Ivo Lučić o poeziji Stojana Vučićevića

Stojan Vučićević veliki je autor hrvatskoga pjesničkog modernizma. I nevina žrtva hrvatskoga i jugoslavenskoga tajnopolicijskog sistema. Jedno i drugo trebalo bi ga u današnje vrijeme gromoglasnoga hrvatstva proizvesti u nacionalni spomenik. Srećom po Vučićevića, po njegovu poeziju (a samo u njoj je živio, samo do nje je držao, i u njoj bio velik), to se ne događa, a neće se ni događati: u te svrhe Vučićević je neupotrebljiv.

Ivo Lučić veliki je karstolog. (Nije on samo to, ali ovdje je to važno.) Također - Vučićevićev istočnohercegovački, popovski zemljak. Napisao je čudesan esej o Vučićevićevoj poeziji iz krške perspektive - sasvim jedinstven i po postavci i po izvedbi. Popratio ga je malim izborom iz Vučićevićeve poezije. Objavljen je u čsopisu Naš krš, XXXVIII, 51, Sarajevo 2018. (I. Lovrenović)

 

Ivo Lučić, BLAŽENA JE VODA ŠTO RAĐA KAMENJE

Pogled na poeziju Stojana Vučićevića iz krške perspektive

 

Sažetak

Kako bismo nazvali karstologiju koja se zanima za tretman krša u nečijoj poeziji? Pjesnička karstologija? Zvuči nezgrapno, premda bi trebalo biti točno. Ovo je jedan takav pokušaj. Ponukala nas je trideseta obljetnica smrti Stojana Vučićevića, pjesnika istančanih osjetila i iznimne poetske intuicije, rođena u Popovu polju, u obitelji koja je naraštajima nasljeđivala iskustvo pastirsko-poljoprivredne kulture oblikovane u okviru te iznimne krške pojave. Ideja je bila da se karstologija s uobičajene geoznanstvene pomakne prema interdisciplinarnoj i holistički shvaćenoj znanosti. U osnovi, poetske slike i pojmovi Stojana Vučićevića uspoređivani su sa slikama i pojmovima krša koje je stvorila karstologija. Ova analiza, koja je samo jedna od mogućih, potvrdila se opravdanom. Poeziju Stojana Vučićevića prožimaju teme i figure krša, u kojima su specifičnosti krša važno sredstvo poetske kreacije. To je najočitije u zbirci Siga, u kojoj su posebno ilustrativne pjesme „Siga“, „Ponornica“ i „Pećina“. U analizi je u prvi plan iskočilo podzemlje i nametnulo se kao jedan od središnjih pojmova Vučićevićeve poezije. On podzemlje interpretira dvojno, u skladu s europskom tradicijom. S jedne je strane pojam Velike majke, koji u velikoj mjeri interferira sa Zemljom, uglavnom s površinom zemlje. S druge strane je nedomisliva dubina Donjeg svijeta u kojoj obitava smrt. Na tim pojmovima izgradio je niz sjajnih poetskih viđenja krša. To bi, kao i neke druge krške aspekte njegove poezije, trebalo pomnije istražiti.

Ključne riječi: Stojan Vučićević, krš, karstologija, poezija, podzemlje

 

Abstract

BLESSED THE WATER THAT GIVES BIRTH TO STONES

A look at Stojan Vučićević's poetry from a karst perspective

How to entitle karstology interested in treating karst in one's poetry? Poetic karstology? It sounds inappropriate, though it should be true. This is one of such attempts, on the occasion of thirtieth anniversary of the death of Stojan Vučićević, a poet of refined senses and exceptional poetic intuition, born in Popovo Polje. He comes into the world into a family that inherited the experience of the pastoral-agricultural culture shaped within this extraordinary karst phenomenon. The idea was to move karstology from conventional geoscience to an interdisciplinary and more holistically understood science. Basically, the poetic images and concepts of Stojan Vučićević are compared to the images and notions of karst created by karstology. This analysis, which is only one of the many possible ways, proved justified and offered various answers. The poetry of Stojan Vučićević is interwoven throughout and transversely with themes and figures of karst, in which karst specificities are an important means of poetic creation. This is most evident in the Siga (Flowstone) collection, which features particularly illustrative poems by “Siga”, “Ponornica” (Sinking river) and “Pećina” (Cave). In the analysis, the underworld came to the fore and became one of the central concepts of Vučićević's poetry. He interprets the underground doubly, in accordance with European tradition. On the one hand is the notion of the Great Mother, which largely interferes with the Earth, mostly surface of the earth. On the other hand is the incomprehensible depth of the Lower World where death resides. On these terms he built a series of great poetic visions of karst. Like other karst aspects of his poetry, this should be explored more closely in the future.

Keywords: Stojan Vučićević, karst, karstology, poetry, underground

 

Uvod

Prošlo je trideset godina od prerane smrti pjesnika Stojana Vučićevića (Turkovići, 7.7. 1941. - Zagreb, 22. 9. 1989). Kako vrijeme protječe, ističu kritičari, njegovo ime u književnosti blijedi, a i kad ga spominju (većinom ceremonijalno), spominju ga kao nacionalnog zaslužnika. No, njegov stil, njegova pjesnička gospoština i uzvišenost u insistiranju na svemu što je lokalno ne idu tome u prilog, pa se i ondje sve manje citiraju njegove pjesme (Jergović 2019).

Vučićević je rođen u Popovu polju. U petoj godini njegovi su se roditelji preselili u Čapljinu, pa nakon dvije godine u Metković, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Stanovali su, kao i u Turkovićima, u zgradi željezničke postaje. U gimnaziji prolazi nemilo iskustvo. Nakon trećeg razreda izbačen je iz škole u Metkoviću i kratko nastavio školovanje u Pločama, da bi se opet vratio u Metković[1]. Uhićen je, nakon čega je godinu i pol dana proveo u zatvoru na otoku Grguru (do kolovoza 1962), bez presude. U Zadru je završio studij jugoslavistike, francuskog i poljskog jezika i književnosti.

Radio je u kao novinar u Telegramu, bio urednik Vidika i u Republici, te lektor, redaktor i novinar na Televiziji Zagreb. Godine 1976. odležao je 40 dana u zagrebačkom zatvoru u Vukomercu zbog verbalnog delikta.

Objavljene su mu zbirke: Pjesme (s Vladimirom Pavićem i Mirkom Vidovićem, 1964), Greben (1965), Siga (1966), Čavli (1969), Šibanica (1971) i Pomrčina (1985), te knjiga putopisa Podmornica (1971). Postumno su tiskane njegove Sabrane pjesme (1994), Semafor (2007), Izabrane pjesme (2019), te putopisi Ponad vode (2000).

Obljetnica je poticaj da njegovu poeziju promotrimo oslanjajući se na najšire definiranu karstologiju, osobito dio koji traži veze s humanističkim znanostima i njihovim alatima. U tom pogledu primamljivom se doima tvrdnja o važnosti analize koja se bavi pitanjima kako ljudi koriste kulturu za proizvodnju društvene moći da bi postigli svoje ciljeve u odnosu na druge ljude i prirodni okoliš (Bodley 1994). Ne prihvaćamo time stare determinističke zamke o doslovnom utjecaju okoliša na ljudsku povijest. Na raspolaganju su suvremeniji analitički pojmovi koji ukazuje na slojevitost veza čovjeka s prirodnim okolišem, a među brojnima najdostupnija je literatura koja se odnosi na pojam „place attachment“. Ondje PA objašnjavaju kao višestruki koncept koji karakterizira povezanost između pojedinaca i njihovih važnih mjesta. Uključuje međusobnu povezanost utjecaja i osjećaja, znanja i vjerovanja, ponašanja i radnji u odnosu na neko mjesto (Low & Altman 1992). Dakle,  pokriva širok raspon odnosa koji se i kod nas može pojaviti.

Vučićević na brojnim mjestima otkriva te veze, a njegov često citirani stih Ja ti slutim tajnu nebesku u tlima („Zemlja“), otvora mogućnosti za slojevita kulturno-geografska, kozmološka epistemološka i druga tumačenja. Kad iz toga sklopa naglasimo njegovo, kako je rečeno, inzistiranje na lokalnim odnosno zavičajnim pogledima, dobiva se krš kao tema i medij koji iskače u središte analitičkog zadatka.

Važne godine odrastanja i formiranja Vučićević je proveo na kršu. Njegov najraniji zavičaj, Popovo polje, u istraživanjima krša ima globalnu važnost, da bi potom odrastao okružen kršem Donje Neretve. Pjesničku inicijaciju ostvario je u Zadru, gradu u kojem je rođen Petar Zoranić, autor prvog hrvatskog romana Planine (1569), čiji pripovjedač u pastirsko-alegorijskoj formi u potrazi za slobodom obilazi današnje ikone krške baštine: Velebit, Dinaru i Krku. Gorku dimenziju tom iskustvu daje Vučićevićevo zatočeništvo na otoku Grguru, suludom carstvu gdje se kamen štuje, dijelu izuzetno surovog kaznioničkog sustava Golog otoka.

Na važnost krša u Vučićevićevoj poeziji do sada nije, koliko je poznato, upozoravano, vjerojatno jer krš u općoj javnosti nije artikuliran kao vrijedna baština, nego stigmatiziran, a njegove inspirativne pojave podvođene pod kategorije druge vrste. Ovdje ćemo se prvenstveno usmjeriti na usporedbu krških vrijednosti krajolika u kojima je Vučićević odrastao i živio s njegovim poetskim iskustvima. Dakle, motiv je prije svega karstološki – pokušaj aktiviranja alata interdisciplinarno (Panoš 1995) i holistički shvaćene karstologije (Lučić 2014), tj. pokušaj iskoraka izvan kruga prirodoznanstveno određene discipline. Stojan Vučićević je prikladan autor jer je višestruko određen kršem: zavičajno i sudbinski, osobnim imenom, poetskim iskustvom i pjesničkim izrazom. Ovdje ćemo najprije istaknuti neke ključne vrijednosti krša Vučićevićeva najranijeg zavičaja, osobito ponora i podzemnog svijeta, zatim analizirati njegov poetski odnos prema zavičaju, osvrnuti se na odnos njegova imena i prirode zavičaja, te analizirati odbljeske krša u njegovim pjesmama.

 

Popovo polje kao zavičaj

Vučićević je rođen na obodu Popova polja, što je zbog prirode te krške pojave istovremeno i na rubu i u njegovu središtu. Polje je ravna veća površina tla zatvorena brdima sa svih strana, kroz koju teče ponornica. Iako je tlo središte pojave, zbog njegova plavljenja naselja su obično uzdignuta po obodu polja. Kad se opiše svojevrsna ekliptika po ponorima na završnom dijelu Popova polja – od Provalija preko Žire i Ponikve, pa nazad na Crnulju i Doljašnicu – ponorima koji predstavljaju ključ funkcioniranja polja i koji imaju važno mjesto u ovdašnjoj tradicijskoj kozmologiji, Vučićevićevi Turkovići se približno nađu u njegovu središtu.

Ponori su jame ili pećine u kojima rijeka na rubu polja prelazi u podzemlje, da bi jednom svojom dionicom bila dijelom „Donjeg svijeta“, a nakon nje se pojavljivala na izvorima sa svojim plodnim i/ili ukletim svojstvima, što ne bi ovisilo samo o iracionalnom karakteru podzemlja nego i o sasvim mjerljivim, kvantitativnim obilježjima. Količina vode koju sa sobom donese može blagosloviti polje, a može ga dugotrajno poplaviti i uništi svu ljetinu od koje se živi.

Korito Trebišnjice je u prirodnom stanju u vrijeme Vučićevićeva djetinjstva i mladosti većim dijelom godine bilo suho. Nakon što bi se pojavila i narasla, rijeka bi zajazila ponore i poplavila Popovo polje do visine od 30 metara. Stari putopisci su govorili da bi po tom jezeru mogli ploviti najveći morski brodovi. Ponori bi ostajali nevidljivi pod vodom. Opadanjem vode, najprije bi ih otkrivali zlokobni vrtlozi. Nad njima bi se bespomoćno vrtjele grede stogova, stabla ili uginula stoka koje je bujica negdje pokupila, počesto potapajući moguće odstupnice, a potom i povukla za sobom. Greda bi se najprije vrtjela iznad ponora kao igla poludjelog kompasa, a zatim bi se za trenutak uspravila u središtu vrtloga i brzo u njemu nestala.

Jedan od glavnih ponora, Ponikva, kod prve jesenje poplave bi se nerijetko začepio od mulja, granja i sličnog materijala. Voda bi rasla, a s njom i tlak u ponoru. U jednom trenutku, iz Ponikve bi odjeknula potmula grmljavina praćena podrhtavanjem tla. Voda bi „prokinula“ čep (Gašparović 1973) i posukljala u podzemlje. Istodobno, na trasi podzemnog toka koji od ponora Doljašnjice vodi prema Svitavskom jezeru, proradile bi izduhe. U nekim dolovima bi zarobljeni zrak iz podzemlja, tjeran silom vode, izbijao na površinu i razbacao mukom njegovane i obrađivane vrtove. Nevelik ponor Žira pri potapanju bi naizmjence primao i vraćao vodu, proizvodeći povremeno „riku“.

Selidba obitelji Vučićević iz Popova držala se pravca najvećeg broja ponora na kojima se pojavljuju vode iz Ponikve. Izvori oko Metkovića samo su neki od brojnih izvora desetke kilometara udaljeni od Popova polja na tri strane svijeta, koji opisuju polukrug od 180 stupnjeva, od Hutova blata na sjeveru, ruba doline Neretve na sjeverozapadu i brojnih vrulja, preko Malostonskog zaljeva na jugozapadu do uvale Janska na jugu.

Ne odlazi voda iz ponora stalno u iste izvore. Ponekad, recimo iz Ponikve, voda ide u Donju Neretvu i/ili u Hutovo blato, a ponekad i na jug, u Jansku. Slično se ponašaju i drugi ponori: Doljašnica, Crnulja, Provalija i Žira. Ponekad se iz njih voda pojavljuje na izvorima na svim trima navedenim stranama svijeta. Tokovi se ponekad u podzemlju spajaju i razdvajaju, a ponekad i razilaze. Ponekad se istim kanalima vraćaju prema svom ponoru, pa neki od njih „povraćaju“ i poplave malo Gradačko polje na putu prema Donjoj Neretvi.

Ta su iskustva ponora ostala zabilježena u narodnoj svakodnevici, pa iako je Stojan u svojoj petoj godini napustio Popovo polje, ostao je dugo okružen obiteljskom tradicijom u kojoj je to iskustvo bilo živo. Njegov otac Boško (1907-1982) rođen je u obližnjem selu Pećini, koje po imenu nosi važno obilježje krša, a majka Mara, rođena Ljevak u Ravnom (1913-1993), središtu Popova polja. Tu tradiciju sačinjavala je stoljećima neprekinuta pastirsko-poljoprivredna kultura, u kojoj su mitovi i priče bili glavni medij. Mit, dakako, ne pripada samo antici, on je više nego ikada živ u današnjim pojmovnim sustavima (Hillman 2013). Iskustva ponora samo su jedan aspekt krša, dojmljiv svakom slučajnom promatraču, ali nisu ništa manje čudesna stalna tiha kemijska preslagivanja krša, nevidljiva ljudskom oku ili pak neprimjetna zbog svoje sporosti, a koja su u temelju stvaranja svih krških oblika, i površinskih i podzemnih šupljina u kršu, onih koje ostaju suhe ili koje služe kao provodnici vodenim tokovima.

Krški reljef zbog sklonosti stijena otapanju – dodatno izlomljenih i smrvljenih tektonikom – mnogi slikovito opisuju kao spužvu. Kad ujesen ili u proljeće krenu kiše, te se unutrašnje šupljine ispune vodom u veliku cjelinu. Fizikalno dominantne slike prirode previđaju da su te šupljine, bilo u kopnenoj bilo u vodenoj fazi, prepune života. Podzemlje je naseljeno brojnim životinjskim vrstama, od kojih se velik broj ondje sakrio za ledenih doba, prilagodio, razvio u nove vrste, koje čine jednu od najbogatijih i najraznolikijih podzemnih fauna na svijetu. Otkrića nekih od njih izazivale su eksplozije oduševljenja u znanstvenom svijetu. Primjer je jedini slatkovodni podzemni školjkaš na svijetu, Kuščerova kongerija. Slućena je desetljećima, a nađena 1962. u ponoru Žira. Zbog svega toga je u znanosti o kršu, karstologiji, Popovo polje primjer iznimne, univerzalno važne pojave, koju je Vučićević svojim poetskim interpretacijama učinio jednako tako univerzalnim prostorom.

 

Univerzalizirani zavičaj

O utjecaju zavičaja i nekih drugih krških područja u kojima je Vučićević živio, može se govoriti već na temelju naziva njegovih pjesama i pojmova koji se u njima spominju. Primjerice, zbirke Ponornica, Siga, Šibanica, ili pjesme „Pomrčina na otoku Grguru“; „Hercegovina, Popovo polje“ i „Neretva“. Vučićević svoju okrenutost zavičaju otvoreno potvrđuje stihom

Vjerovao sam u pejzaž gdje propupah sebe[2]

                                               („Intermezzo“)

i na nekoliko mjesta ga, pored pjesme „Hercegovina, Popovo polje“, imenuje Metkovićem i Trebinjem 

Kroz Metković gdje me svaka travka boli

                                   („Tatin džepni sat“),

Iznad svega svoju nadu svoju Trebišnjicu
Koja umije otvoriti vrata za povratak

                                   („Trebinjska elegija“),

a odsutnost zavičaja prati propadanje:

Sve dalje od oka u zavičaju
Trune mi zrno grožđa na pruženoj
Ruci

                                               („Berba“)

Područja u kojima je prisilno boravio, ostavljaju u Vučićevićevoj poeziji traga, ponekad u formi traumatska sjećanja:

Ni slučajno više u kvarnerskom sutonu“

                       („Izvještaj meteorološke službe za pomorce / Upozorenje“)

Ovu kvarnersku fugu (…)
DOK POSTOJI GRGUR POMRČINA TRAJE

           (Potpuna pomrčina sunca na otoku Grguru 15. veljače 1961. / 10.) i

Kako zbori kako boli
Domovina

           („Ruža vjetrova za otok Grgur / Jugo“)

Važnost zavičaja i krajolika u njegovim radovima ističu kritičari. Bagić (1997) kaže da su egzistencijalna uporišta njegove poezije zavičaj (zemlja), voda, nebo i vatra. Osim navedenih motiva zavičajnost čini i kolektivni govor.

Lina Kežić analizira njegovu putopisnu prozu pa zaključuje da su krajolici ključna uporišta njegova života, prostori koji su ga oblikovali. Krajolik je građa za gradnju unutrašnjeg doživljaja života i samog sebe u njemu (Kežić 1997).

Zavičajnost, dakako, nije puki odraz krajolika, nego je rafiniranim poetskim postupcima sublimirana u univerzalnu pojavu. Osvrćući se na njegovu pjesmu „Hercegovina, Popovo polje“, Bagić zaključuje da je zavičaj u njoj postao toliko univerzalan da se mogao odnositi na bilo koji kraj na svijetu.

 

Ime postojanosti

I Stojanovo ime – omen est nomen – u kontekstu glavne teze o vezama života i okoliša, odražava važnu relaciju spram onoga što čini glavni sadržaj krša. Imajući na umu ono što je rečeno o mitološkoj potki kulture, davanje imena nije minimalistička, nego realistička aktivnost, budući da nas samo ime uvodi u vlastitu realnost (Hillman 2013).

Jedan od najvažnijih rezultata čovjekovog učenja od prirode jest prolaznost, odnosno spoznaja vremena koje neumitno teče, jedna od najčešćih tema ne samo u poeziji i književnosti, nego i u drugim umjetničkim i humanističkim područjima. Proučavatelji povijesti ljudske kulture, npr. Mircea Eliade (2002) i Vitomir Belaj (2007) ističu dva oblika vremena. Jedno je kružno vrijeme koje je čovjek uočio promatrajući godišnji ciklus u kojem se priroda u proljeće budi, ljeti dostiže maksimum, ujesen daje plodove i vene, a zimu prespava. U okviru jednog ciklusa, nazvanog godina, ponavljaju se kraće mjere vremena, dani, tjedni, mjeseci i godišnja doba, također temeljeni na geofizičkim pojavama. Dio prirode je, međutim, postojan, nepromjenjiv, barem za mjeru ljudskog života. Kamen se, primjerice, ne mijenja nego svjedoči o neprolaznosti i „vječnosti“.

Autor pjesama je dobio ime po postojanosti, nepromjenjivosti prirode. Onaj koji jest, koji postoji, nasuprot onome što se kvari i propada. On je pol postojanosti. To je načelo prisutno u svim vremenima i prostorima, ali ovdje se doima posebno jasnim. Stajanje, stojanje, opstajanje, ubraja se u ključne agende života na kršu, u kojem se sve nemilosrdno troši, samo najotporniji opstaju, a to su stijene i oni koji su kao stijene. Naš pjesnik svojim imenom časti opstanak unatoč svemu.

Zbog tog elementarnog značenja, korijen koji je dao Stojanu ime, koje danas nije u modi, a nije bilo ni u njegovo doba, nalazi se u stajanju, postojanju, nastojanju, dostojanju, a iz njega se izvodi dostojanstvo, dostojnik, sastojak (Skok 1974 – 1977)…Glavna kuća u tradiciji u Stojanovom dijelu Hercegovine zove se stojaća ili stajaća kuća. U istoj su nerijetko stanovali ljudi i stoka. Stojan i kuća su imenjaci. Ima li išta elementarnije u ljudskoj kulturi od pojmova čovjek i kuća, Vučićeviću, Stara Kućo? Zatim, njihov oblik su pojmovi stol, stećak, postojbina, stajaćica, zastoj, nadstojnik … Etnografski pregled iz Popova za taj oblik navodi dio namještaja na kojem se sjedi, ali i mjesto za ulište (Mićević 1952). Nasuprot njemu je ono što nema podlogu, što ne postoji, što nije, nestašica, prolaznost…

Biti naspram propasti, koja mu je stalno iz prikrajka pristupala, ključno je nagnuće njegove biografije, ali i poetsko načelo koje je eksplicitno ili kao podtekst prisutno u njegovim slikama. To se odražava i u njegovoj poeziji. Pjesništvo Stojana Vučićevića ima svoje konstante od kojih se rijetko odvaja. Strane su mu metamorfoze, radikalne mijene jer želi zadržati kontinuitet svoga pjeva. (Božićević, 1986, prema Kežić 1997). Ili, Stojan je „…vezan za arhaično, gotovo plemensko osjećanje svijeta u kojem pojedinac još nije do kraja uobličen…“ (Pejaković 1994, prema Kežić 1997).

Vučićević je baštinio i iskustvo cikličkog vremena, što se vidi po nizu njegovih pjesama koje završavaju kružno, ponavljajući uvodne stihove ili strofe („Boje“, „Putanja“, „Kudrov“, „Rast“, „Lov“, „Pjesma“, „Na pohodu svakom“, „Veče“, „Kameni slap“, „More“, „Pred kišu“, „Kad se vratim u kamen“, „Zemlja“…, samo da navedemo one iz zbirke Greben). Moglo bi se reći da mu je osobito prirastao srcu takav način oblikovanja pjesama.

 

Poetsko iskustvo krša

S obzirom na sve izrečeno, logično je da je krš duboko urastao u poetiku Stojana Vučićevića. Pojmovi krša pojavljuju se od pojedinačnih izraza preko stihova posvećenih nekoj krškoj pojavi do pjesme pa čak i do zbirke koja je u naslovu obilježena kršem i koji u određenoj mjeri određuje njegovo razumijevanje. Njegovu poeziju uzduž i poprijeko prožimaju teme, motivi i figure krša. Najočitije su i posebno koncentrirane u zbirci pjesama Siga, što je vidljivo i po naslovu zbirke, ali se također pojavljuju u zbirkama i naslovima zbirki Greben i Šibanica, dakle, naslovima polovice njegovih zbirki, ali i u nazivu i sadržaju brojnih pjesama.

Greben

Geografski, greben je usko, strmo i oštro sljeme nekog hrpta (Cvitanović 2002) i uobičajen je naziv za brojne male puste otočne pojave izložene svemoći mora. Istovremeno, one tako male, daju značenje moru, pa čak su i uvjet njegova postojanja. To je vidljivo u stihu

Teško je biti more bez traga grebena u srcu

                                   („Kad se vratim u kamen“)

Brojne pjesme ove zbirke sadrže krške pojave koje bitno markiraju značenja pjesme i nose ključeve za njihovo razumijevanje. Elementarna pojava krša je kamen, koji je u ovoj Vučićevićevoj zbirci čest poetski motiv ili poticaj zbivanja u prostoru, poput stihova

…noć zaprede radi malog runolista u kamenu

                                                          („Greben“) i

Svi smo treptaj vjetra sred kamenog slapa

                                                          („Kameni slap“),

znak transformacija svijeta i njegova prelaska iz jednog u drugo stanje, iz živog u mrtvo ili obrnuto. Npr:

Kad se vratim u kamen da me ne muči sumnja

                                   („Kad se vratim u kamen“),

Poljubi kamen, već je izmišljena
Jedna nova ptica, kako leti u grijeh

                                                          („Ne plači“) ili

Kameni mi gavran sleti na ramena

                                                          („Ispod zidina“).

Kamen je zaklon (Blaženi bogalji u škrapi tjeskobe) i znak sudbine (O, kud ću jadan s kamenom da krenem, „Putovanje“),interakcija s kamenom definira stanje i pravac zbivanja (Posijeci stabla i opij se golim / Kamenjem pod sobom, budi korijen kugi / Te hridi što psujem… „Rak“), a stijena je mjera ljudske patnje (Tko nikad bolom ne nadvisi stijene, „Intermezzo“).

Kamen se često u pjesmama uobičajeno pojavljuje kao opreka vodi i obrnuto. Međutim, to dvoje u kršu nisu samo opreka nego – možda na kontradikciji sazdan – dio istog pojma, jer bez vode nema šupljina u stijenama, onoga što je pojam krša. Međutim, ona je zbog gravitacije dobrim dijelom sakrivena u podzemlju, na najdubljim dijelovima krša. Svojim „radom“, voda sa sobom odnosi mnogo otopljene materije stijena i na neki način biva kamen koji teče. Vučićević je u svojim stihovima zapazio razne faze tih odnosa i položaje dionika u njima, među kojima neki odnos na prvi pogled izgledaju nelogično:

Makne li se kamen iznjedrit će vlagu

                                                          („Dan“),

Palio sam dane, noći i oblake
Iskušao jednom i kam: on se mijenja pred kišu

                                                          („Pred kišu“) i

Sve će romoriti ludo i kamen će teći

                                                           („Mi“);

Neka prestane voda ranjavati stijene

                                                          („Bez naslova“), i

Preživjeh jednom kamen u korijenu
Svjetla
Golem je očaj vode kad poraziš
Stijene

                                                          („Intermezzo“)

No kad se gleda proces karstifikacije, tj. kemijsko i mehaničko trošenje stijena koje radi voda, ovi stihovi su sasvim logični i opravdani. Interakcija vode i kamena, koja može biti i borba, ponekad zna nositi sa sobom obilježja Velikog praska, čiji je rezultat rađanje rijeke, koja za Vučićevića ima također ishodišnu važnost, ali rijeke koja u tom Prasku iznjedruje osnovne biološke i duhovne elemente ljudskog postojanja:

Gdje puče kamen pred djetinjstvom srebra
Buknu krv i pjesma i rijeka u njima

                                   („Na pohodu svakom“)

Važnost rijeka u Vučićevića dobro se vidi i po nekoliko izvrsnih i ključnih pjesama poput „One vrele rijeke na početku svijeta“, „Neretva“, „Visla“ i „Sava“, na koje se ovdje nećemo posebno osvrtati. Tek da kažemo da i one u Vučićevićevoj poeziji imaju krških naplavina, pa tako npr. u pjesmi „Sava“ autor kaže Prognan iz svega još naslutim jedva / Ponore u sebi, a zvijezda s tvojim mi tokom uvire u oči. Navedeni pojmovi, premda često samo pojedinačni, ponekad određuju totalitet svijeta. On u stihu poput Evo nas od zemlje, sve smo sebi dali(„Mi“)čini čovjeka istoznačnim sa zemljom i u cijelosti vezanim sa zemljom i za zemlju. Ta zemlja je krš, što ne mora uvijek biti napomenuto, ali je poznato da je to krš, uostalom to je u jednoj drugoj zbirci jasno potvrdio:

Sva moja zemlja na jednom kamenu

                                   („Hercegovina, Popovo polje“)

To ponekad i nije neka sreća, dapače, zna biti i prokletstvo, jer se radi O suludu carstvu gdje se kamen štuje(Boje). Motiv zemlje ima središnje mjesto u Vučićevićevoj poeziji i na njega ćemo se vratiti kasnije, tek ovdje da dodamo da zemlja ne znači samo egzistencijalnu sudbina čovjeka, nego u njoj leže i epistemološki ključevi za razumijevanja svijeta:

Ja ti slutim tajnu nebesku u tlima
I mislim da skrivaš zviježđe meko meko
Ko tišina šume što raste u snima
I zašumi negdje daleko daleko

                                               („Zemlja“)

Druge zbirke

Učestalost krških izraza u zbirkama Čavli, Šibanica, Pomrčina kao i u pjesmama izvan zbirki, znatno je manja, ali su u njima zastupljene važne krške pojave. Osim općenitih izraza kamen –   koji može biti bijel i bezbojan – kamenjar, hrid i stijenje, tu su škrapa, špilja, ponor i bezdan.

Sama Šibanica, brdo iznad Vučićevićeva zavičajnog Metkovića, vapnenačke je građe, geomorfološki dio Dinarskog krša, a po upravljanju dio zaštićene prirode Park šume. Njezina visina od nepunih 247 metara ne ostavlja osobit dojam u usporedbi sa Žabom koja se uzdiže prema jugoistoku do 955 metara, kao ni u odnosu na Rilić (920) i Sutivid (1155) koji su na suprotnoj strani Neretve, uz obalu mora, paralelno uz koje na vrgorskom hrptu postoje vrhovi Veliki i Mali Šibenik. Međutim, prve uzvisine iznad nizina uvijek imaju osobit dojam, što je slučaj sa Šibanicom iznad Metkovića. Šibanica je neka vrsta poetskog svetog vrha i njezinu važnost trebalo bi sagledati sa stajališta krške antropologije.

Siga

Zbirka Siga je bez sumnje najzanimljiviji dio poetske valorizacije krša kod Vučićevića, a u njoj su posebno izdašne tri pjesme: „Siga“, „Ponornica“ i „Pećina“, u čijim su naslovima amblemi krškog podzemlja. Pribrojio bih im i „Bregavu“. Siga je specifična pojava u kršu, taložina kalcijeva karbonata iz procjednih voda zasićenih kalcijevim hidrokarbonatom, koji u podzemlju dobiva živopisne oblike. Ona je svojevrsno pretapanje stijena iz gornjih slojeva u podzemlje, koje u najvećem broju slučajeva ostaje trajno nevidljivo, a ono što bude otkriveno, zabljesne gledatelja svojom ljepotom. Pored raznih elemenata krša koji se spominju u pjesmama, i same pjesme nose te nazive.

Pjesma „Siga“ bremenita je kompleksnim značenjima i međuodnosima. To su svijet i svjetovi – mikrosvjetovi i megasvjetovi – koji nastaju i prebivaju duboko u tami. Siga može biti metafora zbivanja u Donjem svijetu, iracionalnom i podsvjesnom, ali i u stanici svakog živog organizma. Ta složena značenja nije moguće a ni poželjno svoditi na prirodne analogije, ali je nedvojbeno da su nadahnute krškim elementima i procesima poput kapanja bistre vode (zadnji veo zida!) sa stropa koje stvara sigu, pri čemu se ne ističu samo akumulacijski nego i erozijski učinci „kopanja bunara“ s „onu stranu vida“:

Bez imalo zemlje ruši se sa stropa
Kaplja bistre vide (zadnji veo zida)
Kane preko rane i živcima kopa
Bunar prema špilji s onu stranu vida.

Taj pretvorbeno-generativni postupak, koji se u karstologiji naziva krški proces, predočen je i u drugoj strofi kroz sipanje tkiva koje stvara stup:

Sipi britko tkivo, puca kolut mijeni
I udarom mekim ispunja u meni
Jasan stup nevida što tamu izmijeni
Od mora u srcu u kopno u zjeni

(…)

A zavjeru šutnji a lance u rani
Pećinom ću spajat kapljice u štap
Mi bez sige znamo da smo s pjesmom pali
Padat će i nebo prestane li kap.

Sige u Vučićevića nastaju od kapljica koje umjesto minerala kalcita otapaju i nose sa sobom zavjere šutnji i lance u ranama, a i mi smo sami dio procesa padanja s pjesmom, procesa koji ne smije prestati, jer će se inače urušiti sav svijet. Takva analogija se doista može prepoznati u prirodi: pećine imaju fazu nastanka, tj. širenja podzemnih šupljina, koja zbog promjene hidroloških prilika prestaje, nakon čega ulaze u fazu degradacije i propadanja, tj. urušavanja.

Sad klečim za špiljom sad vapijem bozi
Sad iz petnih žila proklinjem znamenje
Što to kletvom pada tko to mene nosi
Blažena je voda što rađa kamenje.

Ova završna strofa, kroz dvostruki kontrast, što nije rijetka figura kod Vučićevića, najprije kroz molitvu i proklinjanje, a potom u završna dva stiha kletvu smjenjuje blagoslov, završava posvećivanjem vode što rađa kamenje. Ovdje izdiže vodu na razinu onoga koji stvara svijet, svijet koji se začinje u vodi. To je prispodobivo i mitu o nastanku zemlje i znanstvenim činjenicama o razvoju Zemlje. Pohvala vodi prisutna je i u stihovima

Sretan i blažen onaj kojega rijeke doje
Majkom ću zvati vrbu ako mi valom mahne

a odsutnost vode tematizira kroz arhetipske slike žeđi karakteristične upravo za krš, štoviše dugo najprepoznatljivije slike krša:

Ja sam beskrajno žedan, mene žeđaju vode
I mlijeko moje majke na vrelu zemlje sahne

("Žeđ")

Pjesma „Ponornica“ nazvana je po krškoj rijeci koja u svom toku zamjenjuje površinske dionice s onim podzemnim. Iako se radi o jedinstvenoj rijeci, dionice nose različita imena. Posebnu dimenziju daje joj protjecanje kroz Donji svijet, kao rijeka Styx, prostor iracionalnog, čuda, mita i svemogućeg, nakon kojeg na površinu izvire s iskustvom nemušta života. No, i ono što je istraženo o kretanju voda u podzemlju, potvrđuje čudesnu kombinatoriku odnosa tečenja uvis ili u suprotnom smjeru od matice. Kod nekih ponornica ispod glavnog toka postoji podzemni, koji su u vezi. Kad količina vode naraste, najprije se popune podzemni kanali, a potom se povećava i količina vode površinskog toka. Takav slučaj je kod Bregave, čiji podzemni tok, po procjenama, teče dublje od 40 metara ispod površinskog (Milanović 2006). Vučićević je jednu pjesmu naslovio imenom te rijeke, i u pjesmi govori o dvije njezine razine:

Ti duboka od neba, na mojoj zemlji plitka.

U pjesmi o toj rijeci, koja šuplji kamen valja, mogu se zapaziti opisi koji bi se mogli pripisati podzemlju:

Bila si sva u prahu u mrak zamotana
Ondje gdje noga ljudska još stupila nije.

Ti prirodni predlošci podzemnih voda, mogu se u „Ponornici“ prepoznati u figurama koje dovede u pitanje ustaljeni red i orijentaciju u prostoru u pogledu onoga što je ispod, što je gore, pa čak i određivanja svog mjesta u odnosu na – sebe samog:

Ležim ispod sebe, iznad mene nemoć (…)

Naginjem se u se: ponornica vani
Gle ponire gore, ja ispod nje sahnem (…).

Poniranje i izviranje znači i pojavu nove rijeke, makar se radilo o fizikalno istim vodama, koja traži imenovanje, odnosno vrednovanje koje donosi novi život:

Ponornica huči u meni od nekoć
kažem li joj ime namah ću poteći.

Fluidnost ustaljenih orijentira u prostoru dovodi međutim u pitanje identitet i integritet pjesničkog subjekta:

…ja bih sebe trebo

i

Ja najbrži trkač što sebe ne stiže.

Pjesma „Pećina“ za temu koristi jednu od temeljnih krških pojava. U speleologiji, njezina je definicija šupljina u stijenama u koju čovjek može ući. Manje šupljine od nje su pukotine, a podzemne šupljine koje nemaju ulaz su kaverne. Pećine su najduže razdoblje u povijesti bile čovjekovo stanište i zaklon. I danas u svojim sedimentima, materijalnim ili nematerijalnim, čuvaju brojne zapise o povijesti Zemlje i čovjeka. Istodobno, i dalje mnogi ljudi od njih zaziru. Kod prosječnog čovjeka promišljanje o pećinama sadrži stanovitu dozu inhibicije zbog straha koji se pojavljuje s obzirom na njezinu nepoznatu unutrašnjost i kulturna prtljaga opterećena prijetnjama. Vučićević gradi sliku pećine od niza dojmljivih scena. Ističe strah od mraka, odnosno tame koja se ondje rađa i pršti, a iz toga mraka nastaje kameno sjeme. Pećina je upravo stanište jeze i mraka u kojem (i) sige venu:

Možda ću strahom razvijati noćas
Kameno sjeme dozrelo u trenu
Dok pršti tama iz ubranog voća
I u njoj sige kao stabla venu
Pa se cijepaju riječi na igru i jezu (…)
Bojim se pjesmo jezovitog snoplja
Što se pod zemljom za kosidbu uči.

Pećine se vežu za najstarije kulturne tvorbe, zalihe su tame i mraka koji iz njih izlaze i obavijaju vanjski svijet. Istodobno, špilja je nukleus iz koje se svijet razvija, tajni prostor u klici svega, „spilja u zrnu“. Pećina je inkubator nesagledivih ljudskih energija: U pećini sam, kaže u jednom stihu Opet pun žara da zamijenim zvijezdu.

 

Zemlja, podzemlje i Donji svijet

Krško podzemlje, taj iracionalni depo zapadne civilizacije, bilo je Vučićeviću veliko nadahnuće i ono je u njegovim pjesmama dobilo niz originalnih i uspjelih tumačenja. Čini se da ga podzemlje bitno određuje i on je uzemljen i utemeljen u podzemlju, kršu. Prostor „s onu stranu vida“ kod Vučićevića, u skladu s europskom tradicijom, ima dva različita značenja. Možda ih objašnjava stih da je to prostor u kojem se cijepaju riječi na igru i jezu, što bi se moglo usporediti sa podzemnim svijetom plodnosti Velike Majke i prostorom nedosežnih i nespoznatljivih dubina, odnosa prostora smrti, Hada. Hillman (2013) oštro razdvaja puko podzemlje od Donjeg svijeta, podsjećajući da tako na nj gleda i niz istaknutih klasičara.

U pjesmi „Intermezzo“, koja nije uvrštena ni u jednu zbirku za života, pjesnik kaže da Sve što leti iz bezdna izlijeće, što, imajući na umu uobičajenu višeznačnost kod Vučićevića, s jedne strane može biti pročitano kao podzemlje-rodilište svega onoga što leti i područje u kojem se rađa život kao takav, a s druge, tim stihom kontrastira polove svijeta, ne na sjeverni i južni, nego na donji, njegovo podzemlje, i na gornji, svijet neba, u kojem se leti.

Vučićevićevo često zaranjanje u Donji svijet nije neobično, jer su te sfere simboli dubine u kojoj se krije tajna svijeta. Pravo ustrojstvo stvari voli se kriti i njihova prava priroda je ono skriveno (Hillman 2013), pa je istina bliska s onim što je dubina, a čovjek rođen u kršu ima za to argument više. Izvori upućuju na analogiju dubine prostora i duše u zapadnoj misli, pa i prije antike. K tome, u Donjem svijetu su uskladišteni mitovi, kulturne tvorbe iz kojih je izišlo i pjesništvo, i koji se u dubinama duše kriju i danas. Budući da je Donji svijet prostor smrti, smrt nije rijetka tema u poeziji.

Doista, lakše se prisjetiti Vučićevićevih stihova koji su povezani s podzemljem kao prostorom smrti, nego onih drugih. Primjerice, uz već spomenuto jezovito snoplje Što se pod zemljom za kosidbu uči, u sablasnoj pjesmi „Jej“ pjesnik u taj prostor stavlja grobnog stražara koji katkad mrtvo prema sigi hukne.

Osobito je dojmljiva definicija bezdna kao „mjesta gdje se bacaju sjene“. Prema grčkoj mitologiji, osobe u Donjem svijetu su sjene. No nama je nemoguće u tom stihu ne pročitati hudo iskustvo jamâ–masovnih grobnica, koje su kao malo što smrću obilježile Vučićevićev zavičaj. A vrhunac te nesreće zbivao se u vrijeme Vučićevićeva rođenja i ranog djetinjstva, kad su na početku i na kraju Drugog svjetskog rata brojni Popovci likvidirani završili u jamama. Što se uostalom zbiva s ljudima prije nego nasilno završe u jamama nego da im se oduzme ljudski identitet i postaju sjene.

Međutim, i drugi je princip podzemlja, onaj Velike majke, snažno prisutan u Vučićevićevoj poeziji, ali on se ne spominje toliko izravno povezan s podzemljem, nego se najviše vidi na površini, na zemlji kao prostoru ljudskog naseljavanja, uzgajanja kultura i baštinjenja plodnosti koja izvire iz tla. Ta se dvojnost u međusobnim odnosima između podzemlja i onoga što se od njega emanira na površini, očituje u stihovima:

Tko je komu zemlja u tolikoj tmici:
Zar biljka korijenu ili korijen biljci

                                   („Komadić križa“)

No da ja zemlja s velikim i malim “z” i različitim atributima jedan od temeljnih pojmova u njegovu pjesništvu, to je nedvojbeno. Vučićević priznaje: svemoć zemlje ne smijem ni reći, i u nekim se stihovima jasno identificira s njom:

Preklinjem te zemljo koja sličiš na me

                                               (Mojsije, 3)

Zemlja zna biti kazna i pokora, što je vidljivo u stihu Dok postoji Grgur pomrčina traje, u kojem se mrak podzemlja proširio na nebo i zastro sunce. No, Vučićević zemlji „prašta rijeku” u kojoj je patnik, jer je u njoj ukorijenjen. Ona je najveća njegova vrijednost, čak i u odnosu na idealno Nebo, koje uvijek iste srebrnjake broji / Ko da nečim može Zemlju da mi plati.

Stoga se mirne duše može reći da je Vučićević pjesnik zemlje. On osjeća i pjeva o sva tri svijeta slavenskog drva života: o podzemlju, zemlji i nebu, ali zemlja je njegova sudbina. A budući da je sva njegova zemlja na jednom kamenu, to nas, hoćeš-nećeš, opet vraća kršu – i podzemlju koje ne mora uvijek biti izgovoreno.

Vučićevićev prodor u „tajnu“ krša, koji je nepogrešivo ostvario svojom poetskom intuicijom, može se u određenoj mjeri uspoređivati s onim što se u krškoj znanosti kazuju za pojedine pojave kao što su zasigavanje, karstifikacija, izviranje vode koje se hipsometrijski spušta i podiže, itd. Jedan od njegovih najpregnantnijih stihova je pohvala i svojevrsni blagoslov stalnom procesu stvaranja krša, ergo stvaranju svijeta. Njemu svakodnevno svjedočimo a da to ni ne primjećujemo. Taj stih glasi:

Blažena je voda što rađa kamenje.

 

Zaključak

Pogled na Vučićevićevu poeziju iz krške perspektive, motiviran željom da se vidi u kojoj je mjeri prirodni okoliš zavičaja ostavio traga u njegovu poetskom iskustvu i njegovoj lirskoj kozmologiji, ali i da se na karstologiju pogleda iz neuobičajene perspektive, naišao je na niz zanimljivih rezultata.

U nekim njegovim zbirkama, krški motivi i krške pojave su česti, pa čak imaju i ključnu ulogu u razumijevanju njegova pjesničkog svijeta. Zbirka Siga je najočitiji primjer poezije duboko prožete kršem, u kojoj se pjesme „Siga“, „Ponornica“ i „Pećina“ gotovo u cijelosti ostvaruju unutar krškog svijeta. U nekim drugim pjesmama iskustva krša posuđuju važne spoznajne obrasce i upute za razumijevanje svijeta. Stih Sva moja zemlja na jednom kamenu daje oslonca za znatno šire poimanje principa krša.

Posebno je važan krajolik „s onu stranu vida“, Donji svijet, u kojem pjesnik ne robuje standardnim iskustvima i u kojem odnosi subjekta i okoline nisu fiksirani na poznat način. Rijeka ponire gore, svemir stoji dok ja letim, a pjesnički subjekt biva iznad ili ispod sebe.

Krš i njegovi unutarnji procesi, njegovo razlaganje, pretapanje i spajanje, metabolizam su zemlje s kojim se Vučićević osjeća „srodnim“ i čiji je sam dio. Slijed tih cikličkih metamorfoza kamena ima svoje analogije ne samo u biološkom nego i u duhovnom životu čovjeka.

U vremenu u kojem se udaljenost čovjeka od prirode smatra uzročnikom najveće opasnosti za njegov opstanak na zemlji, Vučićevićevo okršavanje i ozemljavanje ima nešto od mudrosti drevnih kultura koje su znale kako s prirodom. Ono bi moglo biti poticajno za neku buduću okolišnu pedagogiju. Možda se i mi, za kraj, možemo okoristiti zazivanjem pomirenosti sa sobom i sa zemljom, zajedno s Vučićevićem, kroz njegove stihove iz pjesme  “I još da me zemlja”:

I još da me zemlja ko vodu u škrapi
Pod visokim suncem taloži i hlapi
I da posve smiren tečem tak na mapi
Viši od oblaka i manji od kapi.

 

Bibliografija

Bagić, Krešimir,1997. Pjesništvo Stojana Vučićevića. U: Lučić, Ivo (ur): Ravno, Popovo, Humski zbornik III., Ravno - Zagreb, str. 51-57.

Belaj, Vitomir,2007. Hod kroz godinu, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb.

Bodley, John H., 1994. Cultural Anthropology: Tribes, States, and the Global System. Mountain View, California: Mayfield Publishing Co., 478 pp.

Cvitanović, Alfonso, 2002. Geografski rječnik, Zadar: Hrvatsko geografsko društvo Zadar; Filozofski fakultet u Zadru ; Matica Hrvatska - Zadar ; ZADIZ .o.o. Zadar

Eliade, Mircea, 2002. Sveto i profano. AGM, Zagreb, 138.

Hillman, James, 2013. San i Donji svet. Fedon, Beograd, 308.

Gašparović, Ratimir, 1973. Morfološke i hidrografske karakteristike podzemnih kanalnih sistema u krajnjem sjeverozapadnom dijelu Popova polja (Zapadni dio Donjeg polja) II dio. Geografski pregled, XIV–XV (1970–1971), Sarajevo, str. 157–214.

Jergović, Miljenko, 2019. Pisac koji malo-pomalo nestaje iz sjećanja hrvatske književnosti.

https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/pisac-koji-malo-pomalo-nestaje-iz-sjecanja-hrvatske-knjizevnosti/ (travanj 2019)

Kežić, Lina, 1997. Putopisna proza Stojana Vučićevića; Bibliografija, kritike i životopis S. Vučićevića. U: Lučić, Ivo (ur): Ravno, Popovo, Humski zbornik III., Ravno - Zagreb, str. 59-78. 

Jurić, Ivan, 2010. Stojan Vučićević kao žrtva komunističkog sustava. U: Zbornik: Peti neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret: Stojan Vučićević književnik i žrtva. Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti, Hrvatska kulturna zaklada, Hrvatsko slovo, Opuzen, Zagreb, str. 48-80.

Lučić,  Ivo, 2014. Karstologija i zahtjevi holističke znanosti. Filozofska istraživanja, 136, god. 34 (2014) Sv. 4, str. 529–541.

Low S.M., Altman I., 1992. Place Attachment. In: Altman I., Low S.M. (eds) Place Attachment. Human Behavior and Environment (Advances in Theory and Research), vol 12. Springer, Boston, MA

Mićević, Ljubo, 1952. Život i običaji Popovaca. SAN, Život i običaji narodni, knjiga 29, Beograd, str. 442.

Milanović, Petar, 2006. Karst istočne Hercegovine i dubrovačkog priobalja, Beograd, 362.

Panoš, Vladimir 1995. Karstology, anintegrated system ofsciences on karst. Acta carsologica, XXIV (1995), Ljubljana, 43–50.

Skok, Petar, 1971–74. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1–4), Zagreb.

Vučićević, Stojan 1985. Pomrčina“, Logos, Split

Vučićević, Stojan, 1994. Sabrane pjesme, priredio Dubravko Horvatić, Naprijed, Zagreb i  Ogranak Matice hrvatske, Metković.

 

Bilješke

[1]Još s dvojicom drugova iz gimnazije uhićen je pod sumnjom da pripada proustaškoj grupi od 20 članova. Okružni sud u Splitu odbacio je tužbu Kotarske UDBA-e i pustio ih na slobodu, ali na inzistiranje UDBA-e, sva su trojica „osuđena zaštitnom mjerom upućivanjem u određeno mjesto boravka u trajanju od dvije godine“ (Jurić 2010).

[2] Svi citati pjesama navedeni su prema izdanju: Stojan Vučićević Sabrane pjesme, priredio Dubravko Horvatić, Naprijed, Zagreb i Ogranak Matice hrvatske, Metković, 1994. Iznimka je pjesma „Bregava“ iz zbirke Pomrčina, Logos, Split, 1985. 

 

Ivo Lučić, nezavisni istraživač, ivolucic@gmail.com