Ivan Lovrenović

Jest prokletstvo doba ovoga u tom što ludi vode slijepe.
William Shakespeare, Kralj Lear

Najočitiji znak da je netko glupi idiot jest ustrajanje te osobe u tome da ima pravo u apsolutno svim pi­tanjima. Rijetko tko zaslužuje etike­tu “glupog idiota” više od Donalda Trumpa. To nije ocjena njegove inte­ligencije, mada malo što u njegovim izjavama i postupcima upućuje na to da je ona visokorazvijena, već samo primjedba da je ona na izuzetno upadljiv način utjelovljenje kognitivnih nedostataka koji karakteriziraju glupe idiote. Nova šilterica s kojom se Trump nedavno ponosno šepirio, s natpisom “TRUMP JE IMAO PRA­VO U SVEMU”, na sva zvona objav­ljuje da je riječ o glupom idiotu. Čo­vjek koji sve vrijeme proklamira da o svakoj temi zna više od svih ostalih nedvojbeno je glupi idiot. Jedna je od najčešćih Trumpovih formulacija: “Nitko o tome ne zna više od mene.”

U predavanju pod nazivom “O gluposti” iz 1937. Robert Musil istaknuo je da su skromnost i poniznost najbolji lijek protiv gluposti. Ako ste stalno uvjereni da o svakoj temi znate više od drugih, nećete biti spremni pri­hvatiti da griješite. A nema neskromnijeg čovjeka od Trumpa. Takav glupi idiot nimalo ne sumnja u sebe. Također nije spreman prihvatiti da drugi sumnjaju u njega. Glupi idiot koji dođe na vlast postat će autori­tarni vođa. U funkcionalnim demokracijama žive i glupani i idioti, a s njima se da živjeti. Glupi idioti problematičniji su jer uopće ne uzimaju u razmatranje druga mišljenja osim vlastitih, što znači da je takva osoba u svojoj biti nedemokratična. Zato je uvijek nevolja kada glupi idiot dođe na vlast. Demokracija se ne sasto­ji samo od toga da građani svakih nekoliko godina izlaze na izbore. Demokracija je kontinuiran proces. Demokratski prostor mjesto je gdje se mišljenja stvaraju, razvijaju, sučeljavaju i odbacuju. U autoritarnim režimima taj je prostor zamijenjen oglasnom pločom na kojoj se vođi­na mišljenja i uvjerenja priopćavaju građanima kao pasivnim primatelji­ma, lišenima svake dvojbe u vođinu mudrost.

Autoritarni vođe zahtijevaju slije­po povjerenje, dok demokratski vođe traže da to povjerenje bude ograniče­no. Slijepo povjerenje u vođu nužno prati i slijepo nepovjerenje prema svemu što se ne podudara s vođinim mišljenjem. Nevjerojatno mnogo lju­di smatra Trumpa nepogrešivim, baš kao i on sam. Riječ je o nepogrešivo­sti koja nadaleko nadilazi dogmu Ka­toličke crkve o nepogrešivosti pape, jer čak i ta dogma postavlja određene granice nepogrešivosti. To ustvari više podsjeća na princip vođe u Tre­ćem Reichu. Prisezanjem na odanost Hitleru osobno, umjesto njemačkom ustavu, sve dobro i ispravno poisto­vjećeno je s onime što Hitler čini i govori u svakoj situaciji. Zbog toga njegove naredbe nisu bile u sukobu s nekom višom normom iz jednostav­nog razloga što nije postojala nijedna norma iznad Fiihrerove volje. Kao što je to formulirao Trump, pozivajući se na citat koji se često pripisuje Na­poleonu: “Onaj koji spašava svoju zemlju ne krši nikakav zakon.” Što znači spašavati zemlju, to, dakako, određuje sam Trump. Nije pretjera­no nazvati građansko pristajanje uz taj princip samoskrivljenom nepunoljetnošću, kao što je to definirao Kant. Doduše, valja priznati da nije nimalo lako uvijek se slagati s vođom kao što je Trump, koji, čini se, ima pozornost vjeverice i mijenja mišlje­nje dok trepneš okom.

Suprotna mišljenja u tom slučaju nisu ništa doli nepotrebna buka. U najgorem slučaju ona su neprihvat­ljive zapreke izgradnji vrlog novog svijeta prema shvaćanju glupog idio­ta. Po već ustaljenom obrascu, kreću napadi na akademike i intelektualce. Na škole i sveučilišta vrši se pritisak. O sudovima da i ne govorimo.

Netko bi mogao pomisliti da je Trumpov režim konzervativan, jer zagovara povratak “tradicionalnim” vrijednostima. No malo toga ima zajedničkog s političkim konzervatizmom. Taj je režim više revoluci­onaran i reakcionaran, što je posve drukčije od političkog konzervatizma, čije temelje mnogi nalaze u promišljanjima Francuske revolucije Edmunda Burkea, koji je upozoravao na bahatost revolucionara. Burke je zagovarao oprezne reforme umjesto naglih prevrata. Revoluciju je sma­trao divljanjem rulje, koja će uništiti sve vrijednosti zbog kojih je Francu­ska postala velikom nacijom, napi­savši da će se revolucija prometnuti u tiraniju. Ima razloga za jednako upozorenje protiv revolucije Trumpova režima.

Politika koju provodi Trump uve­like podsjeća na kulturnu revolu­ciju u Maovoj Kini, gdje se društvo trebalo stubokom promijeniti da bi bilo u skladu s Maovom vizijom. Sve “građansko” razmišljanje valjalo je dokinuti. Pokrenute su sveobuhvat­ne čistke u državnoj upravi i kulturnim institucijama. Sveučilišta su zatvorena. “Narodne neprijatelje” trebalo je javno ponižavati. Neovi­sni mediji, dakako, nisu postojali. Cilj je bio, takoreći, pretvaranje cjelokupnog društva u jednu golemu eho-komoru. Isto se može reći i za Trumpove ambicije. Trumpova kul­turna revolucija još nije poprimila istu paranoidnu logiku kao Maova, jer Mao je vjerovao da su neprijate­lji i među njemu najbližim ljudima. U trenutku dok ovo pišem, ta nova, američka kulturna revolucija u tije­ku je tek nekoliko mjeseci. Kad obe­ćana zemlja ne postane stvarnost, a od novog zlatnog doba Amerike ne bude ništa, moguće je da će se lov na stvarne i imaginarne neprijatelje za­huktati. Veliki vođa ne može pogrije­šiti, stoga valja pronaći žrtvene jarce. Kada stvari ne ispadnu onako kako je nepogrešivi vođa tvrdio, objašnjenje za to su podmukle suprotstavljene snage, petokolonaši koji sabotiraju cijeli projekt.

Glupi idiot u Bijeloj kući nastoji oblikovati svijet prema sebi. On je taj koji barata “istinom”, jer ona je po de­finiciji identična njegovim uvjerenji­ma. U svom prvom predsjedničkom mandatu Trump je bio prilično neo­bična pojava: državnik koji se služi totalitarnim lažima u okviru liberal­ne demokracije. Prema stvarnosti pokazuje prezir viđen samo u totali­tarnim režimima. Žestokim tempom na putu je da postane nešto mnogo uobičajenije: državnik koji se služi totalitarnim lažima u autoritarnoj državi. Pišem “da postane” jer daka­ko da još nije uspio preobraziti SAD u autoritarnu državu, no sustavno demontiranje liberalne demokraci­je zbiva se brzinom koju nitko nije mogao niti zamisliti.

Hannah Arendt detektirala je nov oblik laži u moderno doba, osobito egzemplificiran u nacizmu i komu­nizmu - oblik laži koji ne samo da nastoji prikriti određene istine nego nastoji izbrisati razliku između istine i laži. Točnije rečeno, riječ je o izvrta­nju same stvarnosti. Najtradicionalnija definicija podrazumijeva istinu kao podudaranje misli i stvarnosti. Moderni lažljivac, prema Arendt, radikalni je fabrikant istine koji u djelo provodi politiku i neprestano prepravlja povijest. Određena tvrd­nja o povijesnim događajima nije “istinita” zato što opisuje događaje onako kako su se dogodili nego zato što se uklapa u danu sliku svijeta. “Stvarnost” postaje čisti politički konstrukt. Ako na takav način kon­trolirate “stvarnost”, kontrolirate i one koji u toj stvarnosti žive.

Zato je ključno ustrajati u tome da istina ima vrijednost sama po sebi. Istina je opreka politici. Ako je nešto istinito, istinito je neovisno o tome vjeruje li u to mnogo ljudi ili malo njih. Ne održavamo, primjeri­ce, plebiscit o tome je li drugi zakon termodinamike točan ili nije. Neka tvrdnja ne postaje istinitijom ako iza nje stoji demokratska većina umjesto autokratskog diktatora. Za istinu je karakteristično da izmiče kontroli politike. Prepoznati da postoji istina znači prepoznati da sama stvarnost opravdava određene načine da o toj stvarnosti govorimo i da se nekim drugim načinima suprotstavljamo. Zato možemo držati shvaćanja isti­nitima i neistinitima, neovisno o tome kakva su shvaćanja onih na pozicijama moći. Drugim riječima, postoji standard za procjenu naših uvjerenja, a taj standard ne određuje vlast. Baš je zato totalitarnim i au­toritarnim režimima toliko važno suzbijati stvarnu potragu za istinom.

Pomalo je ironično da je naj­manje istinoljubiv pred­sjednik u povijesti započeo svoju predsjedničku uredbu od 27. ožujka 2025. ovim riječima: “Tijekom proteklog desetljeća Amerikanci su svjedočili orkestriranim i sveobu­hvatnim pokušajima prepravljanja povijesti naše zemlje, pri čemu su objektivne činjenice zamijenjene iskrivljenim narativom motiviranim ideologijom, a ne istinom.” Teško je pronaći nekoga komu je manje stalo do “objektivnih činjenica” od njega. Njegov režim bjesomučno radi na prepravljanju povijesti kako bi se uklopila u njihov narativ; tako se, primjerice, umjesto iznošenja stvar­nih činjenica, iz vojne povijesti bri­šu vojnici s previše melanina u koži. Da stvar bude bolja, ta predsjednič­ka uredba nosi naslov: “POVRATAK ISTINE I RAZUMA U AMERIČKU POVIJEST”. Jednog dana kad Trump više ne bude na vlasti, možda će biti potrebna temeljitija "demagafikacija” SAD-a nego što je bio slučaj s denacifikacijom Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata.

Funkcionalnu demokraciju treba održavati, a ključan je dio tog održa­vanja da govorimo istinu i nadamo se da ćemo i druge uspjeti uvjeriti ar­gumentima iznesenima u raspravi. Demokracija ne može funkcionirati ako političari i građani govorenje istine ne smatraju svojom obvezom. Demokracija također svoju vrijed­nost stječe promicanjem slobode. Tko ne govori istinu, slabi slobodu.

Demokracija zahtijeva da jedni dru­ge smatramo jednakima i da svatko od nas ima sposobnost i pravo na samoodređenje. Ako ja ne govorim istinu, ne smatram da vi kao osoba imate pravo na samoodređenje, nego u vama vidim sredstvo za ostvarenje vlastitih ciljeva. Demokracija ne živi samo od istine, no bez istine ned­vojbeno odlazi u propast. Bez istine, nemamo drugog sredstva političke rasprave osim da svatko izvikuje vla­stiti narativ, pri čemu je jedini korektiv jednome narativu drugi narativ. Kada se smanji - a u posljednjoj in­stanci izbriše - prostor za izricanje neslaganja, po definiciji nastaje snaž­no autoritarno ili totalitarno društvo.

Društvo se na okupu može odr­žati na različite načine, primjerice brutalnom silom, ali demokratsko društvo ne može opstati ako građani nisu orijentirani zajedničkoj stvar­nosti. Da bismo mogli međusobno razgovarati, moramo razgovarati o zajedničkom svijetu. Izgubimo li iz vida zajedničku stvarnost, gubi­mo temelj za smislen, demokratski dijalog. Istina, dakle, nije sama po sebi demokratska, ali demokraciji je potrebna. Istodobno, moramo biti svjesni da je taj zajednički svijet na koji smo orijentirani nešto o čemu možemo imati suprotstavljena i pogrešna mišljenja.

Trumpova vlada sastavila je popis riječi koje bi državni službenici tre­bali izbjegavati. Nadalje, naređeno je uklanjanje javnih dokumenata koji sadrže te nepoželjne riječi, što vrijedi i za znanstvena istraživanja. Ako tra­žite državna sredstva za istraživački projekt, a prijavni formulari sadrže neke od tih riječi, vaša će prijava biti posebno pomno provjerena kako ne bi sadržavala politički sadržaj koji nije po volji Trumpovoj vladi. Rije­či se uklanjaju kako bi se spriječilo mišljenje u okviru tih pojmova. U romanu Georgea Orwella “1984.” totalitarni režim ustrojio je jezik “novogovor", koji služi interesima totalitarnog režima. Svrha takvog konstruiranog jezika jest suzbijanje kritičkog mišljenja. U oči upada da se na popisu nepoželjnih riječi Trum­pove administracije nalaze mnogi pojmovi ključni za kritičko mišljenje, primjerice “sklonost potvrđivanju” (confirmation bias). To nam govori da je kritičko mišljenje otrov za taj režim.

Fenomen sklonosti potvrđiva­nju poznat je još od antike, tako na primjer Tukidid (460. - 400. godine pr. n. e.) u svojem djelu “Povijest Peloponeskog rata” ističe da mi ljudi imamo naviku zanemariti ono što nam se ne sviđa. U novije vrijeme psihološka istraživanja sustavno su i empirijski dokazala kako imamo tendenciju više pozornosti posveti­ti onomu što potvrđuje ili podupire naše vrijednosti i stavove. To znači da nam je prirodno previdjeti infor­macije koje govore suprotno ili tu­mačiti oprečne informacije tako da idu u prilog našim uvjerenjima. Dokazano je također da je ta tendencija najsnažnija kad smo emocionalno angažirani oko nečega ili kad je ri­ječ o našim najdublje ukorijenjenim uvjerenjima. Tu tendenciju ne može­mo isključiti, ali možemo je suzbijati usmjeravanjem svoje pozornosti na ono što nam govori da griješimo.

Svraćanje pozornosti na taj fe­nomen i aktivna potraga za suprot­nim mišljenjima nisu dobrodošli u režimu koji je u praksi izgrađen na dogmi o Trumpovoj nepogrešivosti. Zato je još važnije ustrajati u nužno­sti kritičkog mišljenja i naglašavati da je njegovo prvo pravilo i polazišna točka - samokritičnost.

Moramo se suprotstaviti glupom idiotizmu. Ne zato da bismo uspje­li razuvjeriti glupog idiota. To je ionako nemoguće jer je glupi idiot neprijemčiv za argumente. Točnije rečeno, moramo se suprotstaviti iz­gradnji novog svijeta u skladu s vizi­jom glupog idiota. Ako neki pojam završi na crnoj listi, treba ga upotre­bljavati dvostruko više. Treba ustra­jati u tome da postoji istina koja se ne poklapa s uvjerenjima glupog idiota.

U devetoj knjizi Platonove “Države” opisuje se “ti­ranska duša” nasuprot de­mokratičnoj. Među ostalim, tiranin je čovjek za kojega ne postoji ništa toliko ludo ili besramno, a da on to nije spreman prigrliti. Tiranin se u potpunosti vodi vlastitim željama i ne preže ni od čega kako bi ih ostva­rio. J. D. Vance to je točno opisao, najvjerojatnije nesvjesno, izjavivši: “Pa ne možemo tek tako ignorirati predsjednikove želje.” Većina ljudi s takvom osobnošću ne postane ni­šta doli obični kriminalci, a golema je nesreća kada takve osobe povre­meno dođu na vlast u nekoj državi, koja tada postane tiranija. Tiranin se nikada neće zaustaviti sam od sebe. Protiv njega je potrebno boriti se.

U ovom trenutku sve se možda doi­ma mračnim, no što manje ima mjesta optimizmu, to je veći prostor za nadu i potreba za njom. Nada je ponizna jer u sebi sadržava svijest da možda neće sve ispasti onako kako se nadamo. Na­damo se da pravda pobjeđuje i da je istina jača od laži, ali nije uvijek ona­ko kao što se nadamo. To, međutim, nipošto nije razlog da ne dajemo sve od sebe. Pravda i istina nisu nešto što nam se daje ili uzima - one su ponaj­prije naša zadaća. Ako se nadamo da će pravda i istina prevladati, imamo obvezu činiti sve u svojoj moći da tako i bude. Nada u sebi nosi zahtjev. Od nas zahtijeva da poduzmemo sve što možemo kako glupi idiot ne bi preoblikovao svijet po svojoj slici. Pritom se moramo služiti razumom i to na način posve stran glupom idiotu - s neprestanim kritičkim osvrtom na sve, uključujući i sebe.

Kako itko može očekivati da će Amerika postati “opet veličanstve­na” pod režimom koji je lišen svakog poštovanja prema temeljnim norma­ma istinitosti i pravednosti? Bez toga propada sve povjerenje, a bez po­vjerenja propada društvo. Leonard Cohen u jednoj je pjesmi napisao: “Neće vam se svidjeti ono što do­lazi nakon Amerike.” Može nam se činiti da već živimo u toj stvarnosti “nakon Amerike”. Nadam se da ipak nije tako. Povijest nas uči da režimi glupih idiota nikada ne traju vječno.

TIM press, Zagreb, s norveškog jezika preveo Mišo Grundler.