Ivan Lovrenović

Znano mi je da karakter osobe nije stvar genetike,
no ipak se katkada ne uspijevam othrvati pomisli
da je ono ka čemu sam težio i kako sam na tome
u životu radio odredila prošlost familije, počev još
od onog kmeta iz planinskog sela što je prešao na
islam. Od tog konvertita i pamti se naša loza koja
je, docnije, i do begovskoga stupnja podignuta.

I potonje doba bješe puno teških iskušenja i rizika.
Ni plemićki status nije više bio garancija opstanka;
najčešće je, štaviše, i opasnost predstavljao. I za
narod muslimanski općenito – naglavačke sve se
izvrnulo, pogotovu za osmanske aristokrate, i još
gore kad je Kraljevina Monarhiju naslijedila. Znali
su se moji preci, međutim, pragmatično postaviti
i u svakoj od tih dramatičnih historijskih nepogoda.
Najprije su bili gorljivo za cara, a potom se kralju
zaklinjahu; dok država srpskom bješe, listom su
se kao Srbi očitovali; ali kad je proglašena NDH –
ne bijaše strastvenijih Hrvata. Među ustašama su
se poneseno isticali: bilo je tu logornika, bješe i
časnika koje ’45-te strijeljali su partizani...

Potkraj rata stigao sam na svijet i ja, te odrastah
u odgoju strogo antifašističkom. I ne vidjeh sufare
ni mekteba, no briljirah na Titovoj stazi revolucije;
za prusačku dovu nikad čuo nisam, ali Kumrovec
smo kao đaci organizirano posjetili, a poslije sam
i partijsku školu pohađao u tom znamenitom selu;
udarničku značku donio sam s dvije radne akcije...
Bijah zdušnim pregaocem nebrojenih dobrovoljnih
poduzeća, te sam u gradskome SSOJ sekretarom
postao, zatim i predsjednik komiteta SKJ.

Ali, mašinstvo sam diplomirao i iz fabrike se tada
pomjeriti nisam htio, jer, tobože, štetnim smatrah
da sa znanjem iskusnoga inžinjera odem iz procesa
proizvodnje, te sam političku funkciju obavljao kao
volonter. Efikasna bješe ova demagogija: ugled mi
je porastao toliko da pomislih kako ću se jednog
dana domoći i nekog od najviših položaja u državi,
što je i bio moj konačni cilj.

Četrdeset i pet, najbolje mi bjehu godine, ali svijet
se još jedanput u prašinu srušio, a s njime i moje
ambicije, očekivanja i nade. Bratstvo i jedinstvo
poslano je k vragu, a susjedne republike u Bosnu
su uskoro nahrupile s vojskama...

Ipak nisam odustao, hitro sam se i ja prestrojio.
Fabrika se odmah preorijentisala na program za
odbranu, a meni su kao neformalnom šefu ovog
podviga pripisane glavne zasluge. Ubrzo sam i
nagrađen pozicijom zamjenika ministra, iako je
vlast držala desničarska stranka protiv koje sam
se, kao istaknuti komunista, od samoga njenog
predratnog osnutka energično u javnosti borio.
Ali, stan u prijestonici, putovanja diljem svijeta,
raznovrsne privilegije, ko bi tome odolio...? Rat
mi se tad osmjehnuo svojim zavodoljivim licem,
a sve vražje blagodati enormno su narastale
nakon Daytona.

U zavičaj sam se povratio kad sam penzionisan.
Bijah zdrav, u punoj snazi, i sve se odvijalo kao
da mi se otvara čak i ono što u socijalizmu nisam
postigao. Činilo se, naime, da ću najzad i najvišu
poziciju dohvatiti, pa barem i lokalnu, sa koje se
o svim pitanjima inokosno odlučuje, prije svega
o potrošnji miliona iz gradskoga budžeta – što,
razumije se, za razvoj komune i jest najvažnije.

Ali, godine su za moj život odveć brzo prolazile,
kao nekad stoljeća za naraštaje. Stoga ništa više
ne bijaše moguće. No ja sam odbijao sa porazom
da se pomirim. Još uvijek sam ljevičara glumio,
općeljudski humanizam zastupao sam, izdavao
sam se čak za intelektualca, nepotkupljivoga i
u znanju dominantnog, a da bih se zatočnikom
mističnoga Duha Grada predstavio, koješta sam
i pisao – sve ne bih li vlastitu izuzetnost vajnu
ovjekovječio.

Kad već bijah u devetu deceniju zašao, odlučih
da rodoslovlje sačinim, pa sam tako i saznao to
što ovdje o prošlosti porodice kazujem. Odustao
sam napokon, posramljen, a sad gledam na svoj
život s gorkim osmijehom. Ali ipak ne znam šta
bih učinio, kako bih ga provodio kad bi mi se još
jedanput dogodio, pa poslije da se ne osjećam
kao neko ko je protraćio to jedino svoje vrijeme.

Motrim i svjetinu, jadnu kako rulja vječito bijaše,
uvjerenu da je u ovome zbitiju i njen historijski
identitet, kolektivni ponos, slavni integritet, čak
i izginuti riješenu za tu bruku što je od bašluka
do bašluka smještena, kako je već svaki život
grobom omeđen.

Sevdalinku neku tužnū zapjevao bih da mogu...