Ivan Lovrenović

Stoljeće je već proteklo otkako se rodih, a nema
me deceniju i po, i ne spominju me više u tome
gradiću gdje provedoh vijek svoj cijeli i za koji
sve od sebe davah. Pa me, takvog, ljudi bjehu
zavoljeli, poštovali su me kao jednog od njih,
mještanina u kojemu bi se nadanja i čežnje njine
prepoznati mogle. Bijah, stoga, neočekivano i bez
lične ambicije, za prvoga u komuni biran, i to više
puta no ijedan od svih koji dotad su zabilježeni.

Ali, sada, ako bih se nekim čudom neželjenim
iznova obreo u tome mjestašcu milom i čemernom,
zahtijevao bih samo da u onome sokaku skinu table
sa mojim imenom, jer muka me i bijes spopadaju
zbog tog što im ono pokrićem u licemjerju služi.
U obmanu grdnu ni na koji način da nisam uključen,
sve dok traje ovo tmurno doba, ako ikad će minuti.
No, sámo od sebe zasigurno neće, a oni su poduzeli
sve što su umjeli kako bi se već i pomisao, a kamoli
i prijeteća klica otpora zatrla. I djecu su zatrovali,
za roblje ih ili za martire u školama pripremaju
kako smrt bi prigrlili, a da život prezru i omrznu...

Ipak, doći će momenat, mora jednom: opominje
nas iskustvo da je uvijek naraštaj stizao koji sve
će obrnuti. Pa se, tako, nesumnjivo, i ovoga trena
u nekom sobičku, i hladnom i gladnom, pobuna
začinje i polako, ali neumitno raste i stasava onaj
što će, bez trunke bojazni i nepokolebljiv, na čelo
da stane i pir krvav da povede, jer zulumu ovih
bandita oholih u kraj stati drukčije se neće moći.

Nadahnuće u herojstvu partizanskom najlakše
je naći. Evo, i pedeset sad da mi je, onih mojih
nekadašnjih, nametnuo bih se i prevrat poveo...!
A tebe bih komesarom postavio, jer sjećam se da
smo istomišljenici: pamtim naše davne razgovore,
jednako i duge šutnje, kakve znadu biti isključivo
među onim koji istovjetno zbore kada progovore.

Ali, to su mrtvi snovi, puste tlapnje iz grobnice...

Pa, i ti se čuvaj, na oprezu da si i kada ti laske
zavodljive nude. Pogotovu tada, jer bitange to su,
na sve spremni, kao lisci prepredeni. Pripravni
su i na dugotrajnu himbu, opaku toliko da se njina
bezdušnost ohola čak i zatočnikom duhovnosti
uspijeva predstaviti pred pukom priprostim.
A spaze li samo trenutak slabosti, na te će se
krvoločno ustremiti, jer čitaju i u dosje slažu
riječ svaku što si napisao, algoritam tvojih misli
pomno gonetaju...

Nerijetko pomišljam kako pravedno bi bilo da ih
ovdje snađe baš sve što su tamo zaslužili, upravo
po vjeri koju hulno zastupaju i tobože posvećeno
štite, dok strast bezgraničnu isključivo za moć
i imetak osjećaju. I želim to tako silno i svesrdno
da se nad apsurdom ovim katkad i nasmiješim,
jer vjernik bih, eto, tek posthumno mogao postati...