Ivan Lovrenović, Lakrdija Komšić (2006 - 2018)

21. 3. 2012.

Nije Željku Komšiću, visokome funkcioneru SDP-a BiH, prvi put da se na otvorenoj sceni tragikomično nasuče u ulozi patetičnoga pravednika. Bilo je kroz posljednjih šest godina, otkako čovjek sjedi u stolici člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine „iz reda hrvatskoga naroda“, više takvih događaja, ali ovaj najnoviji klimaks je farse s Komšićem, pri čemu se, kao i uvijek, na kraju pokaže da sve konce drži i povlači Zlatko Lagumdžija. Sve je tu i jadno i smiješno: dramatična javna ostavka na partijske funkcije koju Komšić danas daje a sutra povlači, strah od javnosti te nemušta objašnjenja ostavke i njezina povlačenja, srdito-patetični ton kojim najavljuje da će se na slijedećem kongresu on kandidirati za predsjednika SDP-a (kao izraz vlastite žrtve, jer to, je li, nije bila njegova ambicija), teatralno Lagumdžijino obećanje da se on tada kandidirati neće (a i ovaj mandat na čelu partije mu je nestatutaran, isposlovan na brzinski sazvanom vanrednom kongresu), itd…

Od svega je pak najsmješnije, ali na loš politički način veoma indikativno, kako se u sarajevskoj javnosti percipira i ovaj događaj i Komšić kao političar. U tekstovima i fragmentima koji slijede, a koje sam ispisivao još od prve kandidature i izbora Željka Komšića u jesen 2006. godine, trudio sam se osvijetliti taj psihopolitički „fenomen“. A ovih dana je jedan građanin Sarajeva, odgovarajući na pitanje tv- novinara o Komšićevoj ostavci, svu svoju pohvalu i povjerenje u toga političara sažeo u rječit iskaz: „Dovoljno mi je njegovo ime!“ Kad bi Željko Komšić umio politički misliti, taj bi mu razlog anonimnoga građanina, njegova glasača bez sumnje, na najprecizniji način objasnio kako i zašto su i njegova kandidatura i njegov izbor u stvari ekskluzivno etnički motivirani, samo s naličja, protiv etnički „drugih“. Za razliku od njega, Lagumdžija, kvalificirani manipulator, to je jako dobro razumio, i vrlo dobro znao što radi – i 2006. i 2010. a i danas.
 
Komšić i Hrvati

6. 10. 2006.

Izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva na svoj način je potvrdio da u Bosni i Hercegovini doista postoji „hrvatski problem“, te da je njegova specifičnost već i u tomu što je za mnoge neprimjetan, što čak i najdobronamjerniji naprosto ne uviđaju „u čemu je problem“. U daytonskom sustavu doista postoji greška koja otvara mogućnost da hrvatski član predsjedništva bude legalno izabran glasovima Bošnjaka (ali, zbog omjera brojeva u glasačkome tijelu, ne i obratno!), što Lagumdžija jest iskoristio šićardžijski lukavo, ali ne i politički mudro.

Najveći problem zapravo imaju sam Komšić i njegov predsjednik Lagumdžija, što se moglo vidjeti već u prvim Komšićevim javnim istupima. Svoj posao u Predsjedništvu on vidi kao „predstavljanje svih građana Bosne i Hercegovine“. To je vrlo pohvalno, vjerojatno i iskreno, ali je u svojevrsnoj opreci s funkcijom za koju se kandidirao i na koju je izabran. Ona mu, naime, baš nalaže da predstavlja narod, hrvatski. Što su mnogi prije njega na toj stolici narod predstavljali loše i pogrešno, pa svima ogadili i funkciju i narod, novoga bi „člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskoga naroda“ baš trebalo motivirati da se ozbiljno pozabavi poslom za koji je izabran. Bila bi zaista novost, i donijela bi korist svima, da se sa stvarnim hrvatskim problemima, napokon otvoreno i ozbiljno stavljenim na dnevni red, po prvi put uhvati političar bez nacionalističkih oraha u džepu. A tek to bi, onda, na vjerodostojan način Komšiću donijelo puni kredibilitet i u „zastupanju interesa svih građana“. Naravno, za ovakav obrat u shvaćanju vlastite funkcije bila bi na prvome mjestu potrebna osobna Komšićeva odluka, ali ne manje od toga – i pristanak stranke i šefa Lagumdžije. No, poznavajući taj politički sklop, koji  karakterizira prijezirna ignorancija spram nacionalnih datosti, i koji se, valjda podsvjesno, plaši da je svako bavljenje poblemima nacionalne stvarnosti – nacionalizam sam, bojat se da je teško očekivati ovakvu vrstu političke anabaze novoga člana predsjedništva. Recimo, Komšić je, odgovarajući na pitanja o jeziku, na samomu startu svoje nove karijere manifestirao tragičnu, tipično sarajevsku neupućenost i nerazumijevanje starih, u Bosni i Hercegovini kulturalno izuzetno važnih razlikovanja reprezentacijsko-simbolne od komunikacijske  funkcije jezika, svodeći cijeli problem na – svoj privatni odnos prema jeziku!

Druga vrsta problema za Komšića otvara se zbog kompozicije novoga Predsjedništva. SNSD-ov Nebojša Radmanović je posve jasan: izabran je u Republici Srpskoj, i predstavlja srpski narod. Radit će, kaže, za dobro cijele Bosne i Hercegovine, ali samo kroz kriterij svoga primarnog nacionalnog i entitetskog mandata. Silajdžić nastupa s dva „identiteta“, koja poput teatarske maske koristi prema potrebi: kao borac za „građansku i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu“, i kao bošnjački etnonacionalni lider. Nije jasno kako misli pomirivati to dvoje, i misli li doista da se to ne vidi! Između takve dvojice kolega, obojice s vrlo snažnom stranačkom podrškom i još snažnijom nacionalnom podlogom, Komšićev ideološki vakuum „zastupanja svih građana Bosne i Hercegovine“ može se lako pretvoriti u pravi horror vacui, a stvarno, i bez njegove subjektivne volje, ići na ruku Silajdžićevoj pseudograđanskoj koncepciji.

I napokon, još je jedna stvar o kojoj bi i Komšić i Lagumdžija, kao ozbiljni političari, bili obavezni razmišljati. Riječ je o neizbježnim posljedicama u hrvatskom dijelu političkoga mozaika, koje bi proizvelo eventualno Komšićevo neprepoznavanje potrebe da se bavi stvarnošću hrvatskih pitanja. U tom slučaju, samo bi se radikalizirale destruktivne tendencije: paranoične manifestacije ugroženosti i zakinutosti, produbljivanje nepovjerenja prema državi i prema „Sarajevu“, osjećaj izdanosti, izoliranosti, ponovo probuđeni refleks separatizma itd. Od toga sasvim sigurno ne može biti koristi ni za koga, naročito ne za „sve građane Bosne i Hercegovine“.
 
Ususret novim neizvjesnostima

20. 10. 2006.

Pažnja koju izaziva svaki novi sastav Predsjedništva Bosne i Hercegovine obrnuto je proporcionalna zapravo vrlo ograničenim ovlastima i zaduženjima koja su mu po Daytonu dana. No, s druge strane logična je i objašnjiva golema zainteresiranost najšire  javnosti za sve što je vezano uz Predsjedništvo, jer je u ovo tijelo uložen najviši stupanj etnopolitičke simboličnosti i reprezentativnosti. U zemlji u kojoj pitanja kolektivnih (etnokulturnih i nacionalnih) identiteta danas predstavljaju najvažniju osnovu i kriterij svake politike, a nema nikakvih naznaka da bi to u dogledno vrijeme moglo biti zamijenjeno ili barem relativizirano nečim drugim, momenti etnonacionalne simboličnosti i reprezentativnosti igraju ulogu često mnogo važniju i od tzv. životnih pitanja. Znao je to dobro, recimo, Haris Silajdžić kada u svojoj predizbornoj kampanji, inače gromoglasno opremljenoj parolama o građanskoj državi, o građanskom a ne etničkom uređenju države, nije propuštao svojim glasačima poručivati da za njega trebaju glasati jer je on „ponosni Bošnjak“, i objavljivati plaćene foto-oglase uDnevnom avazu pod egidom „Ramazan šerif mubarek olsun – Haris Silajdžić s prijateljima“, a prijatelji oko iftarskoga stola sve sami uglednici i uglednice bošnjačke pjevačke estrade i – filozofije! Drugi izborni pobjednik za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, Nebojša Radmanović iz Republike Srpske, nije imao potrebu ni za akvim građanskim mimikriranjem: njegova baza je Republika Srpska i srpski narod, prema Bosni i Hercegovini određuje se pozitivno, ali isključivo kao prema okviru koji će garantirati sigurnu i održivu Republiku Srpsku. U takvoj konstelaciji izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva došao je kao veliko iznenađenje, jer u njegovoj predizbornoj kampanji, kao i po cjelokupnom njegovom političkom habitusu, ne samo da je nezamislivo da se reklamira kao „ponosni Hrvat“, nego je sve upravo odudaralo od etnonacionalnih poruka i dozivanja. Na prvi pogled moglo bi se pomisliti kako je njegov izbor pokazao veliko i dramatično odstupanju (hrvatskoga) biračkoga tijela od uhodanoga i uobičajenog etnopolitičkoga abreagiranja.

Svi koji danas uzdišu za političkom jednosti, tražeći uzore u „normalnim evropskim državama“, mogli bi znati da Bosna i Hercegovina po povijesnoj formaciji (s vrlo živim današnjim refleksima) spada u drukčiji kontekst, u krug onakvih višereligijskih i višekulturnih zemalja – poput Libanona – koje su se na političkoj mapi ukazale nakon epohalne civilizacijske i političke oseke, po propasti posljednjih velikih imperija, otomanske i habsburške (te u našemu slučaju – i jugo-federacije, kao manje pseudoimperije), i da je u takvim zemljama nametanje bilo kakve političke jednosti loš, opasan i u krajnjoj liniji kontraproduktivan posao. Libanonska praksa, na primjer, pokazuje da se može imati i jednoga predsjednika, ali uz čvrsto pravilo da glavne predsjedničke funkcije (države, vlade, parlamenta) uvijek pripadaju predstavnicima različitih etnoreligijskih zajednica, bez obzira na broj glasova na izborima. Riječ je, dakle, opet o nekoj vrsti nužnoga ograničavanja demokracije, za račun opstanka i funkcioniranja države i poštivanja njezinih elementarnih pluralnih datosti.

Nitko još nije pokušao, a bez sumnje bi bilo poučno, gledati Komšićevu pojavu i u svjetlu javnoga djelovanja i ponašanja svih dosadašnjih članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine „iz reda hrvatskoga naroda“. Niz je počeo s Kljuićem, operetno smiješnim i brbljavim a neartikuliranim. Ali, i njega je Sarajevo slavilo, kao što danas slavi Komšića, jer je, eto, „naš“, „građanin čovjek, raja, nije papak“… (Biti-kao-mi, ne razlikovati se, iako si nekakav vražiji „drugi“, to je ovdje hvaljena vrlina. Drugost očitovana u svojemu punom kapacitetu doživljava se kao stranost, ili u benevolentnoj varijanti kao bizarnost, stvar za podsmijeh i porugu. Kad se bolje pogleda, tako funkcionira osnovni mehanizam asimilacije.) Mrtvaka Franju Borasa ne treba ni spominjati. Ivo Komšić bio je na funkciji u najgore ratno doba, kada je trebalo parirati Bobanu i bobanovštini, i obavio ju je dajući od sebe ono najbolje, ali objektivno se uglavnom svodila na održavanje veze između Izetbegovića i Tuđmana. Potom blijedi i beznačajni Zubak, pa magaciner JNA i HVO-a Jelavić, osuđeni kriminalac koji se danas krije od države kojoj je predsjedavao, te Čović, s tovarom mogućega kriminala na leđima. Napokon, Jović, taj groteskni i nesuvisli a zapjenjeni šovinist provincijalnoga formata, koji nije zinuo da nije napravio štetu i izvalio glupost, a zijevao je i kad je trebalo i kad nije… Gledano tipološki, Željko Komšić i Jović odnose se jedan prema drugome kao čisti antipodi, lice i naličje, što znači da se još uvijek čeka netko tko će hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini predstavljati na uravnotežen i adekvatan način.
 
Problem Komšića i SDP-a

14. 11. 2006.

Ima nešto suspektno u načinu na koji Komšić gotovo s indignacijom odbija nacionalni moment. Komšić je tipičan predstavnik jednog političko-mentalnog sklopa, posebno u Sarajevu, neovisno o strankama, koji bi najradije da ne vidi plurimorfnu nacionalnu strukturu, taj bazični problem BiH. On ga osjeća kao nešto retrogradno i vrijedno prezira, a riješiti se može tako – malo karikiram – da se ne vidi. U tome je najveći problem te opcije, istodobno i velika mana SDP-a BiH. Ta stranka jednostavno nema snage da intelektualno-politički promišlja cjelinu vlastite zemlje. Bojim se da će to biti i najveći problem Željka Komšića.
 
Željko Komšić i ZAVNOBIH

13. 8. 2010.

„Rješenje nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini je – rješenje ZAVNOBIH-a. To je jedino prirodno i normalno za Bosnu i Hercegovinu. (…) To znači da smo jednaki na svakom centimetru ove teritorije bez obzira ko smo, šta smo i koliko nas je.“

Ničega spornog i neprihvatljivog nema u ovakvoj želji, i sasvim je prirodno i normalno da je čujemo od običnoga građanina – taksista, profesora, trgovca, konobara, novinara, automehaničara… Međutim, ovakvu kakva je citirana, čuli smo ovih dana, ponovo, od formalno najvišega političara u zemlji – člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića. To ponešto mijenja na stvari. Naime, pri iskazivanju svojih dobrih želja običan građanin – taksist, profesor, trgovac, konobar, novinar, automehaničar – nije dužan da predoči išta o mogućnostima i načinima njihovih ostvarenja. Političar na visokoj državnoj funkciji jest, i to je ono što ga, i u privilegiju i u obavezi, ključno razlikuje od tzv. običnoga građanina, onoga koji ga je svojim glasom i doveo na stolicu na kojoj sjedi, i na kojoj – u Komšićevu slučaju – namjerava sjediti još četiri godine. Ako se dakle, političar u iskazivanju svojih lijepih želja zadržava samo na njima, a javnosti ne predočava ništa od konkretnih planova i načina na koje ih namjerava ostvariti, teško može proći na ispitu odgovornosti i ozbiljnosti. Još je nešto političar-državnik dužan, o čemu obični građanin ne treba razbijati glavu: morao bi ideje, koje nudi javnosti, umjeti promatrati u odgovarajućim historijsko-političkim perspektivama i kontekstima, pa i po tome procjenjivati njihovu ostvarivost ili neostvarivost, jer se u protivnom izlaže mogućnosti da bude optužen za političko sljeparenje.

Odluke i dokumenti ZAVNOBiH-a iz 1943. i 1945. godine imaju nesumnjivu historijsku vrijednost za utemeljenje modernoga „državnog“ statusa Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u Jugoslaviji, koji je ustavnim amandmanima iz 1974. još osvježen i ojačan. No, u današnjoj muci traženja političkog rješenja za Bosnu i Hercegovinu on ne može biti od velike pomoći. U historijsko-političkom kontekstu u kojemu se događaju ZAVNOBiH (skupa s ostalimzemaljskim antifašističkim vijećima po tadašnjoj Jugoslaviji) i AVNOJ, radilo se, između ostaloga, i o svojevrsnom lukavstvu revolucionarno-političkoga uma. Kontekst je to, u kojemu se buduća komunistička vlast u borbi za legitimitet mora pred tadašnjom međunarodnom zajednicom predstaviti kao pluralistička i demokratska, a prikrivati svoj ideološki karakter i naum. To se poslije 1945. vrlo brzo i pokazalo, kada su, za račun posvemašnjega progona svega građanskoga, ukidanja političkog pluralizma, te surove centralizacije i unitarizacije, koja je baš Bosni i Hercegovini dosudila, osobito u prva dva desetljeća, položaj prave unutarnje kolonije, sva ta svijetla obećanja bila zadugo zaboravljena kao da nikada nisu ni izgovorena. Još nešto: o ZAVNOBiH-u je povijesno neosnovano razmišljati kao o izdvojenoj činjenici i događaju. On je, naime, kao i Narodna/Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, neodvojiv i tvorbeni element državnoga projekta nove, komunističke Jugoslavije i odgovarajućega ideološkog koncepta društva.

„Rješenje nacionalnog pitanja“ po ZAVNOBIH-u, dakle, bilo je moguće samo u okviru cjelokupnoga državno-političkoga sistema kojemu ideja i ideologija ZAVNOBIH-a pripada i bez kojega nije moguća. To praktično znači: da bi ZAVNOBIH kao rješenje bio ostvariv, morali bismo i dalje biti u Jugoslaviji, pod vodstvom Komunističke partije, ne u višestranačkoj demokraciji nego u monopartizmu i u „diktaturi radničke klase“… Politička historija nije švedski stol s kojega možeš birati po volji: ovo hoću, ovo neću. Toliko o tome, ako političar Komšić zaista misli ozbiljno sa ZAVNOBIH-om kao „prirodnim i normalnim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu“. Postoji, naravno, i druga mogućnost: da političar Komšić s pričom o ZAVNOBIH-u odašilje umilne poruke svome biračkom tijelu sastavljenom većinom od onih Bošnjaka koji ne bi rado za „nacionalistima“ pa im Komšićeva priča dolazi kao melem na ranu, makar bila i nepotkrijepljena ikakvim konkretnim i ostvarivim programom. Ali, ako je tako, onda njegov nastup nije ništa drugo nego još jedna od trivijalnih predizbornih demagoških dumagija.
 
Politički Pinocchio

1. 10. 2010.

Ponovo je vrh SDP-a pokazao potpuni prijezir i nerazumijevanje političkoga konteksta Bosne i Hercegovine, te nezajažljivu sklonost političkom mešetarenju, ali to je stara priča: Željko Komšić. Pisao sam o toj Lagumdžijinoj podvali i prije četiri godine, kada mu je Komšić prvi put bio izborna lutka na koncu, i kada je malne cijelo Sarajevo i pola Bosne u zanosu klicalo toj kandidaturi i tom izboru, pokazujući dubinsku neosjetljivost za njegov destruktivni efekt među Hrvatima, ali također i po cjelokupne političke odnose u zemlji. Euforija je išla dotle da je bilo i takvih budalastih ocjena po kojima je Komšić javno proglašavan „najvećim hrvatskim političarom u historiji Bosne i Hercegovine“. Učinak koji, međutim, stoji iza ovoga političkog Pinocchija poslije četiri godine boravka u velebnome zdanju Josipa Vancaša ravan je nuli, u nekim aspektima i gore od toga – ispod nule. Doduše, zasluge za takav porazan učinak su timske, pripadaju još više drugoj dvojici, Silajdžiću i Radmanoviću. Ali upravo u toj dimenziji, u dimenziji ekstremne bipolarizacije i antagonizacije na bošnjačko-srpskoj liniji, Komšić kao službeni predstavnik trećih, Hrvata, imao je mogućnost da djeluje autonomno i kohezivno. Mogućnost je imao, ali političkoga kapaciteta i formata – nije. I sad, kad je to prošlo, i kad bi svatko odgovoran  napravio nekakvu vlastitu bilancu pa se makar iz poštovanja prema sebi samome povukao videći rezultat, što imamo? Opetovanu podvalu s kandidaturom, i, što je najjadnije, grčevitu Komšićevu obranu propaloga prošlog mandata u Predsjedništvu, još grčevitiju obranu ponovljene kandidature, i skandaloznu spremnost na još četiri godine parazitiranja u najvišem političkom tijelu zemlje, tako štetnoga po državu i po narod (kojega, kao, „predstavlja“).

Oni što su gledali nastup predsjedničkih kandidata na FTV-u u prošli ponedjeljak, a eventualno su imali još nekoga razumijevanja i za Komšića i za SDP-ovu odluku da ga opet kandidira za hrvatskoga člana državnog predsjedništva, mogli su definitivno odbaciti sve iluzije. Gledajući Komšića, vidjeli su, najprije, jednoga bahatog, osionog primitivca s manirama prigradskoga uličara. Zaprepašćujuću agresivnost i neuljudnost, međutim, usmjeravao je ipak proračunato, pazeći dobro da ona ide prema Bakiru Izetbegoviću, tek sporadično prema Martinu Ragužu (u čemu ima logike, jer Komšić najbolje zna da njima dvojici izborno tijelo nije isto), ali nikako prema novom Lagumdžijinom miljeniku Fahrudinu Radončiću. Vidjelo se, zatim, da sva Komšićeva politička umnost i sav njegov „koncept“ rada i angažmana u Predsjedništvu počiva na tupom opravdanju: „Džabe nam sve, kad Radmanović neće!“, a da sav osjećaj vlastite važnosti i mjerodavnosti crpi iz resantimana kajmakčalansko-prvoboračkoga tipa: „Ja sam bio u ratu, u rovu!“
 
Izbori: ništa nije ni sigurno ni jasno

15. 11. 2010.

Jedna od nepoznanica kojom su rezultirali izbori jest način funkcioniranja novoga sastava  Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Promjena je samo u jednoj trećini, bošnjačkoj: Bakir Izetbegović umjesto Silajdžića. Ali, ako novi član ostane dosljedan svojim prvim javnim istupima, moglo bi doći do primjetne promjene u stilu i načinu rada Predsjedništva, u pravcu postizanja što je moguće višega stupnja suglasnosti, ili barem smanjenja konfliktnosti i neovlaštenoga solo-djelovanja. To će, naravno, biti teško, jer srpski član, Radmanović, sasvim sigurno neće odustati od SNSD-ove i Dodikove politike „što gore po Bosnu i Hercegovinu, to bolje po Republiku Srpsku“. Neće vjerojatno ni Željko Komšić, reizabrani hrvatski član, odustati od besmislene infantilno-inadžijske politike i stila, kojim je karikaturalno oponašao kontraproduktivnu ali izvornu i mnogo jače formatiranu „ja sâm“ politiku Harisa Silajdžića. Poražavajući je učinak prošloga sastava Predsjedništva u mnogim aspektima, naročito u krajnjem međusobnom razilaženju i praktičnoj blokadi rada, te na planu međunarodne politike Bosne i Hercegovine, a osobito u odnosima sa Srbijom kao zemljom s kojom bi Bosna i Hercegovina, za svoje dobro, morala uspostavljati i prakticirati izuzetno slojevitu, nejednoznačnu, mudru, dugoročno zasnovanu komunikaciju i politiku. Silajdžića više nema, Radmanović je konstanta, a ako Komšić i u ovome mandatu bude zamjenski Silajdžić, Izetbegoviću će biti vrlo teško ostvariti išta od onoga što je najavio kao svoj cilj.

Kada se ovih dana govori o „fenomenu Komšić“, o cijeloj prtljazi koja kao sjena manipulacije i etno-kombinatorike na štetu Hrvata prati njegovu kandidaturu i izbor, te o velikome broju glasova koje je dobio, u pravilu se potpuno zaboravlja o svemu tome zapitati iz primarnoga aspekta: što je čovjek, kao član najvišega organa državne vlasti, uradio za protekle četiri godine, da bi pridobio toliki broj glasača? Ako nepodmitljivi jezik fakata govori, dakle, da je (i) njegov učinak nikakav, dapače, da je i sam aktivno sudjelovao u sramotnome srozavanju ugleda i funkcije državnoga Predsjedništva, po kojoj logici i po kakvome kriteriju su glasali njegovi glasači? I: po kojoj „probosanskoj“ i pro-državnoj logici, po kakvoj analizi i prosudbi njegovoga minulog rada ga je njegova partija ponovo kandidirala za to visoko i važno mjesto u državnoj hijerarhiji? Nismo do danas vidjeli ni jednu ozbiljnu i kompetentnu analizu koja bi barem samo postavila ta pitanja, a kamoli odgovorila na njih. To govori o stanju duha u našoj javnosti – političkoj,  intelektualnoj, akademskoj…

 

Kafanska ideologija člana Predsjedništva

20. XI 2018.

Da Bosna i Hercegovina „objektivno ima tri društva“, tvrdnja je koja stoji u novinarskom pitanju, a pitani, Željko Komšić, žuri da je porekne: „ Nije to baš tako. Hajde, dajte mi nabrojte tri suštinske razlike između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Isključite religiju i ovo što su ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci, gdje su te sociološke i kulturološke razlike?“

Prema ovom shvaćanju identitetna stvarnost Bosne i Hercegovine nekakva je idealna, sterilizirana društvena i ljudska čistina bez „socioloških i kulturoloških razlika“, a da je to tako, vidi se čim se „isključi religija i ovo što su ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“. 

Kad se ovako misli i govori u kafani, s veselim društvancetom, tu se nema što prigovoriti - može čovjek samo rezignirano odmahnuti rukom i isključiti se iz rasprave.

Kad ovako misli i govori najviši politički i državni funkcioner, pa još javno, onda to vuče barem nekoliko pitanja i zapažanja.

Kakvo je to znanje o zemlji kojoj si na čelu kao član najviše reprezentativne političke institucije? O zemlji čija je konstanta i „znak prepoznavanja“, kroz vijekove, do danas - baš sociokulturna pluralnost, a njezin temeljni problem - kako pronaći harmonično političko rješenje „upravljanja“ tom pluralnošću. 

Kakvo je to znanje o genezi, o identitetnim i političkim razlozima i sadržajima činjenice da su „ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“? 

Kakvo je to znanje o religiji kao povijesnom humusu na kojemu su izrasle i oblikovale se upravo „sociološke i kulturološke razlike“ što obilježavaju bosanskohercegovačku društvenu zbilju?

Odgovori su poražavajući: nikakvo! Potpuni analfabetizam u pogledu osviještenosti, ili barem elementarne informiranosti o zemlji koju predstavljaš.

Ali, dobro, ne bi to samo po sebi moralo biti tragično, jer mnogo je češća pojava da političari i državnici nemaju znanje, ili imaju krivo znanje o vlastitim državama i društvima. Ali zato se, barem oni mudriji, tim pitanjima i ne bave, ne ideologiziraju i ne teoretiziraju, nego svoj državnički i politički nerv, ako ga imaju, troše u praktične svrhe - poboljšavanje svakodnevnoga života građana.

U našem slučaju stvar stoji obrnuto: gospodin bi da na svojemu nikakvom, ali ideološki betoniranom „znanju“ - gradi čitav politički program. Isključiti (sic!) iz bosanske stvarnosti religiju, isključiti činjenicu da su „ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“, i misliti da se na onomu što ostaje nakon tih isključenja može projektirati program za neku drugu i bolju državu i društvo - kako se to zove? Ima mnogo imena, svako je zlokobnije od drugoga.

Jedina dobra okolnost ili gorka utjeha jest to, što članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine prema ustavnim i poslovničkim ovlastima nije dano mnogo mogućnosti, a Komšiću najmanje, s njegovom nikakvom političko-stranačkom moći u zaleđu. Kao i to što je taj gospodin već u svoja dva prethodna mandata pokazao učinak - nula, pa nije vjerojatno da to neće ponoviti i u ovom.