Nikica Mihaljević, Čovještvo bez dlake na jeziku
Povodom Izabranih djela Ivana Lovrenovića (l - VIII, Durieux, Zagreb, 2004-05)
Književna republika, 7-8/2006.
Nepoznati, prezreni i izrugivani, barbari za Zapad, a Švabe za pravoslavni Istok, Hrvati trče za svojom Modrom Pticom Slobode uvijek u bolećivom zanosu za obmanom i lažima, razdirani poetskom inspiracijom za ostvarenjem svojih ideala, uvijek podjednako ustrajno u nesrazmjeru spram stvarnosti. Miroslav Krleža, 1926.
Ima među Lovrenovićevim lirskim zapisima ili pjesmama u prozi, u knjizi Obašašća i basanja i onaj posvećen gradu Jezeru na Plivi. U njemu se kaže kako su prestali ratovi, nema više paljevina, ni uhoda, ni ratnika, niti su putovi opasni: sustala vremena topova. Ali, ako je nekad bilo razloga vojnama, ne znači da ih neće i biti. Ako se trenutno ne krvari, ne znači da se i neće. Jezero je simbol Bosne, čudne zemlje, u kojoj ima čudan grad, na otoku u rijeci, a ime mu Jezero. Zapis je napisan u dubokom, socijalističkom i jugoslavenskom vremenu (objelodanjen 1975.), kada smo se brinuli sami o sebi, čuvajući zemlju i mir. No zaboravili smo na uhode, na vrbovane i kupljene, na uspaljene i lako\jerne, na žbire i krvožedne, bolesne i nastrane, na izrode i izdajnike, pa su nas opet sustigla vremena topova, drumovi postali opasni, a nas od nas čuvaju neki bjelos\jetski psi rata, najamnici i plaćenici, štiteći interese dalekih gospodara. Škrtim stilom i probranim rječnikom, jezikom pomalo staromodnim a načinom povišenim i patetičnim, stilom krležijanskim kad se opusti i raspiše, Lovrenović ispisuje svoja prozna, publicistička i popularno-znanstvena djela, probrana i predstavljena u osam svezaka Izabranih djela. I sva su ta djela u znaku borbe, rata i vojevanja, bilo onih prošlih, bilo ovih, koja su nas sustigla. Sva su obilježena sudbinom Bosne i Hercegovine, prožeta do zadnjega atoma njezinim stradanjem. A Bosna kao da ne može bez rata, koji joj bez iznimke dolazi izvana, nametnut ili izazvan unutarnjim trvenjima potpirenima izvana. I njezini pisci kao da najbolje pišu inspirirani, potaknuti, natjerani i stiješnjeni mukom ratnom i ratničkom potrebom. No zadaća je to teška i opasna. Teška jer se mučno prodire pogledom kroz mrak tamnoga vilajeta; opasna jer se i zna i ne zna tko s kime i zašto ratuje. Lovrenovićev odnos prema Bosni i Hercegovini stupnjuje se i mijenja kako se mijenja stanje Bosne i Hercegovine u posljednjih sto i pedeset godina. Od vremena Jukićeva pa do naših dana Lovrenovićevo je zanimanje čas intenzivnije, čas manje intenzivno, ali nikad ne jenjava i ne prestaje. U socijalističkoj Jugoslaviji njegova se pozornost usmjeruje isticanju jedinstva Bosne i Hercegovine, naporima i stradanjima, borbi i dosezima za uspostavljanje jedinstva, održanja njegova i uspostavljanju harmonična i ravnopravna odnosa između svih nacionalnih i vjerskih entiteta, ljudi svih nacija i vjera koji nastanjuju Bosnu i Hercegovinu. Pomalo čudno, naizgled, u vremenu kad je to jedinstvo postignuto, uokvireno državom, pa i donekle pravedno podijeljeno između triju konstitutivnih naroda, od kojih je jedan u tom vremenu i narodom postao. (Daleko bi nas odvela rasprava o tome zašto tu blagodat nisu znali uživati i sačuvati, kao i u ostalim dijelovima nekadašnje države.) Hrvatstvo u tom kontekstu nije naglašeno kao nešto izdvojeno i odbojno, nego su u prvi plan dovedene njegove kvalitete koje povezuju, ujedinjuju i oplemenjuju ideju jedinstva Bosne i Hercegovine. Od ilirstva, preko strossmayerovskog do Titova jugoslavenstva, hrvatstvo je i kod Lovrenovića svjesno i jasno označeno kao dio šire, ujediniteljske ideje (južnoslavenske, panslavenske) a nikad remetilačko i razbijačko. Isključivo, ksenofobično i rasističko hrvatstvo Lovrenović prezire u svakoj prilici, bez iznimke i dvojbe. Nije to ustuk socijalističkoj, jugoslavenskoj ideologiji (e da bi se moglo spekulirati s njegovim oportunizmom za prethodnoga režima), nego jasna i duboka brazda koja je u hrvatskoj povijesti začeta davno i duboko urezana u svijest naprednih Hrvata, došavši do svoga punoga izražaja u ideologiji građanskoga liberalizrna, socijalizma i političkog jedinstva s ostalim malim (slavenskim i neslavenskim) nacionalnim entitetima na jugoistoku Europe. Tako shvaćenom hrvatstvu, kojemu su svoje najviše i najbolje prinose dali pojedinci i skupine i slijeva i zdesna (popularno govoreći) nema alternative, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Nakon raspada Jugoslavije 1990., koje je uslijedilo - u to se više uopće ne može sumnjati - nutarnjim izdajstvom i izvanjskim uplitanjem, Lovrenovićevo hrvatstvo nije se mijenjalo, nego se prilagođavalo novom stanju. Najprije, u odnosu na hrvatstvo u Bosni i Hercegovini, izdvojenoj i otrgnutoj od jugoslavenske matice, te u odnosu na hrvatstvo u Hrvatskoj, osamostaljenoj i izdvojenoj iz jugoslavenske zajednice usuprot svakoj logičnoj, realističnoj i istinoljubivoj pameti. Dosljedan i odan svome uvjerenju, Lovrenović ne mijenja svoj odnos spram hrvatstva, kao i spram ostalih političkih ideja dominantnih na jugoslavenskom prostoru, nego oportunističkom i nacionalističkom vremenu unatoč, radikalizira njihova najkrupnija obilježja. Znamo i iz vlastitoga iskustva da takav put znači samo jedno: ostati sam, u manjini i biti izložen napadima, mržnji i vječno s glavom u torbi! Prije svega, što implicite, što eksplicite, Lovrenović pokazuje punu svijest o socijalnoj osnovici hrvatstva. četrdesetpetogodišnja stvarnost socijalističke zajednice pokazala je da naši narodi, pa stoga i Hrvati, mogu uspješno organizirati vlastiti državni, politički, ekonomski i kulturni život. Mase obespravljenih, izrabljivanih i neobrazovanih ljudi - povezani u tradicionalnim pokrajinama, zemljama idomovinama - kroz nekoliko desetljeća postali su svjesnim narodnim elementom, postupno se formirajući u sve brojnije građansko društvo koje njeguje više kriterije civiliziranog, gradskog i zapadnjačkog načina života. Naša socijalistička revolucija, pored toga što je izvlastila feudalne i kapitalističke izrabljivače sasvim zakonito i dosljedno, omogućila je dovršavanje građanske revolucije koju su mnogi zapadnoeuropski narodi u prethodnim stoljećima prošli kroz manje ili više uspješne reforme, borbe i potrese. Taj proces civiliziran ja, na žalost, u okviru jugoslavenske zajednice nije dovršen. Iznenada je prekinut restauracijom bestijalnih nacionalizama i divljega kapitalizma Stvaranje tobože slobodnih nacionalnih država bilo je samo sredstvo za poravnavanje terena jugoistoka Europe pred zahtjevima i interesima nadolazeće globalizacije. Sva su druga tumačenja, uključujući i ona o hrvatstvu, tek zlonamjerna i plaćenička propaganda, pijesak u oči i lažljivo-glupava »promičba« o ostvarenju nekakvih hrvatskih snova. Jedino što je snovito i što se iz glupavih sanjarija iznjedrilo, sad već poslije nepuna dva desetljeća golemoj većini vidljivo, jesu noćne more hrvatskih (slovenskih, srpskih, bosanskohercegovačkih, makedonskih, kosovskih, crnogorskih) gladnih, obespravljenih, izrabljivanih, neobrazovanih i zaglupljivanih masa. Narodi jugoistoka Europe dočekali su ulazak u XXI. st. u stanju u kakvom su bili na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće! Doista, povijest se nikad ne ponavlja, ali se obnavlja tragikomična glupost kvazipovijesti s bezočnim ponašanjem državnih, kulturnih i političkih elita koje ne vide ništa drugo osim svojih pojedinačnih i usko grupnih, klasnih interesa. Na osnovi takvog poimanja stanja nije moguće prihvatiti realnost poslije 1990. bez otpora i ukazivanja na štetu koja se nanosi upravo vlastitom narodu, bez obzira kakve ideološke dojmove taj otpor izazivao. Bitan je otpor i zalaganje za uspostavu elementarnoga pozitivnoga građanskog stanja (kakvo smo imali, i bolje od toga). Ali dok Lovrenović kao lirski, nostalgični i melankolični prozaik misli na stvarne ljude i njihove (ne)prilike sudjelujući zdušno u tom otporu od samoga početka, žurnalistički služnici, politikanti, službouljudni dužnosnici stranačko-državno-vjerske hijerarhije i intelektualni slugani galame o naciji, nacionalnim interesima i višim duhovnim zadaćama! Trube (zar je itko vjerovao da bi to moglo biti moguće!) o fantomskom hrvatstvu, koje hrvatstvo nije ništa drugo do ideologija praznine, ništavila i propasti. No, jednom posijano i uznapredovalo sjeme stvarnoga socijalističkog demokrati zrna (po kojem smo svi od majke rođeni, i svi smo krvavi ispod kože, i svi se rađamo bez ikakvih privilegija u startu ... ) ne mogu zatrti nikakvi moderni otrovi za suzbijanje pameti. Taj demokratizam će se prilagoditi novom vremenu, novom stanju i novom poimanju svega oko sebe, pa i hrvatstva, spoznavši da hrvatstvo predstavlja stvarne građane Hrvatske, njihova prava, njihovu baštinu, njihovo neugasivu volju da se ne mire sa stanjem prilika za njih nepovoljnih, da hrvatstvo organizirano od 1990. u vlastitoj državi nije nikakva desničarska ideja već jedan od nekoliko najkrupnijih zahtjeva socijalističkog pokreta kroz povijest, te bi ta država trebala služiti interesima većine građana, a ne interesima »gornjih 200« i, napokon, da to hrvatstvo nije opijum za građane te da oni ne bi smjeli i radikalnim mjerama promijeniti prilike u kojima žive, organizirajući državu po svom nahođenju, uključujući i neotuđivo pravo kako osamostaljenja, tako i udruživanja. Ovo hrvatstvo poistovjećuje se sa čovještvom, novim čovještvom pred kojim su brojne i teške zadaće. Hrvatstvo »kao takvo«, hrvatstvo "samo po sebi«, ishlapjelo je i preostalo je samo ono što jest, narodna tradicija i novi, komplicirani zahtjevi sadašnjega vremena. Hrvatstvo je pokazalo kroz povijest granice svojih mogućnosti: slabo u velikim državnim konglomeratima da se održi na zadovoljavajućem nivou, još slabije u vlastitim granicama da bi omogućivalo život i sebi i drugima. Tek u jugoslavenskim granicama ono je našlo ravnotežu između svojih snaga i slabosti, između svoje moći i nemoći, u solidarnom naporu (dok nije počelo držati figu u džepu) s ostalim narodima, izgrađujući dom i život dostojan čovjeka. Današnje prilike govore, sve većem broju građana, da je hrvatstvo i opet ozbiljno ugroženo, te ljudi instinktivno strahuju, s jedne strane, od molohovskih apetita Europske unije, a & druge strane, od nesposobnosti domaćih predvodnika u vlastitoj državici koji ne umiju (a i ne smiju) organizirati državu za samodovoljan ekonomski život i odlučnu i nepopustljivu vlastitu građansku političku volju, tj. za stvarnu a ne apstraktnu slobodu. Za sada nema osviještene kritičke mase građana koja bi prihvatila i drugačija rješenja. Da desnica »ne zna« iskoristiti povijesne prilike pokazalo se 1918. kada su hrvatski buržuji štiteći svoje interese ušli u Jugoslaviju (držeći figu u džepu i vjerujući da će uspjeti, kao tobože kultiviraniji i napredniji, izvarati i podrediti sebi i svojim interesima srpsku buržoaziju, tobože primitivniju i zaostaliju) iako su imali idealnu priliku za ostvarenje hrvatske države ili države slovensko-hrvatsko-srpske u bivšim austrougarskim pokrajinama. Jednako tako, igrajući dvolično i tobože državnički mudro, šaka plaćenika i avanturističkih zločinaca uz izdašnu pomoć Njemačke i Italije, godine 1941. napravila je surogat državu, a 1990. godine na njezinim tekovinama, uz svesrdnu pomoć uglavnom istih aktera, slični plitkoumni hrvatski politikanti ostvarili su karikaturu toga surogata! Ne samo da započeti procesi civiliziranja na ovome prostoru nisu nastavljeni u osamostaljenoj Hrvatskoj, nego su odlučno potisnuti, nakon pacificiranja koje je izvršila tzv. međunarodna zajednica, a zemljom gospodare nacionalističko i kapitalističko divljaštvo. Začuđujuće koliko su Lovrenovićevi umjetnički tekstovi, koji su u trenutku nastanka, doživljavani kao sjećanja, reminiscencije, dokumentarne obrade i intimističko-dnevnički prikazi osobne stvarnosti (u Putovanju Ivana Frane Jukića i Liber memorabiliumu), nakon ratova devedesetih godina prošloga stoljeća »postali« aktualni, vjerodostojni i upečatljivi. Zaslijepljeni utopijskom težnjom o promjeni čovjeka kroz proces društvenoga preodgoja, mnogi od nas vjerovali smo da se mase ljudi nikad više ne mogu spustiti do međusobnog zvjerskoga klanja i uništavanja. Možda, neki pojedinci, kad dosegnu određeni stupanj kulturnoga razvitka, zaista i ne mogu više natrag. Ali takvi su malobrojni, uglavnom bez utjecaja na društvene poslove i, najčešće, žrtve, razularenih i pod jarivanih masa, koje - vidjeli smo! - učas brišu sa sebe i ono malo »kulture«. Lovrenović je intuitivno spoznavao, tamo sedamdesetih godina XX. st., ako mu se i nije u potpunosti osvijestilo, da je čovjekova psiha uvjetovana njegovom biologijom i da će u prvoj prilici koja mu zaprijeti uništenjem reagirati u samoobrani brutalno, silovito i bezobzirno. Iako u vremenima mirnim i u društvenom okruženju koje je nastojalo suzbiti prizemno, šovensko i mrzilačko ponašanje, umjetnik Lovrenović - pomalo skanjujući se, osjećajući kako nije baš primjereno - ipak je ukazivao na opasnost koja čovjeku prijeti iz njega samoga i od njega samoga. Povijest bosanskohercegovačka, obiteljska povijest, pojedinačne sudbine, vlastito iskustvo, davali su mu obilje građe i primjera sukoba ljudske naravi s moralno-etičkim i vjerskim zakonima Njegova literatura nastala prije devedesetih doima se kao da je pisana nakon ratnih iskustava iz istih godina To znači da je u svojoj umjetničkoj prozi Lovrenović označio i sugestivno obradio neke svevremene probleme ljudske egzistencije. Kritika je Lovrenovićevu umjetničku prozu procjenjivala i ocjenjivala u usporedbama s djelima Ive Andrića (Prokleta avlija) i Mirka Kovača (Vrata od utrobe). Naravno, paralela, dojmova i nekih sličnih postupaka ima. Ali po našem osjećaju, ako već treba uspoređivati, Lovrenovićevo spisateljsko stvaralaštvo najbolje i najsvrhovitije može se uspoređivati sa stvaralaštvom Tomislava Ladana (u Bosanskom grbu, prvenstveno). I jedna i druga proza nastajala je u isto vrijeme, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, s jednakim autorironijskim stavom, ne prezajući ni od toga da autoironija prelazi i u samoponištavanje. Stoljetno nagomilano negativno iskustvo stvorilo je mentalitet koji ne zna živjeti u boljim prilikama, koji ne vjeruje da je to moguće i koji se, apsurdno, čak tome i opire. Kakva li je to bila (ili jest!) stvarnost kad jedan Divković očajnički vapi Bogu: »Pouči me kako ću Bošnjake uplašiti paklenim mukama kad za druge, lakše ni ne znaju« (Liber memorabilium, str. 76). Zato i Ladan i Lovrenović vrlo vješto i umješno pretaču u svoju prozu onaj stoljetni bosanskohercegovački pripovjedački postupak kojim se čovjek razosobljuje, obezličuje, poništava i umanjuje, čak i kad ne mora, braneći se i od svoje taštine i od tuđe zlobe, nastojeći da ga zlo nekako mimoiđe. Oba pisca obraćaju se sebi u trećem licu, pa govor toga iz trećega lica kao da jest i nije njihov. Učinak je ovoga načina izbjegavanja kojekakvih mogućih peripetija (od podsmjeha, preko zluradosti, do kakve ozbiljnije optužbe), učinak sličan onome koji ima nadimak: da se zna o kome je riječ, ali da se pravo, krsno ime ne spominje kako ga neki demon ili neko zlo ne bi čulo! U obojice pisaca nema ničega čvrstoga, zaokruženoga, dovršenoga. Ladan ističe makamu, postupak beskrajnoga pripovijedanja toliko omiljen na Istoku, spajajući ga s modernim postupkom ispisivanja djela koje je u stalnom nastajanju (work in progress). Lovrenović, podjednako, ostavlja nedovršenim svoju romanesknu strukturu, isprekidane narativne tokove, vraćajući se i ubacujući, odstupajući i najavljujući moguća nova rješenja i zapise. Ostavljajući štošta za kasnije, a i sam sve ono napisano obilježuje kao torzo. A on se, opet, pretvara i prelijeva, pa dojam ovisi tek o osvjetljenju, čitaočeva raspoloženja i kritičareva opredjeljenja. Ponekad nam je krivo što se odlomci Lovrenovićeve proze naglo završavaju. Htjeli bismo još uživati u ovom mirnom i staloženom umjetnikovu jeziku (ili jeziku Bosne i Hercegovine, svejedno) u kojem se tako naravno i učinkovito miješaju idiomi, govori i riječi svega življa bosanskoga, kao oni trostruki pozdravi, da se ne bi koga zaboravilo ili, ne daj Bože, uvrijedilo. Dvije trećine tekstova objavljenih u ovih osam svezaka publicistički su napisi, nizovi kolumni, dijarijske bilješke, polemički članci, intervjui, javna pisma i besjede u raznim prigodama (Bosanski Hrvati, Ex tenebris, Duh iz sindžira, Poslije kraja). U njima se vidi sav Lovrenović. I njegova poetika i njegova lirika; njegov individualizam i njegov otpor mentalitetu čopora, ali i njegov osjećaj za zajednicu i zajedništvo ljudi. Ma koliko se trudio ostati hladnim, ispod ovih publicističkih rečenica kipti polemičarski gnjev nad glupošću ljudskom. Bubri i nadima se želja za aktivitetom da se već jednom nekako stane ukraj tom zločinačkom, tjeskobnom i uništavajućem zlu koje ništi Hrvate i hrvatstvo, ljude uopće na prostorima Bosne i Hercegovine, prvenstveno, ali i drugdje, dakako. Suklja nezajažljivi prezir prema gluposti, ponajprije u hrvatskoj zajednici, a onda i gluposti sviju i svugdje. Jedna od najvećih gluposti koja se u posljednjih dvadesetak godina (sa svojim povijesnim predigrama) odigrala na tlu Bosne i Hercegovine jest Tuđmanov odnos prema Bosni i Hercegovini i Hrvatima u njoj. Nitko nije oštroumnije i otvorenije, ljudski je i pošteni je među hrvatskim piscima iz Bosne i Hercegovine pokazao suštinu toga odnosa kao Lovrenović: »Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. On ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova pluralna kultura - niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je 'nacionalno nečista'. S Tuđmanom kao 'velikim vođom', 'ocem nacije i domovine', bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvome možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica da su oni danas vjerni ji štovatelji Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizvjestan, a da mu se kraj ni ne nazire.« (Bosanski Hrvati, str. 213). Nije u ovom poslu, istine radi, Tuđman bio originalan. I prije su, razni hrvatski političari i »čimbenici « iz Hrvatske nastojali ogaditi bosanskim katolicima i kasnijim Hrvatima Bosnu i Hercegovinu, a sve po austrougarskom receptu kojega je pregnantno zapisao u svome Dnevniku (1868-1875) Benjamin Kallay (Beograd-Novi Sad, 1976.). No zašto glupost ipak pobjeđuje? Možda, odgovor nađemo kod Lovrenovićeva omiljenog pisca, Witolda Gombrowicza, koji je, usput, tamo tridesetih godina XX. st. dao oštru, lucidnu i proročku prognozu narastanja plime gluposti u svijetu, koja glupost preplavI ju je zapadnu civilizaciju: »jer sve plemenitijem kvalitetu razuma odgovara sve podlija kategorija gluposti, ta glupost postaje sve ordinarnija, i ne zahvaljujući nečem drugom, nego baš usled svoga prostaštva ona izmiče sve suptilnijim instrumentima intelektualne kontrole ... naš je razum previše mudar da bi se mogao odbraniti od tako glupe gluposti. U zapadnoj epistemi ono što je glupo glupo je na gigantski način - i zato je neuhvatljivo.«. Čini nam se da je zbog toga Bosna i Hercegovina i dezorijentirana, ati i dezokcidentirana, te joj doista ne preostaje, za promišljanje svoje budućnosti, nego se osloniti na ono što su svi napredni socijalni pokreti na našem tlu naglašavati, a što Lovrenović artikulira kao: "Duboko ukorijenjenu franjevačku političku tradiciju oslonjenu na neugašenu memoriju davnoga srednjovjekovnoga kraljevstva, na viševjekovni kontinuitet 'redodržave' Bosne Srebrene, na snažan primordijalni domovinski osjećaj, na zajedničko etničko i jezično porijeklo svih bosanskih etničkih komuniteta, a osuvremenjenu modernim idejama o sekularnom društvu političke i socijalne jednakosti.« (Bosanski Hrvati, str. 25).