Ivan Lovrenović

Dnevni avaz, 3. i 4. juna 2023.

Razgovarao Danijal Hadžović

U Sarajevu, Konjicu i Jablanici od 6. do 10. juna bit će održan History Fest. S dr. Husnijom Kamberovićem, glavnim organizatorom History Festa, razgovarali smo o ključnim odlukama Bošnjačkog sabora, koji ove godine obilježava 30. godišnjicu i kojem će biti posvećen panel na festivalu, odnosu bošnjaštva i bosanstva, a tema je bio i program ovogodišnjeg festivala.

DOZRIJEVANJE NACIJE

Na History Festu govorit ćete o Bošnjačkom saboru, koji ove godine obilježava 30. godišnjicu. Najznačajnija odluka Bošnjačkog sabora svakako je ona o preimenovanju Muslimana u Bošnjake, što je otada službeni naziv naroda koji je ugrađen i u dejtonski ustav. S ove vremenske distance, koliko je to, prema Vašem mišljenju, bila dobra odluka?

- Promjena nacionalnog imena je bila samo jedna od odluka donesenih na Bošnjačkom saboru 1993. godine. Važno je imati u vidu ratni kontekst u kojem je Sabor zasjedao, stanje na ratištima koje je bilo vrlo nepovoljno za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake (tada Muslimane), ali i dotadašnju dinamiku u nacionalnom razvoju Bošnjaka (kojima je 1968. priznat status nacije pod imenom Musliman). Iako su se i prije 1992. neke grupe intelektualaca zalagale za bošnjačku nacionalnu nominaciju, smatrajući da nominacija Musliman nije historijski opravdana, u ratnim uvjetima je ta ideja o promjeni nacionalnog imena ponovo ojačala.

Dok su jedni smatrali da će se promjenom nominacije u Bošnjak ojačati veza Muslimana sa zemljom Bosnom, bilo je i onih koji suštinski nisu prihvatali novu nacionalnu nominaciju i ideju bošnjaštva su samo koristili kako bi njome politički trgovali: prihvatili su promjenu nacionalne nominacije kako bi dobili podršku za neke druge političke projekte. Za ove druge - pitanje nacionalne nominacije i nije bilo toliko bitno, jer su, inače, više pažnje posvećivali vjerskim oblicima identiteta nego što su vjerovali u važnost nacije kao sekularne zajednice.

Može li se jednom narodu promijeniti ime, a da taj narod niko ne pita za to?

- Prije svega, mislim da bi u ratnim uvjetima bilo posve nerealno očekivati da se to pitanje iznese pred narod, odnosno da se kroz neki referendum o tome izjašnjava, kada je sigurno bilo mnogo više drugih, puno važnijih stvari koje je trebalo rješavati. Iako, dakle, smatram da to nije bilo ključno pitanje nacionalnog opstanka, prihvaćena nova nacionalna nominacija je bila dio jednog procesa dozrijevanja nacije.

Ja, zapravo, tu vidim jednu razvojnu liniju koja je krenula sredinom 1960-ih godina i koja je 1993. ušla u jednu novu fazu koja završava tokom 2000-ih godina. Popis stanovništva 2013. je pokazao da je prihvaćena nova nacionalna nominacija, iako sociološka istraživanja koja je provodio Dino Abazović pokazuju da to nije bilo tako jednostavno.

Neki intelektualci smatraju da je uvođenje Bošnjaka kao trećeg naroda cementiralo etničku podjelu u BiH i onemogućilo procese stvaranja jedinstvene bosanske nacije. Kako Vi gledate na to?

- Tu bismo morali otvoriti teorijske diskusije o tome šta je narod, a šta nacija, te da li je nominacija Bošnjak onemogućila stvaranje jedne, bosanske nacije. Ima ozbiljnih naučnika koji zastupaju tu tezu, ali ima o onih drugih, koji na pitanje nacija ne gledaju isključivo kroz teorijsku prizmu, nego kroz povijesnu dinamiku.

Iako se djelimično slažem s onima koji tvrde da nema kraja povijesti i da se u tom smislu ne treba odustati od ideje o mogućnosti integracije bosanske nacije (uz uvažavanje etničkih posebnosti), ja sam ipak pristaša teze da su procesi nacionalne integracije ovdje završeni, bez obzira na to koliko mi bili zbog toga sretni ili ne. Ako bi me budućnost demantirala, onda to, sigurno, neće biti bliska, nego izuzetno udaljena budućnost.

Dakle, 1993. imamo dovršetak procesa nacionalne emancipacije u BiH koji je započeo u 19. stoljeću...

- Kada bih to malo pojednostavio, rekao bih da 1993. nije stvorena nikakva nova nacionalna zajednica. Nisu Bošnjaci tada stvoreni kao narod (kao što neki to pokušavaju kazati), nego je u pitanju samo prenominacija jedne zajednice koja je u svom nacionalnom hodu prolazila kroz različite faze. Ono što je počelo sredinom 1960-ih godina i što se od 1968. (ili od popisa stanovništva 1971.) nazivalo Muslimani, samo je 1993. nazvano Bošnjak. Ja to ne bih ocjenjivao u kategorijama „dobro“ ili „loše“.

Isto kao što je, po mom mišljenju, 1968. (ili 1971.) nacionalna nominacija Musliman bila opravdana kako bi se otvorio prostor za nacionalnu afirmaciju, tako je i 1993. nominacija Bošnjak otvorila prostor za daljnju nacionalnu afirmaciju te zajednice. Pri tome, dakako, imam u vidu da se i proces integracije Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini odvijao svojom dinamikom, počevši od sredine 19. stoljeća pa dalje.

KORIŠTENJE INTELEKTUALACA

Na Bošnjačkom saboru se, također, razmatrao „Oven-Stoltenbergov plan“, kojim bi se BiH podijelila na tri etničke republike. Koliko je činjenica da su bh. vlasti, pored legalnih državnih institucija, u jednonacionalnom ad hoc tijelu razgovarale o preustroju države naštetila ideji cjelovite BiH i dala za pravo tezi o sukobu tri etničke grupe u BiH?

- Taj plan, koji je predviđao stvaranje tri etničke republike uz očuvanje državnog okvira u obliku unije, zapravo je i bio povod za sazivanje Sabora. Ipak, treba imati u vidu da je prije zasjedanja Bošnjačkog sabora (27. i 28. septembra 1993.) zasjedala Skupština Bosne i Hercegovine (27. avgusta 1993.) i da su se sve vrijeme odvijali Ženevski pregovori. Na ovom skupštinskom zasjedanju je bio u načelu prihvaćen „Oven-Stoltenbergov plan“, ali je Izetbegović tražio određene korekcije kao uvjet za njegovo definitivno prihvatanje.

Gotovo svi izvori potvrđuju da je Izetbegović tada bio spreman prihvatiti podjelu Bosne i Hercegovine. Za to mu je bila potrebna saglasnost intelektualaca koji su promovirali bošnjačku nacionalnu nominaciju. U tom je kontekstu održan Bošnjački sabor.

Je li Izetbegović, na neki način, zloupotrebljavao bošnjačke intelektualce?

- Treba imati u vidu i činjenicu da je Izetbegović vješto koristio pojedine intelektualne grupe, nekada se, posebno prema pregovaračima iz međunarodne zajednice, pokrivao autoritetom tih intelektualaca. Podsjećam da od decembra 1992. djeluje Vijeće Kongresa bosansko-muslimanskih intelektualaca (a Kongres je održan također u vrijeme pregovora u Ženevi, kada je Izetbegoviću trebalo neko pokriće intelektualne zajednice). Izetbegović je često razgovarao s članovima Vijeća, bio je spreman saslušati šta misle, ali ne bih rekao da je uvijek bio spreman slijediti njihove stavove.

Oni su mu služili da ostavlja dojam demokratičnosti, otvorenosti, spremnosti na dijalog, ali je on ključne odluke donosio slijedeći neku svoju političku viziju i koristeći svoju političku moć. Mislim da u tom smislu treba gledati i na ove odluke s Bošnjačkog sabora.

Xavier Bougarel u svojoj knjizi „Nadživjeti carstva“ razvija tezu da je bošnjačko rukovodstvo odmah nakon vraćanja imena Bošnjak krenulo u projekt islamiziranja tog identiteta, vezujući ga blisko uz islamsko vjerovanje. Ko su danas Bošnjaci?

- Bougarel je u pravu kada naglašava taj paradoks u vezi s Muslimanima 1968. i Bošnjacima 1993: dok se 1968. bira nacionalno ime Musliman, ali se iniciraju procesi koji umanjuju ulogu islama u identitetu nacije, godine 1993. se prihvata sekularno ime Bošnjak, ali se intenziviraju procesi jačanja islama u nacionalnom identitetu, što je uključivalo i ideologizaciju Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nesumnjivo je to imalo i neke svoje političke ciljeve, ali ostaje još otvoreno pitanje ko je sve stajao iza te „islamizacije“. Ima onih koji tvrde da je to inicirano od određenih obavještajnih (ili kontraobavještajnih) krugova.

To se odvijalo sve do kraja rata i jedan dio poslije rata. Mislim da je danas ta faza ostala iza nas i da su Bošnjaci definitivno zrela nacija.

LATINKA PEROVIĆ JE BILA NAŠ PRIJATELJ

Šestog juna počinje History Fest. Šta možemo očekivati na ovogodišnjem festivalu?

- U okviru ovogodišnjeg History Festa ćemo imati niz diskusija, predavanja, promocija knjiga, izložbi. Ono što mi se čini vrijednim naglasiti je internacionalni karakter festivala, prisustvo velikog broja naučnika iz Evrope, ali i iz svih postjugoslavenskih zemalja. Siguran sam da će predavanja njemačkog profesora Hannesa Granditsa o kraju osmanske vladavine u Bosni, kao i predavanja Ive Goldsteina o Titu i Hrvoja Klasića o bitkama na Neretvi i Sutjesci 1943., privući veliku pažnju.

Izdvojio bih i panel o tome kako pisati udžbenike historije, koji priprema Dubravka Stojanović, kao i prisjećanje na Latinku Perović, koja nam je bila podrška ne samo u svim dosadašnjim festivalima nego je i inače u značajnoj mjeri utjecala i na našu historiografiju. Bila je naš prijatelj, prijatelj Bosne i Hercegovine, i zato smo odlučili na ovogodišnjem History Festu jednim panelom iskazati svoje poštovanjem prema onome šta je uradila u nauci.