Ivan Lovrenović

Bilo je to prije otprilike 15 godina, kada su mi Bosna i njezine prilike postale odvratne.[1] Tada sam se odlučio povući iz svijeta na bilo koji način i živjeti uglavnom u svojim uspomenama i pisanju za novine.

U to vrijeme bio sam stacioniran u Bugojnu i gajio sam srdačno prijateljstvo s tamošnjim časnim župnikom, fra Dominikom Gojsilovićem[2]. U njegovu društvu, u okruženju njegove krajnje skromno opremljene kuće, imao sam priliku, izravnim promatranjem, upoznati njegovu skromnu, nenametljivu narav, njegov osjećaj za radost i životnu vedrinu drugih, kao i život bosanskog franjevca.

Fra Domin Gojsilović

A ono što sam vidio i doživio bilo je prikladno da u najvećoj mjeri poveća moje divljenje prema tim pravim očevima naroda, koji su, odrastajući, živeći i umirući s njim, istinske vođe bosanskih katolika u zemlji. U svakodnevnom bliskom ophođenju s fra Dominikom, koji je, poput svih tih redovnika, bez straha i prijekora nosio fes uz svoj markantni vojnički brk, povjerio sam mu svoju namjeru da se, koliko je god to moguće, odreknem zemaljskih ispraznosti. Priznao sam starom župniku da jednostavno ne znam kako taj plan provesti u djelo.

Tada je dao donijeti vrč bosanske rakije od šljiva i uz to komad dimljenog ovčjeg mesa – one namirnice koja bosanskim kućama i ulicama daje karakterističan miris „parfema Bosne“ – i rekao:

"Večeras ostaješ na večeri kod mene. Kad je stomak pun, duša je svježija. O tvom ćemo planu kasnije, možda se nešto iz toga izrodi, jer imam nešto za tebe. Koliko god mogu pomoći s tim, možeš računati na mene. Dakle: Živjeli! Pij, jedi i sve ostalo dok se ne zasitimo."

U bosanskom jeziku riječ "ti" nipošto nije izraz prisnosti, već se, u vezi s riječju "gospodine," općenito koristi u društvenoj interakciji među domaćim stanovništvom.

Meni, međutim, iščekivanje – tada sam bio znatno mlađi – nije dopuštalo da osjetim apetit. Užurbano sam progutao nekoliko komada ovčje šunke, povukao dobar gutljaj zlatnožute šljivovice, destilirane u župnom uredu, zapalio cigaretu i rekao:

"Pa??"

"Pa!" odgovorio je fra Dominik.

"Imaj strpljenja, i moja bezzuba čeljust ga također mora imati." Zatim je i on polako otpijao iz vrča i počeo govoriti:

"Kako možda već znaš, naše matično samostansko središte u Fojnici bavi se svim granama poljoprivrede i šumarstva, pa čak i eksploatacijom srebrne rude. Zbog toga su naši fratri potpuno zaokupljeni, jer svi moraju raditi vlastitim rukama. Kad se navečer vrate kući, sretni su što mogu ispružiti noge ispod stola. Međutim, posjedujemo tamo jednu vrijednu biblioteku drevnih bosanskih djela, spisa i rukopisa koja je tijekom mnogih godina postala potpuno neorganizirana i kojoj je potrebna ruka puna razumijevanja i ljubavi prema takvim stvarima koja će je urediti. Samostan već duže vrijeme traži nekoga tko bi se ovime bavio. No, do danas je to ostalo bez uspjeha, jer, iako možemo ponuditi pristojan smještaj i sigurno radno mjesto, nikako ne možemo obećati visok honorar. Čini se također da se ljudi boje trajnog zajedništva s nama, prostim redovnicima, i vjeruju da se moraju potpuno prilagoditi samostanskoj osami. No, ja mislim da bi ti bio prava osoba za to. Ne tražiš mnogo društva, veliki si ljubitelj prirode, pišeš za novine, razumiješ nešto latinskog jezika, mnogo si čitao i doživio, a i prijatelj si našeg Reda. Ako želiš, predložit ću te, jer moja riječ ima veliku težinu u samostanu. Bio bi primljen kao bibliotekar. Dobio bi dobar stan u jednoj od zgrada samostana, kompletnu opskrbu hranom za tebe i tvoju obitelj iz samostanske kuhinje, tkanine za odjeću iz naše radionice, sirovine za izradu obuće, drva za ogrjev prema potrebi, posluživanje, dva litra vina dnevno i, mislim, 40 do 50 forinti plaće mjesečno. O mirovini ne trebaš brinuti, jer kada se umoriš od rada, ostat ćeš s nama do svog blaženog kraja.

Naš laik upravitelj namjerava se vratiti u svoju domovinu. Ako želiš, možeš se uvesti u njegovu službu, a ako ti odgovara, preuzeti je. Tada bismo ti također povećali plaću. No, to ovisi samo o tvojoj slobodnoj volji. Sljedećeg tjedna idem u Fojnicu i, ako želiš, mogu te povesti. Tamo ću, uz tvoju suglasnost, podnijeti svoj prijedlog, a onda će skupština fratara odlučiti o tvojem prijemu. Vjerujem da ćeš imati sreće!"

Ova priča duboko me pogodila. Prisjećajući se mira u dvorcu i samostanu u Altchotieschaueru[3] i svih duhovnih radosti koje sam tamo uživao, još u kadetskoj školi, dok sam bio u sukobu s kapetanom Gargerom, općepoznate neslavne uspomene, i njegovom prokletom vojnom organizacijom, osjetio sam snažan umor od svijeta i obratio se kapucinskom samostanu u Bischofteinitzu[4] s molbom za prijem, naravno, bez ijednog odgovora na moje pismo.

I sada mi se pružila željena prilika da pronađem mir i posvetim se zanimanju koje mi je bilo blisko duši. Iz najdublje zahvalnosti prihvatio sam, te smo jednog vedrog proljetnog jutra otputovali vlakom iz Bugojna i sigurno stigli u Visoko, posljednju stanicu prije Fojnice.

Iza željezničke stanice već nas je čekalo skromno prijevozno sredstvo – samostanska kočija iz Fojnice – koju je vodio bosanski dječak i koji nas je dovezao do našeg odredišta, udaljenog još tri sata. Put je vodio kroz veličanstvene visoke šume, a nad krošnjama drveća vladala je praznična tišina, povremeno prekidana krikom jastreba i zvukom obližnjeg fojničkog potoka. Jednolično udaranje kopita po tvrdoj cesti, blagi zrak i gorak miris šume unijeli su nas u ugodno stanje smirenosti, koje smo povremeno prekidali rijetkim izmjenama riječi.

Tako smo naposljetku, ali sigurno, stigli u Fojnicu, koja se pojavila pred nama nakon iznenadnog zavoja na putu.

Gradić na istoimenoj rijeci sjedište je kotarskog ureda, ima tvornicu košnica i izvor sumpora. Uz poljoprivredu, stočarstvo i pčelarstvo, stanovništvo se bavi i dinamičnom trgovinom drvetom te iskopavanjem sumpornog pirita. Šumovita okolica nudi priliku za lov na medvjede, divokoze i divlje svinje, a vode su poznate po bogatstvu pastrve. Na šumovitoj uzvisini, do koje vode zavojite staze, nalazi se najstariji franjevački samostan u Bosni, uporište katoličanstva u ovoj zemlji.

Samostan "Svetog Duha" uzdiže se iznad grada u impozantnoj građevini, koja se ogleda u rijeci koja teče ispod. Katolici i muslimani okupili su se oko njega u mirnom okruženju i tu harmoniju duguju pobožnim franjevačkim redovnicima iz davnih vremena. U okolici ovog šarmantnog mjesta mogu se primijetiti ostaci starih rudnika željeza i bakra, srebra i žive; istraživanja su čak otkrila tragove rimskih rudnika zlata.

Zbog bogatstva ruda u svojoj okolini, Fojnica je već u srednjem vijeku imala istaknuto mjesto, a grad je bio sjedište jedne od trgovačkih ispostava Dubrovčana. U vrijeme osmanske vladavine, rad brojnih primitivnih visokih peći omogućavao je značajnu proizvodnju željeza, koje se zatim prerađivalo u kovačnicama povezanim s tim postrojenjima. Tada se proizvodnja čavala smatrala posebnom specijalnošću Fojnice, no danas je potpuno nestala.

Zaustavili smo se pred vratima. Kada je fra Dominik pozvonio, izašao je franjevački redovnik – tamnog, izboranog lica s oštrim, jasnim pogledom i uobičajenim raskošnim brkovima. Fra Dominik je odmah upitao za gvardijana. Uputili su nas k njemu, a on nas je bez odlaganja primio.

Prior je bio nizak, živahan čovjek s toplim izrazom lica. Pozdravio nas je, postavio stotinu pitanja o našem putovanju i zdravlju, ne čekajući odgovore, te nam je bezbroj puta zahvaljivao na ljubaznom posjetu. Jednostavna poput njega bila je i njegova ćelija. Nije bilo nikakvih tragova komfora ili znakova njegove službene titule. Jedino je pogled s prozora na grad, rijeku, dolinu i visoku šumu bio očaravajući, i istinski sam zavidio fratrima na njihovom domu.

Uskoro je došlo vrijeme večere. Ušli smo u jednostavnu, neuglednu prostoriju u kojoj su već bili okupljeni svi redovnici zajedno s novacima – refektorij. Najprije se pomolilo, a zatim su me predstavili gospodi. Brzo sam se osjećao ugodno, a razgovori i odgovori dolazili su iz srca. Razgovor se vodio isključivo na zemaljskom jeziku.

Doživio sam mnogo duha, znanja i humora, kao i mnogo originalnosti te vrlo zdrav pogled na život – osobine koje su posebno karakteristične za bosanskog "Franjevca" i koje ga približavaju zajednici koja mu je povjerena, a koja bi bila nezamisliva i nesposobna za opstanak bez svog svećenika. Večera, sastavljena od jednostavnih lokalnih jela, protekla je u vedrom ozračju. Iako me iritirala hladetina od ovčetine s ukrućenim masnim slojem na vrhu, domaće vino bilo je dobro, a raspoloženje je dodatno podigla pjesma u krugu okupljenih.

Odjednom su se otvorila vrata i ušao je časni starac, sa snježno bijelom kosom i bradom – pravi bosanski vojvoda u franjevačkoj odjeći. Svi su se šutke podigli u znak poštovanja pred fra Grgom Martićem, bosanskim pjesnikom, koji je nakratko posjetio mjesto svog mladenačkog redovništva. Tiho je zahvalio, tiho pojeo svoj obrok i u tišini se mirno povukao. Tada je imao 76 godina i, kako je poznato, preminuo je tek prije nekoliko godina. Njegove monumentalne pjesme „Osvetnici“ i „Posvetnici“ zauvijek će živjeti u narodu, kao i u južnoslavenskoj književnosti.

Budući da se još nije bilo smračilo, zaputio sam se u knjižnicu, o čijim sam blagu već mnogo čuo i koja je trebala postati mjesto mog budućeg životnog rada.

Tamo sam zatekao strašan, gotovo nerazmrsiv kaos. Pustolovni romani s nevjerojatnim ilustracijama među vrijednim uvezima arhivske građe, gomile starih novina između kojih su se povremeno pojavljivale prekrasne inkunabule; na hrpe složenih knjiga najrazličitijeg sadržaja, misali, pergamene, dnevnici, stari i požutjeli – ukratko: gomile bezvrijednog materijala među iznimno vrijednim predmetima i obrnuto.

Među ovim dragocjenostima nalazio se veliki broj povijesno značajnih fermana, od kojih je najvažniji za bosanske katolike bio "Ahdnama" (povelja) – koju je izdao sultan Mehmed II. Osvajač.

Kada je posljednji kršćanski vladar Stjepan Tomašević mučen i obezglavljen nakon zauzimanja bosanskog kraljevskog grada Jajca, fra Anđeo Zvizdović, opat samostana u Fojnici, hrabro je istupio pred strašnog osvajača i u vojnom logoru u Milodražu zatražio milost i slobodu vjeroispovijesti za katolike (1463). Sultan Mehmed II. uslišao je njegovu molbu i, kako piše u "Ahdnami", zakleo se s velikim Bogom, sedam knjiga, 124.000 svetaca i svojim mačem da nitko neće uznemiravati bosanske franjevce, niti im braniti prakticiranje njihove vjere, niti ih uznemiravati na njihovim posjedima i u crkvama, sve dok mu budu pokorni.

Ova povelja omogućila je franjevcima, koji su u Bosni izuzetno poštovani, da se organiziraju i prošire svoje djelovanje do današnjih razmjera.

Osim ove povelje samostan posjeduje još jedan zanimljiv dokument. Riječ je o drevnom faksimilu nekadašnjeg grbovnika bosanskog plemstva iz 1340. godine. Ova kopija prikazuje grbove onih plemićkih obitelji koje su nakon turske invazije emigrirale i u svojim novim domovinama zadržale svoja imena i grbove. Također sadrži grbove obitelji koje su, nakon prelaska na islamsku vjeru, uspjele sačuvati svoju plemićku tradiciju, iako su se odrekle svojih obiteljskih prezimena te onih obitelji na koje se kroz stoljeća zaboravilo.

Knjiga grbova sadrži 141 stranicu. Naslikana na grubom, čvrstom papiru u velikom kvart formatu, prva stranica prikazuje Djevicu Mariju okruženu oblacima. Ispod nje je veliki polumjesec te heraldički simboli dvaju križno postavljenih greda, iznad kojih je svaki ukrašen krunisanom crnačkom glavom.

Na drugoj stranici prikazane su slike svetaca Kuzme i Damjana, a iznad njih Kristov monogram. Treća stranica nosi naslov knjige, dok je na četvrtoj prikazan sveti Jeronim klečeći pred križem.

Treći list donosi grbove svih slavenskih balkanskih država u obliku tabloa. Na zasebnim stranicama prikazano je deset grbova tih zemalja, dok 120 stranica sadrži pojedinačne prikaze plemićkih grbova. Na posljednjoj stranici ponovno su prikazani grbovi nekoliko obitelji u grupi.

Naslovna stranica, napisana starobosanskim pismom, sadrži – koliko se sjećam – sljedeće retke:

"Stablo bosanskog, odnosno ilirskog i srpskog plemstva, sastavio pop Stanislav Rubčić u čast Stefana Nemanjića, (još uvijek u Bosni žive činovnici koji tvrde da potječu od ovog cara i koji su ozbiljno razmišljali o aspiracijama na srpsko prijestolje nakon što je Aleksandar ubijen.) cara Srba i Bošnjaka, 1310."

Starost ove knjige, koja je, kako se spominje, kopija ranijeg djela, već je izazvala mnoge polemike u akademskim krugovima zbog svog sadržaja, i do danas nisu u potpunosti razriješeni. Samostan je također posjedovao vrijednu kazulu ukrašenu grbom Matije Korvina. Car Franjo Josip otkupio ju je za iznos od 12.000 kruna. Prihod od ove prodaje iskorišten je za izgradnju kupole samostanske crkve, koja blista nadaleko.

Gledao sam, čudio se i razmišljao. Nalazio sam se pred pravim životnim izazovom i pred, možda, najzahvalnijim zadatkom koji sam mogao zamisliti; no, na što je fra Dominik Gojsilović mislio kada mi je predložio ovu ideju?

Sve što je imalo vrijednost bilo je napisano ćirilicom i glagoljicom, pismima koja sam tada razumio otprilike koliko ulan[5] razumije rukovanje bajonetom. Ćirilicu danas još uvijek čitam s velikim poteškoćama, a glagoljicu nikako. S osjećajem dubokog srama povukao sam se u blagovaonicu.

Većina ljudi još je uvijek tamo sjedila zajedno. Fra Dominik me pozvao k sebi, a fra Blago Batinić[6], prior, koji je sjedio uz njega, srdačno je izrazio svoje oduševljenje što želim stupiti u službu samostana.

Fra Mijo Vjenceslav Batinić, pisac prve sustavne historije bosanskih franjevaca (Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, Zagreb 1881.)

Kako bih braći poštedio sastanak koji se trebao održati sljedećeg dana u tu svrhu, iskoristio sam priliku dok je prior pravio pauzu i, s osjećajem grižnje savjesti, objasnio mu svoju nesposobnost da preuzmem tu dužnost.

Slušao me pažljivo, zatim se nasmijao i rekao: „Ali, ali, tko bi bio tako neodlučan? Hajde, nećeš požaliti. Nismo mi tako strogi – ako sjedneš pola sata svaki dan, za deset godina savladat ćeš starobosanski; ne žurimo se, a ako je taj nered ležao godinama, nekoliko godina više neće ništa promijeniti!“ Unatoč njegovoj upornosti, ostao sam pri svom "ne". Ili temeljito, ili nikako. Napokon je prior Batinić odustao i rekao: "Pa, barem dođi kod nas dok ne savladaš starobosanski; tvoje mjesto ionako vjerojatno neće biti popunjeno." I dalje sam odbijao. Fra Dominik, promišljeniji od temperamentnog priora, priznao je da sam u pravu. Danas ipak žalim što tada nisam pristao – mjesto samostanskog knjižničara u Fojnici i dalje je upražnjeno, a možda bi netko tko nije znao starobosanski bio bolji od nikoga, barem zbog pokušaja.

Sljedećeg jutra, rano, imao sam priliku posjetiti samostansku crkvu tijekom službe. Prekrasna građevina s visokim svodom, jednostavna, ali dostojanstvena. Grobnica Kristova bila je posebno upečatljiva.

Sat vremena kasnije oprostio sam se od ljubaznih fratara, jer je moj posao zahtijevao da se vratim. Fra Batinić, prior, dao mi je kutiju ukusnih fojničkih samostanskih kobasica za ponijeti, zajedno s tisuću blagoslova, i natjerao me da obećam kako ću ih uskoro ponovno posjetiti.

Konji su krenuli, a uskoro je samostan „Svetog Duha“ nestao iz mog vidokruga – iz vidokruga nesuđenog samostanskog bibliotekara.

Pilsner Tagblatt, 19. veljače 1911.

Reinhard Günste (pseud. Rifat Gozdović-paša)

Reinhard Günste, poznat pod pseudonimom Rifat Gozdović-paša, rođen je u Plzenu, Češka, nepoznate godine. Krajem 19. stoljeća dolazi u Bosnu i Hercegovinu, gdje započinje činovničku službu u bosanskohercegovačkim državnim željeznicama.

Podaci o njegovom životu sačuvani su zahvaljujući zapisima suvremenika J. Melzera (Bosnische Post, 6. kolovoza 1918.) i Alexandera Ranzenhofera (Pilsner Tagblatt, 28. srpnja 1918.), budući da njegov službenički dosje nije pronađen u Arhivu Bosne i Hercegovine. Prema tim izvorima, jedno od prvih mjesta njegova službovanja bila je Jablanica, gdje je obavljao dužnost željezničkog službenika, a kasnije i šefa stanice.

Prema Ranzenhoferu, funkciju šefa stanice obavljao je više formalno, budući da se često nalazio u društvu istaknutih ličnosti tog doba, poput Johanna Appela (1826.–1906.), austrougarskog generala i zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine (1882.–1903.), te Eugena von Alborija (1838.–1915.), njegovog nasljednika na toj dužnosti (1903.–1907.). Razgovori koje je Günste vodio s njima nadilazili su teme vezane uz njegovu službenu dužnost na željezničkoj stanici.

Godine 1895. premješten je u Bugojno, gdje je nastavio raditi na odgovornim položajima unutar željezničke uprave. Od 1897. do 1911. godine službovao je u Sarajevu kao povjerenik bosanskohercegovačkih državnih željeznica, unutar III. odjela zaduženog za prometnu i komercijalnu službu.[7]

Iz sačuvanih zapisa saznajemo da je Reinhard Günste odabrao pseudonim Rifat efendija Gozdović, nadahnut vlastitim iskustvima u Bosni i Hercegovini. Na početku svoje književne karijere skromno je nosio naslov "efendija", dok mu je nadimak "paša" pridodan kasnije, kada mu je prijatelj J. Melzer u šali dodijelio "časnu titulu paše sa sedam konjskih repova". Günste je s oduševljenjem prihvatio ovu dosjetku i ponosno je koristio, što je ponekad izazivalo zabavne nesporazume. Tako je, primjerice, jednom prilikom primio pismo iz domovine oslovljeno s "Vaša Ekscelencijo", u kojem je bio zamoljen za njegovu "moćnu zagovorničku pomoć".

Günsteov život bio je obilježen dvostrukim identitetom. Kao Reinhard Günste, bio je Nijemac iz Plzena i željeznički službenik. Kao Rifat Gozdović, bio je književnik specifičnog izraza, uronjen u bosanskohercegovački kontekst, usvajajući lokalne običaje i kulturu. Preminuo je 25. srpnja 1918. godine u Plzenu, ostavljajući za sobom dvojaku ostavštinu: kao Günste, predstavnik njemačke kulturne tradicije, i kao Gozdović, pripovjedač "bosanske legije stranaca".

Günsteov privatni život obilježila su dva braka. Njegova prva supruga, od milja nazvana "hanuma", bila mu je vjerna pratilja kroz mnoge izazove te je poslužila kao inspiracija za brojne motive u njegovim djelima. U posljednjim godinama života sklopio je drugi brak s plemenitom i duhovno bliskom ženom, koja mu je pružala podršku tijekom bolesti. Alexander Ranzenhofer i J. Melzer posebno naglašavaju vjernost njegovih "hanuma", koje su ga pratile i u najtežim trenucima njegova života.

Günsteova književna djela, poput Dvadeset godina u bosanskoj Legiji stranaca (Prag, 1912.), U krvavom kršu: Sjećanja jednog austrijskog oficira iz ratne godine 1914. (Stuttgart, 1915.) i S one strane Save i sapuna[8], ističu se britkom satirom, poetskim opisima i oštrim komentarima. Ranzenhofer primjećuje: “Posebno potonje djelo mogao je napisati samo Rifat Gozdović-paša, željeznički službenik koji je više vremena provodio u sarajevskom Konaku nego na stanici u Jablanici.” Melzer dodaje: “U njegovoj ostavštini navodno se nalazi i jedan duži roman – čiji mi je naziv promaknuo – a kojeg je sam Gozdović smatrao svojim najboljim djelom. Tako će i nakon smrti ovog izvanrednog, ali često pogrešno shvaćenog čovjeka ostati trajan trag njegova života.”

I Melzer i Ranzenhofer opisuju Günstea kao sarkastičnog pisca čije je pero moglo biti "otrovno", ali ne s namjerom da povrijedi, već da kritički osvijetli stvarnost.

Prema Melzeru, Günste je bio neobična kombinacija "salonskog gospodina i prirodnjaka", dok Ranzenhofer ističe njegov "plamteći temperament", strastvenu ljubav prema prirodi i sklonost naglim promjenama raspoloženja. Njegova duhovitost i humor često su se pretvarali u razornu kritiku, što mu je donijelo reputaciju oštrog, ali pravednog promatrača. Melzer navodi: "Njegovo pero moglo je postati bič koji je nemilosrdno zadavao bolne udarce, njegova dosjetljivost i humor pretvarali su se u razornu kritiku, a njegovi upečatljivi opisi postajali su snažne optužbe."

Ranzenhofer se osvrće na Günsteovu dvojaku ulogu u kulturi i književnosti: "S Reinhardom Günsteom u grob je otišao dio stare njemačke kulture, a s Rifatom Gozdović-pašom pola muslimana. Oni koji su bolje poznavali Günstea, razumjet će ovu nijansu. On je mogao polagati pravo na primat kao prvi, a do sada i jedini, koji je opisao, opjevao i često britko kritizirao naše carinske zemlje i njihove stanovnike. Unatoč najoštrijim kritikama koje je iznosio, u našim carinskim zemljama nije postojao ni najvatreniji fanatik koji je volio svoju domovinu više nego što je Günste volio svoju drugu domovinu. Dijelio je sudbinu mnogih književnika, jer je i on bio neshvaćen i osporavan. Zašto? Slavenski čitatelji njegovih publikacija temeljito su ga pogrešno shvaćali. Rifat Gozdović-paša nije ismijavao prirodne narode naših zemalja, već je samo osvjetljavao njihove običaje i specifičnosti, dodajući im notu svog snažnog humora."

Ranzenhofer dodaje i osvrt na Günsteovu osobnost i njegovu spisateljsku filozofiju: "'Mnogo neprijatelja, mnogo časti!' bila je Gozdovićeva deviza. A neprijatelja je imao dovoljno. Njegovo pero moglo je prosipati otrov i žuč, no zapravo je bio zloban samo prema svojim bližim zemljacima. Kao sarkastičan pisac, njegov humor i britka ironija nisu štedjeli nikoga, čak ni uspomenu na vlastitu baku."

Prevela, priredila, bilješku o  Reinhardu Günsteu napisala Sandra Biletić
Fotografije pribavio fra Tomislav Brković

Izvori:
AFSF = Arhiv franjevačkog samostana u Fojnici:
Dispositio personalis Sarajevo, die 13. Aprilis 1896.

Literatura:
Bosnische Post, 6. kolovoza 1918.
Kalendar Bošnjak (1886.–1918.)
Pilsner Tagblatt, 19. veljače 1911.
Pilsner Tagblatt, 28. srpnja 1918.

Web izvori:
https://www.obec-chotesov.cz/ (28.1.2025.)
https://www.horsovskytyn.cz/ (28.1.2025.)

[1] Razdoblje koje autor spominje (oko 1896. godine) poklapa se s krajem gvardijanstva fra Mije Batinića u Fojničkom samostanu. Iste godine na mjestu gvardijana naslijedit će ga fra Stjepan Martić. U tom razdoblju u samostanu su s fra Mijom Batinićem djelovali i fra Ivan Krilić, fra Anđeo Ikić, fra Marko Ostojić, fra Augustin Tadić, fra Mihael Čabrić, fra Nikola Franješ, fra Marijan Topić i fra Kazimir Grozdić. Vidi: AFSF, Dispositio personalis Sarajevo, die 13. Aprilis 1896.

[2] Fra Dominik Gojsilović (Fojnica, 1846. – Fojnica, 1914.)

[3] Altchotieschauer (Stari Chotěšov) se odnosi na mjesto Chotěšov, naselje u blizini Plzena u zapadnoj Češkoj. U ovom području se nalazi nekoliko povijesnih samostana, uključujući samostan Chotěšov, Kladruby i Teplá. Na temelju dostupnih informacija, nije moguće sa sigurnošću utvrditi u kojem je od tih samostana Günste boravio. Dostupno na: https://www.obec-chotesov.cz/ (28.1.2025.)

[4] Horšovský Týn (njemački: Bischofteinitz) je grad zapadnoj Češkoj oko 40 km jugozapadno od Plzena. Dostupno na: https://www.horsovskytyn.cz/ (28.1.2025.)

[5] Vojni konjanik naoružan kopljem i sabljom.

[6] Autor je greškom upotrijebio ime "Blago", iako se zapravo odnosi na fra Miju Batinića. Vjerojatno je povezao ime s pojmom "milo", što odgovara imenu Mijo, ali je pogrešno naveo ime "Blago".

[7] Podaci o službama Reinharda Günstea preuzeti su iz Kalendara Bošnjak (1886.–1918.)

[8] Naslov knjige Jenseits der Save und der Seife može se interpretirati i s dozom ironije, osobito u pogledu riječi "Seife" (sapun), što potencijalno aludira na higijenske ili kulturne aspekte vremena i prostora o kojima piše Günste. Nažalost, nismo uspjeli pronaći točne informacije o vremenu i mjestu tiskanja ovog djela.