Ivica Ivanišević o romanu "Meho" Almina Kaplana

Ne znamo što će još Almin Kaplan (1985) napisati, i u kakvim oblicima će se njegov raskošni književni talent dalje ostvarivati. No ovaj glas, koji se čuje u dosadašnjoj Kaplanovoj poeziji i prozi, nešto je najsamosvojnije i najizvornije u suvremenoj književnosti na našem jeziku/jezicima.

Najnovija Kaplanova knjiga, roman Meho, brzo nakon objavljivanja (VBZ, Zagreb 2019) pobudio je pažnju i dobio zaslužene pohvale u širokom recepcijskom horizontu od Beograda, do Splita i Zagreba, čak i do Sarajeva.

Na koricama romana stoji i moja kratka bilješka:

Kaplanov roman Meho istinska je književna umjetnost. To se najprije prepoznaje po moći Kaplanovoga teksta da - lijep i tačan u istoj mjeri - kazuje više od onoga što u tekstu piše.

Materijalni svijet romana, s Mehom kao glavnim likom, svijet je poslijeratne svakodnevnice muslimanskih povratnika na Dubravskoj visoravni između Stoca i Čapljine. Tu iz pozadine, naravno, djeluju i sjećanja na rat i progonstvo. Meho uzgaja breskve i paprike, sam ih vozi u Čapljinu i prodaje, tako hrani obitelj. Biva uvučen i u društvene rituale, u vjersko-politički život - sa svim milim i nemilim čudima domaće tranzicije u malome selu na hercegovačkoj visoravni. Ne osjećajući ništa od toga istinski svojim, sve će to Meho iskusiti, istrpjeti, lojalno i šutke, samo mnogo i nemirno pušeći. Njegovi trenuci miline su prizori snježne Kanade s vukovima na tv-kanalu Animal Planet. („Znao je Meho, negdje duboko u sebi, da nije čovjek za ovoga svijeta. I da je Kanada njegov komad Dženneta.“)

Na kraju Mehinoga hoda po mukama u njemu se učvršćuje spasonosna misao, poput izbavljenja: „breskva i paprika ne mogu čekati“; u skladu s tim on će se povući iz svega, i zna: „kad ga ponovo prestanu primjećivati“ sve će biti dobro.

U novijoj našoj književnosti ništa slično o „običnoj“ svakodnevnici, i ništa tako književno jako i istinito, kao što je Kaplanov Meho, do sada nisam pročitao. (I. Lovrenović)

Ovdje prenosim tekst o Kaplanovom romanu Ivice Ivaniševića iz Slobodne Dalmacije. 

 

Almin Kaplan (snimio Igor Borozan)

 

Ivica Ivanišević, Kad Meho puši, čitatelj kašlje

Mjesto radnje: Dubravska visoravan, ljupki predjel omeđen kanjonom Neretve sa zapada, rijekama Bunom i Bunicom sa sjevera, planinom Snježnicom s istoka te kanjonom Bregave s juga, kojemu zavičajni portali tepaju kao hercegovačkoj Kaliforniji.

Vrijeme radnje: ovo današnje. A radnja? Hm, moglo bi se reći kako su za nju ispunjene sve pretpostavke, ali nje jedva da ima.

Meho iz naslova romana Almina Kaplana ima pedeset godina, ženu, dvoje djece i cijelu kolekciju dubokih emocionalnih ožiljaka svojstvenih manje-više svakom žitelju njegova kraja: bio je i vojnik i prognanik, a u ratu je izgubio i imanje i najboljeg prijatelja. Uzgaja breskve i paprike koje prodaje na veletržnici u Čapljini i grize se jer ne može utjecati, barem ne koliko bi htio, na obujam i kvalitetu uroda, a još i manje ga se pita kad se formira otkupna cijena.

Član je džematskog odbora (vijeća crkvene općine), tijela sastavljenog od viđenijih mještana, kojim drmaju hodža i Muriz, tip s najboljim političkim vezama u selu, lokalni „džoker zovi“ kad nečiju majku treba smjestiti u bolnicu ili zaposliti sina. Džematski odbor okupiran je pitanjima obnove. Džamiju su uspjeli dovršiti i staviti u funkciju, ali je još uvijek nisu svečano otvorili, jer je avlija pred bogomoljom zapuštena, valja podignuti spomenik šehidima i gasulhanu (prostoriju za obredno kupanje umrlih).

Dok se potonja prostorija ne izgradi, pokojnike se kupa u Murizovoj garaži koju ovaj velikodušno iznajmljuje džematu i, razumljivo, nije osobito zainteresiran da se proces izgradnje gasulhane ubrza. Njegov su prioritet avlija i spomenik, pa je inicirao sergiju, što će reći skupljanje dobrovoljnih novčanih priloga od mještana. Jedan od skupljača milodara je i Meho kojemu ta dužnost teško pada, jer se na svakome koraku ima prilike osvjedočiti koliko je selo premreženo dubokim uzajamnim netrpeljivostima.

A kako se njega doživljava kao pouzdanika najvećeg lokalnog poratnog profitera Muriza, to i sâm biva izložen otrovnim podbadanjima. Ionako šutljiv i zatvorene prirode, Meho će se još više povući u sebe, kompulzivno pušeći i nalijevajući se šalicama kave, tražeći načina kako da tiho i bez skandala izađe iz džematskog odbora.

Almin Kaplan postavio je, dakle, mizanscen i likove tako da se na istoj pozornici može igrati i komedija i tragedija. Nije teško zamisliti kako priča odlazi u smjeru paprene malomišćanske satire koja će nasmijavati do suza, ali u isti mah i ubadati oštrim šilom društvene kritike. Još je lakše imaginirati nastavak koji će voditi do tragičnog vrhunca.

No, „Meho“ ni kao knjiga ni kao karakter ne odlazi nikamo, nego ostaje na mjestu. Ako ste ovu opasku shvatili kao prigovor autoru, moram vas upozoriti kako griješite. Da, radnja Kaplanova romana svedena je na dremljivu, sivu rutinu svakodnevice u kojoj nema mjesta za dramatične zaplete i iznenadna iskakanja s kolosijeka očekivanja, ali koga briga? U ovome slučaju puno važnije od pitanje „što“ jest pitanje „kako“. A najkraći odgovor bi, po prilici, mogao glasiti ovako: dok Kaplanov Meho puši, čitatelj kašlje.

Ovaj mladi pisac (rođen 1985.), sa stalnom adresom na Dubravskoj visoravni, donedavno je bio poznatiji kao pjesnik negoli kao prozaik. I ta je činjenica vidljiva iz svakog njegova romanesknog retka. Da bih vam barem pokušao predočiti mekoću njegove ruke i misli, evo kratkog pasusa u kojem se glavnom junaku ispovijeda njegov najbolji (u međuvremenu poginuli) prijatelj: „Znaš gdje se najviše volim napušiti? – jednom je Esko rekao Mehi: Na munari! Ispušim ga dok dođem do šerefe i onda odozgor dugo gledam svijet. Ne znam što, ali mi liči na đevđir, onako blago zaobljen, s puno šupljina. Odozgo gledam ljude, i svi mi isti, a jedino hodžu prepoznam. Ahmedija mu odozgor ko užaren upaljač iz auta. Sve mi tada nekako omili, pa mi dođe da hodžu uzmem i s njim cigaru pripalim. I da ga krvnički popušim...“

Ne morate znati što su šerefa, đevđir i ahmedija, da biste uživali u bizarnoj slici dojmljivog sraza dvaju imaginarija, islamskog i narkofilskog. A kome ovaj primjer nije dovoljan, evo i ne manje ilustrativna žunta: „Kad je Meho sjeo u kola i zaverglao ključem u bravi, kroz šoferšajbu vidje bager koji je upravo dizao svoju kašiku da iz nje istrese zemlju. Mašina ga podsjeti na čovjeka koji uči Fatihu.“

Da skratim, Kaplanov „Meho“ jedna je od knjiga po kojoj ćemo pamtiti godinu koja se polako primiče odjavnoj špici, moćan roman koji će hrvatskom čitatelju otkriti svijet za koji je mislio da mu je poznat, a o kojemu ustvari nitko od nas nema pojma. 

Slobodna Dalmacija, 9. 11. 2019.