Ivan Lovrenović

Dramatične ispovijesti što ih neka znana i neznana
lica šalju iz drugog prostora pratio sam s osobitom
pažnjom, ali sve u sumnji da nas pjesnik obmanjuje,
i sa živim i s mrtvima da se obijesno poigrava, jer,
zar može kroza nj sav taj agon života i smrti pred
nas da se slije...? Sad, doduše, razumijem kako je
jedini istiniti pogled na vlastiti život onaj kad već
ništa s njime ne možemo učiniti, u punini svojoj
tad da nam se ukazuje. Pa riješih da se ispovjedim
i ja, ne bih li bar malo blažio gorčinu što me grize
dok razmišljam o tom kakav čovjek bijah, premda
mi i dalje nejasno ostaje da li pjesnik uistinu može
čuti ono što mrmore mrtvi...

U biblioteci radio sam na početku, ali nisam ovo
zanimanje odabrao zato što me knjiga naročito
zanimala, i, zapravo, sada ne bih znao kako sam
se u tome obreo. A kada sam samom sebi – sročiv
dva-tri nemušta pjesmuljka – uvjerljivo dokazao
da sam sasvim bez talenta, odluku donesoh čim
uzmognem da se maknem iz tog ionako mizernog
statusa. Naprečac se, stoga, dočepah diplome na
studiju prava, a potom su vrlo brzo stigle različite
državne funkcije, ali ne zbog stručnih kvaliteta –
jer uvijek su posve nezavidni bili – već zbog moga
udvorički servilnoga, pa i doušnički pravovjernog
karaktera. Ni promjena društvenog sistema ništa
u tom nije remetila, jer formula za poltrone vječito
je ista u svojoj suštini.

Najvažnije ipak bješe što je visprena mi žena sve
poslove obavljala – i kada advokat, pa sudijom i
notarom kada bijah – a ja samo potpis sam stavljao
i ne čitajući raznovrsne žalbe, predstavke ni tužbe,
ni presude, niti ugovore, ni sve druge pripremljene
dokumente. Gomilali su se novci u tolikoj količini
da ih ni brojati nije bilo lako. I nismo ih ni trošili,
osim ludom kupnjom višekatnih građevina – kako
je već uobičajeno za sve koji u jednom su naraštaju
veliki skok načinili te od skromnih agrikola i seoske
sirotinje izrasli u bogataše koji strepe nad imetkom
da im ne bi naglo iščeznuo, baš kako je i nastao.

Ali, ja sam sad imao vremena napretek da pakosti
svojoj i podlaštvu grdnom maksimalno udovoljim.
Tako sam liječio frustracije iz mladosti, no mnogo
važniji uzrok bješe u mom karakteru, jer rođen sam
sa sklonošću da drugima bez prestanka pokušavam
nauditi. Nesmirivoj zlobi posve sam se dao otkad
sam se mirovine domogao, ali opet nisam na vlast
udarao – ne zbog toga što bih možda pomišljao da
je Bogom dana, jer nikada u njeg nisam vjerovao,
već što sam ljigavac i bijedna ulizica bio.

Mome autoritetu godine su znatno doprinijele, jer
je malo ko shvaćao da postajem još i gori nego što
sam bio. Za gradskog Nestora, umnoga i brižnog,
spretno sam se izdavao, pa još kad sam potkraj
svoje osme decenije i fejsbuk otkrio, svakoga sam
dana "mudri" savjet mještanima servirao i kritike
stroge izricao za pojave što, tobože, općem interesu
štete. U stvari sam grad otrovom nesmiljeno zasipao,
a s posebnom strašću bezočno sam klevetao ono što
je istinska vrijednost, koja se svakako jedva održava
u ovoj sredini gdje moćnici podilaze puku nudeći
mu iznad svega patriotski kič i jeftini etno-šund.

Opsesivna tema – a tek sada naslućujem zašto –
pjesnici mi oduvijek bjehu. U zvijezde mrtvoga
sam licemjerno uzdizao, a živom sam – blateći ga
gnusno, intrige mu opake splićući – nastojao hajku
i linč javni da prizovem. Ali onda, najedanput, za
me sve je stalo, samo mi je spasonosni pjesnik
preostao. I ne dvojim više: shvatio sam kako on
jedini u isto vrijeme i s jednima i sa drugim traje –
mrijući sa živim, živeći s mrtvima – dok ja uvijek
bijah tamo gdje sad moj glas isključivo do pjesnika
stiže. I, zahvaljujući njemu, moguće je da se, ipak,
kroz ovu katarzu, izbavljenju nadam, iskupljenju
jadne duše, u očaju usplamtjele.