Ivan Lovrenović

Naglo se to dogodilo, u osnovnoj školi: učitelj mi rekao da čitam naglas. I najednom se u meni pojavio strah, došao niotkud, svega me obuzeo. Kao da sam se izgubio u tome strahu, s njime srastao. Ustao sam i izjurio iz učionice.
Primijetio sam razrogačene oči učenika, i učitelja, koji je pošao za mnom.
Poslije sam svoje čudno ponašanje pokušao objasniti time da sam morao u zahod. No na licu onih koji su to slušali vidio sam da mi ne vjeruju. Sigurno su pomislili da sam pošašavio, da ću možda ubrzo i sasvim poludjeti.

Taj me je strah od glasna čitanja i dalje pratio. S vremenom sam se ohrabrio reći nastavnicima da me poštede glasna čitanja, jer sam ga se toliko plašio, jedni su mi povjerovali i oslobodili me toga, drugi su mislili da se s njima na neki način šalim.
Iz toga sam iskustva naučio nešto važno o ljudima.
Naučio sam, zapravo, puno toga.
Naučio sam, između ostalog, i nešto zahvaljujući čemu danas mogu stajati ovdje ispred ovog velikog skupa i čitati naglas. I to gotovo bez ikakva straha.
Što sam to naučio?
Pa, bilo je kao da mi je strah oduzeo jezik, i morao sam taj jezik takoreći vratiti sebi. I ako u tome, zaključio sam, želim uspjeti, moram to činiti na svoj način, onako kako to ja sam hoću, a ne onako kako drugi zahtijevaju od mene.
I što sam učinio? Počeo sam pisati svoje tekstove, pjesmice, kratke priče.
I osjetio sam da mi to daje sigurnost, daje mi nešto što je suprotno od straha.
Kao da sam u sebi pronašao neko mjesto koje je samo moje, na kojem sam mogao pisati to što je samo moje.

Sad, pedesetak godina poslije, još uvijek sjedim i pišem – i još uvijek pišem iz toga tajnog mjesta u meni, iz mjesta o kojemu, istinu govoreći, ne znam ništa više nego da ono postoji.
Norveški pjesnik Olav H. Hauge napisao je pjesmu u kojoj pisanje poezije uspoređuje s djetetom koje u šumi gradi kućicu od lišća, i u koju se ono zavlači, pali svijeću i ondje sjedi, i u mračnim se jesenjim večerima u svojoj kućici osjeća sigurnim.
Mislim da je to dobra slika onoga što i ja doživljavam kad pišem. To doživljavam i sad, kao što sam doživljavao i prije pedeset godina.

Naučio sam i to da je, barem za mene, velika razlika između govornog jezika i jezika pisanog, ili između govornog i književnog jezika.
Govorni je jezik uglavnom monološko prenošenje poruke da će nešto biti takvo ili takvo, ili je on retorično izražavanje neke poruke s nagovaranjem ili uvjeravanjem.
Književni jezik nikad nije takav – on ne posreduje, on je više mišljenje nego komunikacija, on ima svoj zaseban život.

Tako gledano, dobra je književnost, dakako, suprotnost svakoj vrsti propovijedanja, bilo da je ono religioznog ili političkog karaktera, ili bilo kog drugog.

Putem straha od glasna čitanja ušao sam takoreći u samotni život onoga koji piše – i u njemu se još uvijek nalazim.

Pisao sam mnogo i prozu i drame.
Posebnost drame je u tome što je ona napisani govor, u kojem je dijalog, dakle razgovor, ili često pokušaj razgovora, kao i ono malo prisutnog monologa, uvijek dio smišljena univerzuma, dio nečega što ne posreduje, nego nečega što ima svoj zaseban život, onakav kakav jest.

I kad je riječ o prozi, Mihail Bahtin ima pravo kad kaže da sâm način izražavanja, samo kazivanje, u sebi ima dva glasa.
Malo jednostavnije rečeno: u prozi je glas onoga koji vodi riječ, onoga koji piše, i glas onoga o kojemu je riječ. Ti se glasovi često prožimaju, miješaju jedan s drugim, i nemoguće je reći koji od njih vodi riječ.
Nastaje, zapravo, dvostruki glas, glas pisanja – te je i on, dakako, dio toga stvorena univerzuma, njegove logike.
Jer sve što sam napisao jedan je takoreći zaseban fiktivni univerzum, zaseban svijet. Taj je svijet nov svakom novom dramom, svakim novim napisanim romanom.

No i dobra je pjesma, jer podosta sam se bavio i pisanjem poezije, zaseban univerzum – ona se uglavnom odnosi na samu sebe. I onda onaj koji ju čita može ući u taj univerzum pjesme – što je više kao neki oblik zajedništva negoli komunikacija.

Uostalom, tako je možda sa svime što sam napisao.

U svakom slučaju mogu sa sigurnošću reći da nikad ništa nisam napisao da bih izrazio samoga sebe, kako se to obično kaže, prije bih rekao da pišem da bih pobjegao od samoga sebe.

Ali da sam uplovio u dramatičarske vode – što o tome reći?
Pisao sam romane i pjesme i nisam pomišljao pisati za kazalište, ali sam to svojedobno ipak učinio. Zašto? Pa, ponuđen je poveliki novac, meni, u to vrijeme siromašnom piscu, da napišem uvod za jedan kazališni komad, i ja sam napisao ne samo uvod nego cijeli komad, prvu i još uvijek moju najizvođeniju dramu, Netko će doći.

Pisati prvi put dramu bilo je najveće iznenađenje u cijelom mom književnom životu. Jer i u prozi i u poeziji pokušavao sam napisati ono što nije ni moguće izreći riječima na uobičajen način – na uobičajen govorni način. Baš tako. Pokušavao sam napisati ono neizrecivo, kao što je rečeno u obrazloženju kad je obznanjeno da sam dobio Nobelovu nagradu.
Ono najvažnije u životu ne možemo izreći riječima, to možemo samo napisati, kako je otprilike rekao Jacques Derrida.
Pokušavao sam, dakle, nijemomu govoru dati riječ.
I kad sam počeo pisati drame, otkrio sam da taj nijemi govor, tu tišinu, mogu koristiti na potpuno drukčiji način nego u prozi i poeziji. Mogao sam jednostavno napisati riječ pauza, u kojoj je taj nijemi govor. I koristio sam tu riječ, itekako, ona je u mojim dramama nesumnjivo najvažnija i najkorištenija riječ: duga pauza, kratka pauza, ili samo pauza.
U tim pauzama može biti puno toga, ili malo toga. Jer nešto ne možemo reći, nešto ne želimo reći, ili možda najbolje kažemo ako ne kažemo ništa.
Kako god, gotovo sam posve siguran da pauzama najviše govori tišina.

U mojoj je prozi puno ponavljanja, i sva ta ponavljanja možda imaju sličnu funkciju kao što to pauze imaju u mojoj drami. Možda bih mogao reći da ako je u drami iza pisanoga jezika nijemi govor, onda je u romanima nijemi jezik iza onoga napisanoga, i ako želim pisati dobro, onda i taj nijemi jezik mora pisanjem izaći na vidjelo, kao što je to, recimo, u mojoj Septologiji, u kojoj bi dva Aslea mogla biti jedna i ista osoba, i cijeli bi taj dugi roman, napisan na oko tisuću dvjesto stranica, zapravo mogao biti samo neka projekcija produljene sadašnjosti.

Iz cjeline jednoga djela ipak najviše govori nijemi govor, ili nijemi jezik. Ni u jednome romanu, kao ni u jednom kazališnom komadu nisu, sami po sebi, najvažniji dijelovi, nego cjelina, koju opet čini i onaj najmanji dio, u kojemu se ona odražava – ili bih možda trebao govoriti o duhu cjeline, o duhu koji kao da govori i iz blizine i s udaljenosti.
I što tad čujemo, ako slušamo dovoljno dobro?
Ja čujem tišinu.
Nije bez razloga rečeno da samo u tišini možemo čuti Božji glas.

Možda.

No, da bih sve to malo prizemljio, želio bih spomenuti nešto drugo što sam iskusio pisanjem za kazalište. Pisanje je usamljen posao, to je davno rečeno, i usamljenost je dobra – sve dok je put do drugih otvoren, da citiram stih još jedne pjesme Olava H. Haugea.
I kad sam prvi put gledao svoju dramu u izvedbi na pozornici, najviše me se dojmilo baš to što je suprotno od usamljenosti, naime zajedništvo, stvaranje umjetnosti dijeleći je s drugima – i to me je itekako obradovalo i dalo mi veliku sigurnost.
Taj me je osjećaj pratio i poslije, zahvaljujući njemu s mirom sam u duši ne samo izdržao na svom dramatskom putu, nego sam osjećao radost, uvijek, čak i prilikom gledanja nekih lošije izvedenih mojih drama.

Kazalište je zapravo velika slušaonica – redatelj mora, ili bi u svakom slučaju trebao, slušati tekst, kao što ga i glumci moraju slušati, slušati tekst, a moraju slušati i jedni druge, i slušati redatelja, i onda publika mora slušati cijelu izvedbu.

Meni se pisanje uglavnom svodi na slušanje: kad pišem, nikad ništa ne izmišljam, ništa unaprijed ne planiram, samo slušam, i slušanjem idem naprijed. Ako bih trebao upotrijebiti neku metaforu za sam čin pisanja, onda bi to, dakle, bilo slušanje.
Zato pisanje i podsjeća na glazbu, njihova se srodnost gotovo podrazumijeva. Svojedobno sam, kao tinejdžer, bio obuzet glazbom, svirao sam u jednome bendu, i s glazbe sam takoreći izravno prešao na pisanje. Bio sam posve prestao i svirati i slušati glazbu, počeo sam pisati, pisanjem sam pokušavao napisati nešto od onoga što sam doživljavao dok sam se bavio glazbom, dok sam svirao. To sam činio tada – i to još uvijek činim.

Možda je pomalo čudno i to da, kad pišem, uvijek imam osjećaj da je tekst već napisan, i to ne u meni nego negdje drugdje, i da mi predstoji samo pronaći ga i zapisati, dok nije nestao.
Ponekad to mogu učiniti bez ikakvih preinaka, ponekad, da bih došao do toga teksta, moram malo mijenjati, brisati, i tako pokušati doći do njega, do tog već napisanog teksta.

Nije mi bilo baš privlačno pisati za kazalište, iako sam se otprilike petnaest godina isključivo bavio pisanjem drama. Te su moje drame bile čak i izvođene, i to u mnogim zemljama, mnoge od njih.
Još uvijek mi to nije jasno.
Život je neshvatljiv.
Neshvatljivo je i to da sad stojim ovdje i pokušavam reći neke više ili manje shvatljive riječi o mome pisanju jer mi je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. A dodijeljena mi je, koliko sam shvatio, baš zbog moga dramskog rada i zbog mojih proznih djela.

Nakon što sam godinama pisao gotovo isključivo drame, najednom me je prožeo osjećaj da sam ondje rekao to što sam imao reći, da je to dovoljno, čak i više nego dovoljno, i odlučio sam posve prestati pisati drame.
No nisam mogao bez pisanja, ono mi je zacijelo postalo takva navika da nisam mogao bez toga – možda bi se to moglo nazvati bolešću, kao što je to svojedobno nazvala Marguerite Duras – te sam odlučio vratiti se ondje gdje sam i započeo, pisati prozu i pomalo poeziju, kao što sam to činio gotovo jedno desetljeće, prije nego što sam debitirao kao dramatičar.

Posljednjih sam desetak, petnaest godina to i činio. Kad sam se pisanju proze opet ozbiljnije posvetio, bio sam nesiguran hoću li u tome i uspjeti, je li to još u meni. Prvo sam napisao Trilogiju – i kad sam za taj roman dobio nagradu Nordijskog vijeća za književnost, doživio sam to kao veliku potvrdu da bih i kao prozaik mogao stvoriti nešto značajnije.
Potom sam napisao Septologiju.
Tijekom pisanja toga romana doživio sam, kao pisac, nekoliko svojih najsretnijih trenutaka, kao, recimo, onda kad jedan od Aslea nađe onoga drugog Aslea da leži u snijegu i tako mu spasi život. Ili, na samom kraju romana, kad prvi Asle, glavni lik, krene na svoje zadnje putovanje, brodom, ribaricom, zajedno s Åsleikom, svojim najboljim i jedinim prijateljem, da s Åsleikovom sestrom proslave Božić.
Nisam uopće zamišljao napisati dug roman, ali je roman takoreći pisao sama sebe, i nastao je dug roman, sam od sebe, i mnoge sam dijelove napisao u tako dobrom ritmu da mi je sve odmah bilo ispravno.
I tad sam valjda bio najbliže onome što bismo mogli nazvati srećom.
Cijela Septologija u sebi ima puno toga što može podsjetiti na ono što sam već bio napisao, ali viđeno u nekom drugom svjetlu. U tome cijelome romanu nema niti jedne jedine tačke, što nije nikakva moja izmišljotina. Roman je jednostavno tako napisan, u jednome ritmu, jednome pokretu, koji nije zahtijevao tačku.

Jedanput sam u jednome razgovoru rekao da je pisanje neka vrsta molitve. Poslije sam se jako zasramio kad sam te svoje riječi vidio otiskane. Ali nekoliko sam godina poslije, na svoju veliku utjehu, pročitao da je i Franz Kafka rekao to isto. Tako da, možda, ipak?

Prve moje knjige naišle su na prilično loše kritike, i tad sam odlučio da neću slušati kritičare, vjerovat ću samo sebi, držati se svoga. Da nisam tako učinio, možda bih prestao pisati već nakon mog debitantskog romana Crveno, crno, koji je objavljen prije četrdeset godina.
Poslije sam dobivao uglavnom dobre kritike, počeo sam čak dobivati i nagrade – ali sam i tad smatrao da je važno držati se iste logike, kad se već nisam obazirao na loše kritike, ne trebam dopustiti ni da uspjeh utječe na mene, trebam se i dalje držati svoga, biti dosljedan sebi.
Mislim da sam u tome i uspio, uvjeren sam da će tako biti i nakon dodijeljene mi Nobelove nagrade.

Kad je objelodanjeno da sam dobio Nobelovu nagradu za književnost, primio sam puno elektronskih pošiljki i čestitki, i to me je, dakako, obradovalo, većina je pozdrava bila u duhu razumne radosti, ako tako mogu reći, no neki su napisali da su vrištali od radosti, neki da ih je to ganulo do suza. To me je njihovo ganuće itekako dirnulo.
U mom je književnom djelu prisutno više samoubojstava, i nije mi drago što je to tako, ne volim o tome ni razmišljati. Bojao sam se da time na neki način legitimiram samoubojstvo. I onda se događalo to da su mi se javljali mnogi čitatelji i doslovce napisali da im je moje pisanje jednostavno spasilo život. To me je možda najviše ganulo.
Uvijek sam vjerovao da književnost može na neki način spasiti ljudski život, možda je ona i meni spasila život. I ako i moja književnost može pomoći u spašavanju nečijeg života, ništa me više od toga ne bi obradovalo.

Hvala Švedskoj akademiji što me je nagradila Nobelovom nagradom za književnost.

 I hvala Bogu.

(Svečani govor koji je Jon Fosse održao prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost 7. decembra 2023. u Štokholmu; s norveškog preveo Munib Delalić)