Ivan Lovrenović

ODA KUKAVICAMA

Drukčije povijest uči, premda je vrednija tiha hrabrost
dezertera no junačka; na pijedestalu je herojska jarost,

to Smrt trijumf označava i sopstveni podiže spomenik,
a patron bdije nad svime: u tmini isceren Sotona cinik

Ideal uzvišeni generacijama novim oduvijek su gazije,
uzori koji se kao vitezi uzdižu slovima opskurne jazije

Za buduća bratoubilaštva naraštaji se pomno odgajaju,
stoga se životi njini nepovratno već u začeću osvajaju,

a samo još bjegunci svijetle kao putokazi u općoj noći,
zavedenome čovjeku primjerom tek oni mogu pomoći

Bez svijesti i namjere, od apokaliptične miču ga ivice,
izbaviti nas mogu samo prezrene i odbačene kukavice

Makar se riječi ove doimale poput grdnoga paradoksa,
ni spasa biti neće dok se ne promijeni ubistvena doksa

GENIUS LOCI

Lica im ne srećeš, ulicom promiču tek nacerene maske,
krevelje se, i šute, a ako i prozbore, izriču jedino laske:

divna si, a ti božanstvena, plemenita kao iz loze carske
Pomisliš da ih ne poznaješ, ovo je za te terra incognita,

a isti su u stvari oduvijek, prisjećaš se: ab urbe condita
Duh su mu ovaj u temelje položili već prvi gradski oci,

i nepromjenjiv je zauvijek ostao prijetvorni genius loci,
laži su sve za šta se izdaju, krcati samo nek su im lonci

U smutnoje vremja, poneki od njih iskrsnu i na vidjelo,
kada kovitlac povijesni na pijedestalu uzdigne zlodjelo,

jer ambijent to je u kojemu redovno bivaju nenadmašni,
no zaniječe im se nedjelo kad mine taj momenat strašni

Prezreni svi su što ipak, u tmini, ljudskim licem zasjaju,
izrodi omraženi, o njima naraštaji i ne trebaju da znaju!

Ali, pjesničko ime se uvijek nekako kroz šutnju probije,
pa tada, uprkos stradanjima, naziv škole ili ulice dobije

I fotografija njegova volšebno čak i na bankontu stigne,
a pred njom se mještanin, štaviše, i bogobojazno prigne

TAJ PUT

Znaš da put postoji, koji vodi izvan sveopćeg ovog pričina,
iza krajolika je, u kojem Vrag se krije na nebrojeno načina

Nije u vodi ni ognju, u zemlji ni zraku, niti u praznoj riječi,
no ti znadeš da puta ima, slutiš ga kada novorođenče dreči,

i htio bi, žarko bi želio o njemu zboriti, o toj žuđenoj sreći,
ali sve što izgovorio si samo o stranputicama otužno zveči

Te kazuješ i kazuješ nanovo, trajno prebireš jezičnu pljevu,
odlučan pučinom zaploviti, a čun ti čami u plitkom zaljevu

Beslovesna se tvoja slovesa u beskrajne privide nižu i nižu,
katkad, ozaren, usniješ kako se ka nebesima sinjim podižu,

a kad otvoriš oči, opaziš da kao crvi u sivom pepelu gmižu
Nose te očaju ti momenti, ali ipak te samo zakratko sustižu

i parališu, jer srce živne i pluća dišu i prsti opet u grču pišu,
a versi što hrle ka putu, o kojem ne dvojiš, na papiru izdišu

U žudnji ka tom ćeš putu ostati vječno, sve do suđena dana,
uvjerenost će ova na koncu odvesti tebe i do Njegova stana

NOTTURNO

Ponoć je minula netom, svod bez zvijezda, doba je gluho,
pa ni jejina da se javi iz daljine krikom, tišina u tvoje uho

zalazi, u potpunoj je tami izlišno i svako drugo tvoje čulo
Zastalo sve je, i sve je zamrlo; vaseljenu je opsjelo tmulo

osjećanje: bespomoćnom ona se ćuti spram golema užasa
Ni glasa od sebe ne da, pritajila se, brine da nije joj spasa,

jer znade za Riječ po kojoj će, jednom, sve da se zatalasa,
nestat će brda i dolina, mora i planina, i bilja i ljudi i pasa

Šćućurila se vasiona, uvrnula se u se, naježila se u strahu:
strepi od zvuka roga onostranoga, iščeznut tad će u mahu

A sati promiču sporo, jedan za drugim, i ništa se ne zbiva
Ali plamičak sinu iznenadno, te ona trepnu: ta još je živa!

Vara se vaseljena, mniješ, sada kad novom se danu smije,
sin njezin gospodar joj je, Demijurg smrtni u srcu se krije

OVE APORIJE

Nazdravljaš sebi i ničemu - istom čašom i istim pićem,
jer ti si sve što postoji, a posve se jednačiš sa nebićem

U svemu si što već je umrlo, i u onome što tek se rađa,
sve što je bilo i što ikad će biti ništavilu je samo građa

Bivanje je puka igrarija - njome se u nedogled odgađa
trenutak onaj neumitni, koji trajno od iluzija oslobađa,

a utvare se mrijeste kao lososi u bistroj rijeci uzvodno,
ne znav kako je smisao da crnom grizliju bude ugodno

Znadeš da svaki otpor toj kobi gesta je jalova i suvišna,
tragikomična da bi bila i molitva, i u potpunosti izlišna,

pa čak ni da ti ime Vrhovne Sablasti sa usana ne silazi,
jer niti ono ništavilu ne izmiče, i nimalo ga ne nadilazi

Bilježiš svoje verse samotne, sežeš gdje drugi ne smije,
ali na koncu ćeš ničemu predati i te estetizirane aporije