Jovica Aćin: Fragmenti uz Kafkino pripovedanje

Fragmenti o Kafkinom pripovijedanju, koje ispisuje Jovica Aćin, ovdje su preuzeti iz knjige Ko bi mogao biti Jovica Aćin. Knjigu-zbornik je povodom sedamdesetpetoga Aćinova rođendana objavila Biblioteka grada Beograda u svojoj biblioteci Vrhovi, a priredio ju je Mihajlo Pantić.

Uvodni prilog u zborniku je razgovor između Jovice Aćina i Mihajla Pantića pod naslovom Dobacivanje po dijagonali. Pravi razgovor - između dvojice pisaca, znalaca književnosti, prijatelja, lišen uštogljenosti i formalizma, sadržajan, duhovit, bogat. Potom dolaze dva Aćinova pripovjedačko-esejistička priloga: Dok je čekao na zasluženi predah i Doktor pripovedanja. O književnom djelu Jovice Aćina u dijelu zbornika pod naslovom Gatanja uvršteni su tekstovi Davida Albaharija, Aleksandre Mančić, Milenka Stojičića, Ivane Milivojević, Ivana Negrišorca, Ivana Lovrenovića, Gojka Tešića, Mihajla Pantića, Novice Milića, Predraga Krstića, Franje Petrinovića, Đorđa Despića, Mile Medigović Stefanović i Marine Avramović. U poglavlju pod naslovom Odblesci nižu se o Aćinovom djelu kratki iskazi Aleksandra Tišme, Predraga Lucića, Predraga Fincija, Marija Kopića, Srđana Tešina, Slobodana Tišme, Dragane Beleslijin, Stojana Đorđića, Nenada Manojlovića, Dušana Stošića, Miće Vujičića, Jasmine Vrbavac,  Jovanke Vukanović, Nenada Dakovića, Bože Koprivice, Ljube Popovića, Vladana Matijevića, Save Damjanova, Svetislava Jovanova, Žarka Rošulja, Aleksandra Spasića, Branka Maširevića, Zorislava Paunkovića, Jovana Zivlaka, Biljane Andonovske, Đorđa Pisareva, Tanje Kragujević, Milete Aćimovića Ivkova, Viktora Žmegača, Ranka Risojevića, Nenada Miloševića, Simona Grabovca, Marjana Čakarevića, Milana R. Simića, Radivoja Šajtinca i Ljubiše Jocića. Zbornik zatvara bibliografija Aćinovih djela 1970-2021, te slikovno poglavlje Fotobiografija. (I. Lovrenović)

 

Jovica Aćin

DOKTOR PRIPOVEDANJA

Pisanje kao putovanje

 

Prva rečenica u sačuvanim Kafkinim dnevničkim zapisima glasi:

Die Zuschauer erstarren, wenn der Zug vorbeifährt.

Zapravo ceo zapis je samo ta rečenica.

Dok voz prolazi, posmatrači se koče.

Bila je to prva rečenica, na prvoj stranici sveske, u samom njenom vrhu, rečenica koja je u tom trenu navrla u piscu neodoljivije od drugih, iziskujući da bude zapisana, i Kafka je piše.

Sama rečenica je već priča za sebe. Dovoljna sebi, dovoljna i nama.

Kafka putuje. Nalazi se u vozu. Gleda kroz prozor. I vidi one koji gledaju prolazak voza. Primećuje nešto što i nije baš vidljivo. On vidi i razume. Moja pretpostavka jeste da ukočenost posmatrača na stanici ili, verovatnije, pored pruge, nije ukrućenost izazvana strahom od lokomotive i vagona dok cela kompozicija juri i proizvodi silnu i ritmičnu buku. Voz je tada, svakako, nalik nekom metalnom čudovištu. Ne, posmatrači su u tom trenutku pretrnuli, ali i zaprepašćeni da su u tom čudovištu ljudi, putnici, koji odlaze nekud u neznanu daljinu. Kretanje voza je živo, jer su u njemu živa stvorenja. Pred tim prizorom živog i moćnog kretanja, koji u njema odjednom pobuđuje nevericu da tako nešto uopšte postoji, mogu da imaju samo jednu reakciju: ne pomerati se, prihvatiti paralizu kao takvu, jer prolazi nešto unheimlich, istovremeno blisko i zavičajno, a ipak strano i onespokojavajuće. Oni su svedoci putovanja, gledanog spolja, kao slučajni prolaznici zatečeni nekim čudom koje je odjednom iskrsnulo niodakle. Pred njim se koče. Zaleđuju se. To je Kafka hteo od svog pisanja. Da bude putovanje koje je u stanju da šokira. I zato je voleo da putuje. Bilo je to najbolji uvod u njegovo pisanje.

Navedena rečenica neće ostati usamljena.

Golem je broj Kafkinih priča, zapisa i refleksija, a koje su vezane za putovanje, za druga mesta, sela i gradove, za daleke krajeve i koje dospevamo samo ako idemo što „dalje odavde“, po mogućstvu na konju ili u zaprežnim kolima, a najčešće, kako je to bilo i u Kafkinoj zbilji, vozom.

S navedenom rečenicom, svojevrsnom mikropričom, ispisanom 1909. godine, kod Kafke kao da sve počinje. U najmanju ruku počinju njegovi pripovedni fragmenti. Počinje fragmentacija u pisanju, a u kojoj se sprežu putovanje kao kretanje, prolaženje i odlaženje, promatranja stvari sveta, telo, bilo čovekovo ili životinjsko, i metamorfotička reakcija tog tela na događaje. Sve je to rečeno u toj rečenici, koja je u isti mah završena, gotova priča, ali i nekako otvorena i beskonačna, jer će biti zatim beskrajno varirana do same piščeve smrti.

Kratke priče i fragmenti, koji preovlađuju kod Kafke, i u njegovim pismima, njegovim dnevnicima i radnim sveskama, pa i u njegovim romanima, uvek su poput samohodnih vozila i nalik zagonetkama, koji su samo čekali da budu zapisani i potom napušteni, jer su neprestano tražili nove oblike u kojima će se pojaviti . Neće Kafka nikakve velike slike. On traži male slike u kojima uvek postoji, više ili manje vidljiva, tačka koja nas tera da se ukočimo. I ta tačka se nedri u druge tačke. To su minijaturna jezgra drame. To su odblesci drame našeg svekolikog sveta.

Kad se pomaljaju u pričama, Kafkini junaci su putnici. Da li je to lovac Grak, da li je to carski glasnik, Karl Rosman koji nestaje u Americi, zemljomer koji izdaleka putuje u neko selo, a onda se koči pred zamkom, ili jedan od anonimnih graditelja Kineskog zida ili čak onaj stvor koji lunja po lavirintskim hodnicima svoga podzemnog zdanja, svejedno – uvek su to duboko u sebi putnici, ali koji su preuzeli i ulogu posmatrača sopstvenih putovanja. Uvek nošeni željom da budu Indijanci koji u nepoznato jure na konjima.

Kao odjek prve rečenice o posmatračima koji se ukrućuju dok voz prolazi pored njih, znatno kasnije će Kafka u svojim sveskama zabeležiti dramu putnika. On je u vozu i zaboravlja na tu činjenicu, pa živi kao da je kod kuće. Odjednom se priseti da je u vozu koji juri nekud, i to ga preobražava u putnika. Obraća pažnju na ostale putnike. Oseća da ga preplavljuje sloboda. Putuje bez odredišta i kao dete uživa u tome. Kroz prozor može da vidi predele, ali i ljude koji posmatraju njegov voz. On zaboravlja da je zaboravio, i podrhtavanje voza mu izgleda kao delo nekog čarobnjaka. Time Kafka dočarava svoje unutrašnje iskustvo pisanja, ali i ono što mi kao čitaoci osećamo dok pored nas protiče to pisanje ili čak zaranjamo u njega.

 

Na groblju

Za sve koji nisu bili u prilici da posete grob doktora K. važi upozorenje da on nikad neće biti isti kao što je bio na početku. Na groblju u predgrađu Praga stajaćete pred grobnicom, a pri tome nećete biti ni svesni da je, ako verujemo američkom autoru Džošui Koenu (s kojim delim mišljenje da je prevoditi Kafku ponekad praviti budalu od sebe, a pisati o njemu često udvostručavati svoju ludost), originalni grobni kamen na tom grobu ukraden tridesetih godina prošlog stoleća. Kradljivac kamena nikad nije otkriven. Mogao bi taj kradljivac biti, priča se ili je to negde čak i zapisano, i neki nacista tajno zaljubljen u književnost, što nije verovatno, ali nije i nemoguće. Naprosto je došao noću na groblje. Nije mu bilo prijatno, jer je to bilo jevrejsko groblje, Novo jevrejsko groblje. Sa svojim saradnicima je podigao kamenčinu i utovario je na kolica, pa ju je odvezao neznano kuda. Ne postoje pouzdani podaci da se ta krađa zaista odigrala tridesetih godina prošlog stoleća. Možda se to desilo desetak ili petnaestak godina docnije. Ali onda kradljivac nije bio nacista nego neki zaslepljeni knjigoljubac koji se u svoj uspešni lopovski poduhvat upustio, razume se, pod prećutnom zaštitom ondašnje komunističke vlasti, kojoj nimalo nije godilo da je u komunističkoj zemlji sahranjen neki doktor K., jer taj K. je dalekovido razotkrio sve mahinacije rečene vlasti čak i pre nego što su one počele da se izvode.Potom su se našli ljudi koji su ukradeni kamen zamenili drugim, gotovo istovetnim. I doktor K. je nastavio da počiva pod novim kamenom. Ipak, njegov mir nije dugo trajao, jer je i taj novi kamen bio ukraden. Ova krađa se, po svemu sudeći, odigrala pedesetih ili čak ranih šezdesetih godina prošlog stoleća. Ni tada kradljivac nije uhvaćen. A vlast se baš i nije trudila oko toga. To je bilo vreme kad nije, međutim, isključena ni mogućnost da je kradljivac bio pripadnik neidentifikovane omladinske antikomunističke podzemne organizacije, koja se možda zaklinjala u delo doktora K., shvatajući ga kao neophodan i dragoceni vodič. S druge strane, krađa drugog kamena koji je zamenio originalni mogla je biti organizovana i od strane nekog privatnog kolekcionara, i to pre sa Zapada nego sa Istoka, jer je na Zapadu taj soj ipak brojniji i novčano opremljeniji od kolekcionarske grane na Istoku. Na grob je postavljen i treći kamen kao zamena za drugi koji je bio zamena za prvi. Ovaj treći kamen je nekako ružan. Reč je o heksagonalnom monolitu koji je teško pritiskao tle na mestu na kojem je počivao doktor K. U neku ruku je u redu što će i ta granitna spomen-gromada biti ukradena, iako je prošlih godina čak postavljena i skrivena kamera da bi je čuvala od krađe. I tako smo dospeli do nadziranja. Čak će i naši grobovi biti nadzirani da bi se onemogućile navodne krađe. Zakon u takozvanim demokratskim državama zabranjuje nadziranje građana, ali, dabome, vlast ipak nadzire građane, prisluškuje ih, snima, kontroliše, jer samo tako, kršeći zakon, može da štiti i obezbeđuje taj isti zakon, budući da su svi građani potencijalni prekršitelji zakona. Pred zakonom smo svi tek prividno nevini. Čim smo nadzirani, naša nevinost se rasplinjava.

I još: kakvu god vest da primimo o tome šta se dešava u svetu sa slučajem doktora K., uvek nam izgleda da je to sam doktor K. smislio. I to je jedno od čuda koje dugujemo njegovoj neviđenoj maštoglavosti, a od koje zakon svim silama gleda da nas oduči.

 

Kafkina rečenica

Možda je Virdžinija Vulf bila u pravu kad je svoje čitaoce uveravala da se idealno pisanje romana odigrava u pasusima i poglavljima, a ne u rečenicama. Sama rečenica za sebe nije u stanju da artikuliše svekoliki oblik romana u kojem se stiče mnoštvo rečenica i za koje je onda neophodno obezbediti neki dublji ritam. Ritam jedne rečenice nije dovoljan. Potrebno je da tekst romana bude ritmovan s one strane rečenice. Od pasusa do pasusa, od poglavlja ili odeljka do poglavlja i sledećeg odeljka. To deluje donekle žurnalistički i lišeno nekog jedinstvenog, kristalnog stila koji se postiže prvenstveno ispisivanjem rečenice. Na to je mislio Vladimir Nabokov kad je za izvesne romanopisce, gotovo fetišizujući savršenu rečenicu, govorio da su bez stila, recimo Alber Kami i Tomas Man. Ako pisac ne može da prođe test rečenice, on je u Nabokovljevim očima bio promašen. Ali čitaoci, smatrala je Vulfova, očekuju različita zadovoljstva od različitih pisaca. Ne očekuje se od svih pisaca isto. Roman nema uvek istu formu. On je, kako nagoveštava kritičar Džejms Vud, takoreći kreativno oklevanje u pogledu forme, pa tako ni do danas ne treba o romanu misliti kao o pisanju koje je jednom zauvek utvrdilo u kojem stilu valja da se odvija.

Ipak, sudimo li o piscu prema njegovoj rečenici, Kafka je specifičan slučaj. Njegova Satz se menjala zavisno od toga kad je pisao i šta je pisao. Suočavajući se s pitanjem zakona, neposredno ili okolišno, Kafka je oblikovao naročiti tip rečenice u svome pripovedanju.

Podsetiću najpre, pošto sad čitamo Kafku u srpskom prevodu, na gramatičku razliku između nemačke i srpske rečenice. Ta razlika je s priličnim posledicama po čitanje, a važi i za mnoge druge jezike iz indoevropske porodice. U slučaju nemačke rečenice moramo da budemo strpljivi u pogledu radnje koju subjekt vrši na objektu, jer je nećemo saznati do samog kraja rečenice. Redosled je subjekt – objekt – glagolski predikat, za razliku od redosleda u srpskoj rečenici subjekt – glagolski predikat – objekt. Kod Kafke to sintaksičko odlaganje biva još izrazitije. Kao po pravilu, u čemu se opet i nadalje slažem sa Džošuom Koenom (autorom uvoda u američki prevod izabranih Kafkinih kraćih priča), njegova rečenica započinje lucidno, s nekom umesnom pomisli, rekli bismo sa savršenom idejom, a onda se između zapeta i tačaka-zapeta rečenica produžava i razvija u piščevom pokušaju da saopšti sve pomisli koje proističu iz početne pomisli, sve varijante i mogućnosti koje ideju podržavaju i dopunjavaju sa čitavim nizom novih ideja koje proizlaze iz prvobitne, da bismo naposletku stigli, pre kraja te monstruozne rečenice, čak do same suprotne ideje, do neke kontrapomisli koja osporava i ruši svekoliku osnovanost pomisli s kojom je rečenica započeta. A kad se još suočimo s takvom rečenicom zasnovanoj na maločas spomenutom sintaksičkom odlaganju za čitaoca takoreći nastaje ludilo. U pokušaju da nam predoči sve mogućne posledice neke pomisli, i to u jednoj jedinoj rečenici, koja bi u srpskom jeziku komotno mogla, pa i morala da se pretoči u dve ili tri, pokatkad četiri rečenice, Kafka nas ubacuje u lavirintski žrvanj čiji se intenzitet mrvljenja podjaruje spomenutom prirodom nemačke rečenice, uz neprestani rast napetosti i neizvesnosti srpskog čitaoca. U najboljem ili najgorem slučaju srpski čitaoci koji intenciju rečenice saznaju u samom njenom začetku, pri čemu se ta intencija eventualno širi ili donekle modifikuje, suočavaju se s tim da su prinuđeni da prihvate da im potpuno razumevanje nemačke i Kafkine rečenice nikad neće biti dato pre njenog okončavanja. Otuda srpski prevod Kafkinog teksta uvek nalikuju ekvilibriranju na užetu preko provalije, čak i onda kad dve srpske rečenice stoje umesto jedne Kafkine. Ono što je prevodilac iskusio, iskusiće i čitalac.

Kafka je doktorirao prava u Pragu na Karlovom univerzitetu i potom radio kao pravnik u osiguravajućem zavodu. Danas su nam njegovi službeni spisi dostupni. Oni se oslanjaju na pozitivne zakonske propise. Njihov pravnički karakter nam ukazuje u kojoj meri je i samo Kafkino pisanje bilo pod uplivom pravnog diskursa. Dolazilo je to do izražaja naročito u trenucima kad bi Kafka, vrativši se iz kancelarije, pa posle često neuspešnog dremanja sedao, u noćnim časima, za svoj omanji pisaći sto u sobi koja mu je bila i spavaća, i pisao ponekad i do svitanja. U tom njegovom pisanju odjednom prepoznajemo govor zakona, sa svakojakim dvosmislenostima, obrazloženjima i protivobrazloženjima, argumentima i protivargumentima, sa dispozitivima i zaključnim delovima. Dvosmislenost Kafkinog pisanja, mogli bismo reći, kao da je mimikrija ispisivanja primenjenog teksta zakona. Dvosmislenost je praćena večnim tumačenjem i primenom stavova. Iznose se tvrdnje, zatim se osporavaju, te opet potvrđuju i ponovo ruše. Interpretacija luta i najzad gubi cilj, čak zamagljuje i svoje polazište. Neprestano smo u atmosferi, kad se saberu učinci prirode nemačke rečenice i osobenog tipa Kafkine rečenice sa legalizujućim stilom službenog spisa i demonstriranja pravnog predmeta, ne samo neizvesnosti u značenjima i intencijama nego i pretnji koje stalno nosi u sebi tekst zakona kao svoju implicitnu naredbodavnu silu.

Kafkin pripovedač, Bog njegove rečenice, zapravo je neko ko otkrivajući univerzum istovremeno ga zatamnjuje. Zato je njegova rečenica toliko realna, jer je u nju usisan krvotok nevidljive strane stvarnosti. Ona je presuda koja se izriče u proročištu, a sa čijim značenjem ne možemo nikad istinski da budemo načisto.

 

Glas iz mraka

Kad znamo za golemi broj studija napisanih o Kafkinom pripovedanju i da nijedan drugi pisac nije toliko proučavan, a da ipak kao da smo na početku i ništa kao izvesno ne znamo o tom delu, može samo da nam padne na pamet da ni mi nećemo biti kadri da više saznamo o njemu. Zamišljamo da je ono mračan bezdan, a mi hodamo uskom i opasnom stazom tik uz njega. Pokrivena maltene neprozirnom maglom, staza vodi u crnu šumu, pa kroz nju u teško osvojivu visoku planinu za koju se kaže da se uzdiže do neba. Dok idemo tom strmom i neugodnom stazom, ne videći ni prst pred okom, najednom se spotičemo i sunovraćujemo u bezdan, ali u poslednji trenutak se hvatamo za neko ožilište na samom rubu litice i ostajemo tako, viseći, nad tamom koja pod nama čeka da iznemognemo i onda padnemo u njenu smrtonosno okrilje. U tom položaju koji nam nimalo ne obećava nastavak života, uspemo li da bacimo pogled tamo dole, doista nećemo videti ništa osim suštog mraka. Ali dok u grču gubimo poslednju snagu, i pitanje je samo sekunde ili dve pre nego što se strmoglavimo, možda ćemo odnekle čuti zagonetni šapat. To je glas doktora K. i on ti kaže: „Pusti se, ne brini, nećeš dugo padati; staza je odmah pod tobom.“ Zato onaj ko poveruje tom glasu i odvoji prste od korenja, utvrdiće da je ni dvadesetak centimetara ispod njega skrivena nova staza za koju nije ni znao da postoji poput mosta nad bezdanom, trupnuće stopalima o to tle, pa može da nastavi, kako kad, mirnim ili kolebljivim korakom kroz Kafkino delo, i biće na dobrom putu. Na putu čitanja. I život će mu biti zajamčen, jer tamo gde je opasnost, verujem s Fridrihom Helderlinom, začinje se i nalazi i ono što spasava.