Enver Kazaz: BOŽIJA OTIMAČINA
I
Bog je oteo smrt
Čim je rođen u jeziku
Moju smrt, slobodu
Pod uvijenim svodom
Na koji se noću okače zvijezde
I sijaju u mom samotnom
Lutanju s kraja na kraj grada
Vreve koja se vrti u krug
Bez misli o postojanju
Bez svrhe, bez cilja
Moju smrt, ropstvo
U neznanoj vječnosti
Bez početka, bez kraja
Zatvoru na koji sam osuđen
Bez pristanka, bez prava na odbranu
Šta ću bez svoje smrti
Koja je njegova volja
I na nebu i na zemlji
Zilioni mrtvih u vječnim ćelijama
Bez sebe, bez svoje ljubavi
Pokorno čekaju obećano uskrsnuće
A teku godine, prolaze stoljeća, minu eoni
Šuti vječna volja i na nebu i na krvavoj zemlji
Ni riječi, ni pomaka ruke
Koja bi pomilovala njihove kosture
U zemlji koja ih rodila
Koja rastvara tijela
Na suzne atome
II
Bog je oteo smrt
Čim je rođen u jeziku
Moju smrt
Ja ne znam ni zašto
Ni šta će mu
Ni šta radi s tom stvari
Koja ni pišljiva boba ne vrijedi
A preskupim suzama se plaća
Pošteno bi bilo
Da mi je vrati
Ako imalo drži
Do istine
Do sebe
Jer nikakav ugovor
Nismo sklopili
Ni u sudnici razmijenili
Ni jednu riječ
Uostalom, neprisutan je
Nevidljiv, nedokaziv
U svojoj svemoći
I nepouzdan kao strana
U postupku koji bi se
Između nas vodio
I kome da ga tužim
Za tu bezočnu otimačinu
Kad svaki sud je unaprijed
Na njegovoj strani
III
Vrati mi moju smrt
Jer bez nje ne mogu živjeti
Kao bez ljubavi, bez kruha
Bez slatke majke vode
Vrati, ozbiljno ti kažem
Ne znaš s kim imaš posla
Ti svemogući
Ti sveznajući
Ti nikad potvrđeni
I na nebu
I na krvavoj zemlji
Moja smrt
U mom tijelu se rađa
Raste i zri
Na njega glasi
Vlasnički list
I sva druga
Neotuđiva prava