Anastazija Edel: ZBOGOM RUSIJI

Prošla je godina dana otkako je Rusija, moje rodno mjesto, napala Ukrajinu. Već 365 dana budimo se uz vijesti o ruskim raketnim napadima, bombardiranju, ubojstvima, mučenjima i silovanjima. Bilo je to 365 dana srama i zbunjenosti, želje da se okrenemo ali smo morali znati što se događa, gledanja kako Rusi postaju "rusisti", "Orke" ili "putinoidi". Za 365 dana oznaka "rusko-američki", koji je prethodno bio jasan, postao je proturječnost u pojmovima.

Za one u mojoj situaciji neke metode prilagodbe novim okolnostima bile su lakše nego za druge. Ruske knjige i dalje se nalaze u mojoj polici, ali više ih nemam želju ponovno čitati. Čehov i Nabokov se ne mogu kriviti za agresiju na Ukrajinu, ali je svejedno ukrala njihovu magiju i njihovu sposobnost poučavanja. Ti su autori bili moji prijatelji, kao i stari običaji poput ruskog uskršnjeg bdijenja i novogodišnje projekcije sovjetskog klasika Ironije sudbine.[1] Gubitak osjećam jako, ali možda je tako bolje. Pomaže mi da se koncentriram na sadašnjost.

Druge su promjene zahtijevale više rada na duši. Svaki se Rus na Zapadu osjećao izaslanikom velike kulture i velike zemlje. Iako su stvari s boljševizmom i Gulagom pošle po zlu, Rusija se uspjela ispraviti i ponovno pridružiti civilizaciji do kraja dvadesetog stoljeća, nudeći svoje vlastite "posebne" vrline svima drugima da ih vide. Na Zapadu je romantična privlačnost ruskih deklariranih prioriteta – komunalnog nad individualističkim, socijalističkog nad kapitalističkim, duhovnog nad materijalnim, srca nad glavom – bila toliko jaka da sam se i ja uvjerila u skrivenu dobrotu Rusije, iako sam devedesetih napustila zemlju čim sam mogla .

Sad sam se podsjetila zašto. Rusija je posebna, ali uglavnom u smislu da je jedinstveno sposobna uništiti, u nekoliko dana, ono što je stoljećima građeno. Od harmonija Čajkovskog do Puškinovih stihova, rusku su kulturu uprljali ljudi čija su zlodjela negirala postignuća njihovih predaka. Rusija je vraćena na barbarske običaje Moskovije, kao da se devetnaesto stoljeće nije dogodilo.

Kao nekoga koga su oblikovale ruska i sovjetska književnost, natjerali su me da se osjećam kao neželjeni partner ruskim zločinima. Zato sam od veljače prošle godine odustala od toga da se predstavljam kao bilo kakav kulturni izaslanik. Bila sam izaslanik ničega – samo još jedan imigrant koji je došao u Ameriku u potrazi za boljim životom. Na neki način, to je bilo oslobađajuće. Sada znam da nečija potraga za smislom ne mora – a ponekad i ne smije – biti ograničena na bilo koju kulturnu tradiciju.

Ipak, nije lako propitivati vlastitu prošlost. Prelistavajući obiteljske albume, djedove smo doživljavali kao heroje koji su preživjeli veliki teror, pobijedili u velikom ratu i izgradili veliku državu. Njihovi životi bili su legende - savršena priča o žrtvi i hrabrosti dvadesetog stoljeća. Patili su da bi njihovi unuci mogli živjeti u miru (a “oni” su, naravno, uključivali i Ukrajince).

Ali te su žrtve protraćene. Sada moramo razmotriti mogućnost da su postignuća naših djedova i baka samo produžila život totalitarnom čudovištu, dajući mu legitimitet za kojim je žudjelo. Kako bismo trebali razmišljati o 23-27 milijuna sovjetskih građana koji su poginuli u ratu protiv fašizma u dvadesetom stoljeću? Mnogi od njih bili su djedovi i bake vlastitih fašista dvadeset prvog stoljeća.

Ovaj odgovor nije bio tako jednostavan prije samo nekoliko godina. Nakon završetka Hladnog rata Rusija se činila kao najslobodnija zemlja na svijetu. Također se vjerovalo da je to zemlja sposobna za pokajanje. Činjenica da nitko nije pozvan odgovarati za zločine komunističkog režima promatrana je kao dokaz naše zajedničke želje za nacionalnim ozdravljenjem, a ne kao namjerno nastojanje novih vlasti da se oslobode bilo kakve krivnje.

Danas Putinov rat protiv Ukrajine usmjeravaju, opskrbljuju i podržavaju Rusi koji su, poput mene, proživjeli perestrojku i glasnost. Protratili su obećanje tog doba i izgradili još jedan zatvor "na ruševinama despotizma". Ono što se 1990-ih činilo kao svjesni nacionalni izbor pokazalo se težnjom nekolicine. Sama ideja “nacionalnog izbora” sada se čini kao šuplji koncept. Rusi postoje samo kao podanici, njihovo društvo je atomizirana masa u kojoj jedni samo pokušavaju preživjeti, a drugi navijaju za zločine režima kako bi nakratko zaboravili na vlastitu bijedu. Nekoliko hrabrih, koji se suprotstave sustavu, on ih na kraju proguta.

Biti Rus danas znači biti kulturno ispražnjen. Za one od nas s pola života iza sebe, nije kao da jednostavno možemo usvojiti novi set omiljenih knjiga, filmova ili blagdanskih običaja. Možete čitati Gogolja i istraživati ukrajinske narodne pjesme, ali ne možete usvojiti ukrajinski identitet, jer bi bilo nemoralno čak i pokušati. Sve što možete učiniti je nestati u pozadini i nadati se da vas nitko neće pitati odakle vam naglasak. Kada navijate za Ukrajinu, radite to tiho sa strane.

Što da radimo sa svojim sjećanjima, obiteljskim sagama i ranijim uzvišenim percepcijama našeg mjesta u “povijesnom procesu” (kako su to govorili marksisti)? Budući da se prošlost ne može poništiti, mora se ili potisnuti ili deglamurizirati radi sadašnjosti i budućnosti. Sada sve ovisi o ishodu rata. Ako Ukrajina pobijedi i Putinov režim padne, možda će još uvijek biti moguće da se Rusija jednog dana rehabilitira - kao što je Njemačka jednom učinila.

To će biti zadatak svakog pristojnog čovjeka – Rusa i svih ostalih – da napreduje kada za to dođe vrijeme. Ali čak i uz očekivanu ukrajinsku pobjedu, neće biti povratka u prošlost, kada je Rusija postojala kao jedinstvena civilizacija. Ta Rusija, stvarna ili izmišljena, nestala je 24. veljače 2022. Pijmo za pokojne.

23. veljače 2023.

 

Anastasia Edel američka je književnica i društvena povjesničarka ruskog podrijetla. Autorica je knjige Rusija: Putinovo igralište, sažetog vodiča kroz rusku povijest, politiku i kulturu. Njezini su tekstovi objavljivani u The New York Review of Books, The New York Times, Project Syndicate, Quartz i World Literature Today. Ona je umjetnički kritičar za Piedmont Post i trenutno radi na novoj knjizi The Gone Empire.

[1] Film režisera Eldara Rjazanova iz 1975: Ирония судьбы, или С лёгким паром!

https://olli.berkeley.edu/faculty-profile-anastasia-edel-june-2018

https://www.thedailystar.net/opinion/views/project-syndicate/news/farewell-russia-3255706