Ivan Lovrenović

Navečer – svečanost dodjeljivanja nagrade jeru­zalemskoga sajma Ernestu Sabatu, u gradskom ka­zalištu. Slučaj hoće da nema ni slavljenika ni do­maćina. Sabato bolestan, Teddy Kollek, gradonačel­nik, također. Svejedno, trenutak svečan i dostojan­stven. Poslije svih riječi, ipak – Sabato. Posredstvom video-intervjua, upravo pristiglog iz Argentine. Go­vori pisac polako, vukući riječi iz nekog tamnog isku­stva, teško je reći o čemu više: o literaturi i o Svi­jetu, o muci Svijeta i o Literaturi pred tom mukom.

(I. Lovrenović, odlomak iz putopisa Pred vratima Jeruzalema, Odjek, Sarajevo 1989)

TEŽIMO VJEČNOSTI A SAMO SMO SMRTNI

Govor Ernesta Sabata povodom dobivanja "Nagrade Jeruzalema" 1989. godine

Primanje „Nagrade Jeruzalema“, ove najuglednije literarne nagrade je za mene velika čast, koja duboko pobuđuje moje emocije zbog toga što je do­djeljuje zemlja, koja je jednostavno prozvana „Sve­tom zemljom“ a sa kojom su snažno povezane istorija sudbine i duša ljudske vrste. Svim svojim srcem če­znem za danom, kada će mir konačno zavladati, u ovoj svetoj oblasti i kada će dva naroda koji danas žive zarobljeni tako tragičnim antagonizmom, bezbjedno živjeti jedan pored drugog, ispunjavajući u bratstvu i harmoniju svoje nacionalne aspiracije i svoju istorijsku sudbinu. Tom idealu posvećujem, ovu nagradu.

Martin Buber kaže da se stalno preispituje pita­nje čovjekove egzistencije, sve dok prastari ugovor između čovjeka i univerzuma izgleda raskinut, jer on po zemlji luta usamljen, bez zaštite i spasenja.

Takva su naša vremena. Cjelokupni kosmos je u stanju šoka i na granici kolapsa. Koncentracioni logo­ri čija je stravična okrutnost iskoristila posljednje ljudske mehaničke pronalaske, obespravljena omladi­na koja u drogi traži izgubljeni raj, sve veća kriza ideologija i pesimizam — sve to otkriva lice monstru­ma rođenog i odraslog uz veliki ponos u civilizaciji koja počiva na obožavanju racionalnosti i nauke; ta dva elementa su stvorila satanski savez sa mašinom i postepeno je stvorena iluzija moći koja je izmijenila smrtnika u čovjeka mase — to čudno stvorenje koje je još uvijek zadržalo netaknutu ljudsku fasadu, a koje je već postalo zupčanik u gigantskoj, anonimnoj mašini. Proroci kao što su: William Blake, Kierkegaard i Dostojevski su prorekli apokalipsu sadržanu u optimističkom obožavanju tehnologije, dok ogromna maši­na nastavlja da radi sve dok se čovjek ne nađe u neshvatljivom svijetu, svijetu čiji ciljevi i nevidljivi okrutni gospodari su mu nepoznati, ali koji su već počeli da ga satiru. Malo njih je uspjelo, kao što je to učinio Franz Kafka, opisujući to osjećanje bespomo­ćnosti koje karakterizira savremeno čovječanstvo. Up­ravo kao što se neke nemani pojavljuju samo u tami noći, ova neman otkriva svoj puni užas u tom su­mraku kulture mašina.

Ova kultura je postepeno proširila neizmjerno du­bok jaz između našeg prvobitnog stanja i otuđene tvorevine ljudskog društva. Koliko smo mi danas da­leko od drevnih civilizacija u kojima su sveti oni mo­menti u životu čovjeka kao što su rođenje, ljubav i seksualno zadovoljstvo, teški trenutak smrti pretvo­reni u prekrasne i značajne rituale. Prosvijećena generacija je mislila da je zauvijek prognala pojavu natprirodne misli. Pretjerano i tvrdoglavo obožava­nje racionalne misli, oholo omalovažavanje svih dru­gih oblika saznanja, tog saznanja koje nam dopušta naše najdublje intuicije u obliku simbola i druge mistične mitologije — doveli su nas do ovog tragi­čnog trenutka istorije obuzetog očajem i kolektivnom histerijom naspram besmislenog svijeta. Katastrofa je tako očita da se ne može izbjeći zaključak da samo obnovljeno jedinstvo podijeljenog čovjeka može da mu vrati harmoniju sa univerzumom i mirnoću spoznaje apsolutnog koje su za njega izgubljeni. A umjetnost je sredstvo da se ovo postigne. Tehnologija je izbri­sala mistike unutrašnjeg svijeta čovjeka svojom podr­škom i podsticajem pozitivističke filozofije pa tako dolazi do velikih pobuna romantizma a kasnije i egzi­stencijalizma, što je izazvalo početak borbe za obno­vu jedinstva čovjeka uz pomoć pjesnika i umjetnika koji nisu zaboravili izgubljeno jedinstvo i nisu okre­nuli leđa mističnom svijetu podsvijesti i svijetu noći. I tako, zdravim razumom preživljavanja, umjetnici su ustrajali u tome da spase pravog, cjelovitog čovjeka, iako je morbidna pozitivistička misao nastavila svoje razaranje i uprkos pokušajima da se taj čovjek sma­nji i svede na formule i kalkulacije.

U viziji onog što tek treba da dođe, sa velikom odvažnošću da se suprotstavi klišejima koji se šire na talasu uspjeha, Schopenhauer se odvažio da ista­kne da naučna misao nije bila fer prema velikim religijama i upozorio je da će samo u slučaju da se otkloni ova nepravda biti moguće postizanje real­nog progresa. Čak je tvrdio da u istoriji postoje tre­nuci kada progres postaje konzervativan a reakcija progresivna. Sve ove riječi je od njega preuzeo Nietzsche, takođe snagom proročanske vizije. Danas, kada je pretjerana znanstvenost dovela čovjeka u ta­kvo stanje otuđenosti, u prijašnje stanje možemo da se vratimo samo ako pokrenemo zaboravljene snage egzistencije. William Blake je vidio utjelovljenje zla u  apstraktnoj zamisli mehanističke kulture a prije Nietzschea i Junga je tvrdio da će čovjek postići svoj vrhunac ako bude u mogućnosti da sjedini svoj raj sa svojim paklom. Ne možemo poricati postojanje bogova gnjeva i ne možemo da odgodimo njihovo djelovanje - pa stoga ili ih moramo prihvatiti i sintetisati u dijalektiku ljudske egzistencije ili ćemo biti natjerani da platimo strašnu cijenu. Nema većeg uz­dizanja bogova srdžbe od onog koje smo iskusili i koje još uvijek doživljavamo u ovom oskrnavljenom svijetu, a dovoljno je da se osvrnemo na strahote hitlerizma da bismo to dokazali.

Jaspers tvrdi da su grčki dramatičari svojim ri­ječima stvorili tragično saznanje koje ne samo da je budilo emocije nego je dovodilo i do promjena u srcima njihove publike. U tom smislu su oni postali vaspitači svog naroda, proroci svog etosa. A sada, u času kada se borimo sa najvećom krizom čovječan­stva koja je ikada postojala, ponovo osjećamo potrebu za drevnim tragičnim saznanjem. Sadašnja katastro­fa dovela je ljudska bića na granice egzistencije, na mjesto boli, usamljenosti i smrti; na ivicu bijede ko­ja je samo izražena u vremenima šoka kao što su ova, a koja su pjesnici dokazali novom mitologijom neba i pakla. Ova djela ne pružaju dokaze i ne po­tvrđuju pretpostavke, niti rade u korist bilo koje re­ligije ili partije — ona jednostavno nude značaj ljud­skoj egzistenciji, značaj koji nasuprot ohrabrujućim ili moralističkim pretpostavkama ima za cilj da nas šokira buđenjem iz sna u kome, prema riječima Johna Donna, naš put očigledno ide od kolijevke do groba i konfrontira nas sa našom sudbinom, tragič­nom ali uzvišenom sudbinom metafizičkog bića. U ovom periodu duhovnog propadanja sumnja se često baca na vrijednost umjetnosti ili se barem dovodi u pitanje njena svrha. Nema višeg cilja nego što je saopštavanje tragičnog saznanja o našoj sudbini. Go­vorim, naravno, o umjetnosti i književnosti, koje su stvorene ne samo za zabavu ili estetsko zadovoljstvo, nego i da ispitaju i opišu egzistenciju čovjeka u ovom apokaliptičnom svijetu, vrijednosti odvažnosti i djela, granice pravde i slobode, smisao života i smrti. A ovim oni doprinose ne samo razumijevanju ljudske duše nego i njenom spasenju. Ne samo spasenje tijela koje nas obuhvata u zoološkom kraljevstvu i ne samo ono spasenje duha koje dokazuje naše božanske aspiracije. Ne, najhumaniji element koji moramo da spasimo u ovom vremenu sumraka je duša. To je rastrgana i mračna teritorija, arena vječne borbe iz­među mesa i duha, između tame i svjetla, bojno po­lje nemilosrdnih bogova gnjeva i olimpijskog boga razuma. Racionalnim duhom, matematikom i filozo­fijom razuma čovjek je istražio prostrani svijet ideja, taj beskrajni svijet koji ne mogu da savladaju savremene snage razaranja; čovjek je možda čak i uspio u tome, ako možemo da vjerujemo Platonu, po kom je ostatak zajednice bogova fiksiran u duši utje­lovljenoj u čovjeku. Ali ovaj platonski svijet nije pravo mjesto rođenja čovjeka: u najboljem slučaju, to je samo prostor žudnje i stremljenja ka božan­skom. Prava domovina u koju se vraćamo na kraju putovanja ka idealu je onaj podzemni svijet duše, taj izolovani predio u kojem volimo, patimo i umiremo.

Na tom mjestu se otkriva smisao snova i imagi­nacije. Na taj način ljudska bića stvaraju one ne­objašnjive vizije - zbog toga što živimo unutar ograničenja tijela, zato što težimo vječnosti, a samo smo smrtni, jer težimo čistoti, a skloni smo korup­ciji, zato što žudimo za cjelovitošću a puni smo pra­znina. Bog ne piše romane. A pošto je čovjek smrtan i osuđen na propast i smrt, nastaviće da stvara mi­tologije, djela imaginacije, da bi bolje spoznao sebe, ali i da bi spasio svoju dušu.

Sada, kada počinjem da se osvrćem na svoj ži­vot, čini mi se da sve što sam uradio je to da sam stvorio nekoliko opsesija, koje su povremeno došle do izražaja u racionalnim eksperimentima, kao izraz stava čovjeka naših vremena, a ponekad u mračnim vizijama punim kontradikcije podsvijesti. Ne znam kakvu je sudbinu ovo nemilosrdno vrijeme namijenilo ovim pokušajima, ali ako sam ovdje govorio istinu, onda će barem jedan dio mojih nesavršenih djela trajati, poput onih neobjašnjivih vizija. Jer kao što je Helderlin rekao, svaki čovjek je bog kada sanja a prosjak kada razmišlja.

S engleskog Jasmina SCHNEWER

Odjek, 15-30. april 1989, Sarajevo