Branimir Pofuk: Komitas
Kad Komitas Vardapet zapjeva “Ždrala”, dogodi se ono čudo koje još nitko razjasnio nije, niti mu otkrio ime. Riječ umjetnost pomaže, ali je preopćenita i blijeda za čudesa koja su njena srž i smisao. Kao kad kažete – šipak. Ništa niste rekli o svilenkastom, prozirno čvrstom, slatko-kiselom sjemenju. Osim ako ne govorite čovjeku čije ruke, zubi i nepce imaju iskustvo istresanja i zobanja koštica s napetog dlana. A gdje su još zvukovi i mirisi…
Lako je reći: idite na YouTube, upišite “Komitas” i “Krunk” i sami poslušajte prije 110 godina u Parizu snimljen glas Komitasa Vardapeta. Ali… Internet, YouTube, link… sa svakom takvom riječju truni se, mrvi i nestaje sva tajanstvenost umjetnosti. Moje je da opisujem tako da vam usadim želju, glad i žeđ za šipkom. Ili, još teže, da vam moja slova Komitasovim glasom zapjevaju.
“Ah, to je tako teška i tužna sudbina”, bilo je sve što mi je o Komitasu Vardapetu rekao pijanist Ruben Dalibaltajan, predajući mi u ruke svoj posljednji CD koji je, pod naslovom “Krunk”, krajem prošle godine objavila mala, vrijedna i probirljiva zagrebačka diskografska kuća A Classic. U načinu na koji je to izgovorio bilo je sadržano sve ono što sam naknadno saznao o životu velikog armenskog skladatelja, oca armenske umjetničke glazbe s kraja 19. i početka 20. stoljeća, sjajnog zborovođe i neumornog zapisivača i čuvara narodnog armenskog blaga i identiteta čije korijenje seže dublje u vrijeme nego povijest većine današnjih velikih europskih naroda i država.
Rodio se kao Sogomon Sogomonian 1869. u Anadoliji, u jednoj od velikih armenskih zajednica na području Otomanskog carstva. Bez majke je ostao u prvoj, a bez oca u dvanaestoj godini života. Ali, siroče je bilo obdareno predivnim glasom i muzikalnošću zbog kojih je mogao postati pitomac sjemeništa pri katedrali u Ečmijacinu, današnjem Vagaršapatu, duhovnom središtu i drevnom sjedištu Apostolske armenske crkve nadomak Erevana.
Veliki talent je bio prepoznat i poslat u svijet, na školovanje u Berlin. Armensku je glazbu pronosio sa svojim sjajnim zborovima širom Europe, a u svim njegovim životopisima nezaobilazan je trenutak kada mu se na pozornici u Parizu poklonio sam Claude Debussy. Na europskim pozornicama predstavljao je ono što je sakupio obilazeći svoju domovinu zapisujući narodne pjesme, postavši tako jednim od prvih velikih etnomuzikologa i folklorista, čuvarom i spasiteljem velike armenske glazbene duše. Uz to je svakako bitno i važno reći da je Komitas Vardapet s jednakom ljubavlju i pažnjom bilježio i sakupljao i turske, i kurdske napjeve. I recimo još da je Komitas bilo ime koje je odabrao kad se zaredio i zamonašio, a Vardapet je armenska riječ koja označava svećeničku službu i čin.
Pred skučenim duhom tadašnjeg hijerarhijskog vodstva crkve čiji je bio svećenik i monah, Komitas se 1910. nastanjuje u Istanbulu. Tamo je bio čovjek i točka okupljanja, ne samo Armenaca, već i kozmopolitskih intelektualnih i umjetničkih krugova prijestolnice carstva na zalasku.
A onda počinje tragedija, koju je kolega Zlatko Madžar, u svojoj kultnoj emisiji “Klasična večer zagrebačkih šišmiša” na Trećem programu Hrvatskog radija, posvećenoj armenskoj glazbi, Komitasu Vardapetu i Rubenu Dalibaltajanu, ovako sažeo:
“Godina 1915. označava početak tragičnog kraja Komitasova života. Dvadeset četvrtog travnja britanske su se snage iskrcale na Galipoljskom poluotoku… Istoga dana mladoturske vlasti izdale su nalog o uhićenju i deportaciji nekoliko stotina armenskih uglednika i vodećih intelektualaca, među njima i Komitasa. Tim je činom službeno započeo Armenski genocid u kojemu je život izgubilo milijun i pol Armenaca… Tijekom mjeseci provedenih u unutrašnjosti Anatolije, Komitas je svjedočio neopisivim užasima i brutalnim ubojstvima svojih sunarodnjaka… Ono što je doživio i preživio potpuno mu je razorilo duh. Kao da to nije bilo dovoljno, policija mu je za njegove odsutnosti do temelja poharala i opljačkala stan: biblioteka, partiture, tisuće notnih zapisa narodnih pjesama, muzikološki spisi, bilješke o dešifriranju haza – njegovo životno djelo odjednom je nestalo. U dobi od 46 godina, u naponu stvaralačke snage, toliko ustrajni Komitas bio je slomljen, posve uništen čovjek. (…) Najesen 1916. prijatelji su ga smjestili u bolnicu u kojoj je proveo dvije i pol godine, a 1919. Komitas je iz Konstantinopola prebačen u Villejuif, gradić nadomak Pariza, gdje se nalazila poznata psihijatrijska klinika, u kojoj je skladatelj proveo devetnaest posljednjih godina svog toliko tegobnog života… Neizlječiva, duboka tuga nije ga napuštala do zadnjeg dana života.”
Ili, još kraće rečeno, Komitasu je od zla i tuge prepuklo srce.
I zato, kad Komitas Vardapet zapjeva svoju i narodnu pjesmu “Ždral”, što se na armenskom jeziku kaže “Krunk”, događa se čudo u kojem se slutnja najdublje tuge stapa u jedno s neizmjernom utjehom i ljepotom. Ruben Dalibaltajan na svom albumu divno svira jednu od mnogih obrada Komitasova “Ždrala”, obojenu impresionističkim akordima. On mi je i objasio da je “Krunk” neslužbena himna svih po čitavom svijetu raseljenih milijuna Armenaca.
“Stani, ždralu, ne žuri za svojim jatom, ja sam rob tvoga glasa, imaš li za mene vijesti iz domovine?”
Dok pjeva te stihove, Komitas se prati na klaviru tek ovlaš dodirujući tipke, bacajući notu po notu kao zlatno zrnje kojim mami ždrala da mu nešto o domovini kaže, i postavljajući krhke grančice od povezanih kvinta, tek toliko da mu se glas oko nečega oplete i ne slomi se nad bezdanom čežnje.
“Ždral” je jedna od devet Komitasovih skladbi koje na albumu “Krunk” svira Ruben Dalibaltajan, veliki umjetnik armenski, ali i hrvatski, otac u divnoj glazbeničkoj obitelji i profesor Muzičke akademije u Zagrebu, iz čije klase već godinama u svijet otprhuju najgenijalniji mladi hrvatski pijanisti.
Hrvatsku je maestro Dalibaltayan već zadužio snimivši sjajnu diskografsku antologiju klavirskog opusa Blagoja Berse. A sada nam je dao neprocjenjivo vrijedan dar iz svoje prve domovine. Na albumu je i Toccata Arama Hačaturjana za kojega svi znamo, ali i sedam skladbi još jednog nama slabo poznatog armenskog skladateljskog i pijanističkog genija Arna Babadžanjana.
Dok sam prvi put slušao ovaj album, već kod prvog Komitasovog plesa osjetio sam silan nespokoj i poriv da skupa s glazbom izađem pred kuću, u noć. I gle, svaka je nota odjednom pronašla svoju treperavu zvijezdu s kojom se sljubila na nebu, a nebo nad Prominom odjednom je postalo armensko, dok mi se od Dinare pod snijegom i mjesecom na obzoru pričinilo da vidim planinu-majku Ararat.
www.jergovic.com / ajfelov most