Enver Kazaz, ELEMENTI (pjesme)

Kiša

Onaj oblik sestre vode
Koji se pretvara u nebesku abecedu.
Ne pada, već štampa zemlju
Da bilje provjeri tačnost Božijeg jezika.


Led

Onaj oblik sestre vode
Koji bocka i siječe nepce.
U tvojim dlanovima
Stvori lokvice. Kad ih srčem
Osjetim radost kao Adam
Kad je prvi put vidio nagu Evu.
Valjda je zato njime Dante
Okovao grešne duše
U devetom krugu pakla.
 

Para

Onaj oblik sestre vode
Koji te tješi da smrti i nema,
I da je ona  je samo promjena
Jezika na kojem dozivaju se
Elementi u novu vrstu ljubavi.
 

Kap

Jutros u kapi rose na prozoru
Prelama se koso sunce.
Kad se oko i svjetlo sudare
Izgube se obrisi stvari.
To kap u oku ponavlja čas
U kom razdvojeni su
Svjetlo i tama, kažeš,
I nasloniš se na moje rame.
Zato voda i jest maternica
Svijeta, a jezik sricanje sjemena
Nježno u nju položenog,
Kad On je lebdio nad vodama.
 

Pahulja

Kad sleti na tvoje usne,
Dvije se ljepote stope.
Strah me da ih poljubim,
U vrelini ljubavi da se ne istope.
 

Snijeg

Onaj oblik sestre vode
Koji te uči da u promjeni
Je postojanje, a tvoja
Privremenost ovdje,
Samo priprema za nove
Forme materije od koje
Si sazdan.


Mraz

Onaj oblik sestre vode
Koji ubije majčinu baštu,
Očevu njivu žitnu,
I travu, i plod na voćki.
Kao i svaka smrt
Traje samo tren,
A vječnu pustoš ostavlja.
 

Suza

Onaj oblik sestre vode
Destiliran iz očiju
Tugom, ljubavlju, smrću.
Majčina suza
Prati te i iza granice grobne,
Tamo u tami svijetli.

 

Znoj

Najdraži je onaj iz djetinjstva
Kad mati kaže: smrdo jedan,
Na kupanje, eto rijeka iz tebe teče.
Onaj u snu te sori,
U goloj vodi se probudiš.
A onaj što izvire iz kože
Kad livadu mirisnu kosiš,
Ili u crnicu polažeš sjeme hljebno,
Uznosi te i svakom kapi
Bliži nebeskom anđelu.
Hladan kad te oblije,
Klecnu koljena od misli strašne.
Svaki je oblik sestre vode
Koja se izvoru vraća
U kom  se pari vrijeme i vječnost,
U znoju Tvorčeva lica.

 

Rosa

Zamladi sve što takne:
Pšenicu, travu, majčinu ružu u vrtu.
Kad se umiju njome,
Djevojke budu vile,
S mlađakom o vratu
I Sjevernjačom zvijezdom.
U ono doba dok bio je
Mlad kao rosa
S njom je u riječi
Silazio Bog.
O, ima li te, sestro,
U suši ovoj mornoj,
Iznutra da nas orosiš
Obećanjem pradavnim, plavim
U kojemu bi duša
Da vječno rosna leti.

 

Vatra

I
U svakoj tvari je ima,
I u čestici nemjerljivoj
Što kristalne oblike
Oko sebe gradi
I kosmos cijeli rodi.
 
I na nebu je,
U poljupcu oblaka.
I Zemljinu jezgru
Topi i iz nje
U planini snježnoj izvire.
 
I u tvom je srcu
Kad za neko drugo kuca,
Sve dok iznutra ne izgori.
 
II
Dok ljubav svoju ljubiš
Stvara jednačinu  
Prema kojoj je
Život neuništiv.
 
Zato, svjetlooki, što stoljećima
Pred smrću drhtiš,
Džaraj tu vatru
U ognjištu tijela.
 
Džaraj, sve dok te ne digne
Na vrh ljubavi,
Do tamo gdje na te
Ljubomoran je  Bog,
Sred svemira samac.
 
III
Onaj što ju je darovao,
I sad prikovan za stijene
Mjeri patnjom
Svoju pezrelu nadu.
 
Ne iskupljuje nikog,
Ne uskrsava,
Kao mlađi mu dvojnik,
Sjenka u jeziku.
 
Za cijelu vječnost
Prikovan, s orlovima što mu
Džigerice kljuju,
Na svojoj vatri se grije.
 
Iznad bogova mrtvih u jeziku,
Krv mi iznutra obasjava.
Eno, smiješi se.
 
IV
U jeziku mnoge vatre žive:
Nutarnja, u njoj zanesen goriš,
Paklena, njome prijeti srdit Bog,
Tiha, iz koje niče kućni mir,
Pradavna, grije s ognjišta najstarijeg pretka,
Jaka, otopli smrzli svijet,
Prigušena, hropti u predsmrtnom svome času,
Logorska, da mlada ljubav zri,
Krijesnička, probudi proljetnu boginju Vesnu,
Prituljena,  dimi i guši sve,
Razbuktala, u svakom  plamenu pjeva,
Bijesna, u vremenu sažiže žive  ljude,
I ona vatra što iznenadno bukne
I proždre i srnu nježnu, nevinu travu, svu blagu šumu.
A za njom samo pepelišta, pepelišta huda.
U jeziku mnoge vatre žive,
Pazi da se ne ugase,
Ko bi ugrijao hladan svemir.
 
V
Od one iz usta ognjenog zmaja
Do plamenobacača,
Taloži se u vremenu,
Pamti svoju ubilačku suštinu.
 
VI
A gdje živi živa vatra,
Kamo se djenula?
I da se zaputiš za njom
Do na kraj svjetova svih
Kao princ iz prastare bajke,
I da je nađeš, svjetlooki,
Ne bi otopio led
U koji okovan je svijet,
Jedini u kojem
Rođen si
I rađaš,
A lomaču potpiruješ svoju
Od dana do dana,
Od rata do rata.
I na živoj se vatri pečeš,
Stoljećima.

 


Vazduh

I
Ne zna se koliko je star,
Jer niko ne pamti
Njegovo rođenje.
Ni jezik najstariji,
Ni ptice što po njemu kruže,
Ni bilje nježno
S kojim dišeš.
 
Ne zna se ni je li
Rođen prije zemlje
Kojom hodiš
I vode koja te tvori,
Il' u istom času s njima,
Kad Tvorac je sebe
Umijesio u riječi.
 
Ni u vidu, ni u sluhu ga nema,
Ni miris mu ne osjećaš,
Niti ga rukama uhvatiti možeš.
A iznutra te puni
I krv ga tvoja po tebi raznosi,
I bez njega ti nisi ti,
No leš što u zemlju se kopa.
 
Ne zna se ni dokle se pruža,
Ni ima li ga tamo
Gdje pramajka tvari susreće
Nigdinu pustu.
 
Ali se zna, svjetlooki
Što stoljećima pred smrću drhtiš,
Da vrijeme s njim je otpočelo,
I da je element nasušan,
Kao kruh, voda ili sol,
A nikad u tvome jeziku svet.
 
II
Sveprisutan je i nevidljiv
Kao Bog iz riječi.
Zato ne govori
Da je išta prazno.
 
Ni smrt od tame crnja,
Jer i u njoj ga ima,
Samo ga ti ne dišeš
Svjetlooki, već tijelo tvoje
Bez tebe što raspada se
I majkom biva crvu,
Hrana bilju,  jabuci
Onoj što u grlu ti
Stoljećima stoji.
 
Zato ne govori
Da postoji ništa,
Jer on i tamo zakorači
I posteljicu načini vječnu,
Za sverodiljsku ljubav
Elementa.
 
III
A šta troimen
Bog diše u svojoj samoći?
Šta diše dok ravna
I ovom i onom stranom
Tvoga postojanja,
Svjetlooki što stoljećima
Pred njim nice padaš,
I tamo odlazi sva tvoja
Nada da si besmrtan
Kao vazduh, voda i zemlja,
Podoban nevinom bilju.
 
IV
Vazduha ima raznih:
 
Ustajao zapahne te
Iz sobe koju ne otvara niko
I u njoj traje samoća stvari.
 
Težak za ljetnih žega
Dišeš i smori se u njemu
Tijelo i svo se razbljuzga
Kao snijeg u proljeće.
 
Svjež i sladak dočeka te odmah s vrata
Kad dragoj u susret zakoračiš
I njeno ti lice pred očima lebdi.
 
Čist pustiš kroz prozor
U zadimljenu sobu,
Gdje se u stihove slivaš,
Ili ga dišeš plućima punim
Dok šumom koračaš,
Brat smrči i boru,
S njima stopljen.
 
Zagađen vazduh
Tuče u srce
Iz dimnjaka fabričkih
I tebe, i bilje, i ribu u vodi
I zemlja od njega
Pocrni i opusti,
I sve se u svoju
Suprotnost izvrće.
 
Vazduha ima raznih,
A najslađi je onaj
Što ga u tvome poljupcu
Dišem, mila,
Dok treperimo kao lišće
Jasike na vjetru.
 
V
Ne mijenja stanje
Kao voda il' vatra,
Ni oblike,
Jer je idealna jednina
U jeziku,
Apsolutni element
U kome zri
Plava rodnost planete
I svjetlost joj se objašnjava
Od pravremena.


Voda

Ona je most
između tvari krotkih
I tvoga srca,
Prastar  kao duh
Što lebdio je nad vodama.
I leglo u kojem
Začeto je sve,
Davno, prije ljudi.
 
I besmrtna je i sveoblična
I kad u ledni kristal
I pahulju nježnu pređe,
I kad se raspari u pari.
 
I u tvome oku  je ima,
I bez nje ni vida tvoga,
Ni tebe ne bi bilo.
 
I grgolji, i žubori
I talasima obale dubi
I da se razlije u slobodu,
Od izvora do ušća svoga,
Čezne od pamtivijeka.
 
Na vodi počiva
I lav žedni, i miš u kućnoj rupi,
I jabuka u cvatu,
I ti dok ljubav svoju ljubiš.
 
I svoju ljutinu voda ima,
I potopi i ništi zbog nje
I livadu plodnu, i grad
I kuću tvoju, i u bešici dijete.
 
I blagih voda ima.
I žegu, i žeđ,
I žerav oganj one gase.
 
I s nebesa se spuste u duše
I strah od smrti uguše
U putniku za tamo
Gdje nigdina puše
I nikad ne granu zore,
Samo se prospe tijelo
Do grke, nemislive more.
 
Ima i Bijela voda,
I Crna rijeka i Studenac,
I Banjevac, i Zemzem vrelo.
I kad ih u vrč naspeš,
I u anđela, i u lastu,
I u med sestara pčela
Iznutra orosiš.
 
I slatka, i slana,
I ona što stoji,
I ona što teče,
Voda je pramajka
I kad je kaplja,
I brza rijeka,
I okean plavi.
 
Ima odskora
I brendiranih voda:
Jana, Rosa, isl., čak
I Voda voda ima,
Ali one se kupuju za novac
I nisu vode, nego proizvodi
U plastičnoj boci.
 
Ima i crnih voda
Od ljudi otrovanih.
U njima ni raka, ni ribe,
Ni lokvanja. One teku
U grešnost našu, svevjeku,
U želudac zemlje
I zgrče u  smetlište:
I leptira, i bubamaru,
I proljetnu krhku travu,
I onog iz slikovnice zeca.
 
Ima i voda što iz oka kane
I peče kao žeravica sve dane
Koji su bili i bit će
Dok nas grije sunce
I tuče vjetar ludi naše žiće.
 
Kažu postoji
I jedna voda što teče
Na kraju svijeta,
Od bezvremena pusta.
Preko nje ni oca, ni majke,
Ni sestre, ni brata,
Samo samoća, ukočena, gusta
I ti u njoj bez sebe,
Bez osvita dana,
I voda, tvoja, nutarnja rana,
Što daruje te
Korijenu svega,
Bliskome bilju.


Zemlja

I
Nije puko tlo
Iako po njoj gaziš.
Tvoju kuću,
I rijeku i sinji okean
I tebe na prsima nosi,
Nebu suprotna.
Od njegovih  tvari sazdana,
Kao i tvoje rebro,
Najbliži ti je rod
U kosmosu.
Toliko blizak
Da se s njom stopiš
Kad onaj dođe čas
I duša bude leptir
Što u visine, u visine
Leti.
 
II
Nije puki prostor,
Jer ni korakom, ni pogledom
Ne možeš je izmjeriti.
Iznova sve se rodi
Što se u nju sahrani,
I bor, tvoj brat, na livadi samac,
I sestra trava, očeva pšenica,
I ona voda što te
Iznutra tvori.
I ti si iz nje rođen,
Samo ne pamtiš,
Iako u tvome jeziku stoji
Da si prah njen
I prah da ćeš biti.
Pa se pitaj
Ko ti je kosmički
Otac, ko nježna majka,
Iz kakve si ljubavi rođen,
Svjetlooki, što pred smrću
Stoljećima drhtiš.
 
III
Nije puki planet,
Iako u Sunčevoj kući
Svoju odaju ima
I po njoj od pamtivijeka
Kruži, nikad ne odahne.
Samo na njoj
Jesi i ti i sve tvoje.
Na njene sestre,
Na braću njenu
Pogled čežnjiv dižeš.
A tamo nema
Ni gore, ni dolje,
Samo beskraj nedohvatan
I u njemu susjedstvo
Maternice materije.
 
IV
U crnici, u ilovači, u pjeskulji
Ima jedna pupčana vrpca,
Nikad presječena.
Do Sunca se pruža
I tvoje ruke dvije
U molitvu sklapa,
Da žednu zemlju
Oblije milost s neba
Iz koje u carstvu trava
Ljubav sja.
U svakoj klici ista
Od danas do iskona,
U crnici, u ilovači, u pjeskulji.
 
V
U crnicu, u ilovaču, u pjeskulju
Zasijavaju kosture ljudske,
Od luka i strijele
Do atomske bombe.
Iz svakog
Po jedna duša vapi
Nebesku plavet
Gdje bezvremen ćuti Bog.
Iz svakog bilje
I bol niče.
I sutra opet krikne.
 
VI
U crnicu, u ilovaču, u pjeskulju
Zasade međaše.
Iz njih  nikne
Naš i tuđ jezik,
Iz jezika zastava i grb,
Iz zastave i grba
Naš i njihov vođa,
Iz vođa naša ljubav za nas,
Njihova za njih.
Iz tih ljubavi smrt.
Crnicu, ilovaču,  pjeskulju
Ljudskim nagnoji mesom.
 
VII
I masna,
I posna,
I vlažna,
I suha,
I tvoja,
I tuđa,
Zemlja je majka
Korijenja i klica
I grob u kojem
Tijelo vratiš
Njoj što sve je
Rodila davno,
Iz svjetla i tame,
Prije jezika, prije uma.