Ivan Lovrenović

Na svome virtualnom Ajfelovom mostu Miljenko Jergović objavio je danas:

"U New Yorku, kako nam obitelj javlja želeći da to objavimo onima koji su ga znali i poštovali, od života se rastao nekadašnji sarajevski profesor, prevoditelj s engleskog, amerikanist, pjesnik i esejist Mario Suško.

Stanovao je u ulicama kralja Tomislava i Mile Vujevića, da bi se malo prije rata preselio na Dobrinju. Pratio ga je miris duhana iz lule, bio je ljubazan, ali drukčiji od ljudi svoga grada i vremena. Onodobni čitatelj duguje mu dragocjene prijevode Saula Bellowa i Donalda Barthelmea. U Sjedinjene Američke Države izbjegao je 1993. Poslije se, kao nekadašnji zagrebački student, povremeno vraćao do Zagreba, gdje je objavljivao knjige pjesama i prijevode, i gdje su ga 2015. nagradili Goranovim vijencem za životno djelo u pjesništvu. Od 2012. bio je dopisni član HAZU. Ali do Sarajeva nije više odlazio."

Mario Suško (1941 - 2025)

PJESNIK U PROLAZU

neki muškarac jurnuo je nenadano preko ulice,
stisnuta mu šaka prijeteći prema meni usmjerena,
i kod mojih se nogu srušio na pločnik.

svi su prolaznici počeli zuriti u mene
dok sam se naginjao nad zgrčeno tijelo,
preveć zapanjen da išta pokušam učiniti.

ini ljudi počeli su se okupljati oko nas,
pokazivati prstom prema meni, a ja oćutjeh
straga me dvije ruke u snažan zagrljaj grabe.

s dobrano neprijateljskim licima posvuda
oko mene, odustao sam od odupiranja; ja sam
pjesnik, dospio sam promrmljati, stranac ovdje,

nikad ovoga nisam vidio; upravo sam,
izgovorih nešto glasnije, razmišljao
o sljedećem stihu u svojoj novoj pjesmi.

no odlučni promukli glas dahtao mi je u uho,
a zahvat postajao sve čvršći: da nisi
ovdje bio, ovo se nikad ne bi dogodilo,

i ovaj čovjek ne bi nikad na ovakav način
umro, upravo tu, tu kod tvojih nogu,
što me je nagnalo na grozničavo razmišljanje,

što li sam mogao tom čovjeku učiniti,
u prošlosti, možebit u onoj drugoj zemlji,
pa me on nekako prepoznao i..., ali što?

je li on mogao neprijatelj nekoć biti,
držati me u križu končanice i ja mu umaknuo
pa je sad, vidjevši me, htio dovršiti posao?

lice mu je bilo u grču, otkrivajući, možebit,
staru mržnju, možebit čak zapanjenost
da sam još živ i stoga potencijalni svjedok;

ili, jesam li ga spomenuo, premda neizravno,
u pjesmi i on zaključio kako sam na nj ciljao,
bijesan sad na ono što sam kazao i obznanio?

…………….

kad su moje izbjegličke isprave bile pregledane,
obećanje dano kako neću pokušati iz grada
smuknuti ako me se još bude trebalo,

izišao sam iz policijske postaje dvije ure
kasnije i otišao natrag do istog mjesta
na pločniku, hoteći vidjeti mogu li nešto

otkriti, rekonstruirati zbiljsku njegovu nakanu
u času smrti, premda sam se pokušavao uvjeriti
on je samo mogao imati nešto protiv moje poezije.

ZEMLJACI I NEPRIJATELJI

stružući srdito nogama prolazom u samoposluzi
jedne subotnje večeri, budući sam se morao
vratiti i uzeti nešto što sam zaboravio,
okliznuo sam se na vlažnoj plohi i skoro zabušio
u nekog mršavog muškarca s krpom i kablicom
koji se nenadano utjelovio preda mnom;
promrmljao sam psovku na svojem jeziku i čuo
kako ju ponavlja i podrugljivo se nasmjehuje.

trgnuo sam se, ćutio kočenje u vratu, i
naši su se pogledi susreli, nijemi čas prepoznavanja
iza kojeg je vječnost nagrizajuće sumnje slijedila,
jesam li mu trebao prići, pitati ga
otkuda je, kako je uopće svršio tu, da radi
u ovakvom okružju, ili naprosto prihvatiti
kako je dobar oponašatelj, vjerojatno netko
tko nije znao što te riječi doista znače.

kad sam ponovno došao, pretražujući pogledom
prostor, opazio sam ga u odjelu za poljske plodine
kako razvrstava jagode, organske ili, kako vele,
kultivirane/neorganske, i on odvratio pogled
kad me je ugledao, dok sam ja pokušavao ustvrditi
može li mi njegova odjeća, crte lica, pokreti otkriti
je li jedan od onih što su me donedavna htjeli ubiti.

na koncu, jednoga kišnog poslijepodneva
prišao sam mu: Ja sam pjesnik, rekoh,
Ne morate brinuti, budalasta obznana oblila
mi je lice rumenilom; I ja sam, šapnuo je,
dodajući glasnije: Čitao sam vašu poeziju,
Davno, nisam baš mario za nju. i to je bilo
posljednji put da smo nas dvojica, dva zemljaka
prognana iz života, nešto rekli jedan drugome.

kupio sam nešto šunke i sira budući nisam
htio otići praznih ruku, cijelo se vrijeme
uvjeravajući kako je mislio to što je kazao,
i kad sam se našao van i magla i mrak
progutali moj trag, nacerio sam se u odlanuću
da on nije bio ona druga vrst neprijatelja.

UOKVIRENO PAMĆENJE

dogodilo se to jednoga dana kad su svi
pokušavali izmaći vatri snajperista

a. žena koja je tražila godota i stablo,
glava joj bila pokrivena kacigom, prsa pancirkom

b. muškarac koji je ravnao osakaćenim orkestrom
u skeletnoj dvorani prigušene povijesti

c. žena koja je dobila cvijeće s kratkom peteljkom
pokupljeno s improviziranih grobova

d. djevojčica koja se van iskrala da nađe
tržnicu i žigice za plinski plamenik

e. dječak koji je jurio međ hrpama smeća
hoteći pronaći svojeg odlutalog psa

f. slijepa starica koja nije znala zašto je
nenadano odlučila iz podruma izaći

d. e. i f. pali su mrtvi taj dan
– kako ja to znadem?
taj dan sam i ja umro s njima.

ipak,

d. i dalje izlazi,
premda sam joj pribavio žigice

e. i dalje traži, premda sam psa
njegovog vidio kako je nošen brzicom

f. i dalje stoji na otvorenom, premda ja
mlatim nevidljivim rukama da uđe unutra

promatram ih na svojem ekranu
i potom iskopčam boje
i zurim u uokvireno crno-bijelo pamćenje,
čekam čas kad ću iz njeg istupiti
da djevojčici dadem žigice,
novog psa nadjem izgubljenom dječaku,
uzmem za ruku slijepu staricu
i povedem ju niz ulicu:

nas dvoje nasmiješeni idemo laganim korakom
obasjani suncem što ne baca sjenu

ŽIVLJENJE I UMIRANJE

življenje je, majka je običavala kazati, učenje
da se razumije patnja nekoga drugoga.
jedanput sam ju upitao: je li umiranje učenje
da se trpi vlastito razumijevanje?
ti si jedan pametan dečko, kazala je.
potom dodala: zamisli da je življenje povijest,
a umiranje..., a što drugo negoli pjesništvo.
nasmiješio sam se nemajući pojma što je mislila.

živ sam još ali ne znadem mogu li to zvati
življenje. igra je svršena. nema više nikoga.
teatar operacija je prazan. ja zurim
u mračni ekran čekajući da mi se odjek moj
očituje kao časomična mrljica. i
budući je ovo pjesma, mogu također staviti
biserni mjesec ponad južnoga dijela parketa
i gavrana koji lepeće naokolo kao da ga hoće
otkinuti s neba i odnijeti u kljunu svojemu.

jesam li kadar razumjeti vlastitu trpnju?
još uvijek sebičan jer se bojim umiranja?
povijest se, znadem, više ne stvara. o njoj
pregovaraju generali u poslovnim odijelima. il
poslovni ljudi koji se vladaju kao generali. i
ako je moj život zamišljen i povijest je naoko

zbilja. jadna je mama imala krivo. povijest
nikad nije imala sveze sa življenjem. ili, pravo.
netko to spoznaje trpeći vlastito razumijevanje.

možda je stoga gavran provalio iz pjesme i upro
svoj sablasni pogled u moje staklaste jabučice.

RAZILAŽENJE

Svakoga dana kad bismo u podne došli
U sjemenište na juhu od graha i dvije
Kriške kruha za stolom je bio jedan manje
I mi znali ili je ubijen ili je iz grada otišao.

Smrt je činila stvar potankog razglabanja,
Smjer se kretanja ustvrđivao, o navikama
Nagađalo, odjeći prosuđivalo, sat i vrijeme se
Uspoređivali, ispitivali i pomno analizirali.

Odlazak je uvijek činio stvar uopćenja,
Autobus o kojemu nitko nije znao ništa,
Tajni prolaz o kojemu je svatko čuo,
Suludno pretrčavanje staze za slijetanje
U času kad vojnik razmišlja o domu svojemu.

I potom bolna ćutanja da si zaboravljen i
Nevjernički dok dah još uvijek ustrajno
Hoće zadržati zadnji okus hrane i um
Istrti misao kako pojavi prikucanoj na
Drvo na suprotnom kraju sobe treba
Nanovo u crveno obojiti ranu od koplja.

JEZIK SNOVA

Sanjaš li ikad na ovome jeziku,
Upitao me jedanput prijatelj.
Ja uopće ne sanjam; gledam
Film svake noći držeći zatvorene
Oči, iste slike lelujavih sjena
Što pulsiraju na zidovima u inoj sobi.

Vlak lomata mimo i drma moj krevet;
Ja stišćem kartu u ruci,
Hoteći biti prvi koji će ju pružiti
Kondukteru u ovom praznom vagonu.

No znadem da to neće biti dostatno,
Budući će netko iza njega viknuti,
Dokumenten. Ispravu. Ausweis.

Lice moje što poskakuje poput mjeseca
Iza prozora kroz pougljene
Kuće i rijetke čuperaste krošnje
Drži kažiprst na usnama mojim.

I ja, šćućuren ispod kuhinjskog stola,
Vidim kako sablast moja prolazi mimo,
Dječak ponovno što igra se skrivača
S projektilima koji će mu znoj namirisati,
Njegove izbrojene ovce raznijete već u komade.

Netko sanja na jeziku
Što ćuti bol njegovu, ni manje ni više.

PUTOVANJA

kad god vlak protutnji mimo, u njemu sam
s majkom, ona ima tamne naočale
koje skrivaju modricu na njezinu
lijevom oku, bježeći bakinoj kući
u velikom gradu prije no što se otac
probudi u kraljevskom mjedenom krevetu.

lokalni vlak u šest ujutro stajao bi
tako često da sam mislio kako je moja
krmeljiva svijest prizvala kretanje, i seljake
s kokošima u košarama, kojih je ružičasta
koža bila nalik majčinim prsima,
sireve u bijeloj tkanini, jednolike
glave bez tijela, i sve mirise
pomiješane sa znojem i dimom,
čak i majku u modroj haljini,
dok zuri kroz prozor u stabla, sablasti
što su ustajale iz pamučne grobnice.

i potom bih se probudio, upravo kad je vlak,
vijugajući zmijoliko duž mutne rijeke,
izronio iz tunela i tamo se na kosini
prijeko pojavila prljavo ružičasta zgrada
u kojoj su lica ratne siročadi, sjajnih
obrijanih glava, spljoštenih noseva, dlanova
okrenutih prema meni, istočkivala okna.
i ja bih vidio kako se majčine grudi dižu
i ruše u bujici riječi, Tamo ćeš i ti svršiti
ako se pokaže da si kao tvoj otac.

nekoliko dana kasnije, s kosom počešljanom
kao u oca, golemim lilihipom u ruci,
putovali bismo obnoć natrag, mimo kuće
koja je, činilo se, bila ukopana u brdo,
dok me jednoga dana majka nije stavila
na vlak i kazala, Ako baka nije na kolodvoru
ti ćeš, lijepi moj, znati doći do njezine kuće,
i ja spoznao moj život izbjeglice počeo u tom času.

PJESMA ZALUTALA PSA

Otišao sam šetati i zalajao na psa.
On mi se smijao repom.
Stavio sam ruku na stražnjicu i mahao.
Pas je nakrivio glavu; vlasnik je povukao
povodac i potom su oboje otišli, a ja stajao
sam, pokazujući zube u gluhoj noći.

I tad je pas doletio preko ograde.
“Ovo je bilo tvoje, vjerujem”, rekao je glas
na francuskome. Pogledao sam
mlitavo tijelo do mojih nogu i pobjegao.
Iza ugla opazio sam slijepu djevojčicu
s povocem u ruci. “Nikad ne govoriš kako jest.”

Ja sam dotle ponavljao u sebi: Moraš se
probuditi. Pronađi neku izliku. Zahod.
No crvena točka treperila je na zidu hodnika.
Išao bih četveronoške, moj pas
prihvaćao to kao lakrdijašenje. Doista,
tako se smrt mogla prevariti, budaljenjem.

Djevojčica je stavila baršunast povodac
oko mojega vrata. “Pomoći ću ti izaći odavde.”
Njezin krezubi smiješak nalik cerenju
francuskog bojnika u zaleđenoj zračnoj luci
koji ništa nije htio znati o patnji
pasjega svijeta. Upitao sam ju ispod glasa:
“Ako nemaš kamo otići, jesi li opet prognanik?”

Ona sjedi na vrećama s pijeskom,
bijela se pločica njezina lijevog oka okreće,
crveni. “Sve kako treba?” dolazi glas
iz mraka. “Da, redarstveniče; u šetnji sam.”
“Javljeno je da ima zalutao pas. Išta?”
Niječem glavom. Ruka mi poseže za vratom.

Djevojčica njiše povodac u koščatoj ruci.
“Ti si običan klaun”, veli. “Puzanje, crvene
točke, pukovnik što hoće malo gotovine da ustvrdi
svoj osjećaj moći, sve je to naravno i ti nikoga
nisi uspio prevariti. No, svijet treba
nešto čemu će se smijati. Možeš ići. Pošteđen si.”

USPORENO DJELOVANJE

Te noći sam sanjao o Americi.
Kad sam se probudio u toj zemlji
dva desetljeća kasnije i pošao uzeti
novine, pred vratima je bio mrtvac.
Na naslovnici je bila moja zrnata
fotografija i tekst: Etnički sukobi.

Nikad ga nisam vidio u svojem životu,
pa sam mu pregledao džepove, našao
svoju izbjegličku kartu, staru zelenu
špekulu, pero i pismo majci,
“Znadem da si u meni uvijek vidjela
mojega oca...” i spoznao da je to on.

Stajao sam tamo, ne znadući što
mi je činiti. Mrzio sam to zgužvano
tijelo, preteško da ga odvučem nekamo.
Nije bilo rupa od zrna, od uboda nožem;
zamijetio sam datum na novinama,
17. prosinca 2013. Smiješak i odlanuće.

Nenadano, zastenjao je i pogledao me.
Jedno mu je oko bilo nepokretno.
“Znadem te. Bio si u mojem snu”,
kazao je, “ali ne pamtim u kojem.
Rekli su mi da te ubijem, ali se nešto
zbilo. Iščeznuo si ili se ja probudio.”

Uzeo sam svoje stvari i okrenuo se.
“To je grabež”, šapnuo je, “ali ništa
neću reći.” Nije me prepoznao. Ušao sam
unutra, zaključao vrata, stavio lanac,
navukao zasun, rinuo pištolj ispod
jastuka i nastavio spavati u Americi.

ODRJEŠENJE

Nisam se probudio danas.
Vidio sam kako sobarica ulazi
s hrpom čistih bijelih ručnika,
koči se, tijelo joj se naginje
unatrag, potom izlijeće iz sobe.
Pokušao sam zamisliti
kako izgledam, usta mi na
-pol otvorena, glava visi po
-strance s kreveta, šaka o
-tvorena nagore zaklinje zrak.
Zurio sam u svijet na
-glavce. Žena na tv ekranu iz
-govarala nečujne riječi,
potom oko išlo preko trupla
u polju iza moje nevidljive kuće.

Kako odlanut će biti daleko
od ludila — gluho
-nijem u mirnome hotelu,
čekati da se sobarica vrati
s ravnateljem, što i čini,
stoji sad točno ponad mene,
vidim joj noge od alabastera,
glava mi puže među njima,
njezini prsti uzaludno hoće
poravnati suknju, dok slika
na ekranu poskakuje i oklopljena
vozila također, prolazeći
praznim ulicama, dim pada
u nebo i jedna krava stoji
na tlu stropa, očajnički hoće
pravdati cijeli taj prokleti
posao glede okruženja života.
Ona nježno diže moju glavu
na jastuk, dlanovi joj
hladni i hrapavi, moje oči
gotovo joj dodiruju bradavice,
dva nabrekla pupa spremna
eksplodirati u olovnom svjetlu,
i ja načas hvatam svoje lice
u zrcalu, smiješak odrješenja
što širi se preko mliječnih usana.

REKONSTRUKCIJA

Majka će sjediti za stolom
u hladnoj bijeloj kuhinji,
čekati da joj donesem
knjigu u kojoj pišem
kako sam iskopao njezine kosti
da ih doma odnesem.

Bit će tamo, rekonstruirana
poput pročelja kuća,
dok ću se ja pitati koje je stablo
u parku što nikad više mladice
neće pustiti lijes njezin bilo.

Ruka će moja mirisati na zemlju
i trulo lišće dok okrećem
stranice, tražeći neki dokaz
koji neće prebojena istina biti.
Znadući gdje ona doista jest
zaboravit ću možebit gdje ja jesam.

Kazat će, nikad nisam razumjela
tvoje pjesme, i ja ću gledati samoga
sebe kako blago zatvaram knjigu
u njezinu krilu, gradim se da imam
krivu stranicu, krivu kuću i krivi grad.