Ivica Đikić: PJESME
TETAK
Povratak je uvijek
Na groblje
Meni više nema
Duvna bez groblja
Dolazim na dan ili dva
Na sprovode
Ko na poslovne sastanke
I odlazim
Poslije uspješno obavljena posla
Danas sahranismo tetka Matu
Ožujski sunčan dan
Seosko groblje uz cestu
Snijeg na vrhovima
Midene i Liba
Ljeska se poput staklenih perli
U našim očima
Umorni i u se upali gipseri
Predaju zemlji još jednog od svojih
Odsutno zure u livade
Svoga djetinjstva
Kao u polusnu
Bezglasno miču usnama
Neka ne primi muka
Kao plaću za svoja djela
KARAULA
Veliki crni pas
A oko njega ništa osim križeva
Križeva kamenih i velikih
Ispod kojih davno istrunuše kosti
Starih fratara
Križeva drvenih i propalih
Ispod kojih crvi poćopaše
Meso gastarbajtera što su u kovčezima
Dovoženi sa švapskih bauštela
Meso mladića što su ginuli na raskršćima
Münchena, Beča, Züricha
Ili se samo zabijali u stabla pored drumova
Na kraju svega
Meso topovskog mesa
Meso žena majki i sestara
Koje su se smanjivale od čekanja
Sve dok se ne bi svele na mjeru dječjeg groba
Na groblju Karaula
Što strši nad Duvnom
Veliki crni pas
Bijesan od vjetrova
S Vrana, Čvrsnice i Ljubuše
Divljih očiju
I s rebrima što izbijaju kroz tanku opnu kože
Diže lijevu nogu
Drhti
Zapišava nam grobove očeva
Mlaki curci klize
Niz litice obraza
RADE ŠERBEDŽIJA
Gutin stričević Jozukić
Kako ne znaš Jozukića
Dobro nije ni važno
E
Taj Jozukić
Kako ga bolan nećeš znat
Oženio onu jednu krupnu iz Kongore
Dobro dobro
Jozukić dobio penziju
Njemačku
Dvi iljade maraka skoro
To je invalidska
Jer je gluv
A svak zna da gluv nije
Šta ti je bilo
Radili oni jednom negdi
Oko Rozenajma negdi
I pukne cijev od plin
Jedan na mistu mrtav
Drugi jedva priživio
Jozukiću bogami ništa
To je taka raca
Sritna
Prošla dva dana
Jozukić kod doktora
Gluv
Gluv i gluv
Tri godine ga prigledali
Svi mogući likari
I švapski i naši
Sprave kažu da mora sve čut
Ma Jozukić ne čuje ništa
Gluv ko planina
To je na psihičkoj bazi
I dali mu penziju šta će
Vidiš rodijače moj
To ti je glumac
A ne onaj kako se zove
Rade Šerbedžija
ITAKA
Ja neću dočekati pismo
I u pismu rukom ispisanu Kavafisovu
Itaku
Ona ti je dala divno putovanje.
Bez nje ne bi ni krenuo na put.
No ništa ti više ona nema dati.
Moja Itaka utvrda je mrtvaca
Duhovi propalica nesretnika
Rano umrlih
Odnijeli ih ratovi rakovi snovi
I druge bolesti o kojima se ne govori
Prikaze drumskih razbojnika
Svetaca i svetica
Promiču katakombama
Nemaju me kako dozvati
A ni zašto
Oni nisu imali dublje razloge za svoje ostanke
I povratke
U njihovim životima ništa nije moglo biti drukčije
Nego samo onako kako je bilo
Od Itake se nikad ničem nisu nadali
Ništa im ona nije dala
Oni njoj
Sve što su imali
USAMLJENICI
Njih jedino razumijem
Jedino su oni moji
Premda ja nisam njihov
Rijetki usamljenici srednjih godina
Ili malo stariji
Nikli u kamenu južnih provincija
Nasukali se na votke i opuške
Oljuštenih velegradskih šankova
Mimoilazimo se
Uvijek sami
Poželim da im pružim ruku
Da kažem
Razumijem te čovječe
Tvoju muku nepripadanja
I želju da ne budeš stranac
Ni dolje gdje ti je bilo usko
Ni ovdje gdje je malo šire
Da budeš svoj među svojima
Rodijak među rodijacima
Građanin među građanima
Glava stabilne obitelji
Bezglavi pijanac
Nerealizirani ljubavnik ekscentričnih gradskih žena
Lišen pratnje glasina
Nikad ne priđem da prozborimo
Bojim se njihove nesigurnosti i gorčine
Tersluka
Opsjednutosti Hrvatskom
Zato samo produžim
Pitam se
Misle li i oni o meni
Ili su njihove misli uzvišenije
GODINA
Godinu dana nakon očeve smrti nismo uključivali televizor. Išli smo po komšijskim kućama, gledali sport, vijesti, filmove. Davali nam da jedemo, bili blagi prema nama, ulazili smo u njihove kuće i živote bez najave i kucanja. Pet mjeseci poslije ćaćine smrti, počeo je rat, ali mi televizor i dalje nismo uključivali. Did nije dao. Na komšijskim televizorima gledali smo kako padaju gradovi i gore sela, na komšijskim televizorima gledali granate koje padaju po našem gradu. Did nije dao. Nije dao da rat pokrije našu pravu bol, da razvodni našu istinsku tugu koja je bila prije rata i koja će nadživjeti sve ratove. Naša kuća bila je oaza drukčijeg straha.