Ivan Lovrenović

(Enver Kazaz: Subverzivne poetike. Književnost, kultura, ideologija. Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2012)

Robert Hodel (1959, Buttisholz, Švicarska) njemački je slavist, komparatist i prevodilac. Studirao je slavistiku, etnologiju i filozofiju u Bernu, Sankt Peterburgu, Novom Sadu, Dubrovniku i Pragu. Magistrirao je sa tezom o skazu kod Nikolaja Ljeskova i Dragoslava Mihailovića, a doktorirao na prozi Andreja Platonova na Univerzitetu u Bernu 1992. Profesor je na Institutu za slavistiku Univerziteta u Hamburgu.

U Joneskovom pozorišnom komadu Nosorog (Rhineceros) pretvaraju se likovi jedan po jedan u nosoroge. Kod prvih slučajeva pretvaranja opovrgava okolina uopšte egzistenciju tih životinja, a sami pogođeni pokušavaju da prikriju prve znake pretvaranja. Ali kada sve više životinja počne naseljavati grad, sve se preokreće. Sada dolaze ljudi nužno u poziciju da opravdavaju svoju vanjštinu. Čak se i glavni protagonist na kraju pita da li je njegova odluka da ostane čovjek bila ispravna.

Sarajevski profesor, književni kritičar, esejista i pjesnik Enver Kazaz ima ne samo internacionalni renome kao južni slavista, nego on pripada i najeksponiranijim političkim misliocima svoje zemlje. Pri tome se njegov intelektualni integritet ne dovodi u pitanje niti od okorjelih predstavnika nacionalno-religioznog tabora. Upravo taj integritet dozvoljava mu da napada ne samo «sopstvenu» bošnjačku stranu – što on iz pijetetskih razloga u prvoj liniji i čini – nego i multiplikatore kako srpskog tako i hrvatskog nacionalizma, a da pri tome sam ne upada u nacionalističku kolotečinu. Koliko okolnosti dozvoljavaju da se «drugu» stranu može kritikovati, a da se pri tome ne bude osumnjičen da se zastupa apologiju «vlastite» strane, može se možda najprije mjeriti na osnovu broja onih koji su u 90-im godinama emigrirali ili su istrajavali u unutarnjoj emigraciji.

Monografija Subverzivne poetike sastavljena je od 15 eseja koji imaju ili primarno publicistički ili primarno književnonaučni karakter, ali koji uvijek predstavljaju jedan spoj tih dviju sfera. U eksplicitno političkoj volji i namjeri, koja raskida sa implicitnom ideologijom tradicionalnih književnonaučnih radova, leži najveća draž ove monografije. Pri tome prosvjetiteljski patos, koji kao živi glas govori iz tekstova, dodjeljuje lektiri onu lakoću koju se u književnoj nauci vrlo često uzaludno traži.

Već na početku prvoga eseja „Tranzicijska etnokulturna pustinja“, koji predstavlja jednu oštru osudu „bosanskohercegovačke troetnokratije“ (str. 2), izražava autor svoj politički kredo: „BiH je zemlja siromašnih, strašno siromašnih ljudi i veoma bogatih etnokapitalističkih elita te gotovo do kraja razorene srednje klase, koju danas u svijetu uništava ekonomska kriza, neoliberalizam i globalizacijski kapitalizam kao jedina sveplanetarna moć.“ (2)

Početnu tačku Kazazove analize tvori osiromašenje svih slojeva društva, galopirajuća nezaposlenost i besperspektivnost velikog dijela omladine. Dakle, njemu nije stalo po svaku cijenu do obračuna sa prošlošću zemlje, nego više do njene budućnosti. Ova budućnost, međutim, zavisi po njemu presudno od toga u kojoj mjeri će se uspjeti preraditi tragičnu prošlost.

Bez gubljenja globalnog razvoja iz vida, autor nam predstavlja radikalno sukobljavanje socijalnih makaza u BiH, a u sklopu „renacionalizacije“ društva, čije početke on prepoznaje još u titoističkoj Jugoslaviji. Odlučujuće po njemu je ipak poratno vrijeme. Za aktuelnu situaciju odgovorni su po njemu „etnomoćnici“ (10), koji u savezu sa religioznim institucijama potiču „etnonacionalizam“, da bi u „etnokulturnim getima“ mogli da osiguraju svoje političko preživljavanje. Kritika ovih „neobegovskih i neoplemenskih“ „moćnika“ (4) mora se neposredno shvatiti kao pokušaj da se doprinese razrješenju političke pat-situacije „troetnokratije“, koja sprečava ili u najmanju ruku otežava bilo kakvu investiciju. Na frapirajućim primjerima pokazuje autor pri tome kako etnonacionalni princip zadire duboko u obrazovni sistem.

U centru pažnje stoji prirodno sopstveni esnaf na čijem angažmanu autor neograničeno insistira. On ne samo da osuđuje one literate koji su preko „etnonacionalizma“ izgradili karijeru, nego smatra nedopustivom i uzvišenu šutnju, koja se skriva u romantičnoj magli larpurlartizma.

Svakako autor ne piše samo o propustima i karijerizmu, nego i o cijelom nizu Bérengera.

Tako on u članku „Poetika svjedočenja i otpora (Antiratno pismo i društveno pamćenje u BiH nakon rata 1992.- 1995.)” suprotstavlja „etnonacionalističkom“ kanonu koji je etabliran od „akademske moći“ i dalekosežno financiran od „vrha političke hijerarhije“ (126), jedan „alternativni i subverzivni“ kanon koji iako trpi „ogromne pritiske vrha akademske hijerahije i političkih institucija“ (127) osvaja široku čitalačku publiku. Ovdje on nabraja direktno i imena: Marko Vešović, Mile Stojić, Stevan Tontić, Semezdin Mehmedinović, Jozefina Dautbegović, Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović, Zdenko Lešić, Ivica Đikić, Josip Mlakić, Nenad Veličković, Alma Lazarevska, Faruk Šehić, Damir Uzunović, Goran Samardžić, Amir Brka itd.

Eksplicitno navođenje imena (i na strani «etnonacionalističkog kanona») stoji za Kazaza u vezi sa pitanjem kako treba da izgleda prerada prošlosti u BiH i njoj susjednim zemljama. On se striktno određuje protiv raširenog mistificiranja krivnje (za zločine) u smislu dispozicije cijelih naroda i religija spram zločina i kolektivizma i insistira na pojedinačnoj odgovornosti. Istovremeno vidi on, međutim, ove pojedince kao dijelove sistema, koji se opet sastoje od individua, koje (u različitom omjeru) snose pojedinačnu odgovornost. Ovaj sistem se kod njega pokazuje u jednoj kompleksnosti kojoj nisu dovoljni niti pojam «agresije» niti (još manje) «građanski rat» (36). To znači da autor za BiH odbacuje mogućnost modela intervencije izvana, iako on kao glavne uzročnike stanja imenuje Miloševića i Tuđmana, i suprotstavlja joj zajedničko djelovanje vanjskih i unutarnjih snaga. Svođenje računa prošlosti može konačno, analogno denacifikaciji u Njemačkoj, da uslijedi samo uslijed široke i opšte denacifikacije.

U smislu književnonaučne obrade mogu se čitati oni eseji čiju osnovu čini analiza literarnih tekstova.

U radu „Nacije u epskom zrcalu“ (Ep u romantizmu interliterarne južnoslavenske zajed¬nice) postavlja autor sebi pitanje zašto je epska tradicija, čije je instrumentaliziranje od strane etnonacionalizma očigledno, bivala očuvana i održavana i u kontekstu socijalističke Jugoslavije. Jedan od razloga tome pretpostavlja autor u traganju tradicionalne nauke o književnosti za «univerzalnim suštinama umjetničkog teksta» (64). Ovo traženje pretvara umjetnost u jednu «pseudoreligiju» koja stvara izvan svakog historijskog konteksta. Ovaj «modernistički esencijalizam» spriječio je da se umjetnost shvati kao „područje borbe za dominaciju različitih diskursa u društvenom prostoru“ (64). Posljedica toga je bilo da su od sredine 60-ih godina „desne, čak militantne političke ideologije“ takorekuć «podzemno, poput ponornice» podrivale „modernističko esencijalističku idealnu građevinu književnosti“ (64) i instrumentalizirale je za svoje ciljeve.

Koliko Kazaz pri tome diferencirano argumentira, vidi se npr. u tome da on epskom diskursu itekako priznaje heterogenost: „Ponajbolji primjer za te razlike jesu Njegoševi epovi na skali od nacionalno borbeno-oslobodilačkog (Gorski vijenac), preko ironijsko-povijesnog (Lažni car Šćepan mali) do epske kosmološke vizije (Luča mikrokozma) [...]“ (66). Bez obzira međutim na ovu heterogenost vidi on ipak u pjesništvu jednog Njegoša, Mažuranića ili Martića primat ideje «sloge» (66) i «kolektivnog mi», koje je radikalno suprotstavljeno primatu sopstvenog «ja» evropske romantičarske literature.

Kao jedan od centralnih suprotnih polova epskog modela posmatra Kazaz (u članku „Disidentska uloga modernističkog skepticizma“) kritičko suprotstavljanje jugoslovenskom komunizmu. Ovo suprotstavljanje počinje već u 1950-im godinama (s Andrićevom Prokletom avlijom, Sijarićevim Bihorcima, Konstantinovićevim djelima Mišolovka i Čisti i prljavi ili Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice) i vodi u 60-im godinama sa Selimovićevim romanom Derviš i smrt i Dizdarevim Kamenim spavačem kao s dva različita «modela dezintegracije komunističkog utopizma» (134).

Ovdje vidi autor Selimovića primarno kao žrtvu koja je instrumentalizirana kao svijetli primjer jugoslovenske «slobodoumnosti» (146), za koju se Krleža zalagao iz pozicije moći. U decidiranosti ove izjave smo skloni da prepoznamo jednu poziciju koja se, uprkos kritičnosti globalizma i antineoliberalizma, svjesno pokušava ograditi od jedne kvazimarksističke pozicije. Koliko je pri tome Selimović, bez obzira na svoje očito otrežnjenje naspram jugoslovenske političke realnosti, bio privržen komunističkoj ideji – ako se prisjetimo Ramizovog vatrenog govora u Tvrđavi u kojem suprotstavlja nepravdi – ostaće zauvijek otvoreno pitanje.

Kao i pomenuti autori i djela tako i Kazaz vidi sevdalinku, koja je nastala u jednom «procesu kulturnog ukrštanja» (151) i koja se otuda ideološki krivo označava samo kao «bošnjačka pjesma», u jednoj literarnoj tradiciji koja ima važan subverzivni potencijal. Ova disidentska snaga počiva u njenoj intimnosti, erotizmu, i unutarnjosti koja se suprotstavlja patrijarhalnoj vanjštini, običaju i hijerarhiji. U upečatljivoj analizi pokazuje autor pri tome kako se Hasanaginica, koju on ne analizira samo na bazi klasnih razlika supružnika, može čitati kao balada o «nasilju nad ženom» (157).

U posljednjem članku knjige „Egzistencijalnost/povijesnost Bosne – interpretacija u zamci ideologije“ bavi se autor zbornikom „Andrić i Bošnjaci“ (2000). Ovom članku prethode dva priloga o novohistorijskom romanu Travnička hronika i Andrićevim pripovijetkama u kojima se Andrić prikazuje u dvostrukoj ulozi: najprije kao nepristrasan posmatrač koji stoji izvan pojedinačnog epski obilježenog pogleda na svijet čiji predstavnik uvijek može da prepozna samo vlastiti svijet, a s druge strane kao modernistički subjekt koji poput Alije Đerzeleza, Ćamila (Prokleta avlija) ili Ahmeta Šabe (Tvrđava) spoznaje egzistencijalnu nesigurnost i dekontekstualizaciju u konfrontaciji s njihovom okolinom.

Najprije se Kazaz suprotstavlja namjeri redakcije da „holistički“ predstavi jednu „bošnjačku“ recepciju Andrića. „Rigidni ideologijski fokus“ (koji se prekida i dovodi u pitanje samo u prilogu Nedžada Ibrahimovića, 238) sastoji se u tome da se Andriću kao u „ilirsko“ vrijeme Njegošu i Mažuraniću atestira „protivbošnjačka praksa“ (288). I ovdje argumentira autor vrlo izdiferencirano i opsežno tako što i kod Andrića prepoznaje onaj „orijentalizam“ kojega Said definira kao diskurs „koji proizvodi negativnu sliku Orijenta prema nalozima zapadnoevropskih centara moći, kako bi Orijentom lakše ovladao“ (230). On ovom „orijentalizmu“ suprotstavlja ipak Andrićev princip kompozitnosti „kontrapunkta“ koji se realizira u većini priča koje se „polifonijski“ održavaju kroz simbol mosta.

Sa ovim modelom jedinstva u mnoštvu pravi Kazaz luk unazad ka prvom eseju knjige: ono što „moćnicima“ u BiH nedostaje to je Andrićeva pozicija koja kontradiktorno postavljene priče istine promišlja u cijelosti i time omogućava polifoni svijet.

Nema sumnje da bi i Jonesko gubitak ove „treće“ andrićevske pozicije ocijenio kao vrlo fatalan. Ali ipak on ostavlja Bérengeru mogućnost da na kraju komada otkrije ljepotu nosoroga.

Preveo s njemačkoga Sead Porobić

Prometej.ba