Enver Kazaz: KULTURA SJEĆANJA NA ŽUĆI
Na času historije vaze djeci
O tvojim saborcima
Hvale im hrabrost, odlučnost
I poglavito patriotski zanos
Svaka je smrt herojska
I svaka povijesni smisao ima
Djeca zamišljaju mrtvace
Koji prerastu u šehide
I lebde negdje gore
Visoko na nebu
Nose li strah kući
Dolaze li im mrtvi u san
Svakộ ima nekog svog šehida
Zakoči li ga u igri
Zaplete li mu noge
Na fudbalskom terenu
Oboji li krvlju stvarnost
Zabrinu li se za oca
Dok ih ljubi prije spavanja
Postane li im postelja bodljikava
Pa se boje utonuti u san
Šehidi su naš ponos
Uzvikuje nabildani ministar
S četvrtastom glavom
I mozgom u debelom minusu
Kao led koji je dosegao
Kalvinovu nulu
Gojazna učiteljica zvjera
Po dječijim glavama
Širokom haljinom skriva stomak
Maramom ukroćuje libido
Čas teče odlično
Djeca su mirna
Ni traga od njihove graje
Kao da su odjednom postala
Kostoboljivi starci
Kakav sam bio
Pita ministar učiteljicu
Dok pohotno zagleda njenu
Moćnu pozadinu
Ti stojiš sa strane
Tu ti i jest mjesto
Gledaš ozelenjelu Žuć
I nježno dlanom
Miluješ čela
Nekad živih saboraca