Jovica Aćin: NA MOSTU
Mladić je oslonjen o ogradu. Onda se naginje preko nje. Ispod mosta vodi autoput C31. Mladić je bosonog, pete su mu ispucale, stopala kao da danima nisu srele ikakvu vodu. U prljavim je pantalonama, košulja kao da je provučena kroz kolomast, razdrljena, bez dugmadi. Sve je na njemu žedno. Dozlaboga mršav. Kosa, u kurjucima, pada mu do ramena. Crna i sija se poput gavranovog perja. Pod mostom, petnaest do dvadeset metara ispod jure automobili čiji vozači nemaju pojma da ih neko odozgo motri. Usamljena svraka sleće na ogradu nedaleko od mladića. Diže i spušta svoja repna pera. Tako održava ravnotežu ili šalje tajnu poruku.
Prolazim pored mladića. Pogledao sam ga iskosa. Obrve su mu guste. Lice mu je obraslo mladom dlakom. Mogla bi biti prva, nikad obrijana. Nakratko mi je uzvratio pogled. On ima dvadeset godina, a ja osamdeset. Na mostu nikog osim nas. Čujem ga kako već meni iza leđa kaže ¿Qué estás esperando? ¡Salta! Njegov promukli glas mi je zazvučao molitveno.
Osvrćem se. Kome on govori Šta čekaš, skoči! Možda samo razume ptičije znake, ako ih je opazio, naglas prevodi svračiju poruku? Ali ja nikad neću saznati kome su reči bile upućene. I znam da je to moj neoprostivi životni propust. Ne samo propust, možda i greh, jer sam pobegao da ne bih shvatio.