg poslije potopa
            Na planini ararat!