Jovica Aćin: ZAPUŠTENOST
Nebo je vedro bez ostatka. Prazno, samo vatra. Takvo je nebo, mislim, bilo u početku sveta. Sunce me prži. Vetar ne duva. Ćarlija. U šipražju otkrivam poljanče na kojem neko gaji marihuanu. Ubrao sam nekoliko strukova za sebe, da ih osušim. Radoznalost me je zadržala, što nije bezopasno. Skriven sam i vrebam. Posle otprilike dva časa i šest popušenih cigareta, dolazi uzgajivač. Stariji čovek, dobro izbrijan, sa sedim brkovima, čekinjastim i pod konac potkresanim. Na glavi mu kaubojski šešir. Samo je u kratkim pantalonama. Krst mu visi oko vrata. Makazama seče stabljike. Uzgred je u lejama vutre plevio samonikli maslačak i krpiguz. Tiho se povlačim. Prolazim kroz zapušteni voćnjak u kojem, uz dva stara oraha, visokog lešnikovog žbuna, jedne smokve s nedozrelim plodovima, preovlađuju stabla šljive od razne vrste, od džanarike do trnovače. Idem pognut, ali ne uspevam da mi se kosa ne mrsi sa grančicama u niskim krošnjama niti da mi trnovi ne ogrebu čelo. Lišće me miluje po licu. Poneki list mi ostaje udenut u kosu. Lišće je inače rupičasto i već napola izedeno bledim i zelenkastim vašima koje sad prelaze i u moju kosu. To su mala stvorenja. U najbližem srodstvu s prašinom. Jedva vidljiva. Nalik su peruti. Lagana. Kad raširim dlan i pustim ih da mi popadaju po njemu, dovoljno je da blago dahnem i već ih oduvam. Čini mi se da su izraz neke beznačajne nesreće, ali koja je u stanju da vam uništi život.
Glavu mi obuzima svrab. Ne prestajem da se češem po njoj. Češem se sve jače. Primećujem kapljice krvi na noktima. Vaši me izgleda veoma vole i kao da se brzo umnožavaju. Ja im ipak ne uzvraćam ljubav, i to me košta svraba sve nepodnošljivijeg. Podivljale su. Ubrzo sam primoran da se okrenem sredstvima naprednijim od noktiju i češanja. Sapuni, praškovi, trimeri, brijači, sve praćeno mlazevima vode. Sve je to ništa u slučaju kad vaši duboko odmaknu, zahvatajući stvar u korenu. Onda se ne daju zaustaviti, nema odbrane od njihovog nasrtaja. Možda me one i jedu sporo, ali neumitno. Kao što tamane lišće. Počinju tako što mi grickaju vlasi. Mora biti da im one gode. Zatim je na redu mozak, ako već nisu do njega doprle. Kad-tad će me pojesti celog. One su strpljive. A ja sam nemoćan protiv njih. Iscediće iz mene svaku ćeliju, onako kao što se događa sa svakim ko jedva nešto, a mahom nimalo zna o opstanku u zapuštenom voćnjaku.
Sinulo mi je odjednom da je brinuti o tome za mene izgubljena stvar. Otišao sam do Taletove pekare. Dvoumio sam se između krompiruše i zeljanika. Halapljivo sam pojeo pitu od spanaća. Sve je došlo na svoje mesto. Moglo bi biti da su me biljne vaši u mojoj kosi prosvetlile. Možda ću na kafu kod Zeme. Sa češanjem ne prestajem. To činim mahinalno. Vršci prstiju su mi okoreli u krvi. Više ne marim. Neka vreme samo teče. Vaši su tek njegove nevine čestice s kojima nije lako, kao što mi ne bi bilo lako ni bez njih.