Ivan Lovrenović

Obred u beogradskoj crkvi nad odrom masovnoga ubojice sa činom glavnokomandujućega nacionalne vojske, predmolio je sveštenik s najvišim crkvenovjerskim činom. Svi koji o tom obredu pišu, nazivaju ga - opelom. Svi, neovisno o stavu i mišljenju koje o krvniku-pokojniku iznose: Srbi, Hrvati, Bošnjaci. Ta mi je riječ dozvala iz davnoga srednjovjekovnog djetinjstva zvuk zaziva kojim u varcarskoj crkvi pod misom prakaratur obilazi vjernike i išće lemozinu: „Ujme opíla!“ Eto, ta drevna ikavska riječ (u ijekavskom obliku: opijelo) svima današnjim autorima poznata je samo u ekavskom obliku: opelo.

U internetskim tumačenjima obred opijela pridržava se isključivo pravoslavlju. I ta tumačenja su, očito, pod jakim zaboravom. Tek, na sajtu Informativne katoličke agencije iz Sarajeva pronalazim vijest iz godine 2019. pod naslovom Opijelo za dušu pokojnog profesora Marka Josipovića: „U okviru obilježavanja desete godišnjice smrti vrhbosanskog svećenika i dugogodišnjeg profesora filozofije dr. Marka Josipovića, moljeno je opijelo uz njegov grob u Gornjim Kladarima kod Modriče.“ U ratu, u Sarajevu, pod granatama iz Mladićeve artilerije, upoznao sam profesora Josipovića, bijaše ugodan i blag čovjek. On je znao što je opijelo, nije mu riječ bila tuđa, a znali su je i oni što su molili na njegovu grobu. (I. Lovrenović)