Sramota NDH

Integrirati vlastitu nacionalnu historiju, nanovo i konačno - eto najpreče zadaće koju su sebi zadali svi narodi pokojne Jugoslavije, listom: Slovenci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci. I svi to rade jednako ne znajući što s onim nepoželjnim dionicama historije, u kojima obraz voljenoga naroda baš i nije sav bio svijetao. Pa se onda odaju laganju i prefarbavanju tamnoga u svijetlo, ili tamnō jednostavno preskaču kao da ga nije ni bilo. Facit: ništa od integriranja, samo još jedno u dugom nizu sistemskih samoobmanjivanja.

Kad je riječ o hrvatskoj varijanti integriranja (hrvatski dosljedno: ucjelovljenja) historije, u kojem postupku kratko a jezivo razdoblje Endehazije stoji trajno - i neuklonjivo - kao kardinalni kamen kušnje, nedavno se pojavio primjer vrijedan pažnje: dokumentarna serija o NDH u dvanaest epizoda autora Hrvoja Klasića. Makar i nakon višegodišnjega oklijevanja, sama činjenica prikazivanja serije na državnoj televiziji s ovakvim pristupom i osnovnim tonom - (samo)kritičkim i objektivističkim, već je novost i mogla bi biti znak. Sintetski zaključak, koji udara pečat cijeloj seriji, povjeren je jednomu od njezinih sudionika, historičaru Višeslavu Aralici. On tu govori o sramoti, kao osnovnom pojmu kojim treba opisati Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Integrirati sramotu u doživljaj vlastite historije i znanja o njoj, živjeti s takvim doživljajem, njegovati ga, ne dopuštati da bude iskrivljen - to nije lako, ali drugoga načina da se dođe do cjelovitosti nema. Sve drugo je - necjelovitost. A da svaka necjelovitost neizbježno proizvodi nesreće, o tomu se već sve zna. Na intelektualnom planu to je metoda i put što ga je utro veliki Stanko Lasić u trećoj knjizi svoje Krležologije, a Araličin monolog ga slijedi autorski osebujno. Makar se i ne složili u svakoj pojedinosti s njime (na primjer, u razumijevanju za osvetu),dobro ga je citirati i pamtiti. (I. Lovrenović)

 

Višeslav Aralica, O sramoti kao osnovnom obilježju NDH

NDH je prva nacionalna država Hrvata. Ona doista jest bila država i bila je nacionalna, hrvatska država. Međutim, kad bih je jednom riječju išao opisati, i NDH i sve oko toga, rekao bih – sramota. Sad moram objasniti što je tu sramota. Jer nije baš sve tu sramota, u toj NDH.

Pođimo s osvetom. Ono što zapanjuje u NDH je bio taj nesrazmjer osvetničkog čina i razloga za osvetu. Primjer je Ante Vrban koji je sam priznao da je ubio nekih 600-tinjak, odnosno da je sudjelovao u ubojstvu 600-tinjak Židova i da je pogušio 63 djece. On tvrdi 63, drugi kažu više stotina srpske djece s Kozare. To je učinio zato što se druge godine nakon Velebitskog ustanka morao prijavljivati žandarima nekoliko noći zaredom, triput po noći, da je eto bio maltretiran gadno.

Ja imam razumijevanja za osvetu. Ako su Hrvati mislili da se moraju osvetiti Srbima zbog nečega, na primjer, zbog ubojstva poslanika u beogradskoj Skupštini, zbog ubojstva Stjepana Radića, zbog kundačenja i ponižavanja, zbog ismijavanja zato što su govorili da su Hrvatsku na sablji dobili. Zbog toga što su ih tukli, maltretirali, zatvarali, kidali nokte, ubijali ljude kao u Senju ili kod Sibinja... Ako oni misle da se treba osvetiti, onda je to u redu. Međutim, osveta, ako je prava, mora uslijediti odmah nakon čina. Ali ono što su Hrvati ustvari radili, pokazali su da nisu osobito voljni za stvaranje svoje države. Oni su morali čekati i bili su lojalni građani te države, slali su svoja poslanstva Karađorđevićima na dvor, klanjali im se i lupali pečate u svojim kancelarijama do Simovićevog puča, dok nisu došli Nijemci. E to je ružno. Kad Nijemci dolaze, Nijemci ruše tu srpsku državu, srpsku vlast nad Hrvatima. Nijemci ruše, Talijani ruše. E sad ćemo se mi osvetiti. To je sramota.

Sramota je kad se počnete osvećivati na slabima. Žene i djeca su bili ubijani. Sramota je također kad se ljudi kojima to radite dignu, pobune i pobijede vas. I pokažu da im vi ustvari ne možete ništa. I onda opet trčite novim gospodarima, Nijemcima, i molite ih da srede situaciju. To je nešto što je Hitler stalno prigovarao Anti Paveliću. To je nešto što je Himmler imao na umu kad je procjenjivao situaciju. I što su obojica smatrali, usprkos tome što Srbe smatraju neprijateljima, ipak ih više poštuju nego Hrvate. To je sramota.

Sramota je kad nakon četiri godine svojom krivicom, nesposobnošću i ludim idejama pretvorite tu državu u krvavo kolo. I onda nakon svega toga pobjegnete. Ostavite ljude, narod, sakrijete se i nema vas nigdje. Ante Pavelić pedeset i neke godine, kad se počinje javljati ponovo u emigraciji, piše poslanicu svojim ustašama koji su u to vrijeme razasuti po svijetu. Na dnu te poslanice piše „Pogranično područje Karavanke“, a on je u to vrijeme u Argentini. To je sramota. Taj čovjek je vodio tu državu. On je ustvari primjer čitave te sramote.