Ivan Lovrenović

Čitam Francuze: Rousseau, Chateaubriand... Liječim davno zapuštenu i proćerdanu svoju frankofiliju. Tko zna na čemu je sve rasla: na ono nešto francuskih naslova u ostacima očeve biblioteke koju je đavo odnio ᾿45, na kućnoj fami o Matošu i Parizu, pa sve to osnaženo u gimnaziji (1957-1961), kod velike i brižne profesorice Marije Stipković (latinski, francuski), a pripomagala je pametna profesorica Sonja, žena Dušana Džamonje (književnost i jezik).

Rousseau - poznat, nezaobilazan, čvrsto mjesto zapadne misli i kulture. I nečitan, jer mu je ideologija-pedagogija oduzela ono po čemu je najjači: zaprepašćujuće moćan pisac. Od krajnje, gotovo samoubilačke iskrenosti, od mučeničke paranoičnosti - napravio svoje najjače književno sredstvo. Naš suvremenik; suvremenik svakome u svakom vremenu. Rousseauoove Ispovijesti - moderna replika Augustinovih. Pokraj ta dva grandiozna teksta svjetske književnosti, kako smiješno zvuče suvremena naklapanja o autofikcionalnosti u književnosti kao „otkriću“ i novosti. Pri tome, hrvatski prijevod Rousseauovih Ispovijesti što ga je načinio Radovan Ivšić a „Zora“ objavila daleke 1953. ostaje remek-djelom prevodilačkoga dara, znanja, umijeća.

Chateaubriand - čovjek s „tri karijere“ (putničkom, političkom, književnom) a u svetrima potpuno ostvaren. Svjedok i sudionik najvažnijih događaja zapadnoga svijeta na prijelazu iz XVIII u XIX stoljeće, plemeniti konzervativac, Chateaubriand je prije svega toga i uza sve to - pisac genijalne pronicljivosti i vladanja jezikom. Dijelove njegova kapitalnog biografskog opusa Mémoires d᾿outre tombe na srpski je prevela Milica Carcaračević u izdanju beogradske Prosvete 1963. (Шатобријан, Рене - Атала - Сећања с ону страну гроба - Есеји), a na hrvatski Božidar Petrač (François René de Chateaubriand, Atala-René, Zagrobne uspomene)  u izdanju zagrebačke Naklade Jurčić 2006.

Uz Chateaubrianda i jedan bosanski kuriozitet: njegova Renéa prevodio je fra Grgo Martić, u Bosni Otomanskoj, još prije 1858, ni punih deset godina od autorove smrti. Najbolje je citirati punu bilješku o tome, koju donosi B. Petrač, pozivajući se na rad Midhata Šamića Grgo Martić et les Français, Annales de l’Institut Français de Zagreb, 1953-54, 2-3:

„Chateaubriandov René preveo je fra Grgo Martić. Pronađen je među Martićevom ostavštinom u Kreševu. Postoje tri inačice toga prijevoda. Prva Novak (najprije je naslov bio René, ali je potom zamijenjen naslovom Novak). To je prozni prijevod i najbliži je izvorniku. Druga inačica je u stihovima Novak ili strast, a treća također u stihu Bijedni Novak. Postoji još jedna rukopisna inačica koja se čuva u arhivu HAZU u Zagrebu, zove se Biedni Novak (Novica). Preveo u mlade dane iz Franceskog. Po franceskoj pripoviedci spjevao Radovan u desetercu. Prve dvije inačice nastale su prije 1858, dok je treća vjerojatno nastala poslije tog nadnevka. Treća je inačica objavljena u Đakovu 1886, pod na­slovom Bijedni Novak.“

Bezbeli, da čestiti Radovan fra Grgo nije mogao bez spjevanja u desetercu! Bio je on to započeo i s Biblijom, kako neće sa Chateaubriandom. (I. Lovrenović)

François René de Chateaubriand (Saint-Malo, 1768 - Pariz, 1848)

ZAGROBNE USPOMENE

(Odlomci)

Kad bi se moralni osjećaj razvijao zbog razvitka razuma, imao bi protutežu te bi čovječnost neometano jačala, no događa se posve suprotno: percepcija dobra ili zla pomućuje se utoliko ukoliko se prosvjetljuje razum; savjest se suzuje u onoj mjeri u kojoj se proširuju ideje.

Zna se kakvo čudovište stvara narod koji postaje vojnik.

GODINA 1789.

Godine 1789., tako čuvene u našoj povijesti i u povijesti ljud­skoga roda, nađoh se u pustarama svoje Bretanje; ne mogavši prije napustiti provinciju, stigoh u Pariz tek poslije pljačke kuće Reveillon,^[1] otvaranja državnih staleža, konstituiranja trećega staleža u narodnoj Skupštini, prisege iz Jeu-de-Paumea, kraljevske sjednice od 23. lipnja i sastanka klera i plemstva s trećim staležom.

Na putu je vladala velika živost: na selima seljaci su zaustavljali kočije, tražili putovnice, ispitivali putnike. Sto se čovjek više pribli­žavao glavnom gradu, to je više rasla uznemirenost. Prolazeći kroz Versailles, vidjeh trupe smještene u oranžeriji; bojna kola u šeta­lištima; privremenu dvoranu narodne Skupštine koja se uzdizala na mjestu palače, te zastupnike koji su dolazili i odlazili između radoznalaca, dvorjana i vojnika. (...)

Dvor koji je čas popuštao, čas se želio oduprijeti, mješavina tvr­doglavosti i slabosti, razmetanja i straha, dopusti da mu Mirabeau^[2] drsko prkosi zahtijevanjem udaljivanja trupa, no on na to ne pri­stane: dvor prihvati sramotu, ali ne uništi njezin uzrok (...)

Dana 14. srpnja zauzeće Bastille. Nazočih kao gledatelj tom ju­rišu protiv nekoliko invalida i plašljiva upravitelja: da su bili za­držali vrata zatvorena, nikada narod ne bi ušao u tvrđavu. Začuh dva ili tri topovska pucnja, no ne invalida, nego francuskih gardista, koji su se već popeli na kule. De Launay,^[3] iščupan iz svoga skrovišta, nakon što je pretrpio tisuću uvrjeda, umlaćen je na stu­bama gradske vijećnice; predstojnik trgovaca, Flesselles,^[4] ubijen je hitcem iz pištolja: to je bila predstava koju su okrutni licemjeri smatrali tako lijepom. Posred tih ubojstava, posvetili su se orgi­jama, kao u nemirima u Rimu, za Otona^[5] i Vitelija^[6]. U fijake­rima šetahu se pobjednici Bastille, sretni pijanci koji su se u krčmi proglasili osvajačima; bludnice i sankiloti započeše vladati i bijahu im oružana pratnja. Prolaznici dizahu šešire sa strahopoštovanjem pred tim junacima, od kojih neki umriješe od umora usred svoga svečana slavlja. Umnogostručiše se bastillski ključevi; razaslaše ih svim važnim prostacima na sve četiri strane svijeta. Koliko me puta iznevjerila moja sudbina! Da sam se kao gledatelj upisao u registar pobjednika, danas bih imao mirovinu. (...)

Na autopsiju Bastille dohrliše stručnjaci. Pod šatorima podignuše brojne kavane; sa svih se strana tiskalo kao na sajmu Saint-Germain ili u Longchampsu; prolažahu brojna kola i zaustavljahu se u pod­nožju kula s kojih je u vrtlogu prašine pljuštalo kamenje. Žene do­stojanstveno odjevene, mladi moderni ljudi, smješteni na različitim stubama na gotičkim ruševinama, miješali su se s poluodjevenim radnicima koji su rušili zidove, na povike iz gomile. Na tom se randevuu susretahu najčuveniji govornici, najpoznatiji književnici, najslavniji slikari, glasoviti glumci i glumice, najpopularnije plesa­čice, proslavljeni stranci, dvorjanici i europski veleposlanici: stara Francuska došla je do svoga kraja, nova je trebala početi.

Svaki događaj, ma kako bio sam po sebi jadan ili mrzak, kad se dogodi u ozbiljnim okolnostima i kad je važan, ne smije se olako tumačiti: u zauzeću Bastille trebalo je vidjeti (a što se tada nije vidjelo) ne nasilan čin oslobođenja jednoga naroda, nego samo oslo­bođenje, rezultat toga čina.

Toliki su se divili onomu što je trebalo osuditi, nesreći, a u bu­dućnosti se nisu tražile ispunjene sudbine naroda, promjena obi­čaja, ideja, političke moći, obnova ljudskoga roda čije je zauzeće Bastille otvorilo razdoblje kao krvav jubilej. Okrutan bijes stvarao je ruševine, i pod tim bijesom skrivao se razum koji je među te ruševine polagao temelje nove građevine.

No nacija koja se prevarila u pogledu veličine materijalnoga čina nije se prevarila u pogledu veličine moralnoga čina: Bastille bijaše u njezinim očima znak pobjede njezina ropstva; činilo se kao da je podignuta na ulazu u Pariz, nasuprot šesnaest stupova Montfaucona, kao vješalo njezinih sloboda.^[7] Razorivši državnu tvrđavu, narod je povjerovao da je uništio vojni jaram, i šutke se obvezao zamijeniti vojsku koju je raspuštao: zna se kakvo čudovište stvara narod koji postaje vojnik.

SMRT MOJE MAJKE. POVRATAK VJERI.

(...)

Julino pismo što sam ga primio malo poslije Fontanesova po­tvrdilo je moju tužnu opasku o mojem postupnom osamljivanju: Fontanes me pozivao da radim, da postanem slavan-, moja me se­stra savjetovala da odustanem od pisanja: jedno mi je nudilo slavu, drugo zaborav. (...)

Saint-Servan, 1. srpnja 1798.

»Moj prijatelju, upravo smo izgubili najbolju majku; sa žalošću ti javljam taj zlokobni udarac. Kad prestaneš biti predmetom naših briga, prestat ćemo živjeti. Da znaš koliko su suza tvoja lutanja izazvala našoj poštovanoj majci, koliko su jadno izgledala svakomu tko misli i javno ispovijeda ne samo milosrđe, nego i razum; da si to znao, možda bi ti to otvorilo oči, možda bi prestao pisati; i da je nebo, dirnuto našim željama, omogućilo naš susret, ti bi usred nas našao svaku sreću koju na zemlji možemo uživati; ti bi nam dao tu sreću jer za nas nema ničega dok nam ti nedostaješ i dok smo zabrinuti za tvoju sudbinu.«

Ah! Što nisam slijedio savjet svoje sestre! Zašto sam nastavio pi­sati? Bi li moji spisi bar za moga vijeka promijenili događaje i duh toga vijeka?

Tako sam izgubio svoju majku; tako sam ucvilio posljednji čas njezina života! Dok je ispuštala zadnji dah daleko od svoga sina, moleći se za nj, što sam radio u Londonu? Možda sam se šetao u svježe jutro u trenutku kad je smrtni znoj pokrivao majčino čelo i nije bilo moje ruke da ga obriše!

Sinovska nježnost koju sam zadržao za gospođu de Chateaubriand bijaše duboka. Moje djetinjstvo i moja mladost tijesno se vezahu za sjećanje na moju majku; sve što sam znao, od nje mi je dolazilo. Pomisao da sam otrovao stare dane žene koja me je nosila u svojoj utrobi baci me u očaj: s gnušanjem bacih u vatru primjerke Eseja, kao sredstvo svoga zločina; kad bi mi bilo moguće zanijekati to djelo, učinio bih to bez oklijevanja. Od toga nemira oporavio sam se tek onda kad mi je došla misao da okajem svoje prvo djelo religioznim djelom: takav je bio začetak Genija kršćanstva.

»Moja majka«, rekao sam u prvom predgovoru toga djela, »nakon što je navršila sedamdeset i drugu godinu u tamnici, gdje je vidjela kako umire dio njezine djece, napokon izdahnu na krevetu kad ju njezine nevolje napustiše. Sjećanje na moju udaljenost izazva u njezinim posljednjim danima veliku gorčinu; obveza, u času smrti, jednu od mojih sestara da me podsjeti na onu vjeru u kojoj sam bio odgajan. Moja sestra posla mi zadnju majčinu želju. Kad mi je s onu stranu mora stiglo pismo, ni moje sestre više nije bilo; i ona je umrla kao zatvorenik. Pogodila su me ta dva glasa izišla iz groba, ta smrt koja je smrti služila kao tumač. Postadoh kršćanin. Nipošto nisam, priznajem, popustio pred velikim nadnaravnim svjetlima: moje uvjerenje izišlo je iz srca; plakao sam i povjerovao.«

Uveličavao sam svoju pogrješku: Esej nije bio bezbožna knjiga, nego knjiga sumnje i boli. Po tminama toga djela ušuljala se zraka kršćanske svjetlosti koja je sjala nad mojom kolijevkom. Nije tre­balo velika napora da se od skepticizma Eseja opet vratim sigurnosti Genija kršćanstva.

 KOLERA.

Kolera koja je proistekla iz delte Gangesa, 1817., proširila se na prostor od dvije tisuće dvjesto milja sa sjevera na jug, i tri tisuće petsto od istoka na zapad; opustošila je tisuću četiristo gradova, pokosila četrdeset milijuna ljudi. Postoji zemljovid pohoda toga osvajača. Trebalo mu je petnaest godina da stigne iz Indije u Pariz: išao je, dakle, onom brzinom kojom i Bonaparte: ovaj je upotrije­bio gotovo isti broj godina kako bi iz Cadixa došao u Moskvu, a pogubio je samo dva ili tri milijuna ljudi.

Što je kolera? Je li to kakav smrtonosni vjetar? Jesu li to kukci koje gutamo i koji nas proždiru? Sto je ta velika crna smrt naoru­žana kosom koja je, prešavši planine i mora, došla, kao jedan od onih strašnih štovanih kumira na obali Gangesa kako bi nas na obalama Seine smrvila pod kotačima svoje kočije? Da se ta užasna nesreća obrušila na nas u jednom pobožnom stoljeću, pa se pro­širila u poeziju običaja i pučkih vjerovanja, ostavila bi zapanjivu sliku. Zamislite da se s vrha tornjeva crkve Notre-Dame namjesto zastave vije mrtvački pokrov, da s vremena na vrijeme top ispali pokoji hitac kako bi upozorio nesmotrena putnika da se udalji; da kordon vojnika opasuje grad i ne dopušta nikomu ni ući ni izići, da su crkve prepune gomile koja plače, da svećenici dan i noć pjevaju molitve vječne agonije, da se sveta popudbina nosi od kuće do kuće sa svijećama i zvoncima, da zvona neprekidno oglašuju umrle, da redovnici s raspelom u ruci propovijedaju o gnjevu i strašnom sudu Gospodnjem što se očituju na truplima koja su već pocrnila od paklena ognja.

Zamislite zatim zatvorene radnje, prvosvećenika koji okružen sve­ćenstvom iznosi moći svete Genevieve dok svećenici idu naprijed svaki na čelu svoje župe; svete relikvije koje se nose oko grada, du­gačku povorku koju predvode razni vjerski redovi, bratstva, cehovi, pokajničke kongregacije, ženska bratstva, sveučilištarci, upravitelji sirotišta i vojnici bez oružja ili s izvrnutim kopljima; Miserere što ga pjevaju svećenici koji se miješa s pobožnim pjesmama djevojaka i djece; svi, na neki znak, padaju ničice i ustaju kako bi se opet čule nove tužaljke.

Ništa od svega toga: kolera nam je došla u jednom stoljeću fi­lantropije, nevjere, tiska, prevlasti materijalnih dobara. Taj bič bez mašte nije naišao ni na stari redovnički život, ni na redovnike, ni na grobnice, ni na gotičke grobove; kao Teror 1793. prošetao se podrugljiva izgleda usred bijela dana. Svijetom posve novim, pra­ćen izvješćima u kojima se govori koje su sve lijekove protiv njega upotrijebili, koliki je broj žrtava nanio; dokle je stigao; o nadi da će uskoro proći, o mjerama koje treba poduzeti radi zaštite, o tome što treba jesti, kako se valja odjenuti. I svatko je i dalje gledao svoje poslove, a i kazališne dvorane bijahu pune. Vidio sam pijanice, na gradskoj mitnici, kako sjede pred vratima gostionice, piju za malim drvenim stolovima i dižući čaše govore: »U tvoje zdravlje, Morbus«. Kuga je iz zahvalnosti dotrčala i oni su mrtvi padali pod stol. Djeca su se igrala kolere koju su nazivali Nikola Morbus i Morbus zločinac. Kolera je imala svoj teror: blistavo sunce, ravnodušnost gomile, svakodnevni način života koji teče bez prekida davali su tim danima kuge nov karakter i neku drugu vrstu užasa. Čovjek je osjećao čudnu nelagodu u svim udovima; sjeverni vjetar, suh i hladan, ispijao vas je; zrak je imao metalan okus koji je stezao za vrat. U ulici Cherche-Midi, zatvorena teretna kola iz topničkoga skladišta prevozila su trupla. U posve opustjeloj ulici Sevres, na­ročito s jedne strane, mrtvačka kola išla su gore-dolje od vrata do vrata; ona nisu mogla udovoljiti svim potrebama; s prozora su im vikali: »Mrtvačka kola!« Kočijaš je odgovarao da je pretovaren i da ne može sve uslužiti. Jednoga moga prijatelja, gospodina Pouquevillea, koji je dolazio na Uskrs k meni na objed, kada je stigao na bu­levar Mont-Parnasse zaustavila je povorka s mrtvačkim sanducima koje su gotovo svi nosili na rukama. U toj povorci on primijeti lijes mlade djevojke na kojem je ležao vijenac bijelih ruža. Miris klora ispunjavao je kužni zrak za tim kolima sa cvijećem. (...)

/U KOJEM ĆE RAZDOBLJU DRUŠTVA NESTATI?/

U kojem će razdoblju društva nestati? Koje će nesreće moći pre­kinuti njegov napredak? U Rimu je čovjekovu vladavinu zamijenila vladavina zakona: od republike došlo se do carstva; naša revolucija završila se u suprotnu smjeru: skloni smo prijeći od kraljevstva na republiku, ili, da pobliže ne spomenemo ni jedan oblik, na demo­kraciju; to se bez poteškoće ne će ostvariti.

Od mnogih pitanja dotaknut ću se samo jednoga, primjerice, pitanja imovine, hoće li ona ostati podijeljena ovako kako jest? Kraljevstvo nastalo u Reimsu moglo je ići na ruku toj imovini ublažavajući surovost širenjem moralnih zakona onako kako je izmijenilo ljudsku narav u pogledu milosrđa. Može li se održati politički sustav u kojem pojedinci imaju milijunske prihode dok drugi umiru od gladi, kad više nema vjere koja nadom u drugi svijet tumači žrtvovanje? Ima djece koju majke doje presahnulim grudima samo zato što nemaju ni zalogaj kruha kako bi nahranile svoju dojenčad na umoru; ima obitelji čiji su članovi prisiljeni noću stisnuti se jedni uz druge jer nemaju pokrivača kojim bi se zagrijali. Jedan gleda kako dozrijevaju njegove brojne brazde; drugi će imati samo šest stopa zemlje što će mu ih zavičaj posuditi za grob. Dakle, koliko klasova žita može šest stopa zemlje pribaviti mrtvacu?

Sto se više naobrazba spusti u te niže klase, one otkrivaju tajnu ranu koja razjeda bezbožni društveni poredak. Odveć velik neraz­mjer u društvenim položajima i imovinskom stanju moglo se pod­nositi dok je bio skriven; no čim su taj nerazmjer svi uočili, bio mu je zadan smrtni udarac. Presložite, ako to možete, aristokratske izmišljotine; pokušajte uvjeriti siromaha kad bude dobro znao či­tati i ne bude više vjerovao, kad bude imao istu naobrazbu kao i vi, pokušajte ga uvjeriti da mora podnositi sve oskudice dok njegov susjed posjeduje tisuću puta više nego što mu je potrebno: kao po­sljednje sredstvo ostaje vam samo to da ga ubijete.

Kada para bude usavršena, kada, udružena s telegrafom i želje­znicom, dokine udaljenosti, ne će više putovati samo roba, nego i ideje koje će ponovo dobiti svoja krila. Kad se između pojedinih država ukinu carinske i trgovinske zaprjeke onako kao što ih je nestalo između pokrajina iste države; kada razne zemlje u svakod­nevnim odnosima budu težile ujedinjenju naroda, kako ćete oživiti stari način podvajanja?

BUDUĆNOST. TEŠKOĆE RAZUMIJEVANJA.

Rečeno je da će grad čiji će stanovnici ravnopravno sudjelovati u podjeli dobara i stjecanju naobrazbe pružiti pogledima Božanstva prizor daleko iznad onoga prizora koji je pružao grad naših očeva. Postići ujedinjenje svih naroda i od čitave ljudske vrste učiniti samo jednoga jedinoga čovjeka, to je ludost kojom se danas svi zanose, pa neka; ali zadobivanjem općih osobina, zar ne će propasti čitav niz osobnih osjećaja? Zbogom miline domaćega ognjišta; zbogom ljepoto obiteljskoga života; među svim tim bićima bijelim, žutim, crnim, vašim takozvanim zemljacima, ne ćete moći zagrliti jednoga jedinoga brata. Zar nije bilo ničega u nekadašnjem životu, zar nije bilo ničega u onom omeđenu prostoru u koji ste gledali sa svoga prozora uokvirena bršljanom? Onkraj toga vidika naslućivali ste nepoznate zemlje o kojima vam je govorila samo ptica selica, jedini putnik kojeg ste u jesen viđali. Bijaše sreća misliti da brježuljaka koji vas okružuju ne će nikada nestati ispred vaših očiju; da će se između njih uvijek nalaziti vaši prijatelji i vaše ljubavi; da će jecaj noći oko vašega boravišta biti jedini šum koji će vas uspavljivati; da nikada ništa ne će poremetiti spokojstvo vaše duše, da ćete vi tu uvijek naići na misli koje vas čekaju kako bi one s vama nastavile svoj prijateljski razgovor. Znali ste gdje ste se rodili, znali ste gdje vam je grob; zalazeći u šumu mogli ste reći:

Lijepo drveće, vidjelo si kad sam se rodio,
Uskoro ćeš vidjeti kako umirem.

(Chaulieu, Oda Fontenay.)

Čovjek nema potrebe putovati da bi se uzdigao; on u sebi nosi beskraj. Glas koji vam se otrgne iz grudi ne da se izmjeriti i nalazi ju tražiti po čitavu svijetu. Sjednite na panj na rubu šume: ako u duboku zaboravu sama sebe, u svojoj nepomičnosti, u šutnji, ne nađete beskonačnost, uzaludno ćete lutati obalama Gangesa.

Kakvo će biti to univerzalno društvo koje ne će imati svoj posebni zavičaj, koje ne će biti ni francusko, ni englesko, ni njemačko, ni španjolsko, ni portugalsko, ni talijansko, ni rusko, ni tatarsko, ni tursko, ni perzijsko, ni indijsko, ni kinesko, ni američko, ili, bolje reći, koje će u isti mah biti sva ta društva? Do kakvih će to posljedica dovesti u njegovim naravima, znanosti, umjetnosti, pjesništvu? Kakav će izraz dobiti strasti koje će u isti mah osjetiti narodi različitih podneblja, svaki na svoj poseban način? Kako će u svakodnevni govor ući ona zbrka potreba i slika nastalih pod različitim suncima koja su obasjavala jednu zajedničku mladost, muževno doba i starost? I koji će to biti govor? Hoće li iz toga stapanja društava nastati jedan sveopći idiom, ili će postojati neki dijalekt kojim će se služiti u svakodnevnom poslovanju, dok će svaki narod govoriti svojim vlastitim jezikom, ili će razne jezike svi razumijevati? Pod kakvom će istovjetnom odredbom, pod kakvim jedinstvenim zakonom postojati to društvo? Kako naći mjesto na zemlji, povećanoj posvudnom snagom, i suženoj malim razmjerima zemljine kugle koja je posve istražena? Ostaje nam samo da od znanosti zatražimo sredstvo kojim bismo promijenili planet.

(François-René de Chateaubriand: Atala - René, Zagrobne uspomene, s francuskoga preveo Božidar Petrač, Zagreb 2006.)

^[1] Predgrađe Saint-Antoine u Parizu.

^[2] Grof Honore-Gabriel Mirabeau (1749.-1791.), veliki govornik.

^[3] Upravitelj Bastille.

^[4] Jacques de Flesselles (1721.-1789.), predstojnik trgovaca. Bio je upravitelj Bretanje.

^[5] Oton, rimski car iz 69.

^[6] Vitelije, rimski car iz 69.

^[7] /Pedeset dvije godine nakon toga/ podignuto je petnaest tamnica kako bi se ugušilo tu slobodu u ime koje bijahu razorili prvu Bastille (Chateaubriandova bilješka).