Ivan Lovrenović

(Iz knjige Svoj život promijeniti moraš, Sandorf & Mizantrop, Zagreb 2015, s njemačkoga preveo Kiril Miladinov)

Drugi put čitam čudovišno rasvjetljujuću knjigu Svoj život promijeniti moraš Petera Sloterdijka. Zaustavljam se na segmentu Majstori zanata i dvije naravi umjetničkog djela i začudim se: kako sam u prvom čitanju mogao tako olako prijeći preko njega. Pogađa me po sred srijede moje fasciniranosti svijetom i magijom zanata (rukodjela), koja me jednakom snagom prati otkad znam za se. U ubogom varcarskom djetinjstvu tri su zanata bili prvobitnim medijem te začaranosti: kovačnica, mutafdžijska ćerhana i drvotokarska radnja staroga majstora Ruse, čudaka. Tome se dodavao mlin na vodi kao čudesno sastavljen stroj. Ostavio sam kojegdje u svojim knjigama o tim začaranostima zapise (Obašašća i basanja, Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008, Homo faber iz Varcara, Ulazeći u Varcar itd.), u kojima sam pokušavao ući u „tajnu“ sraslosti tehnike i umjetnosti, ergonomije i estetike; o najvišoj od svih mudrosti –  mudrosti ruke, i o tome kako se estetsko i ergonomsko u čovjekovu životu dodiruju i nerazdvojivo miješaju jedno s drugim, od prve kamene alatke do danas. (I. Lovrenović)

Peter Sloterdijk

MAJSTORI ZANATA I DVIJE NARAVI UMJETNIČKOG DJELA

Drugi tip na pragmatičkom polju utjelovljuje obrtnik ili, da kažemo filozof­ski: umješnik neke profesionalno-svakodnevne techné. Na umješništvima tog tipa nakon njihova se rutiniziranja i trivijaliziranja (na grčkome tlu čak nakon njihova ,,banaustificiranja“) više ne vidi da je svako pojedino od njih proizašlo iz neke polagane kumulativne pobune protiv nespretnosti, tihog ustanka protiv izgubljenosti, neopremljenosti i nedomišljatosti, za koje su Grci skovali duboku riječ amehanija - lišenost mechané, nepostojanje vje­štine i trika, poluge i pomagala. Utoliko svaki obrt predstavlja kolektivan i anoniman pandan jednom od dvanaest Heraklovih djela, tim pantehničkim junaštvima čiji je smisao nedvosmisleno bio da dokažu kako je u čovjekovoj prirodi - u danom slučaju u prirodi poluboga - da izlazi na kraj s naizgled nerješivim zadaćama. Zato neka onaj koga ne zanimaju obrtnici šuti i o junacima. Pod gledištem umješnosti da se nešto učini junaci, obrtnici, te napokon i političari mnogo su bliži jedni drugima negoli su najčešće bili u stanju shvatiti aristokratski obojani nauci o djelovanju staroeuropskog tipa - čak je i Hannah Arendt u svojoj inače u svakom pogledu zadivljujućoj knjizi The Human Condition, na njemačkom: Vita activa, 1957./1958., dale­ko previše uvažavala naslijeđene pogreške kada je spravljanje, a pogotovo puki rad, u odnosu na djelovanje, što znači čovjekovo političko ponašanje, prilično grubo stavila s velikim odmakom u drugi i treći red.

Na toj pozadini može se reći da nije samo velik akademski, nego i duhovnopovijesni čin bio kada je nedavno Richard Sennett obrte (crafts) po­kušao osloboditi iz obezvrijeđenog položaja koji imaju u filozofskoj teoriji te tim zanemarenim temeljnim činjenicama vratiti prikladan rang među fenomenima koje obuhvaća vita activa.[1] Obrt kao princip temelji se na koincidenciji proizvođenja i vježbanja - važnost Sennettova čina na po­dručju teorije aktivnosti u tome je što je to napokon opet shvatio. Tko brani obrte eo ipso uzima u zaštitu repetitivno učenje zajedno s njegovom sporo­šću i neoriginalnošću. Takva gesta pretpostavlja da se vraća čast u moderni ocrnjenom ponavljanju. Tko to pokušava mora pokazati spojivost izme­đu repetitivno-mehaničkoga i osobno-spontanoga - što je poduhvat koji izravno navodi na pohvalu individualno utjelovljenih pamćenja, dakle na ono što se s Nietzscheom može nazvati „interiorizacijom“, a s Ravaissonom sistemom stečenih sposobnosti.

Da majstori ne padaju s neba zna svatko tko se sjeća kurikuluma starijih obrtničkih zanimanja. Po njemu naučnik se prvo mora barem sedam godina inicirati u vještine svojega zanata da bi smio prezentirati rad kojim postaje pomoćnik. Nakon toga se pomoćnik daljnjih pet do deset godina usavršava u svojem umijeću i tek nakon razdoblja od dvanaest do osamnaest godina naukovanja i vježbe smije pomisliti na to da napravi majstorski rad. Da bi postao valjan obrtnik ili solidan glazbenik po starom je okvirnom pravilu neophodno najmanje deset tisuća sati „prakse" vježbanja;[2] uzmu li se u obzir viši stupnjevi majstorskog umijeća, taj se broj mirne duše može ud­vostručiti, čak utrostručiti. Ono što se zvalo genijem donedavno nije bilo ništa drugo nego uputa na slučajeve spektakularnog kraćenja prosječnog trajanja razdoblja vježbe - sjetimo se glazbenih čuda od djeteta, bez ko­jih teško da bi se mogla zamisliti povijest glazbe posljednjih tristo godina. Na kraju je pošast estetike genija spopala čitave populacije umjetnika, koji su sve prije nego čuda od djeteta, a ipak žele skratiti put sve do potpunog izostavljanja vježbe.

Fenomen zanatskog majstorstva ima paradigmatske značenje za razu­mijevanje kako antičke tako i novovjekovne vita activa, jer s njime arti­stičke mirabile počinje postajati svakodnevnim. Bilo da se radi o brodo­gradnji - disciplini koju je Platon rado uključivao u svoja razmatranja o biti techné - ili kirurgiji ili lončarstvu ili zlatarstvu (to se posljednje osobito sviđa Sennettu kao kritičaru modernog fragmentiranja i demoralizi­ranja rada kao pukog joba[3]) - u svakom su slučaju obrtnici koji se time bave proizvođači artefakata koji više ili manje upadljivo nadilaze krug pri­rodnih stvari. Ta „majstorstva" zbog svojega tipiziranog, serijskog i sva­kodnevnog karaktera najčešće više nisu predmet divljenja, a da zbog toga njihova proizvodnja ne prestaje iziskivati i te koliko vježbe, iskustva, briž­nosti i budnosti. Ta djelatnost na polju anonimizirane i degradirane artificijelnosti pruža idealne pretpostavke za nastanak tipa proizvodnje koji je smješten točno na granici između fabrikacije i meditacije. On stimulira rad koji vježba, kod kojega akter u istoj mjeri reproducira i proširuje svoju vlastitu kompetenciju da obavlja baš tu djelatnost kao što se i udubljuje u proizvođenje predmeta ili izazivanje učinka.[4]

Time postaje shvatljivo zašto iz svakog savjesno izvedenog zanatskog rada može nastati spiritualni višak vrijednosti. Kada se u europskim gra­dovima kasnoga srednjeg vijeka razvio masovni pokret laičke religioznosti, koji će vrhunac imati u devotio moderna 14. stoljeća i u reformaciji ranog 16. stoljeća, to jedva da je imalo ikakve veze s navodnom bliskošću izme­đu kapitalizma i protestantizma, koju je Max Weber prenaglasio u svojoj poznatoj studiji, a mnogo više s jakim analogijama između samostanskih egzercicija i vježbanja u radionicama: iz vježbanja obrta - pariški Livre des métiers godine 1268. već je brojao više od sto cehovski ustrojenih artizanskih „zanimanja“[5] - morao je proizaći tip osobnosti koji je postajao sve svjesnijim svoje potencijalne spiritualne ravnopravnosti s profesionalnim klerom. Kao što je za većinu redovnika odavno važilo ora et labora, tako se svjetovnoj braći artizanskog života prijeko nametalo vremenu primjere­nije labora et ora. Također ima i mnogo podataka o izravnim prijelazima pojedinih obrtnika iz samostanskih radionica u gradske, tako da se može razumjeti transfer spiritualnog habitusa, samooblikovanje aktera u pravil­nom pažljivom djelovanju, na obrtničke miljee tu i tamo čak i najkraćim putem. U tom smislu radionice nisu samo mjesta gdje nastaje dobra „roba“, one su ujedno rasadišta forme subjektivnosti koja lebdi između produkcije i kontemplacije te kovnice samoizvjesno pobožnih singularnosti. Ta iskra ponekad preskoči natrag u religijsko polje, kao kod britanskih metodista, koji su zanat vjerskog entuzijazma primjenjivali na vlastitu psihu.[6]

Otuda više nije daleko do secesije umjetnosti od obrta - one za teoriju aktivnosti najveće drame novoga vijeka prije početka jedine još veće drame: kristaliziranja modernog „rada uopće, rada sans phrase“, dakle onog rada bez svojstava u kojemu je Marx našao sistemsku definiciju proleterskog stanja kao neskrivenog samoprodavanja posvuda upotrebljive „robe rad­ne snage"[7] Poput svih secesija, i ova je u službi pojačanog subjektiviranja, u danom slučaju: podizanja zanatske u umjetničku umješnost. Ono što umjetnost razlikuje od obrta njezina je odlučnost da u djelu (opus) izlaže umješnost umjetnosti kao takvu. Sennett je taj skok od jednostavnog upo­trebnog predmeta u dimenziju narcizma djela ilustrirao pomoću glasovi­te bačve za sol Benvenuta Cellinija, proizvedene za Françoisa I. više nego trogodišnjim radom (bečka Saliera, 1540.-1543.). Takvi predmeti više nisu primjereni za svakodnevnu upotrebu, oni korisnika podvrgavaju u njih oblikovanoj prisili da im se divi.

Potrebne su bile dugotrajne dogmatske prepirke dok se nisu dovoljno jasno utvrdile dvije naravi djela koja se proizvode umijećem: posve obrt i posve mirabile. Jednom stranom svako djelo uvijek ostaje u potpunosti proizvod svojega zanata, a drugom svjedoči o provali nečega nadobrtnog u radionicu. Obje te naravi nepomiješane su jedna uz drugu i spoznaju se različitim receptivnim moćima. S tim su dvostrukim određenjem pove­zana sva viša vrednovanja statusa majstora kao i pojma remek-djela, ko­ja od renesanse nadahnjuju govor o umjetnosti i umjetnicima. Kao što umjetnost znači ponovno osvajanje čudesnoga polazeći iz radionica, tako umjetnička egzistencija implicira ponovno uspostavljanje stvaralačke, takoreći božanske kompetencije unutar radionice - uz popratnu pojavu da su Europljani već gotovo pola tisućljeća izloženi stalnoj unutarnjoj misi­ji teologa kreativnosti i njihovih kritičkih đakona, dakako nešto kasnije i arijanskoj[8] odnosno humanističko-materijalističkoj protumisiji, po kojoj su čak i najveća umjetnička djela samo viši proizvodi, čitaj obmane da se radi o nečemu višem, a i najveći umjetnici samo ljudi.

[1] Richard Sennet, Handwerk, München 2008., engl.: The Craftsman, New Haven and London 2008.

[2] Ibid., str. 33.

[3] Ibid., str. 79-102.

[4] Tu je funkciju „zanatske“ i tvorničkoradničke djelatnosti, koja povratno djeluje na vježbača-proizvođača, tematizirao već Lucien Sève u svojim studijama o marksi­stičkoj teoriji osobnosti, iako ili jc on praktički učinio neprepoznatljivima jedno­stranom produktivističkom terminologijom. Lucien Sève, Marxisme et théorie de la personnalité, Pariz 1969., njem.: Marxismus und Theorie der Persönlichkeit, Frankfurt/M. 1973.; ondje su i važni poticaji za teoriju subjektivnog kapitala i „sve organskijeg sastava osobnosti“.

[5] Sennett, Handwerk, op. cit., str. 82.

[6] Usp. Robert E. Cushman, John Wesley’s Experimental Divinity. Studies in Methodist Doctrinal Standards, Nashville, Tenn. 1989.

[7] Karl Marx, Grundrisse der Kritik der politischen Ökonomie (prvi puta 1857./1858.), Beč bez god., str. 25. U tom kontekstu i na istom mjestu Marx nagla­šava da je „prokleta razlika" dopuštaju li necivilizirani ruski robovi da se s njima čini što se hoće „ili civilizirani (npr. Amerikanci, pr. autora) za sve upotrebljavaju sebe same". To je razlika za čije se razjašnjenje po Marxu mora razumjeti čitav ra­zvoj apstraktnog rada u sistemu kapitala.

[8] Nauk aleksandrinskog prezbitera Arija (oko 260.-336.) kao heretički je odbačen 325. na Nicejskom koncilu; on je zastupao Kristovu stvorenost i njegovu podređe­nost Bogu Ocu; otuda su neki nastavljači izvodili tezu o čisto ljudskoj, iako ilumi­niranoj Kristovoj prirodi.