Jovica Aćin: UVOD U NEBESKU MEHANIKU

Poglavlje iz romana Hodočašće u Sodomu, koji će se uskoro pojaviti, zajedno sa romanom U sjeni fantoma Ivana Lovrenovića, u izdanju Službenog glasnika u Beogradu, u ediciji Terazije osnivača i urednika Gojka Tešića.

 

Nikad neću zaboraviti slučaj iz 1954. godine, kazuje Trampazlin, raspoložen za priču, Gligoru Zevzeku. Tog dana sam upravo napunio trinaest godina. Kad ne bih imao novi broj stripa o usamljenom jahaču, čitao sam šta mi dođe pod ruke. I tako sam u novinama naleteo na vest o vanzemaljcima koji su se stuštili na fudbalske navijače. Utakmica je u Firenci bila u punom jeku, a onda se na nebu, iznad igrališta, pojavilo golemo jaje. Jaje je letelo lagano, ne žureći nikuda, kao da osmatra situaciju pre nego što će napasti deset hiljada gledalaca zbijenih na betonskim tribinama, a uz njih i igrače na terenu, sudije, samu kožnu loptu, trenere, novinare i ostale velevažne časnike. Najpre su svi zanemeli, a zatim je počelo grajanje na sva usta. Utakmica se, dabome, zaledila u mestu, lopta više nije znala čemu služi dok se sama kotrljala po travi. Glavni sudija je zaboravio da zazviždi prekid utakmice. S neba su počele da veju neke srebrnkaste tračice. Ličile su na sitne staniolske papiriće. Padali su poput svadbenih konfeta po svima na zemlji. Možda će ih te konfete hipnotisati, možda su vanzemaljci odlučili da, eksperimenta radi, ko zna šta su mislili, izvrše masovnu otmicu ljudi da bi ispitali sistem koji leži u osnovi bića sa ove planete; niko nije znao tačnu namenu konfeta, osim da nije verovatno da je ona prijateljska. Na nebu su se ubrzo posle jajeta pojavile i kubanske cigare, kako je izvestio jedan od neposrednih svedoka prve verodostojne svetske najezde na ljude. Da li se tako Bog ukazivao? Nikako, vikali su prestrašeni navijači. On je od pamtiveka protiv pušenja, pa teško da je i sam pušač. Cigare su, za razliku od jajeta, letele munjevito i pratile su ih blistave lopte. Za njima je ostajala staklena vuna koja je, zajedno s konfetama, popadala po ljudima koji su na tlu stajali unezvereni i dotle zatravljeni da nisu mogli ni da beže. A i kuda bi? Isto se odvijalo i iznad ostalih gradova po Toskani, vanzemaljci su pokrili svekoliko tamošnje nebo.

U novinskom članku koji sam čitao pisalo je da su vanzemaljci s Marsa. Danas znamo da takvo tvrđenje nije utemeljeno. Iznet je, meni dragoceni podatak, da je uz konfete i staklenu vunu padala i neka lepljiva materija koja je nazvana anđeoska kosa, mada je više ličila na šećernu penu. Kod nas se zove vilina kosa. Nažalost, nije mogla biti analizirana, jer je posle kraćeg vremena nestajala kao da je nikad nije ni bilo. Ta fantomska materija pokrila je sve gradske krovove. Beleli su se kao posle snežne vejavice. Zatim je ubrzo iskopnila baš poput snega. Ni traga više od nje. Opisivali su je kao pamučna vlakna ili paučinu. Čim bi je neko od ljudi taknuo, smesta bi se raspadala i iščezavala. Ali neki ljudi su se pokazali kao snalažljivi i zašli su u obližnje šume izvan grada i u teglice šibicama i čačkalicama prikupili od te čudne materije onoliko koliko su mogli. Odneli su teglice u laboratoriju, a tamo je materija, na brzinu, pre nego što će nestati, podvrgnuta spektrografskoj analizi.

Sve u svemu, završio je Trampazlin, iako neverovatan, događaj se odigrao i o njemu su svedočile hiljade i hiljade, pa se ne može osporiti, bez obzira na zagovornike masovne hipnoze. Sledećih dana nastavio sam da pratim stvar. Pojavilo se mnoštvo teorija. Meni je najuverljivija bila teorija o selidbi paukova. Ne o meteoru koji nam se raspada nad glavama nego o mladim paukovima koji se sele nadaleko. Oni ispletu mreže, i to u količini dovoljnoj da se, kada se sve mreže povežu, dobija svojevrsno jedro, golemi mehur i u njemu pauci, nošeni vetrom, čak i na pet kilometara iznad zemlje, lete na svoje novo odredište. A onda sunce obasja to loptasto jedro od paučine i učinak refleksije sunčeve svetlosti stvara panoramu koja je sludela navijače u Firenci i svekoliki živalj u toj italijanskoj oblasti. Eto, migracija paukova, dečko moj, ko bi to rekao! Premrežili nebo. Mnogi se ne slažu s tim. I nije da ne bi mogli biti u pravu. Paučina ima drukčiji sastav od materije koja je vejala po tlu i koju su stigli da spektrografišu pre nego što se istopila. Uz to, onoliki broj svedoka bez ostatka tvrdi da to što su videli i opipali ne može biti nikakvog zemaljskog porekla. Obe hipoteze se daju izmiriti ako prihvatimo da su u pitanju vanzemaljski paukovi.

Kad se suočimo s tajanstvenim stvarima i pojavama i nismo kadri da ih razumemo i odgonetnemo njihovu suštinu, šta nam onda ostaje da učinimo?

Zevzek blesavo pogleda Trampazlina i, u neverici da ga starac uopšte nešto pita, ništa ne reče.

Tako je, klimnu glavom Trampazlin, u pravu si. Valja samo da umuknemo. Trenutak kasnije dodade: „To je sve što znam, toliko pamtim.“

Prećutao je ono što je kasnije čuo od svoga oca, koji je robijao na Golom otoku i koji je tamo, čak i pre firentinske utakmice, bio očevidac vanzemaljskog broda na nebu. Brod je doleteo iz pravca Velebita, nisko preleteo otočki logor i njegovu Veliku žicu, i to uz neopisivi tutanj. Trampazlin je upravo zbog reči tutanj i zapamtio očevu priču, iako je nikad i nikom nije prepričavao, jer se bojao da će ga zbog nje izbaciti iz škole. Njeno prepričavanje bi bilo širenje neprijateljskih vesti, a tako bi se i saznalo da je sin neprijateljskog elementa, što osnovano nije smatrao nimalo poželjnim za njegov položaj među drugovima sa kojima se igrao. Možda je, razmišljao je Trampazlin kad je već bio zreliji, vanzemaljski brod nad Golim otokom bio samo halucinacija izmučenih robijaša, iako se otac ukućanima šapatom zaklinjao da se slučaj istinski odigrao. Svejedno, kako god bilo, Tutanj nije bio za priču. Sa takvom pričom u ono vreme i sam bi zaglavio robiju. I samo njegovo ime, znao je, pobuđivalo je sumnju u policiji i državnoj bezbednosti, gde su po dužnosti pazili na sve i svašta, a svakako im nije promaklo odstupanje u društvenom poretku da se neko zove Trampazlin, što kao ime nije delovalo ni najmanje normalno i moglo je da ukazuje i na dublje nenormalnosti.

 

Trampazlinu je, međutim, teško zapušiti usta kad se zaleti. Lupio se on po čelu i započeo novu priču.

Sad me to firentinsko nezemaljsko jaje i sve što ga je pratilo podseća da je, dvadeset godina kasnije, i nas, u Jugoslaviji, nadletelo isto jaje, iako u izmenjenom obliku. Vanzemaljci sve mogu. Njihovi kosmički brodovi mogu u sekundi da promene veličinu i izgled. Ali jugoslovenska vojska nije mačji kašalj.

Ili pičkin dim, drsko umetnu Zevzek, žutokljunac kome su još takve prolazne stvari u glavi, a Trampazlin ga pogleda popreko i kao da ništa nije čuo nastavi:

Nije se dala nego je objavila rat vanzemaljcima. Bio je to jedinstven slučaj prvog zvanično objavljenog rata protiv kosmičkih uljeza, bili oni pauci ili ne bili. Glavnokomandujući se u to vreme baškario u Igalu. Na nepoznate leteće objekte žalili su se mladi piloti na obuci u Titogradu, kao i civilni vazduhoplovi na aerodromu u Ćilipima, u Dubrovniku. Naše vazduhoplovne snage su podigle svoje brze avione, migove, orlove i galebove, i krenule na Titograd, Dubrovnik i okolinu, orni da se sukobe s tim neznancima koji nisu prijavili svoje prelete kroz našu vazdušnu prostoriju. Sa Igalom su uspostavljene bezbedne komunikacije tako da glavnokomandujući bude neprestano u toku s razvojem ratne situacije i naše očekivane pobede. Ako napasni leteći objekt odbije da se povinuje i napusti prostoriju, trebalo ga je srušiti raketama. Kad je rat, nema cile-mile. Ili oni ili mi. Birajmo.

Radarska stanica na Prevlaci pretvorena je u Ratnu salu. Proglašena je opšta uzbuna i potpuna diskrecija. Ko ovu prekrši, neka se ne nada ničem dobrom. Na Vojni sud, pa da vidi šta ga čeka. Svi naši radari su, po nalogu Protivvazdušne odbrane, uvezani u jedan sistem. Svi, bez izuzetka, kako vojni tako i mornarički i civilni. Radarske posade su pojačane, čitao sam, naglašavam to da me ne bi prijavio da odajem vojne tajne. Plašljiv si, a tobože veliki patriota. Ukratko, pojačane su inženjerima iz Vojno-tehničkog instituta i izvesnim civilima koji su se amaterski bavili kosmičkim plovilima, poznati po tome što znaju nešto što niko drugi ne zna o nečemu čega nema na domaku. Avioni su poleteli iz Beograda, zapravo iz Batajnice, i Bihaća i uspešno, već u prvom naletu, presreli neprijatelja. Ovaj se nije ni osvrnuo na naše avione, a kamoli da se identifikuje, pa su na njega morale da budu ispaljene rakete. Ali dogodilo se nešto na šta se nije mislilo. Ili su rakete, sve do jedne, zakazale ili ih je neprijatelj naprosto blokirao. Odbijale su da budu lansirane. Čak petnaest puta se uspelo u tome da objekt bude presretnut, ali rakete nisu hajale za komande naših pilota. Posle toga je odlučeno da se naše ratovanje sa objektom odvija u dve faze.

Prva faza: primaći se objektu i podrobno ga osmotriti. Osmatranjem sakupiti sve podatke o njemu koje je moguće sakupiti. Ta faza je trajala danima. Svakog dana bi objekt, iz pravca Brindizija, brzinom od 6500 kilometara na čas, preleteo Jadransko more, skoro dok trepnemo, i zaustavio se nad aerodromom u Ćilipima. Tu bi stajao na nebu, onako ogroman, ne bi se micao, svetleo je i svako sa zemlje mogao je lako da ga uoči. I civilni piloti su zvali Ratnu salu, obaveštavajući je da ga vide, proleću pored tog lampiona, a on ne mari za njih. S tim su se slagali i marsovci, kako su, među kolegama, bili prozvani vojni eksperti iz svih radarskih stanica, i o tome izveštavali splitski Radarski centar. Objekt kao da se igrao s našim pilotima. Migovi bi, jureći objekt, razvili brzinu od 1000 kilometara na čas, a ovaj bi odjednom nestao i drznuo se da im se pojavi na repu, vezavši ih tako u čvor. Zatim bi se avioni-osmatrači primakli objektu na sedam kilometara, a ovaj im bliže ne bi dopuštao, kao da ih je upregao u volovski jaram. Kad god bi avioni ubrzavali, isto toliko je ubrzavao i objekt. Potom bi iščezavao kad god poželi. I nestao bi sa svih radara u istom trenutku. Ili bi radari pokazivali nemoguće stvari. Objekt leti na visini pet kilometara i naglo skoči na visinu od dvanaest kilometara. Dešavalo se nešto što je fizički bilo nemoguće. Prva faza je završena kao propala misija.

Druga faza: Napasti objekt raketama, ali najbespoštednije i bez kolebanja, tako da objekt ne stigne da ih blokira. Pilotu miga je naređeno da gađa.

Pilot je prišao cilju i javio:

„Vidim.“

Radarista je potvrdio:

„Imam zahvat na radaru.“

„Lansiraj“, dobio je pilot zapovest.

Lansirao je pilot, a onda saopštio Ratnoj sali:

„Raketa neće na cilj.“

Termonavođene rakete nisu htele na cilj zato što je ovaj bio „hladan“. Nema sumnje da su vanzemaljci bili hladna stvorenja, a hladni su bili i njihovi aparati. Hladni bez premca, jer rakete su bile u stanju da prate žar cigarete na pisti sa rastojanja od dva kilometra.

„Vrati se“, naređeno je pilotu.

„Primljeno. Vraćam se. Gotovo.“

Sve je bilo po pravilima službe, ali uzalud.

Naposletku, glavnokomandujućem u Igalu nije mogla da bude poslata vest koja bi ga obradovala. Rat je bio izgubljen, jer neprijatelj je spokojno odbio da prihvati objavu rata ili nije ni znao za nju. Zato je bilo najjednostavnije proglasiti objekt za meteorološki fenomen, neponovljiv i za kakav se nikad nije znalo.

Trampazlin je na kraju uzdahnuo, ne manje tužno nego što su u neprihvaćenom ratu protiv kosmičkog ili meteorološkog neprijatelja uzdisali naši hrabri piloti.

 

Pošto o Trampazlinu zapravo i ne znamo mnogo, on sam bi mogao u očima mnogih da bude viđen kao domaća nezemaljska pojava. Zevzek, o kome već znamo mnogo kad čujemo njegovo ime, htede nešto da kaže, ali ga Trampazlin podignutim kažiprstom ućutka, i u tome je pogrešio. Da mu je dozvolio da kaže, saznao bi istinu, nepobitniju od opisanog napada neprijatelja iz kosmosa na neveliku i ipak drčnu Jugoslaviju. Tu istinu malo ko u ovom kraju poznaje. Saznao bi za nesumnjivu posetu vanzemaljskog izviđačkog broda Sunčevom sistemu, a što bi obavezno trebalo da nas dozove pameti. Otuda je mladi Zevzek odložio svoje saopštenje za zgodniju priliku. Za nebeski um sve su prilike pogodne. Za naš zemaljski, baš i nisu. Mahom iskrsavaju kad je već dockan i kad je sve što će nam se desiti neopozivo.