Ivan Lovrenović

Rad Dominike Kaniecke Sizifova sreća ili potreba da se nanovo sagleda vlastiti angažman: slučaj Ivana Lovrenovića izvorno je napisan na poljskom jeziku (Szczęście Syzyfa albo o potrzebie rewizji własnego zaangażowania. Przypadek Ivana Lovrenovicia). Objavljen je na engleskom jeziku u časopisu Jagielonskoga sveučilišta u Krakovu Studia Litteraria Universitatis Iagellonicae Cracoviensis (2023, Volume 18, Issue 3-4, s. 231 - 245). Na engleski prevela ga je Katarzyna Bazarnik.

Sažetak: Predmet moje analize je osvrt na javni angažman sarajevskog književnika i intelektualca Ivana Lovrenovića. Prvenstveno me zanima njegov prelazak sa angažiranog intervencionizma na pojašnjavanje miljea poslijeratne Bosne i Hercegovine, što se može iščitati u njegovom pisanju, te njegova samorefleksija u odnosu na vlastiti partikularni angažman. Za moju analizu bitan je trenutak autorovog prijelaza iz stadija aktivnog sudjelovanja u javnoj raspravi o obliku države, tj. Bosne i Hercegovine i njene kulturne zajednice, u stadij dobrovoljnog autsajdera, tj. njegovog povlačenja u sferu “dobre samoće”. Ova faza, međutim, ne predstavlja odstupanje od stava angažiranog intelektualca i potpuno odustajanje od zalaganja za promjene unutar društvenog i političkog prostora. Po mom mišljenju, Lovrenović se ne otuđuje od svijeta u kojem živi, ​​niti se oslobađa osjećaja odgovornosti. Prije bi se moglo reći da on postupno prelazi s novinarstva na književnost. Glavni interpretativni materijal koji je potaknuo ovu analizu je Lovrenovićevo djelo Sizifova sreća (2018.), koje, općenito govoreći, predstavlja zanimljiv primjer sagledavanja njegovog javnog angažmana, a širi vremenski okvir mojih promišljanja obuhvaća razdoblje od 1994. do 2018. godine.

Ključne riječi: angažman, Ivan Lovrenović, novinarstvo, Bosna i Hercegovina, književnost Bosne i Hercegovine

U ovom članku se tematizira slučaj Ivana Lovrenovića (1943. -), književnika i intelektualca uključenog u raspravu o oblikovanju Bosne i Hercegovine i njene kulturne zajednice. Ovdje razmatram trenutak njegovog prijelaza iz stadija angažmana na ovom konkretnom području u stadij “dobre samoće”[1], kako ju je sam nazvao, i popratne samorefleksije. Polazim od iščitavanja jednog od njegovih novijih djela znakovitog naslova Sizifova sreća (2018.). Analiza ove zbirke članaka, eseja i razgovora pomoći će mi da opišem evoluciju piščevog stava prema vlastitom angažmanu. Dakako, stadiji i vrste Lovrenovićevog angažmana izravno proistječu iz lokalnog konteksta te se stoga ne mogu razmatrati a da se ne istakne da je on sam bosanskohercegovački intelektualac, točnije Hrvat iz Sarajeva[2]. U Sizifovoj sreći tragam za sljedećim fazama njegovog angažmana: pisanje motivirano uvjerenjem da djelovanje intelektualca koje je usmjereno na promjenu stanja ima smisla, pisanje obilježeno skepticizmom (u kojem je intervencija zamijenjena potrebom za objašnjavanjem), te potpuno odustajanje od novinarstva. Zadnja faza, tj. autorovo povlačenje iz izravnog sudjelovanja u javnom diskursu, po mom mišljenju, ne predstavlja kraj njegovih sustavnih nastojanja da se promijeni stanje u lokalnom društvenom i političkom prostoru. Ovaj zaključak izvlačim iz načina na koji sam pisac sagledava svoje zalaganje.

Ivan Lovrenović se od početka svog spisateljskog stvaralaštva izražavao i kroz književnost (počevši sa zbirkom pjesničke proze iz 1975.) i kroz novinarstvo (počinje pisati za novine 1976.). Godinama je opisivao i objašnjavao svoj milje, prvenstveno kao urednik važnih tiskovina poput kulturne revije Odjek i informativnog tjednika Dani. Lovrenović se i prije raspada Jugoslavije, prije svega u svojim esejima, hvatao u koštac s vječno aktualnim pitanjem (ne)mogućeg jedinstva kulture u zemlji obilježenoj brojnim etničkim, vjerskim i drugim podjelama. Njegova mišljenja proistječu iz iskustva uređivanja brojnih edicija o kulturnoj baštini za važne izdavačke kuće kao što su Veselin Masleša i Svjetlost prije raspada Jugoslavije, te danas za Synopsis. Lovrenovićevo etički angažirano novinarstvo nastalo je kao prirodna posljedica brutalne ratne stvarnosti (1992. – 1995.) te je dominiralo više od jednog desetljeća njegovim drugim spisateljskim radovima. Upravo je u svom novinarskom radu (ali i u brojnim govorima, komentarima i razgovorima) postavljao važna pitanja o političkom sustavu svoje zemlje, dovodio u pitanje dominantne narative i nemilosrdno kritizirao predstavnike elite, kako političke tako i intelektualne. Doživjevši ostracizam i marginaliziranost zbog toga, odlučio je postaviti se kao autsajder. U svojoj analizi, bosanskohercegovački književnik Enver Kazaz cjelokupnu Lovrenovićevu publicistiku dijeli na dva razdoblja: nade i skepse. Razdvajajući njegovu ratnu i poslijeratnu etički angažiranu publicistiku, Kazaz locira fazu suprotstavljenih dramatičnih okolnosti, nakon koje slijedi faza refleksivnog pojašnjavanja (Kazaz 2019, 90), pri čemu se godina 2006. navodi kao glavna prekretnica.

Kao tipičan angažirani sartrovski pisac, Lovrenović je svjedok svoga vremena, razotkriva realnosti svijeta u kojem živi i time ga mijenja, jer “otkrivati znači mijenjati, a nešto se otkriti može samo planiranjem promjene” (Sartre, 1949, 23). I nije sam u tom procesu promjene, ako se čin pisanja smatra svojevrsnim pozivom čitatelju na suradnju (Sartre, 1949, 43). Međutim, postavlja se pitanje: što se događa s entuzijazmom kada taj poziv prođe nezapaženo? Osvrćući se na vlastiti angažman, Lovrenović se rado poziva na još jednog francuskog mislioca, Alberta Camusa, a posebno na citat iz njegovog eseja “Progonstvo Helene”: “U nekim trenucima: kakvo iskušenje da se okrenemo od ovoga sumornog i suhoparnog svijeta! Ali ovo je naše vrijeme, i mi ne možemo živjeti tako da mrzimo sami sebe” (Camus 1969, 184), koji koristi kao moto svoje knjige Imela i stablo (2011).[3] Ovaj citat bio je Camusov odgovor na Saint-Exupéryjevu neprekrivenu mržnju prema vlastitom dobu; ovdje Lovrenović iznosi svoj stav prema vremenu u kojem živi. Doista, Camusova je filozofija nadahnula mnoge aspekte Lovrenovićeva rada, posebice, kao što ćemo vidjeti, u Sizifovoj sreći.

Od značaja za moj neposredni argument je jedna osobita misao Michela Foucaulta. Pišući o moralu, etici i politici, zagovarao je zauzimanje zahtjevnog, ali opreznog stava u kojem suočavamo ono što mislimo s onim što činimo i s onim tko smo (Foucault 1984., 374). Foucaultova tumačenja moralnih načela antičke filozofije ukazuju na povezanost brige o sebi i potrebe da se sebe bolje upozna (Foucault 2005, 248), što je samo jedan korak od afirmativne paradigme promišljanja samoće. Pošto u Lovrenovićevu slučaju odustajanje od angažmana znači biranje samotničkog puta, pojasnimo što to znači “dobra samoća”. Ostavljajući po strani svaku psihološku dimenziju, ovdje me zanimaju njeni antropološki i filozofski konteksti. U svom opsežnom istraživačkom radu, kao bit samoće Piotr Domeracki postavlja uvjerenje ili osjećaj otuđenosti koji se veže s uvjerenjem ili osjećajem nepripadanja nijednom značajnom referentnom okviru (Domeracki 2018, 25). Međutim, samoća se može manifestirati na različite načine; u najdubljem smislu može istovremeno značiti i „biti svoj“ kao i povlačenje, usamljenost i otuđenost (Domeracki 2016, 51). Svi ovi aspekti relevantni su za Lovrenovićevu situaciju: on se ne odriče vlastitih stavova (ostaje svoj), nego prestaje sa svim javnim djelovanjem i svjesno bira ulogu autsajdera. No, pritom doživljava i ostracizam te ostaje “sam u Bosni” po nekim pitanjima (Jergović 2010, 9–32). No uputno je još jednom naglasiti razliku između deprimirajuće usamljenosti, shvaćene kao napuštenost od drugih, i okrepljujućeg iskustva povučenosti (samoće) (Kulig 2019, 20 i Szpunar 2022, 52), koje Lovrenović naziva “dobrom samoćom”.

Sljedeća promišljanja odnose se na razdoblje od 1994. – 2018., iako ću se osvrnuti i na doba bivše Jugoslavije. Počinjem 1994. godine, jer upravo tada je u Zagrebu prvi put u obliku knjige objavljena Lovrenovićeva etički angažirana publicistika: Ex tenebris, sarajevski dnevnik, čije prošireno izdanje izlazi desetljeće kasnije (2005.), dopunjeno dodatnim tekstovima i razgovorima od 1990. – 2004. [4] Također je strukturno slična Sizifovoj sreći, glavnom fokusu moje analize.

Zbirku tekstova sabranih pod naslovom Sizifova sreća objavile su dvije izdavačke kuće: Synopsis (Sarajevo-Zagreb) i Otvoreni kulturni forum (Cetinje). Sastoji se od četiri dijela: I. dio pod naslovom “Moćni smo u zlu” sastoji se od kronološki poredanih razgovora od 1989. do 2018.; II. dio, “Zemlja grobalja” sastoji se od “kronika” (publicistika i esejistika iz razdoblja od 2015.–2016.); Dio III., “Dijalog”, opširan je razgovor iz 2009. godine sa Enverom Kazazom; Dio IV., “Prilozi”, sastoji se od niza tekstova koji služe kao nadopuna ili ažurirani pregled tema obrađenih u prethodnim poglavljima (datiraju od 1991. do 2017. i na njih se upućuje u fusnotama). Na početku knjige daje se kratki osvrt na desetljeća obuhvaćena tekstovima, razdoblja dubokih promjena u autorovom osobnom i javnom životu. U uvodu je i njegovo razmišljanje, izraženo u trećem licu:

I sam obuhvaćen tim promjenama i lomovima, u privatnom i u javnom životu, autor danas s određenom pouzdanošću može reći samo jedno. Na mjesto sigurnosti s kojom je – dok je trajalo svjedoštvo i sudioništvo – mislio da zna sve najvažnije što se treba i mora znati, o čemu se treba i mora svjedočiti, stupila je danas rezignacija, a na mjesto apodiktičnosti kojom se nekad izgovaralo to što se imalo izgovoriti, stupila je sumnjičavost, autoironija. To ne znači promjenu stavova o ključnim događajima, ulogama, politikama; to dolazi iz osjećaja promašenosti i uzaludnosti svih napora i nastojanja – vlastitih i tuđih – da stvari ne pođu baš onako kako su pošle, i kako idu i danas: putom sveobuhvatne atrofije društvenog smisla i racionaliteta. I sve se češće javlja novim glasom kojim, kao iz potaje, skeptično došaptava: ne daje li ti nova stvarnost razlog i nalog za provjeru svega što si nekad pisao i izgovarao? (Lovrenović, 2018., 9–10)[5]

Zabilježena u uvodu potreba za preispitivanjem autorskog angažmana predstavlja poticaj za pomnije sagledavanje cijele zbirke, pa i njene strukture. Lovrenović odabire, ponovno čita i redigira svoje tekstove o bosanskohercegovačkom iskustvu kako bi iz njih izvukao mogući odgovor na vlastite nedoumice. Iako se u uvodu nameće određeni pristup, knjigu zapravo treba promatrati kao završetak dugotrajnog procesa u kojem autor još jednom pribjegava strategijama koje je već koristio u stvaranju novih verzija svojih tekstova. Sličan spoj razgovora, publicistike i eseja, datiranih i složenih kronološkim redom, nalazimo i u već spomenutoj zbirci Ex tenebris (2005). Još jedna ključna Lovrenovićeva publikacija, Unutarnja zemlja, također je rezultat procesa revizije. Njeno posljednje, “prerađeno i dopunjeno” peto izdanje izašlo je 2017.[6] U pogovoru Sizifove sreće autor nas uvjerava da ovoga puta nije redigirao nijedan od svojih dosad objavljenih tekstova. Ipak, sam svezak sastoji se od niza različitih članaka i razgovora kronološki poredanih, dopunjenih pojašnjenjima u fusnotama i unakrsnim referencama na druge tekstove; dakle, do revizije dolazi na konceptualnoj razini.

Prvi dio knjige pod naslovom “Moćni smo u zlu” sadrži jedanaest razgovora, uglavnom novinarskih intervjua, od kojih većina datira iz razdoblja od 2014. do 2018. Samo su prva dva objavljena prije 2006. godine: “Bosna je teška zemlja” intervju s Majom Otanom iz 1989. i intervju s Radetom Dragojevićem “Jezik je sve što imamo” iz 2002. godine. Povod za neke od razgovora bilo je predstavljanje knjiga, pa ne čudi da se u tim razgovorima govori o temama kojima se Lovrenović bavio u svojim esejima i prozi. Takav jedan razgovor obavljen je ubrzo nakon što je dobio prestižnu književnu nagradu za esej o djelu Ive Andrića. U razgovorima se ističu pitanja o nacionalnoj kulturi, pisanju, što znači biti Hrvat iz Bosne, odgovornosti za zločine i o ratnim traumama. Spominje se i aktualna politika: razgovor s Brankom Lazarin iz 2018. posljednji je od tih opsežnih Lovrenovićev novinarskih komentara na aktualna zbivanja.

Zbog sadržaja razgovora lakše je publicistiku koja je uvrštena u zbornik smjestiti u kontekst Lovrenovićeve biografije i bibliografije. Mene prije svega zanimaju njegova razmišljanja o angažmanu, koja su dovela do odluke da izabere put “dobre samoće”. Najstariji razgovor (“Bosna je teška zemlja”) započinje pitanjem o odnosu intelektualaca i vlasti. Da bi intelektualci sačuvali neophodnu nezavisnost, ističe Lovrenović, ključan je kritički stav prema vlastitom djelovanju. Poput Foucaulta, on ne traži ključ osobnog političkog stava u idejama, već u etosu pojedinca. No, uvažavajući osobitosti svog konkretnog regionalnog konteksta, dodaje da filozofska klima u Jugoslaviji nikada nije bila pogodna za kritičnost i nezavisnost; “ona je uvijek bila par excellence antiintelektualna” (Lovrenović 2018, 14). Lovrenović kao primjer navodi složenu sudbinu najvećih duhova ovih prostora u 20. stoljeću: Miroslava Krleže, Tina Ujevića, Ive Andrića, od kojih svu trojicu (zbog ideoloških škripaca u koje su zapali) naziva tragičnim ketmanima[7]. U razgovoru objašnjava svoj oprezan stav prema članstvu u književnim krugovima i angažmanu u Udruženju nezavisnih pisaca. Lovrenović priznaje svoj intenzivno zanimanje za Bosnu i otkriva da se u svakom svom tekstu nastojao približiti odgovoru na pitanje otkud dolazi to zanimanje. Na pitanja koja je Majo Otan postavio Lovrenoviću 1989. (nedugo nakon objavljivanja njegove knjige Labirint i pamćenje) utjecao je i njegov tada jasan, beskompromisan stav prema i neslaganje sa definiranjem bosanskohercegovačke kulture i identiteta u političkim i nacionalnim okvirima.

Uvrštavanje razgovora u Sizifovu sreću omogućuje nam potpunije razumijevanje Lovrenovićevog uvoda. Iako ga promijenjene političke prilike (raspad države, rat i razočaranje novim poretkom) pogađaju, njegov stav ostaje nepromijenjen. Iz istog razloga relevantan je i razgovor s početka 2000-ih („Jezik je sve što imamo“), koji je uslijedio nakon objave knjige Bosanski Hrvati – Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, 2002. U razgovoru, Rade Dragojević postavlja pitanja o uporabi zajedničkog jezika (čije inačice ipak predstavljaju liniju razgraničenja između Hrvata u BiH i onih u Hrvatskoj), politici Zagreba prema bosanskim Hrvatima i ulozi Crkve tijekom rata, problemima koji proizlaze iz novog poretka u državi i angažmana međunarodne zajednice, odnosno o svim temama koje Lovrenović (i u svojoj društveno angažiranoj publicistici i u javnim debatama) često razmatra, uključujući i one u zbirci koju analiziramo u ovom članku. U ovom razgovoru nalazi se i Lovrenovićeva značajna, često ponavljana (i sve kontroverznija) izjava: “Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat” (Lovrenović 2018, 29). Nemoguće je zanemariti činjenicu da je vrijeme kad su se vodili ovi razgovori, tj. u razdoblju od 1989. i 2002. godine, bilo obilježeno dramatičnim događajima kako u samoj Bosni i Hercegovini, tako i u osobnom životu pisca. Svi tekstovi u Sizifovoj sreći, osim prvog razgovora, odnose se na stvarnost obilježenu ratom (1992.–1995.) i njegovim posljedicama. Proizašla iz Daytonskog mirovnog sporazuma (1995.), poslijeratna Bosna i Hercegovina je (sistemski, politički i socijalno) nefunkcionalna država. Iako zanimljiv predmet proučavanja, ta disfunkcionalnost građanima već godinama predstavlja pravi problem. Za samog Lovrenovića ovakvo stanje stvari moglo bi se doživjeti i kao osobni neuspjeh, jer je u raznim fazama rasprave bio među intelektualcima koji su raspravljali i pregovarali s političarima o obliku nove države (1994. godine je, na primjer, bio suosnivač tzv. Sarajevske inicijative[8]).

Postoji još jedna crta razdvajanja između razgovora o kojima je riječ i trenutka kad su napisani preostali tekstovi a veže se za događaje iz 2006. Naime, književni teoretičar Enver Kazaz tu godinu označava kao trenutak kada se uočavaju promjene u tonu Lovrenovićeve publicistike. Upravo tada, nade u poboljšanje opće političke situacije zbog paketa ustavnih reformi padaju u vodu. Neki intelektualni krugovi (pa i sam Lovrenović) smatrali su da je “Travanjski paket” nudio realnu mogućnost da se zemlja izvede iz ćorsokaka u kojem se našla (Kazaz 2019, 87). Međutim, predložene izmjene nisu prihvaćene, kao ni bilo koji društveni dijalog utemeljen na racionalnoj argumentaciji. Prema Lovrenoviću su se počeli neprijateljski odnositi kako otvoreni protivnici ustavne reforme tako i različite skupine koje su tražile promjene, ponajviše zbog njegovog sudjelovanja u kasnijim raspravama o modelu raspodjele ovlasti u državi (Kazaz 2019, 88). Dakle, sljedeća faza Lovrenovićeve publicistike popraćena je sveopćim osjećajem rezignacije u javnosti, ali dijelom i zbog reorijentacije medijskog okruženja. Nezavisni političko-satirični tjednik Feral Tribune za koji je Lovrenović pisao ugašen je 2008. godine. I profil magazina BH Dani je radikalno izmijenjen 2010. godine. Lovrenović je godinu dana kasnije svoje novinarsko djelovanje premjestio na internet i počeo objavljivati ​​većinu komentara o aktualnim događajima na svojoj web stranici. Valja naglasiti da je od 2016. godine broj takvih komentara u stalnom padu. Dinamiku Lovrenovićeva povlačenja iz novinarstva potvrđuje i elektronski arhiv njegovih novinarskih tekstova.[9] Otvaranje vlastite web stranice još je jedna prekretnica u njegovom okretanju samoći, premda ne mora nužno značiti odricanje zajedništva. U odnosu na dijalektičku polarnost ljudske egzistencije, Seneku Filozofa i njegovo hvaljenje samoće, privatni internetski prostor može se istodobno promatrati i kao povlačenje u osamu i kao skrovište poslije otuđenja (Domeracki 2018, 233–242).

Vratimo se, međutim, našem promišljanju o angažmanu i razgovorima odabranim za Sizifovu sreću. U razgovoru sa Željkom Ivankovićem „Esej udomljuje sva pisma“ iz 2009., na pitanje o vlastitom angažmanu, Lovrenović odgovara:

Na djelu je paradoks koji ni sam ne mogu do kraja razumjeti, niti se previše trudim da ga razumijem. Sastoji se u tomu da sam u suštini skeptik, čeljade koje ne vjeruje u mogućnost planske promjene društva i svijeta, pogotovo ne nabolje, i pogotovo ne u etičkom pogledu. Istovremeno, ne prihvaćajući šutnju kao stav koji bi morao iz takvog osjećaja konzekventno izaći, prakticiram taj oblik komunikacije sa svojim vremenom, koji si nazvao „društveno angažiranim tekstovima“ (...) (Lovrenović 2018, 43–44).

Ističe da je takav stav uvijek pokazivao, te zaključuje:

Radi se, dakle, o nekoj odgovornosti bez nade, doista paradoksalnoj. Možda: potreba za dostojanstvom? Nekakva riješenost da se svoj svijet prihvati bez roptanja, i bez nade da to prihvaćanje nosi smisao i zadovoljštinu. Volio bih da ju mogu nazvati hrabrošću. (Lovrenović 2018, 44).

Uzvišen i relativno optimističan zaključak ovakvog načina razmišljanja Lovrenović pronalazi u Camusovim esejima, točnije u završnoj rečenici “Mita o Sizifu”: “Sizifa valja zamisliti sretnim” (Camus 1969, 124). U ovom razgovoru nas podsjeća i na već citirani stav o prihvaćanju vremena u kojem se živi (Lovrenović 2018, 44). Značenje ovog paradoksa i odgovornosti bez nade treba tumačiti u kontekstu promjena koje se događaju u piščevom izvanjskom životu. Nakon 2006. godine disfunkcionalnost države dodatno je pridonijela produbljivanju podjela u bosanskohercegovačkom društvu. Zbog toga je Lovrenović odustao od bilo kakvog uplitanja, ali je u svom pisanju ipak nastavio objašnjavati složenu stvarnost.

U kasnijim razgovorima razmatra se kultura i politička pozadina bosanskih Hrvata, što na neki način ukazuje na Lovrenovićev angažman na ovom polju. On zapravo nikad o tome nije prestao pisati, posebno definirajući specifičnost kulturnog mikrokozmosa najmanje etničke skupine u Bosni i Hercegovini (npr. u knjizi Bosanski Hrvati). U razgovoru s Brankom Lazarin iz 2016. pod naslovom “Moćni smo u zlu” izjavio je kako su Hrvati izgubili svoju autentičnost te su, povinujući se mišljenjima (crkvenih i političkih) elita, odustali od Bosne u kulturnom smislu (Lovrenović 2018, 84). Ostali oblici istupanja odnose se na prisutnost i djelovanje pisca u javnoj sferi. Primjerice, svoje protivljenje politici koju je vodio Franjo Tuđman tijekom rata iskazivao je u razgovorima i u otvorenom pismu tadašnjem predsjedniku Hrvatske. Kad ga je Dejan Jazvić 2014. godine pitao čini li mu se, iz današnje perspektive, takav potez naivnim i bi li nešto promijenio u pismu, odgovorio je da bi samo malo ohladio uznemireni ton, ali nije dovodio u pitanje potrebu samog istupa (Lovrenović 2018, 57). Još jedan sličan razgovor, znakovitog naslova “Dobra samoća”, govori o Lovrenovićevom djelovanju unutar parapolitičkih organizacija (npr. Hrvatskog narodnog vijeća), u kojem zastupa institucionalnu autonomiju Hrvata u Bosni i Hercegovini (suprotno ideji teritorijalne autonomije dominantne među ovom nacionalnom skupinom) te govori o svom sukobu s Lukom Markešićem.[10] Doista, ta su pitanja postala toliko važna da knjižna verzija razgovora u Sizifovoj sreći sadrži fusnotu u kojoj se objašnjava njegovo sudjelovanje u radu Vijeća, kao i uputu na prilog u završnom dijelu knjige. Lovrenović je u dijelu „Prilozi“ uvrstio samo jedan članak koji on nije napisao: kritički ogled „Fra Luka između vjere i nevjere“ Miljenka Jergovića o Lovrenovićevom neslaganju s istoimenim, politički aktivnim svećenikom spomenutom u razgovoru. Razgovor s Jazvićem završava pitanjem kojim se od pisca traži da razjasni svoj identitet, i upravo kao odgovor na to Lovrenović ističe “dobru samoću” kao okruženje u kojem se najbolje osjeća (Lovrenović 2018, 60), čime neizravno pobuđuje misao o Foucaultovoj brizi o sebi i obliku preispitivanja  vlastite prisutnosti u kulturi u kulturi Bosne i Hercegovine.

Lovrenović je pomno pratio i opisivao djelovanje političkih ličnosti važnih za svoju zemlju i cijelu regiju (i ne samo onih u hrvatskoj politici). U razgovoru pod naslovom “U Bosni se čuvajte prevelikih inicijativa!” koji je vodio Boris Pavelić 2017. godine, prvi put je upitan o svom  sve rjeđem političkom angažmanu i odustajanju od novinarstva. Lovrenović je priznao da je već osjećao umor i rezigniranost  u godinama dok je opisivao aporije Daytonskog sporazuma kao savršenog mehanizma za održavanje statusa quo, ali je vidio smisao tog djelovanja sve dok je postojala pozitivna inercija, s enklavama slobodnomislećih medija te prijateljskih skupina, tj. sve dok nije nastupila regresija (koju on smješta između 2006. i 2010. godine). Kad mu se ugled u javnoj sferi s pozicije autoriteta počeo pomicati ka poziciji neprijatelja, odlučio je prestati komentirati aktualna događanja ili opisivati ​​dinamiku sve gore situacije. Okolnosti i posljedice prelaska u sferu “dobre samoće” komentira ovako:

O opasnoj blizini patriotizma i ideološke isključivosti, kojoj je u Bosni i u Sarajevu sadržaj uvijek nacionalistički kolikogod nastupao pod parolom građanstva ili ljevice, pisao sam još usred rata i opsade, i – paradoksalno – tada je to još bilo podnošljivo. Sada je tome došao kraj, i za mene je u publicističkom smislu nastupilo vrijeme nepisanja, i uopće vrijeme nepojavljivanja. A nije malo trenutaka u kojima zdravo samoironično pomišljam – ne bi li bilo bolje da je nastupilo davno prije. (Lovrenović 2018, 105).

U Foucaultovim razmišljanjima o brizi o sebi, intelektualac se uspoređuje s dobrim sportašem koji uči kako postati otporan na vanjske okolnosti bez podlijeganja snažnim emocijama. Ovdje skrećem pozornost na tu usporedbu jer me zanima što je potrebno intelektualcu da bi se suočio sa stvarnošću. Kod Foucaulta nalazim sljedeći odgovor: “Što nam je dakle potrebno da bismo održali kontrolu nad događajima koji se mogu desiti? Potrebni su nam ‘diskursi’: logoi shvaćeni kao istiniti i razumni diskursi” (Foucault 2005, 498). S obzirom na marginalizaciju u bosanskohercegovačkom javnom prostoru, odluka da se utočište ili skrovište nađe u virtualnom svijetu čini se još opravdanijom.

U razgovorima s početka Sizifove sreće poniremo u Lovrenovićeva uvjerenja, iskustva, njegovo novinarsko i književno umijeće sve do poglavlja u kojem se pojašnjava njegova društveno-politička stvarnost. Kompozicijski, Lovrenović najprije iznosi svoja razmišljanja iz ne tako daleke prošlosti, navodeći dokaze da je preispitivanje vlastitog angažmana, što je nagoviješteno u uvodu, proces koji traje već neko vrijeme.

Drugi dio knjige pod nazivom “Zemlja grobalja” sastoji se od šesnaest “kronika”. Ovi tekstovi (osim jednog) objavljeni su tijekom 2015. – 2016. u hrvatskom časopisu Telegram, a zatim i na piščevoj web stranici pod rubrikom “Sarajevski dnevnik”.[11] Svi tekstovi predstavljaju Lovrenovićeve odgovore na aktualna zbivanja tog razdoblja, a inspirirani su temama poput statusa bosanskog jezika, vijesti o izgradnji ogromne nekropole, reakcija na zabranu nošenja vjerskih obilježja, informacije o smrti  poznatog historiografa, presude Haaškog suda na suđenju Radovanu Karadžiću, obljetnice još uvijek osporavanog ratnog zločina, građanske akcije „Ja sam muzej” te izdanja važnih i neobičnih knjiga.

Iako pisani i objavljivani u dužem razdoblju, ovi tekstovi koji se bave raznim temama poredani su kronološki u Sizifovoj sreći. Kao kronika određenog vremena (ali i mjesta, jer se većina njih tiče Bosne i Hercegovine), podrobno obrađuju niz tema, a među njima i složene biografije, zloporabu i propitivanje autoriteta, teškoće upuštanja u akademsku raspravu s ljudima različitog svjetonazora te riješenost da se zaštiti ugrožena kulturna baština. Ostavljen je i prostor za važnu temu tekućeg rata. Lovrenović stalno podsjeća da su odredbe Daytonskog mirovnog sporazuma zaustavile oružani sukob, ali nisu riješile njegov glavni uzrok. On se doduše ovim pitanjem bavio i drugdje, pribjegavajući obliku apela te rasprave u javnoj sferi nakon toga. No ova knjiga uglavnom predstavlja posljedice ovakvog stanja stvari, što nam omogućuje da bolje razumijemo Lovrenovićev stav.

U razdoblju od 2015. do 2016. godine javno raspoloženje u Bosni i Hercegovini bilo je pod izravnim utjecajem tekućih suđenja ratnim zločincima. Ovdje se Lovrenović osvrće na dva konkretna pitanja. Piše o suđenju Ratku Mladiću, posebno se fokusirajući na iskaze konkretnog svjedoka, Milorada Dodika, najvažnijeg srpskog političara u Bosni i Hercegovini. Detaljno komentira sadržaj i izvedbeni aspekt svjedočenja u korist “balkanskog kasapina”, što mu daje priliku razotkriti brutalni karakter Dodikove prisutnosti u javnoj sferi. I premda u članku i više nego oštro kritizira ovog političara (što čini i u razgovorima), sam naslov je ublažen radi objave knjige. Iako se prvo pojavio pod naslovom “Dodik Srbin, pa čovek”[12], u ovoj knjizi naslov je promijenjen u “Nacionalna aksiologija” bez ikakvih promjena u sadržaju.

U jednom drugom članku Lovrenović komentira presudu Radovanu Karadžiću te, smještajući je u kontekst društvenih očekivanja, sumnja da će donijeti ikakvu katarzu. Kako objašnjava, moralna obnova društva bit će duga i mukotrpna zbog svih bolnih činjenica koje vrebaju u sjeni tih suđenja. Ima još puno ratnih zločinaca po Bosni i Hercegovini; no njihova se lica ne pojavljuju po medijima nego u svakodnevnom životu jer su to lica “običnih građana i susjeda” (Lovrenović 2018, 217–218).

Pisac također opisuje i druge posljedice nastale kao rezultat održavanja statusa quo, uključujući i atmosferu pogodnu za projekte koji mogu manipulirati kulturom kolektivnog sjećanja. Drugo poglavlje, na primjer, sadrži članke o zanemarivanju i zloupotrebi žrtava. Ovdje čitamo o još uvijek nerazjašnjenim zločinima koje su Hrvati počinili nad drugim Hrvatima tijekom proteklog rata u BiH, te o podizanju, u pravilu, simbolične nekropole u spomen na žrtve svih totalitarnih režima. “Groblje mira”, velika inicijativa katoličke zajednice okupljene oko određene hrvatske političke stranke, otvara pitanja selektivnosti kolektivnog sjećanja. Lovrenović ne isključuje mogućnost da i samo Groblje mira postane žrtvom ironije sadržane u samom imenu (Lovrenović 2018, 166).

Valja istaknuti i kako strpljivo Lovrenović reagira na promjene u znanstvenom diskursu, točnije na publikacije u kojima novi glasovi dokazuju mnoge neistine u bosanskohercegovačkoj književnosti (konkretno u slučaju Selimovića i Andrića[13]). Upozorava na opasnost koju predstavljaju takvi pokušaji i njihovu herostratsku slavu (Lovrenović 2018, 194). Iako daje dodatno obrazloženje, ne zadire u izvornu strukturu svog članka “Lažni pisac Meša Selimović”. To je jedini članak u ovom dijelu zbornika koji sadrži uputu na “Priloge” (u kojima Lovrenović unosi tri dodatka a vezano za sporna pitanja).

Sizifova sreća je u biti zbirka regionalnih narativa. Iako se razglabaju i univerzalne teme poput nasilja u monoteističkim religijama, smrtonosnog učinka nacionalizma, političkog diskursa koji zanemaruje činjenice, terorizma i ratova koji se vode u obranu tzv. univerzalnih vrijednosti (s osvrtom na događaje u Parizu u jesen 2015. godine), prevladavaju promišljanja o Lovrenovićevom miljeu. Bez obzira na temu, njegovi članci su prije svega fokusirani na činjenice, pa i one nezgodnije. Svoje spontane novinarske odgovore Lovrenović nadopunjuje s tek nekoliko manjih fusnota (uglavnom da pojasni  osobne podatke); osim izmjene tog jednog naslova, suzdržava se od zadiranja u njihovu izvornu strukturu. Ova zadnja serija njegove redovne publicistike odlikuje se minucioznošću, čitljivošću, uravnoteženošću i suzdržanošću u objašnjavanju stvarnosti o određenom razdoblju, kao i u otkrivanju vlastitih razmišljanja.

Treći dio zbornika čini Lovrenovićev dugi razgovor sa književnim teoretičarem Enverom Kazazom, aktivnim političkim dionikom kao i njegovim bliskim prijateljem. Razgovor je prvotno objavljen 2009. godine u Sarajevskim sveskama, časopisu koji je nakon raspada zemlje služio kao platforma za razmjenu ideja između intelektualaca iz bivše Jugoslavije.[14] Ono što iznenađuje jeste da su mnogi odlomci ovog razgovora i danas relevantni te se mogu smatrati svojevrsnom referentnom točkom ili čak sažetkom drugih tekstova u knjizi. Kazaz započinje njihov razgovor pitanjem o položaju intelektualca u dobu previranja. Lovrenović ukazuje na činjenicu da su svi intelektualni krugovi bivše Jugoslavije ušli nepripremljeni u novo, poslijeratno doba. Kaže ustvari da su sporovi uglavnom praćeni ekstremnim oblicima antagonizma, ponekad čak i nekom vrstom manihejskog dualizma, koji se u konačnici svodi na borbu dobra i zla. Ističe da je i sam tek vremenom uvidio da angažman intelektualca mora podrazumijevati i neki drugi pristup, odnosno otvaranje nekog drugog prostora za diskurs (Lovrenović 2018, 228). Kako objašnjava, inspiraciju pronalazi u Camusovom pisanju:

Što mi tada, dakle, otkriva Camus? Parafraziram i pojednostavljujem, otkriva mi kako je isključivost zlo, kako ništa što je isključivo ne može biti dobro i ne može dati dobar rezultat. Camus govori kako od svih vrlina najviše cijeni onu vrlinu koja od života ne odbacuje ništa.

(…) Učeni smo odbacivanju, s puno strasti, onoga što nije “naše” i afirmiranju onoga što je “naše”. Kvintesencija nacionalizma! (Lovrenović 2018, 230).

Njihov razgovor dotiče se mnogih tema, od pisanja, osobnog angažmana, zamršenosti kulture u Bosni i Hercegovini, rata, poznatih i istaknutih inicijativa u koje je Lovrenović bio uključen (kao što je gore spomenuto otvoreno pismo Tuđmanu) do onih malo poznatih, ali potresnih iskustava (i reportersko, ali i doslovno otkriće masovne grobnice).

Razgovor ove dvojice intelektualaca u dijaloškom formatu otvara priliku da se potvrde ili pronađu neke dodirne točke u Lovrenovićevom angažiranom pisanju o Bosni i Hercegovini. Unatoč svom skepticizmu i kritičkom stavu, godine 2009. pisac podsjeća sugovornika da govori kao čovjek koji je uvijek svim srcem podržavao svoju zemlju, koji ne prestaje nalaziti inspiraciju u njezinim kulturnim, estetsko-senzualnim dimenzijama, zbog čega se ona da voljeti čak i kada donosi nesreću (Lovrenović 2018, 258). U ovom razgovoru s Kazazom, kao i u drugim razgovorima i prikazima, Lovrenović spominje političke elite koje izgleda imaju sasvim drugačiji stav. Nova stvarnost, zbog koje Lovrenović biva ponukan da propita svoje prethodno djelovanje, priziva drugačiji odnos znanja i moći, ili ga možda čak onemogućuje. Na pitanje Kazaza o novoj poslijeratnoj Bosni, on opisuje razliku između svijeta onih koji teže razumijevanju i izvlačenju pouke iz prošlosti i korumpiranih političara lišenih bilo kakvih povijesnih reminiscencija, ali opremljenih savršenim osjećajem trenutka (Lovrenović 2018, 258). Razgovor sa Kazazom podsjeća da Lovrenović, “kroničar društvenog poraza” (Kazaz 2019, 86), suprotstavlja građanski angažman aparatu vlasti disfunkcionalne države. Istraživanja pokazuju da političke stranke i njihovi programi u Bosni i Hercegovini još uvijek vuku legitimitet samo na temelju etniciteta i nacionalizma (Zdeb 2022, 307), a elite izranjaju kao posljedica produkcije i reprodukcije sukoba i neprijatelja (Ćurak 2009, 45).

U Sizifovoj sreći Lovrenović pristupa svom “vremenu nepisanja” sažimajući svoje argumente i potvrđujući da je odabir “dobre samoće” za njega prava odluka. Uz brigu o sebi, njegove pripreme prati i potreba da se pobrine o dosad rečenom i napisanom. Zbirka pravodobno podsjeća da je do 2006. godine komentirao aktualna zbivanja u svojoj publicistici, nikad nije izbjegavao teška pitanja, da je sudjelovao u raspravama, susretao se s političarima, pojavljivao se u medijima, a svi su ti angažmani kronološki poredani u ovoj knjizi. Nakon 2006. godine, barem jedno desetljeće, njegovo djelovanje bilo je usmjereno na pomno objašnjavanje stvarnosti kako ju je on vidio, prije nego što se potpuno povukao iz novinarstva. Slijedeći Camusovu poruku koja se nagovještava u naslovu, ovako predstavljena knjiga dokazuje da se Lovrenović ne okreće od svog vremena, a metode s kojima je komunicirao s vlastitom sredinom primjenjivao je s osjećajem odgovornosti. Ako bismo se fokusirali samo na učinkovitost vidova njegovog angažmana, stekli bismo dojam da je autorov trud bio uzaludan, a da je čvrsto ostajanje pri svojim stavovima vodilo do prepirki i polemika s predstavnicima intelektualnih krugova (dapače, u četvrtom dijelu knjige mogu se naći uvidi u niz takvih pitanja i jedna cijela polemika). No, smatram da je još prerano da se donese konačan sud o Lovrenovićevom radu kao i da se nedvosmisleno ustvrdi kako je njegov izbor samotnog puta manje zlo.

Zanimljiviji zaključci mogu se izvući iz usporedbe Lovrenovićevog novijeg djelovanja s njegovim najnovijim etički angažiranim novinarskim tekstovima. Od 2008. godine objavio je dva romana, zbornik poetske proze, tri putopisa i monografiju posvećenu jedinstvenom obliku nadgrobnih spomenika koji ga je uvijek fascinirao. Uredio je višetomnu seriju posvećenu baštini bosanskih franjevaca. U svom pisanju vratio se Bosni koju je želio otkriti prije dolaska nove stvarnosti – Bosni koja za njega ostaje prvenstveno misterij, kako je naveo u uvodu drugog izdanja svoje knjige Labirint i pamćenje (Lovrenović 1990, 7). Razdoblje dvojbe oko osjećaja angažmana i izolacije potaklo je stvaralaštvo u Lovrenoviću. Filozofski gledano, samoća i kontemplacija mogu se promatrati kao dvije strane iste medalje, obje neophodne ako se želi biti svoj i živjeti u istini (Domeracki 2018, 146). Lovrenovićev povratak književnosti ga je dakako udaljio od bosanskohercegovačke svakodnevice, no je li ga oslobodio osjećaja odgovornosti? Mislim da ne. Uostalom, cjelokupan opus ovog sarajevskog “Sizifa”, odnosno pomno sabrani tekstovi o Bosni i Hercegovini, ipak su jedan način da se objasni vlastita stvarnost, čak i ako se od nje želi distancirati. Izbor razgovora i članaka sabranih u zbirci Sizifova sreća svojevrsni je završetak jednog stadija Lovrenovićeva života obilježenog odsustvom aktivnog sudjelovanja u javnoj raspravi, stajanjem u odbrani zdravog razuma i povlačenjem iz novinarstva. Ostajanje u sferi “dobre samoće” pomoglo mu je da preispita svoj osobni angažman, potaknulo ga da promijeni strategiju, no ipak nije umanjilo njegovu uključenost u pitanje i projekt zvani Bosna i Hercegovina.

Reference

Camus, Albert. 1969. The Myth of Sisyphus: And Other Essays. Prijevod: Justin O’Brien. New York: Knopf.

Ćurak, Nerzuk. 2009. Politička elita u BiH i EU: Odnos vrijednosti. Sarajevo: Fakultet Političkih Nauka.

Domeracki, Piotr. 2016. Rozstaje samotności. Studium filozoficzne. Kraków: Nomos.

Domeracki, Piotr. 2018. Horyzonty i perspektywy monoseologii. Filozoficzne studium samotności. Toruń: Wydawnictwo Naukowe UMK.

Foucault, Michel. 1984. “Politics and Ethics: An Interview.” In The Foucault Reader, uredio: Paul Rabinow, 373–380. New York: Pantheon Books.

Foucault, Michel. 2005. The Hermeneutics of the Subject. Lectures at the College De France, 1981–82 Prijevod: Graham Burchell, uredio: Frédéric Gros. Basingstoke and New York: Palgrave Macmillan.

Jazvić, Dejan, Lovrenović, Ivan. 2014. ”Politika Hrvatske prema BiH i danas je talac Franje Tuđmana.” Večernji list, 12th April 2014. https://www.vecernji.hr/premium/ politika-hrvatskeprema-bih-i-danas-je-talac-franje-tudmana-932598 (access: 7 March 2023).

Jergović, Miljenko. 2010. “Sam u Bosni.” u Lovrenović Ivan, Jergović Miljenko. Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata, 9–30. Zagreb: Novi Liber.

Kaniecka, Dominika. 2019. “W obronie jedności kultury bośniackiej. Ivan Lovrenović – intelektualista totalny z Sarajewa.” Stan Rzeczy Vol. 16, fasc. 1: 125–144. https:// doi.org/10.14394/srz.16.5.

Kazaz, Enver. 2019. “Ivan Lovrenović – pisac eseističkih uzleta i hroničar društvenog poraza.“ u Ivan Lovrenović. Djelo, urednik: Amir Brka, 9–97. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje.

Komšić, Ivo, Lovrenović, Ivan, Markešić, Luka. 1994. “Sarajevska inicijativa.” Erasmus 6: 4–13.

Kulig, Agnieszka. 2019. W poszukiwaniu sensu samotności. Studium kulturowe. Poznań: Wydawnictwo Nauk Społecznych i Humanistycznych UAM.

Lovrenović, Ivan. 2011. Imela i stablo: eseji i kronike. Beograd: Biblioteka XX vek; Čigoja štampa.

Lovrenović, Ivan. 1990. Labirint i pamćenje. Sarajevo: Oslobođenje.

Lovrenović, Ivan. 2010. “Dvadesetjedna teza.” U Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata, uredio: Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, 147–233. Zagreb: Novi Liber.

Lovrenović, Ivan. 2018. Sizifova sreća. Sarajevo-Zagreb: Sinopsis, Cetinje: Otvoreni kulturni forum.

Sartre, Jean-Paul. 1949. What Is Literature. Translated by Bernard Frechman. New York: Philosophical Library.

Szpunar, Magdalena. 2022. “Antropologia samotności.” Ethos 35: 50–70.

Zdeb, Aleksandra. 2022. Ordynarna demonstracja władzy. O zarządzaniu konfliktem w Bośni i Hercegowinie. Kraków: Universitas

[1] Pojam je prvi upotrijebio sam Lovrenović, odgovarajući u jednom razgovoru na još jedan pokušaj da ga se zatoči u uskogrudni okvir identiteta (Jazvić i Lovrenović 2014); sada ga koriste oni koji proučavaju njegov rad.

[2] O njegovom angažmanu u regionalnom kontekstu, kao i sistematiziranom pregledu intelektualnog djelovanja Ivana Lovrenovića, vidi Kaniecka 2019.

[3] Knjiga se sastoji od odabranih članaka objavljenih u kultnoj beogradskoj seriji knjiga „XX vek”. Serija je nastala na inicijativu Ivana Čolovića 1971. godine, a obuhvaća eseje i znanstvene disertacije autora poput Eric Hobsbawma, Claude Lévi-Straussa, Clifford Geertza i Maria Todorove.

[4] Proširena verzija iz 2005. ima skraćeni naslov Ex tenebris.

[5] Sizifova sreća, Lovrenović, 2018., str. 9-10.  

[6] Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine proširena je verzija Labirinta i pamćenja. Esej za časopis Odjek s kraja 1970-ih dva puta je objavljen u formi knjige (1989. i 1994.), da bi naposljetku 1998. bio objavljen kao opsežna monografija pod naslovom Unutarnja zemlja.

[7] Ketman je islamski izraz za praksu odricanja od svojih vjerskih uvjerenja. U odnosu na spomenute pisce, ovaj pojam se koristi da se naglasi preventivno zatomljivanje njihovih političkih uvjerenja.

[8] U veljači 1994. Ivo Komšić, Luka Markešić i Ivan Lovrenović, kao predstavnici Hrvatskog narodnog vijeća BiH, pokrenuli su inicijativu za izradu prijedloga uređenja države bez radikalnih teritorijalnih podjela i preseljavanja (uključujući detaljnu kartu ). Prijedlog nikada nije proveden. Vidi Komšić, Lovrenović, Markešić 1994, 4–11.

[9] Prema podacima dostupnim u tražilici Infobiro, od 1994. do 2006. u medijima su se pojavila 422 novinska teksta čiji je autor Lovrenović, a njegovo se ime spominje u 335 članaka objavljenih u ovom razdoblju. Od 2007. do 2018. godine pronađeno je 157 njegovih tekstova, a spominje se u čak 601 publikaciji. U kasnijem razdoblju, do 2011. godine je objavljena neosporna većina tekstova (150 njegovih izvornih tekstova, 460 tekstova o njemu ili u kojima se spominje njegovo ime). Izvor: infobiro.ba (pristupljeno 2.3.2023.).

[10] Sukob između Lovrenovića i Markešića izbio je oko načina djelovanja Hrvatskog narodnog vijeća BiH i Lovrenovićevog javnog poniženja od strane Markešića, koji je na čelu ove organizacije. Svađa je završila Lovrenovićevim istupanjem iz organizacije. Podsjetimo, obojica su surađivali u Sarajevskoj inicijativi devedesetih.

[11] Svi navedeni se mogu naći na: https://ivanlovrenovic.com/clanci/kategorija/sarajevski-dnevnik (pristupljeno 20.02.2023).

[12] Pod tim naslovom dostupna je na autorovoj web stranici.

[13] U najnovijim interpretacijama bosanskohercegovačkih književnih klasika postoje navodni dokazi da je Dobrica Ćosić naručio od Ive Andrića dva popularna romana, koje je Meša Selimović potpisao svojim imenom, kao i optužbe za rasistički sadržaj u Andrićevom djelu.

[14] Projekt je započeo 2001. godine na inicijativu Vojke Smiljanić-Đikić. Izašao je ukupno 51 broj (svi su dostupni na https://sveske.ba/bs). Lovrenović je samo jednom pozvan da sudjeluje u projektu, kao sugovornik u redovnoj rubrici „Dijalog“.

S engleskoga prevela Dragana Divković