Boro Pištalo, umjesto in memoriam
31. 8. 2015.
Ni šesnaest dana nakon sahrane Bore Pištala ta vijest nije došla do Sarajeva – nema je u novinama, nema je na internetskim portalima, nisam je uhvatio na televizijskim vijestima od onih koje slušam.
U Sarajevu Boro Pištalo proveo je cijeli svoj radni vijek, bio je fakultetski profesor, direktor Muzeja revolucije, direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u Vijećnici. Nadasve, kažu oni koji su se s njime poznavali i družili, a to je u ono vrijeme bilo tout Sarajevo, bio je čovjek ogromnoga neformalnog znanja i inteligencije, i fantastičnoga komunikacijskog dara i erosa.
Boru Pištala nisam ozbiljno poznavao – u Sarajevo sam došao u svojim kasnim godinama, i u njemu zauvijek ostao pridošlicom, neukorijenjenim. Znali se jesmo, u susretima se uvijek ljepo pozdravljali, i to je bilo sve. Ostalo sam saznavao iz druge ruke.
Imali smo zajednički posao kada sam s pokojnim Antom Kovačićem, Pištalovim zaposlenikom u Vijećnici, dogovarao da Svjetlost objavi Kovačićevo životno djelo – Biobibliografiju franjevaca Bosne Srebrene. Bilo je to neposredno pred rat, dogovarali smo se da to bude suaranžman Svjetlosti, Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i Provincijalata Bosne Srebrene. Pištalo je zastupao Biblioteku, pokojni fra Luka Markešić, tadašnji provincijal, Bosnu Srebrenu, direktor Gavrilo Grahovac i ja Svjetlost. Bili su to dobri, ugodni, dragi susreti i razgovori. Na moju žalost i na moju štetu, uslijedili su kasno, i bilo ih je premalo.
Knjiga je izašla 1991.
Bosna Srebrena do danas nema temeljniju i pouzdaniju knjigu o svojoj književnoj i kulturnoj povijesti.
U ratu Boro Pištalo je vlastoručno spašavao knjižno blago iz sarajevske Vijećnice, a otišao iz Sarajeva onda kada je mislio da mora otići. Nije mogao ne biti u pravu, zaustavljao ga nije nitko.
Sarajevo ga je ostavilo na miru, i poslije smrti, temeljito.
Kada je umro Boro Pištalo, za Sarajevo kao da se nije dogodilo ništa.
Ivan Lovrenović