Ivan Lovrenović

Na poziv Nedeljnikova portala Velike priče poslao sam svoj izbor u sklopu njihove duhovite i zanimljive ankete 100 najboljih „naših“romana. Objavljen je 16. kolovoza 2026.

Gombrowicz piše o „nečitkim i nečitanim knjigama koje su ipak ostavile na stoljeću svoj trag i postale slavne“, ali čije je on čitanje morao prekidati jer ga je „previše gnjavilo“. Primjer mu je, ni manje ni više, nego - Kafkin Proces. Te završava: „Jednom će se razjasniti iz kakvog se to nakaznog braka stvaraoca sa primaocima rađaju djela lišena umjetničkog seksepila.“ Objašnjenje kriterija kojim razvrstava knjige na one s umjetničkim seksepilom i one bez njega, od Gombrowicza ne treba tražiti. On je sam svoj kriterij. Ali mora se priznati da nekog vraga ima u tim njegovim kapricioznim primjedbama. Ličnim, svakako, drukčije ne može biti.

S time na umu, evo „mojih“ osam romana, uz napomenu da sam zaobišao knjige živih autora. Mnoge od tih knjiga, naime, nisam čitao, pa se bojim ogriješiti dušu.

Dva mjesta ostala su mi prazna. Namjenjujem ih dvjema knjigama koje nisu romani u strogom smislu, iako bi to mogle postati uz zericu književnoteorijske sofisterije: magična Bašta sljezove boje Branka Ćopića i kapitalni Konclogor na Savi Ilije Jakovljevića.

Ivo Andrić, Prokleta avlija
Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje
Ivo Andrić, Travnička hronika
Mirko Kovač, Vrata od utrobe
Miroslav Krleža, Banket u Blitvi
Ranko Marinković, Kiklop
Skender Kulenović, Ponornica
Stjepan Čuić, Orden