Ivan Lovrenović

(Tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku u časopisu „Manuscript“ iz Graza u prosincu 2025., u prijevodu Alide Bremer.)

1.

Na prste jedne ruke mogu se nabrojati pripadnici Vojske Republike Srpske te funkcionari i obični građani Republike Srpske, danas jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta, koji su pružili otpor oficirima vojne sigurnosne službe zaduženima za organizaciju i provedbu operacije ubijanja oko osam tisuća zarobljenih bošnjačkih vojnika i civila iz Srebrenice od 12. do 16. srpnja 1995. godine. Ta spoznaja bila mi je jedna od najporaznijih tokom višegodišnjeg proučavanja srebreničkog genocida. Među najmanje nekoliko stotina sudionika genocida – ne samo onih koji su izravno ubijali, nego i vozača što su prevozili zarobljenike na lokacije strijeljanja, komunalnih radnika što su kopali masovne grobnice i zatrpavali ubijene zemljom, pa štapskih oficira, čuvara, kurira, civilnih funkcionara... – našla su se samo četvorica-petorica njih koji su se usprotivili masovnom ubijanju, pri čemu su im motivi suprotstavljanja uglavnom bili sebični: nisu bili protiv strijeljanja Bošnjaka, bili su protiv ubijanja u blizini ili unutar zone njihove političke ili vojne odgovornosti. Možda je samo jedan od njih izložio svoj život opasnosti zbog odbijanja da sudjeluje.

Teško da je svih tih nekoliko stotina sudionika genocida bilo u tolikoj mjeri nabijeno mržnjom i osvetničkom strašću, teško da im je krvožednost toliko pomutila razum i otrovala srce. Mnogi od njih sudjelovali su zbog toga što se to od njih zahtijevalo i očekivalo s viših razina, zbog toga što su se htjeli dokazati, zbog straha od posljedica otpora, zbog toga što su bili uvjereni da tako mora biti i da nemaju s time ništa lično, što su se osjećali zaštićenima nacijom i državom te dozvolom za ubijanje koju su im dali legalni i legitimni predstavnici nacije i države...

„Zar je to moguće? Od svih ratnih zločinaca, ubojica, sudionik genocida je onaj kojeg savjest ponajmanje muči“, citira francuska književnica Neige Sinno misao Hannah Arendt u svom romanu „Tužni tigar“. „Ako i ima žaljenja, ono se odnosi na njih same, na njihov upropašteni život, njihovu nesretnu sudbinu.“

2.

Zanemarivo mali broj osuđenika za genocid u Srebrenici i neprocesuiranih učesnika genocida nejednakog stupnja odgovornosti – a ovih potonjih, rekosmo, ima na stotine – javno se pokajao zbog odavanja zlu. Oni rijetki koji su to učinili bili su, vrlo vjerojatno, vođeni egoističnim motivima i golom pragmom: spašavali su vlastitu kožu ili su nastojali ishoditi skraćenje zatvorske kazne. Ubijanje uime nacije i države, ubijanje uime viših kolektivnih interesa podiže u glavama i dušama ubojica čelični štit protiv osjećaja krivnje ili barem javnog iskazivanja tog osjećaja. Počnu vjerovati da su se žrtvovali za sve svoje sunarodnjake, da su umjesto njih odradili „prljavi posao“ koji se morao odraditi u korist zajedničkog dobra. U svakom društvu u svakom času premalo je onih koji jasno suočavaju s krivnjom kotačiće u mehanizmu smrti, uključujući i suočavanje s vlastitim udjelom u krivnji. Premalo ih je zbog toga što onoga tko prekrši nepisani zavjet šutnje čeka stigma „narodnog neprijatelja“, „nacionalnog izdajnika“, „antidržavnog elementa“, „autošovinista“, „petokolonaša“ ili nešto slično iz desničarskog repertoara diskvalifikacija. Živjeti i raditi pod takvom stigmom zna biti neugodno, a u okolnostima društvenog usijanja i opasno po život.

3.

Bosanskohercegovačko-hrvatski književnik Ivan Lovrenović u tekstu „Pokolj u Samaškiju“ piše ovako: „Kolektivizmi su i doslovno ubilački: onoga časa kada je čovjek dovoljno kolektiviziran i depersonaliziran, pa kada mu s razine kolektivnoga vrhovništva bude objašnjeno da mu je sveta domoljubna, zajedničarska, vjerska zadaća ubijati, on ubija potpuno oslobođen od svijesti i savjesti, dapače, ispunjen ponosom i svrhom. Logika grupe uvijek podrazumijeva opravdanje zla počinjenoga u njezinu interesu. Pojedinac s elementarnom savješću zna da je to opravdanje ništavno. Pripadati grupi, a ne iznevjeravati vlastitu pojedinačnost jest borba i mučenje. Ali jedino što takav može izabrati, jest otpadanje, izlazak na čistinu, u nepripadanje.“

Čovjeku je usađena potreba pripadanja i učinit će nezamislive moralne prijestupe i izdaje čovječnosti, izdaje samoga sebe, da bi bio prihvaćen, da bi dokazao lojalnost grupi. Od najranijeg djetinjstva daje nam se do znanja da je izdvajanje nepoželjno i da opravdano rezultira kaznom. Nepripadanje znači usamljenost, neizvjesnost, strah. Time je objašnjivo ono što se zbilo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u tadašnjoj Jugoslaviji, kad je jednopartijski komunizam zamijenjen demokratskim višestranačjem: odjednom su praktički iščezli nacionalno i vjerski indiferentni, a javni prostor napučili su oni što su manje ili više agresivno deklarirali svoju etničku ili religijsku pripadnost. To je bio preduvjet za raspirivanje međunacionalne mržnje, a ta vrsta mržnje bila je jedan od osnovnih sastojaka krvavog koktela koji je zapalio ratove na području rasturene Jugoslavije.

Političkim, vjerskim i intelektualnim elitama bila je neophodna homogenizacija kolektiviteta, odnosno žigosanje, zastrašivanje ili eliminiranje onih koji se nisu uklapali u taj koncept. U oštroj podjeli na „nas“ i „njih“, s maksimom „ili ćemo mi njih, ili će oni nas“, nema mjesta za individue skeptične spram slijepe lojalnosti naciji kao vrijednosti iznad svih drugih, vrijednosti zbog koje je opravdano žrtvovati moral i razum. Takvi se doživljavaju kao veća opasnost nego vanjski neprijatelj: trule jabuke prijetnja su zdravima. Istovremeno postojanje vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja, to jest širenje uvjerenja o njihovu postojanju, najbolja je formula za postizanje maksimalne zbijenosti redova, za sužavanje slike svijeta i života na „nas“ i „njih“.

4.

Pukovnik Ljubiša Beara, načelnik Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, osmislio je i operativno predvodio srebrenički genocid. On je imao najtočniji pregled i najviši stupanj kontrole nad svim segmentima operacije ubijanja. Osuđen je na doživotnu robiju pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Haagu. Umro je u zatvoru u Berlinu 2017. godine.

Beara je svoju obranu u Haagu bio utemeljio na tezi da ga sredinom srpnja 1995. uopće nije bilo na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika, nego da je bio u Beogradu i da je u krugu obitelji i obiteljskih prijatelja 14. srpnja proslavljao svoj pedeset šesti rođendan. Bila je to obrana radi obrane, a ne stvarni pokušaj da se dokaže vlastita nedužnost: izneseno je mnogo neoborivih dokaza o pukovnikovoj prisutnosti na mjestu genocida. No u haškoj sudnici pojavile su se kao svjedokinje obrane dvije Beograđanke srednjih godina, kućne prijateljice obitelji Beara. Izmislile su rođendanski ručak 14. srpnja 1995. u nekom beogradskom restoranu, opisivale su što se jelo i pilo, kako je izgledao konobar koji ih je posluživao, koliko je drugih gostiju bilo u restoranskoj sali... Svjedočile su petnaestak godina poslije genocida, znale su što se dogodilo srebreničkim zarobljenicima, bile su svjesne da je čovjek u čiju korist besramno lažu izravno kriv za strašnu smrt hiljada ljudskih bića.

Da li bi iste dvije žene tako spremno skočile da lažno svjedoče u korist nekog svog prijatelja ili susjeda optuženog za krađu u samoposluzi? Da li bi smislile lažni alibi za nekog kućnog prijatelja koji je pijan pogazio dijete na pješačkom prijelazu i zatim pobjegao s mjesta nesreće? Jesu li se odale zlu zbog prijateljske lojalnosti ili zbog uvjerenja da samo ispunjavaju svoju patriotsku dužnost i očekivanja sredine, da ne čine ništa loše nego da služe kolektivnim interesima? Ili se jedno sretno podudarilo s drugim?

5.

„U književnosti moraš moći biti sam, ne smije te obavezivati nikakvo kolektivno pripadanje, jer je za književnost najvažnija sposobnost da se na svijet, na čovjeka, na narod i njegovu historiju hoće i umije gledati poliperspektivno, iz svih očiju i uglova, naročito onih 'nepoželjnih', pa i neprijateljskih. Biti uvijek na rubu. Rub kao dom“, kaže I. Lovrenović u tekstu „Pokolj u Samaškiju“.

Književnost je svijest o neizmjernim potencijalima zla uvijek nastanjenog u nama, zla koje se, piše N. Sinno, „automatski očituje u uvjetima barbarstva“. Književnost je pokušaj razumijevanja zla makar se ono ponekad činilo neshvatljivim: razumijevanje nije ni prihvaćanje ni opravdavanje, ni osuđivanje ni zgražanje, nego pronicanje u srce tame koje s vremena na vrijeme uštrca mržnju u gotovo svaku poru organizma nacije. Književnost je nezamjenjiva u tom poslu, jer književnost – uza sve ostalo – podrazumijeva imaginaciju u većoj ili manjoj mjeri, odnosno talent da se literarnim sredstvima „doživi“ ono što u stvarnosti nismo doživjeli ili nismo mogli doživjeti, i to da se „doživi“ u svim dimenzijama, naime, da se izlože društveni kontekst, političke i ekonomske okolnosti, osobni motivi i intimna previranja likova suočenih s poviješću i s pritiskom opredjeljivanja, ne zanemarujući estetsku vrijednost jer upravo je taj sloj ono što stvara uvjerljivost i univerzalnost i što čini razliku u odnosu na sve druge discipline koje se bave zlom u ljudima i među ljudima. Samo književnošću možemo obuhvatiti mnoštvo različitih elemenata i perspektiva, pa potom tim titravim svjetlom obasjati stazu za proboj iz obruča neznanja, predrasuda, političkih manipulacija, sebičnosti, ksenofobije i nekritičnosti, obruča čije recentno stezanje podsjeća na neke od najmračnijih epizoda u povijesti čovječanstva.

Ne treba imati iluziju da će tom krivudavom i tijesnom stazom svijet krenuti u sretniju i mirniju budućnost. Ali presudno je važno da se ne utrne trag koji svijetli nad samouvjerenim marširanjem masa u moralnu provaliju, u barbarstvo.