Ivan Lovrenović

Godine 1978. u Travniku je, u sklopu „Andrićevih dana kulture“, od 12. do 14. listopada održan veliki znanstveni skup „Travnik i djelo Ive Andrića - zavičajno i univerzalno“. Skup su organizirali Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Univerzitet u Sarajevu, revija za kulturu Odjek i Skupština općine Travnik. Potom je 1980. u Sarajevu objavljen zbornik radova s toga skupa. Dva eseja među njima omogućuju izvanredan čitateljski doživljaj, danas na neki način još življi nego u ono vrijeme: tekstovi slovenskoga pisca Tarasa Kermaunera o Travničkoj hronici i profesora Ive Frangeša o Prokletoj avliji. Ovdje objavljujem oba, jedan za drugim. ( I. Lovrenović)

Taras Kermauner

ISPOVJEDNA LIRIKA U EPSKOJ SLICI

(Povodom Andrićeve Travničke hronike)

^{I sve će opet biti isto. Nemir i briga i sumnja i sve..., a u isto vreme podla nada... da će to biti poslednja proba, da će biti kraj ovom, ovakvom bitisanju, koje se stalno diže i pada i kao luda Ijuljaška ostavlja čoveku samo toliko da­ha koliko da se kaže da je živ.}

^{(Travnička hronika, 21. poglavlje)}

1.

Carska lavina, plamena lavina

_{Vesti i uputstva iz Pariza ... pokazivali su da se velika ratna mašina Carstva po­novo krenula... Davil se osećao lično ugrožen i pogođen. Činilo mu se kao njegova nesreća da se ta lavina kreće upravo ka ovim krajevima na kojima i on ima svoj mali sektor i svoju veliku odgovornost.}

_{(15. poglavlje)}

Toliko su te već puta, Travnička hroniko, secirali, raščlanili, izmrcvarili, dopunili, ukrasili, veličali i nad tobom skapavali da bi još jedan napadač u tim bezuspješnim nasrtajima bio suvišan. Nije mi cilj da te podredim svojoj potrebi za misaonim ili nauč­nim ovladavanjem svijeta. Čitam te kao knjigu namijenjenu laiku, namijenjenu bilo kome, čovjeku koji svoja životna iskustva, svoju trenutačnu situaciju, poglede, zbunjenost, patnje i snove sučeljava sa svijetom kakav prepoznaje na tvojim stranicama. O susretu je, dakle, riječ koji nikoga ne obavezuje, ali nas oboje osvjetljava: mene na svom nesigurnom, krivudavom, zamršenom putu kroz neizvjesnu budućnost, tebe očima što te jedine prevode u stvar­nost: očima svakog ponesenog a ne učenog čitaoca.

Čitam te na tri vremenske razine: kao historijsku hroniku, kao osebujan odgovor na vrijeme u kojem si bila napisana, što će reći na međuratne godine, te kao problematičnu buktinju u noći kojom lutam.

Prva me razina najmanje zanima. Lijepo je, istina, upoznavati strane zemlje i daleka mjesta, ali za takve zanimljivosti nemam danas vremena; u traganju za izgubljenom orijentacijom današnje me neživljenje steže. Druga mi je razina bliža. Andrićev je odgo­vor na 1941. godinu mudar, obazriv, osoben. Uzbudljiv bi bio odgovor na pitanje zašto je djelo s takvim odnosom prema životu doživjelo poslije završnog rata i u ideološki krajnje optimističkoj i aktivističkoj Jugoslaviji toliku slavu? Kako to da ga je prihva­tilo toliko čitalačkih i društvenih slojeva? Koje je nesvjesne i za­branjene želje oslobađalo? Koje nedozvoljene slobode literarno-fiktivno, a ujedno psihički realno zadovoljavalo?

Moj će se razgovor s tobom i o tebi, per tu i u trećem licu, kretati trećom, a djelimično i drugom razinom. Po svoj prilici nemetodično — ta kakva metoda da me vodi tamo gdje govori srce i steže muka? Kidaću s tebe tvoje spoznaje; ali, zar nisi, dra­ga kroniko, sretna jedino kada si raskomadana i kada, da bi utolio duhovnu glad, čitalac uživa komade tvog mesa? Tranširanje svedeno na izlaganje izrezanih komada omladini na školovanju i nauke željnom narodu vjerovatno te ponižava, budući da od knji­ževnosti pravi predmet znanosti; ono književnost gura iz područja u kojem je rođena: iz neposrednog kanibalskog dijaloga dva svje­tovna — nesakrilna, ali niti laička iskustva.

Da zahvatim in medias res: u ono što je za mene kao čitaoca središte tvoje poruke.

U Travničkoj kronici čini mi se središnjom metafora o po­krenutoj mašini, ne samo vojnoj, nego mašini koja oslikava tok tadašnjeg svijeta. Znamo šta je lavina: nepoznatim uzrokom po­krenut vihor kamenja, snijega, događaja, života, smrti što se va­lja preko svih prepreka pokušavajući pokopati sve na što naiđe. Teško onom ko mu se nađe u blizini! Hoće li ostati van dohvata grabijivih sablasnih ruku? Na ivici? Da li će ga kovitlati, ali na kraju ipak izbaciti na sigurno? Ili će ga uništiti i zasuti?

Lavina je česta metafora u narodnooslobodilačkoj literaturi, ali je između nje i one koju upotrebljava Andrić bitna razlika. Kakva?

Četrdeset prve godine sudbonosnu su lavinu pokrenuli drugi: Hitler, premda po nužnosti ili samovolji historije, kao upaljeni detonator na nagomilanim protivurječjima kapitalističke epohe. Hitlerova vojna lavina, nevjerovatno slična Napoleonovoj, zahvatila je i nas, jugoslavenske zemlje. No ona nije nahrupila po obronku koji nije ništa zla slutio. U ovim se zemljama u međuvremenu već počela aktivirati suprotna lavina, u početku malena, ali čvrste jez­gre, a potom stalno sve veća: pripremanje komunista, martovske demonstracije 1941, narodni ustanak, rast narodnooslobodilačkog rata. Dvije su se lavine sudarile, dugo se međusobno istiskivale, sve dok se velika nije zamorila i povukla, da bi je zamijenila dru­ga, pobjednička. Jedno nasuprot drugom, kao što je to u Travnič­koj kronici, ne stoje lavina i pojedinac, stihija i u nju sudbonosno uvučeni građanski čovjek, nego se međusobno nadmeću negativna i pozitivna lavina. Lavina je, doduše, sila i nasilje prirode, ali je u grupi, u zajednici, institucionalno organiziran čovjek — takvo je tadašnje mišljenje — kadar to nasilje savladati, podrediti ga svo­jim ciljevima, iskoristiti ga u pozitivne svrhe: kao sredstvo protiv nasilja negativiteta. Ako je organizirana, čovjekova je snaga bes­krajna; stoga svako individualno izmicanje lavini znači apriori kapitulanstvo. Lavinu valja zajahati i voditi dok ne bude, poput divlje životinje, ukroćena.

Davil, francuski konzul, koji se slučajnošću rodio u Napoleonovo doba, a ono ga bacilo u daleku Bosnu, rezonira i reagira sa­svim drugačije. On nije borac Napoleonove armije, koja žanje slavu po Evropi da bi na kraju ostala ležeći smrznuta u ruskoj stepi, kao što nije ni borac protivničkih koalicija, španski gerilac, ruski kozak ili pak rojalist. Lavina ga je odnijela u Travnik, a Travnik je na kraju svijeta: tačno tamo gde je još u vlasti i pod lavinom, ali istodobno, što se tiče neposredne ugroženosti, u bezbjednosti. Nešto organizira, ali je to samo mali kotačić u velikoj administrativnoj mašineriji Carstva. Izložen je neprijatelju, ali sa­mo na diplomatskom bojištu riječima. Bori se, ali sam protiv isto tako usamljenog stranog diplomate, Austrijanca. Dok u daljini grmi od krvi i smrti, Davil promatra, razmišlja, piše. On je najuda­ljeniji kamenčić lavine, ali baš zato kamenčić koji gleda kako ga drugi, veći, kotrljaju, ne znajući više da li je aktivni učesnik lavi­ne ili njena nesretna žrtva.

U NOB-u i u njenoj književnosti i posljednji svjesni partizan osjećao se kao da se nalazi u središtu zbivanja; a i bio je. Središte nije bila lična careva slavohlepna samovolja; središte je bilo svuda, jer se i lavina odasvud valjala: iz organizirane potrebe pojedinca đk da promijeni svijet. Naziv aktivist nije slučajan; to je čovjek koji ~ sam prema svojoj snazi aktivira historiju, ideje, krv. Ne kažem da se ne osjeća žrtvom one prve, velike neprijateljske lavine; ali mu, u suštini, njen nalet znači samo dobru priliku da, poput puške, vulkana, kao ljudska volja, i sam eksplodira. Perspektiva plamene lavine.

2.

Ni kronika ni ispovijest

_{Davilu je izgledalo na mahove da gubi dah, da se savija od umora, da maršuje tako već godinama sa nekom mračnom i bezdušnom kolonom, sa kojom ne mo­že više da drži korak i koja preti da će ga pregaziti i smrviti ako samo poklek­ne i ne produži da maršuje.}

_{(15. poglavlje)}

Ni u kom slučaju svi junaci narodnooslobodilačke literature nisu bijeli bjelcati zanesenjaci, nesposobni da vide bilo šta osim svijetlih ciljeva veličanstvene borbe; nije ih malo što osjećaju vla­stiti strah, muke, različite teškoće, pa i sumnje, čak i unutarnje otpore. No, sumnjičenja otupljuje, oštricu unutrašnjeg protivljenja lomi sama perspektiva savladane lavine, koja se već pod našim rukama preobražava u čudesnu instituciju; u vladajuću nad priro­dom, koju treba iskoristiti, a prema svojim članovima, koje valja zaštititi, drugarsku instituciju. S Davilom je, međutim, upravo obratno. On je, konačno, borac na strani kojoj se poraz neumitno približava. Ima u njemu mnogo divljenja prema caru i njegovoj neizmjernoj volji, ali je sasvim malo vjere u preobražaj svijeta. U Hronici gotovo da nema traga rouseauovskim, jakobinskim, revo­lucionarnim idejama. Iako ih je Napoleonovo doba već i te kako okresalo, u stvarnosti ih je ipak nešto ostalo. Davila Andrić pred­stavlja kao umjerenog revolucionara, ali nas, u isto vrijeme, ne upoznaje ni s jednom idejom koja bi svjedočila da je francuski konzul doživio francusku revoluciju i stao na njenu stranu. Kao da je on ličnost iz sasvim drugog vremena i sredine; kao da mu je sa­mo kostim ampirski. Ne krije li se u njemu odbačeni diplomat koji, ostavši bez ikakve vlasti nad događajima — a da li ju je ikad imao? — opisuje sada u okupiranom Beogradu patnje nekoga ko ne zna dobro ni kuda ide svijet, ni šta će biti s njim, svjestan je­dino da je izgubljen u odvratnom vremenu, na zabačenom mjestu, u ovom svijetu?

Zato Travnička hronika nije historijski roman: kao što ne prenosi historijske ideje iz 1941. godine u prošlost, tako ne obnav­lja niti ideje ili okolnosti francuske revolucije. Pa ipak, historijska sredina nije tek kulisa. Hronika je tekst o nekoliko pojedinaca koji autoreflektirano promatraju svoju odbačenost na rub historijskih zbivanja, ne razumijevajući ih i, što je bitnije, ne želeći ih razum­jeti, pošto su već unaprijed uvjereni da su sva ta velika zbivanja samo stihija, besmislena, uništavajuća lavina i igra prirode što se uvijek ponavlja nikuda ne vodeći; da se jedina vjerodostojna istina nalazi u usamljenom pojedincu nekako problematično, dvosmisle­no, vezanom za svoj narod, za politička ubjeđenja, za državu; da je rekreacija tog pojedinca na spoljašnje — historijsko i svako drugo — nasilje jedino zbivanje vrijedno opisivanja (isto predo­čava Prokleta avlija); da taj pojedinac, istini za volju, nije nika­kav bohem ili anarhist, već da je sve prije nego to, da ga za svijet veže intimno poštovanje višeg poretka vrijednosti, prvenstveno dužnosti, da se socijalizira u bližoj porodici, a da na svijet ipak gleda kao na podivljalog i od sebe jačeg luđaka kojemu se valja skloniti s puta, ali ne gubeći pri tome svoje ljudsko dostojanstvo.

Prva je reakcija na takav svijet patnja.

Od početka do kraja Hronika je ispunjena rečenicama koje slikaju konzulovo nezadovoljstvo, njegove boli i želje za bijegom iz ogromne blatne drobilice. Za njega je sada više no ikada svet bio pun zamki i opasnosti i onih neodređenih crnih misli i bojazni... Kako da se ne posrče od umora i vrtoglave jurnjave... ? Kako da se vidi jasno i razume ma šta u opštoj i neprestanoj trci i pomet­nji ... ? Sve to ... stvara jedan život... u stvari neizdržljivo mu­čan ...

Historija — u Hronici — nema ni eshatološki cilj ni razumnu logiku; ona je samo zlo: zbrka kao takva. A zbrka je antivrijednost, krajnje mrska i Davilu i piscu. Davila, doduše, u stoljeće ra­cionalizma stavlja njegova težnja za razumnim uređenjem svijeta, ali nikako ne njegov intimizam, njegovo sljepilo za razum što se nalazi u historiji i društvu. Faktički, Davil je mnogo više trezven pristalica biedermajera, perioda koji je uslijedio nakon raspada racionalne historije; strana mu je, također, i romantično shvaće­na historija. Andrić bi bio blizak Stendhalu kada bi ga nešto dub­lje zanimalo društvo. Opisi Travnika predstavljaju obnovljene po­vijesti pojedinih ljudi (ili mase), a sudbine pojedinaca nisu povi­jest društva. Ocrtani su karakteri u svom izravnom odnosu prema svijetu, sudbini. Posredni član — društvo — nedostaje; kao da trav­ničkog društva uopće nema. (I, zaista, tog društva kao da gotovo nema čak ni u romanu koji bi morao biti par excellence društveni: u Gospođici; međutim, i tada je u pitanju portret usamljenog čov­jeka koji živi na rubu društva. A zar je fra Petrov zatvor u Prokletoj avliji išta manje na njegovom rubu?)

Za učesnika revolucije i njenog hroničara upravo je društvo onaj medij koji sprečava da svijet suviše snažno udara pojedinca. Društvo je doboš s kugličnim ležajima. Neposredni dodir između čovjeka i svijeta ima tendenciju razvijanja u tragični odnos: sud­bina — odabrani; pri tome ništa ne pomaže sva mudrost »hora staraca«. Međutim, a to je za Travničku hroniku karakteristično, neposredni odnos između svijeta i pojedinca u Andrića ne prera­sta u dramu, u tragediju. Zašto?

Zato što je ta neposrednost prividna. Istina, društvo — histo­rija — kao posrednik se povuklo, pojedinac je suočen sa svojom sudbinom, no ipak ne u obliku sučeljavanja dvije podjednako ak­tivne sile, recimo, dvije lavine ili lavine i kamena u njoj koji bi želio izabrati nešto drugačiji smjer padanja. Andrićev kamen — Davil — toliko je na ivici, toliko udaljen od sila što se pokreću, da ima mogućnost čekanja, izbjegavanja. Umjesto djelovanja njega definira posmatranje, rezoniranje. Ta šta je drugo čitavo njegovo — i uopće — pripovijedanje do odlaganje djelovanja, izbjegavanje akcije? Andrić priča priče; to je funkcija Šeherezade. Odlaganje smrti. Ali, Andrić ne ćaska o drugim, tajanstvenim svjetovima; ne izmišlja. On je kroničar: pripovijeda maskirane priče vlastite osu- đenosti na patnju i smrt, posmatra i zapisuje vlastitu bol. Tako se dosljedno okrenuo od svjetskih događaja kao od lude zbrke, tako se usredotočno posvetio opisivanju vlastitih reakcija na zbi­vanja da se, izgubivši neposredni kontakt sa sudbinom, zavio u svoje autorefleksije, u svoje samopromatranje, kao u gotovo ne   prozirni magleni plašt. Davil, u stvari, nije klasični čovjek razuma koji vjeruje u red; to je njegova ideologija kojom se sam zavarava. Čitav svoj um upotrebljava da bi objasnio sebe, ne svijet. Intelekt je potpuno usmjeren u vlastitu privatnu intimu. Diplomat ured­no obavlja svoje dužnosti, ali to je samo vanjska odora, ona beži­votna maska od hartije i luka... iza koje se pomalja naš drugi, samo nama znani život, to jest »zaistinska« istorija našeg duha i našeg tela, koja nije nigde zabeležena, koju niko i ne naslućuje, koja ima vrlo malo veze sa našim društvenim uspesima. ..

U tome je Andrić moderan pisac. Svijet se od lavine pretvara u ekran na kojem se krivi, odražava čovjekovo ja. To ja — nje­govo mučenje — i samo postaje ekran, jer se moderni čovjek Hronike izbavlja od muke tako što je razlaže, izlaže, opisuje, pro­jicira na tamnu zavjesu svijeta. Oboje, čovjekovo ja i svijet, za­klanjaju se, preobražavaju u irealnost samoopažanja, u riječi, lite­raturu. Duša, patnja, događaji, svijet najednom više ne postoje ako ih paćenik ne bilježi.

Kronika nije proizvoljna književna forma. Povijest o Davilu i drugim konzulima i vezirima u Travniku mora postati kronika zato što sam svijet i čovjek u njemu nisu više aktivne sile, već samo (dis)kontinuirani zapisi u dnevniku. Razumije se, ne u čistom dnevniku, u dnevniku koji priznaje da je samo subjektivna slika vlastitih doživljaja (Dnevnik o Čarnojeviću). Andrićev dnevnik os­taje objektiviziran. Ja se ne gubi u intenziviranom subjektivitetu; to bi bilo ponavljanje — u malom — carevih doživljavanja. Davil ne mari ni za kakva doživljavanja, pa niti za emocionalna. Sebe uopće ne osjeća neposrednom emocijom ili živom željom iako cijelo vrijeme trpi; između njega kao emocije i njega kao pisca leži ogromna udaljenost refleksije.

Sebe vidi kao svijet; zato je svijet reduciran isključivo na nje­ga, dok su ostali štafaša, sitne epizode ili strava. Ali, ubijeđen je da gleda — opisuje — svijet. Piše kroniku smatrajući da piše po­vijest svijeta, ne svoju. A desiće mu se da neće napisati niti kro­niku svijeta, budući da i Travnik i svijet, pošto se u njima ništa neće dogoditi i pošto će se sve vratiti na isto, ostaju na kraju kakvi su bili u početku, a niti će stvoriti kroniku samog sebe, jer ni sam nikuda nije dospio. Samo naizgled se kretao. Vrijeme ne postoji. Međutim, ako vrijeme ne postoji, onda je kronika ipak dnevnik.

Andrićeva je umjetnost upravo u tome što u prvom planu izgleda jednostavna, tradicionalna, čak klasična, da bi nam u dru­gom i narednom svako tlo bilo izmaknuto.

Šta ostaje?

Zapis o bezvremenosti.

Treba li mi citata za dokazivanje mojih izlaganja? Evo ih: I taj čovek koji je ležao u mraku dugih februarskih noći bio je za njega samoga stran, višestruk i na mahove potpuno nepoznat. Lik se lomi u kristalnom ogledalu. A njegova je istina.

Fiktivnost čovjekovih nastojanja da opiše samoga sebe, da pronađe jezgro, suštinu; da uopće bude u stanju uobličiti kroniku: ... izgledalo je da se ništa na svetu ne da srediti ni izmiriti... Iz ove tame nijednom naporu se ne vidi kraja. Čovek, da ne bi stao i klonuo, vara sam sebe, zatrpava nedovršene zadatke novi­ma, koje takođe neće dovršiti...

Čovjek znači napor da se ne popusti pred vlastitim očajanjem koje ga obuzima. Nemoćni čovjek, čovjek koji popušta, nije vri­jedan samog sebe; on je isključivo pasivna masa. Nužna je ak­cija. Ali, akcija koja je samo: izmišljati zadatke. Zadatke, čak ne ni ciljeve. Izvršavati što je čovjek sam sebi zadao. Moralni larpur­lartizam. Vježbanje karaktera. Utkivanje niti izdržljivosti u praznu potku. Nije li onda čovjek uzaludna patnja, ali patnja u ponosnom istrajavanju?

3.

Moralna kružnica

_{Dvadeset i pet godina se išlo, tražilo i nalazilo, gubilo, i ponovo sticalo, od jed­nog »zanosa« do drugog, a sada je, pre­moren, rastrzani u sebi, istrošen, došao na tačku sa koje je krenuo ...}

_{(27. poglavlje)}

 Travnička hronika nije kronika o tim zanosima, iluzijama i padovima. Od dvadeset i pet Davil je u Travniku proživio osam godina a da na njegov zanos uopće nismo naišli. Poslije tih osam godina on nije ništa slomljeniji nego na početku. Hronika nije balzacovski roman o sazrijevanju jedne ličnosti; na četiristotoj stranici Davil je isti kao i ranije. Niti se spoznaja bitno uvećava. Ništa se ne mijenja. Nema ni romana, ni kronike, ni razvoja, ni pada. Sve je samo jedno jedino ponavljanje ishodišta. Znači da su svi putevi samo prividno išli naprijed, a ustvari vodili uokrug, kao varljivi lavirinti iz istočnjačkih priča.

Nije to nietzscheansko vraćanje istoga: moći. Niti uskrsavanje kralja proljeća svake godine: obnova svijeta. Riječ je o nečemu mnogo manjem i od jednog i od drugog. Čovjekov život je obmana. Putnika vodi lažna vjera u razvoj ličnosti, društva, historije, svi­jeta; kada se mukom dovuče blizu cilja, shvati da od toga nema ništa. Ništa? Postoji jedino ličnost u golom istrajavanju. Jedino je dostojanstvo — dakle ličnost — u tome da se ne propijemo; da ne postanemo skitnice, brodolomnici, prostitutke, izopaćenici, po­kvarenjaci, razvratnici, kategorije, znači, koje (pored raje) Andrić u Travničkoj hronici najviše prezire. Pokazati se čovjekom, to je geslo i crvena nit Hronike; a Davilu je to uspjelo.

Znači... da uopšte nema puta; a život je, prema tome, samo deo toga kruga koji je sav bespuće. Suprotnost bespuću, bezizlazu jeste izlaz: negdje krug prekinuti i izići iz njega: u slobodu, u snove, u novo čovječanstvo. Ne ide. Međutim, bezizlaz nije očaja­nje iz kolotečine izbačenog; nipošto. Cijelo vrijeme prividno puto­vati (i tokom tih dvadeset i pet godina: od 1917. do 1942), a pri tome ne svenuti ni pasti na dno kruga, ne odlijepiti se od kružnice. Izbačenost iz kolosijeka je, na kraju krajeva, također neki, mada problematičan, izlaz. Andrićevo je načelo: biti uključen sve dok te smrt ne oslobodi zadatka. Da, zadatka.

Andrićev se svijet u Travničkoj hronici kreće u krugu diplo­matskih, životnih, moralnih zadataka, obaveza. Istinski život, što se 1942. godine među jugoslovenskom rajom tek počeo u svojoj žestini buditi, za njega je već odavno minuo. Historija raje ili, bolje rečeno: historija aktivističke zaslijepljenosti raje — potpuno je drugačija od (ne)historije nekoga ko je davno još raju prera­stao, napustio je, individualizirao se, sve vidio i u svojoj se mo­ralnoj gesti okamenio. Historija raje su plamene lavine; zato su jednosmjerne. Čim lavina uhvati svoj sopstveni rep, ona samu se­be kao lavinu ukida; kada dođe do te tačke, što će reći, kada nje­gov kamen bude dospio do tačke na kojoj će ugledati uništavanje samog sebe, vatra lavine će biti već dugo ugašena. Priroda više ne grmi niti bjesni, a lavina je atomizirana na pojedinačno, usamlje­no kamenje, što u kosmičkom kruženju, poput izgubljene repatice, pogađa vlastito polazište. To su pojedinci, ličnosti, kakve opisuje današnja jugoslavenska književnost. Postoji samo jedna, mada suštinska, razlika između njih i Davila: francuski stranac, alego­rija beskućnika koji je beskućnik i u svom domu, što znači unu­tarnji emigrant (1942. godina u Beogradu!), održava još — moral­nu — formu; njegov moderni potomak i nju je izgubio. Čak nije ni izgnanik, izbačen iz kolosijeka, jer nema više mjerila: kolosijeka. Bilo kuda da padneš, svuda je kvazikolosijek. Nebo je puno uža­renog pepela. Ugaraka. Nebo je izložba šljake. Travnička hronika pak još je dijamant, blještav. Premda su oba, kako Andrićev tako i današnji hipermoderni tekst (kao i svi tekstovi, uostalom), ob­lici ugljika.

Moralna forma: A smisao i dostojanstvo puta postoje samo ukoliko umemo da ih nađemo sami u sebi. Šta, zapravo, nalazimo sami u sebi?

Davil i Andrić traže srednji put, onaj pravi, koji vodi napred, u stalnost, u mir i dostojanstvo... Put pomirenja suprotnosti. Put koji je poslije francuske revolucije tražila cijela napredna Evropa na čelu sa Hegelom. Pravu mjeru između terora jakobinaca i bur- bonske reakcije. Između apsolutizma, zanesenosti, radikalizma revolucije i vraćanja karađorđevskoj korupciji, nepotizmu, pro­vincijalizmu, ograničenosti. Hegel je još mislio da ju je našao: zlatnu sredinu, sintezu. A slični će snovi dugo još uznemiravati građanski duh. Nije li Travnička hronika imala toliko uspjeha me­đu čitaocima i stoga što je tragaocima za srednjim putem pokazala da je on nemoguć, ali da je zato moguće dostojanstveno bitisanje?

Kada bi Hronika bila roman, kada bi proticala kroz vrijeme, onda bi Davila na početku napajala vjera u srednji put da na kraju bude srušena. Međutim, već na samom početku čitamo: Sada po­činje da se javlja misao da bi i taj put mogao biti samo bespuće, jedna od mnogih varki, da taj takozvani pravi put i ne postoji, i da se život čovekov gubi u večitoj težnji za pravim putem i u večitom ispravljanju krivoga kojim ide. Dalji razvoj do završetka samo su još finese. No šta znači taj jedinstveni doživljaj svijeta i samog sebe u Hronici?

Objektivni put, društveni, historijski, put na kojem se nala­zimo, uvijek je pogrešan; nije put nego varka, fantazma. Nema smisaone društvene akcije. Čovjek, to je čežnja za pravim putem. Čovjek je nutrina, neostvariva želja. Čovjek je projekcija objektiviteta, ali i aktivnost: ispravljanje krivog puta kojim luta. Iako je svako ispravljanje kursa isto tako pogrešno. Suština je u samom ispravljanju: ne ispustiti iz ruku kompas, tragati. Kada prestaneš tražiti pravi smjer, nastupa hipermoderno doba: sistem koda u, kojem su svi pojedini putevi članova jednako vrijedni i u svojim osobenostima zanemarljivi; tada odlučuje još samo prosječna masa. Ali ne ona koja se probudila 1941. godine, ne revoltirana raja. Raja se digne, zanese, da bi potom izgledalo kako se individualizira — što je, uostalom, stara građanskonapredna konsekvenca — no ona se masificira; u vidu srednjeg sloja postaje neelitni i nenarodni prosjek, anonimna snaga proizvođača i potrošača. Nebitna raznoikost. Površinska raznobojnost. Bilo šta. Utvrđivanje pravca post ’estum, pošto smo već krenuli kuda nas je ponijelo. Ne dezorijen­tacija, nego sveorijentacija. Pravo je što jeste, budući da ništa više nije pravo; jer nema više razlike između krivog i pravog, te suš­tinske relacije, koja još uvijek i u temelju određuje kako Davilovo ponašanje tako horizont Travničke hronike.

Objektivni putevi za hipermodernistu ne moraju više značiti postojanje smisla i vrijednosti u njemu, u njegovoj nutrini; jer te nutrine nema, nema dijalektičke napetosti između unutra i izvan, što je glavna opruga koja pokreće Hroniku. Davil je još klasična evropska individua na zalasku: izvan njega prevara, unutar njega uzaludni napor. Radi se, dakle, o dvije obmane, ali i o suprotnosti među njima: o suprotnosti koja se polako gasi. Jer, moramo biti svjesni da je Davilova moralna nutrina (izvršavanje zadataka, duž­nost) samo funkcija u djelovanju birokratskog državnog diplomat­skog sistema; ukoliko nestane intimne vezanosti pojedinca za izvr­šavanje zadataka, klasični se sistem raspada. Davil — svaki diplo­mat — eksponent je sistema, njegova realizacija (što Hronika cijelo vrijeme otkriva). Istom s visoko razvijenom naučnom zasno­vanošću sistema dolazi do takve reifikacije i funkcionalizacije nje­govih članova da njihova moralna opredjeljenja, njihova ćudorednost - Kantov kategorički imperativ — nisu više potrebni. Budući da odvodi energiju pogrešnim kanalom, oduševljenje je suvišno, čak štetno. Ukoliko, dakako, oduševljenje nije amatersko ili sport­sko; psihohigijena je uvijek korisna. Oduševljenje može, naime, biti bilo kakvo, samo ne eshatološko: ne smije uspostaviti neki apso­lutni cilj izvan sistema. Cilj o kojem je sanjala revolucija, ali kojeg se već sama Travnička hronika odriče. Na relaciji sveti zanos — građanski moral — sistemska funkcija Hronika se nalazi na sre­dini, ali ne zlatnoj; samo na privremenoj.

Ipak, ni ta privremenost nije tako loša. Činovnik ne propada zajedno sa carem; car rizikuje, izvršilac po dužnosti ne. Car je sam, u sukobu sa sobom, dok je poštenjak, unatoč svemu, na iz­vjestan način ipak udomljen. Fon Miterer, austrijski konzul i Davilov retuširani alter ego, podjednako je, doduše, nesretan, ali zna i oseča da nije sam ni ostavljen slučaju. Nad njim je dugi niz starešina i pod njim niz potčinjenih. To ga nosi i podržava. Sve je prožeto i povezano bezbrojnim pravilima, tradicijama i navikama, sve je zajedničko i sve je predviđeno, stalno i nepromenljivo, i traje duže od čoveka.

Sistem je to što čovjeka spasava; inače, on je još vezan za tradiciju i zajednicu. Kasnije će te dvije kategorije otpasti, da bi ih zamijenila još čvršća veza: nauka. Naučno pravilo, naučni zakon viši je oblik zakona koji izvire iz legitimiteta prošlosti; viši od zakona koji proizilazi iz običaja. Moderni demokratskoindustrijski sistem povezuje snažnije od monarhije; podređenost i nadređenost tako su funkcionalizirane da ih više ni ne primjećujemo. Zadaci i uloge razmnožavaju se do u beskonačnost.

A očajanje, gdje se očajanje zavuklo?

4.

Mirna koegzistencija suprotnosti

_{Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ni vrlo malo, ali način na koji ćemo događaje podneti zavisi u dobroj meri od nas samih, dakle na to treba trošiti snagu i obraćati pažnju.}

_{(11. poglavlje)}

Jedna od crta koje u Travničkoj hronici i u Andrićevom svijetu uopće najviše iznenađuju jeste izuzetno jasna diferenciranost li­kova na prvom, etičkom planu: od plemenitih do beskarakternih, od nepokolebljivih do petljanaca, od dostojanstvenih do komedi­jaša, od staloženih do slabića. Moralni red je očevidan i jasan; za njega se pisac nedvosmisleno opredjeljuje. Divi se onima koji umiju da od svoga života, ne predajući se i bez kolebanja, naprave malo — intimno i javno, unutar i van okrenuto — umjetničko djelo.

Međutim, na drugom, dubljem, planu zna da sva ta silna moralna snaga baš nimalo ne pomaže.

Najljepši primjer je liječnik, osobenjak Kolonja. Obilježavaju ga značajke koje Andrić ne voli: Ista dosledna nestalnost vladala je i u karakteru ovoga čoveka. Na prvi pogled on se svakom prika­zivao kao povodljiv, gibak, savitljiv do odvratnosti. Za njega pisac također kaže: Ovaj čovek bez korena i ravnoteže ... Pa ipak, upravo će Kolonji posvetiti najdramatičniju scenu Hronike; liječnikovo ludilo i smrt za mene predstavlja umjetnički vrhunac djela — nešto slično ne mogu doživjeti ni Davil ni fon Miterer. Želi li čovjek dospjeti do veličine, potrebno je zlo; mora se razapeti između radi­kalnih suprotnosti, a to znači: nužno je nešto što Andrić unaprijed odbacuje kao neprikladno. Ali, kada tome ipak popusti, tada niče biser. I budući da je, kao umjetnik, pravedan, upravo će Kolonji staviti u usta riječi navjeće vjere, vjere kojoj se Davil ne može priključiti: I pored prividne izlomljenosti i nereda, sve je povezano i skladno. Ne gubi se nijedna ljudska misao ni napor duha. Svi smo na pravom putu .. .

To je religiozna misao — vjera, koju će, mada ne kao činje­nicu, kao fanatičnu vjersku istinu, već kao ideju nade, bez koje čovjek ne može živjeti (a poznato nam je šta takvo projiciranje znači, da bez njega čovjek ne može opstati i da je, stoga, više funkcionalne psihohigijenske nego religiozne prirode), sam Andrić ponoviti na kraju romana, tik pred epilogom: A taj mehanički posao pratila je, kao neka uporna melodija, neodređena ali stalna misao: da ipak negde mora da postoji taj »pravi put« koji je on celog života uzalud tražio; da postoji i da će ga čovek kad- tad naći i otvoriti za sve ljude. (Riječi mora, uzalud i kad-tad podvukao T. K.) Nigdje u tekstu ova misao nije napisana na tako grubo izravan, ideološki, način kao tu, pa i ovdje ipak samo uslovno.

Andrić zna da treba vjerovati, ali istodobno zna da su vjera i nada uzalud. Osobenost je Travničke hronike upravo u tome što se dešava među tim dvjema krajnostima; obje su eksplicirane na posljednje tri stranice knjige. Međutim, ni među njima nema prave dramatične napetosti. Tragedija cijelo vrijeme uzmiče. Pisac zapi­suje jednu krajnost, a pored nje i drugu, kao da one međusobno nemaju nikakve veze. Kao da su to dvije činjenice iste vrijednosti. Njegova je duša udaljena od obje; sam sebe gleda kao stranca. Svijest mu je jača od osjećanja; ova ga pokušavaju odnijeti u ne­besa, u potpunu vjeru, i baciti na tla, u puno bezvjerje, u nihilizam. Kako je pak u njemu prisutno jedno i drugo i pošto oboje ima pod­jednako dobre — i uopće valjane — razloge, razapetost između dva pola kao da Andrića nekako koči, umrtvljuje. Ako si istovremeno i jedno i drugo, onda nisi ni jedno ni drugo. Nije li u tome Andrić sličan Kolonji? Ali, ne postati Kolonja — to je Andrićev glavni cilj. Postati Davil. Davil je umrtvljeni, usporeni, birokratizirani, moralizirani, evropeizirani Kolonja. Napetost između dva stanovišta, od kojih svako, budući apsolutno, zahtijeva za sebe čitavog čovjeka, ukida se u posrednom odnosu prema samom sebi; samoposmatranje istiskuje neminovnost opredjeljenja i čina. Angažman je prekrižen. Svaka obaveza prema apsolutnom je zabranjena. Re­ligioznost je stavljena u zagrade. Zamjenjuje je moralno nabijena skepsa. Stoicizam?

Prodorniji će pogled iza Kolonjinih — iza svih religioznih ri­ječi još nešto otkriti. Pročitamo li: ... sve je to jedno u drugom, povezano, a samo naoko izgleda izgubljeno i zaboravljeno, rastu­reno, bez plana. Sve to ide, i ne sluteći, ka jednoj meti..., onda tu povezanost možemo uz pomoć marksističke analize sebi objas­niti kao samo ideološki mistificiran odraz one povezanosti, unu­trašnjeg jedinstva birokratskog aparata, kakvo iziskuje jedinstvena država. Konvergentni smisao o kojem sanja Kolonja sadržan je u caru, u ovom ili onom načelu moderne, totalitarne države; ta šta je moderni bog ako ne vrh najuniverzalnije — božje — države?

Nepovezanost dviju suprotnosti u skladu je s poimanjem bo­lesti i zdravlja, smrti i života, kakvo pisac pripisuje istočnjačkoj misaonosti. Za Evropu bolest je samo prepreka zdravlju, fenomen zdravlja; pa i smrt je samo granični oblik života. Moderni evrop­ski pojmovi kreću se unutar vitalizma, što će reći preživljavanja. Radimo na tome da definitivno izoliramo i uklonimo bolest i smrt. Ako je tako, onda nije moguća tragedija; nema, naime, suprotstav­ljanja dviju ravnopravnih sila. U Andrića su ravnopravne, ali nisu u neposrednom konfliktu; ne sukobljavaju se. Da li je to ona orijentalna mudrost, nirvanizam, što prodire i u Andrićevu lite­raturu?

Poslušajmo: Na Zapadu postoji bolest..., ali kao nešto što se pobija i ublažava ili bar krije od očiju zdravog, radinog i veselog sveta. .. Bolest krijemo jer ne volimo priznati kako je još nismo pobijedili. Čovjek je sve pobijedio, jedino još nije smrt; to je posljednji i prvi, najviši, zapravo jedini cilj evropskog čovjeka. Ovde pak — na Istoku — bolest... se javlja i razvija uporedo i naizmenice sa zdravljem ... Bolest je druga, teža, polovina života. I konačno: Zdravo i bolesno čovečanstvo za njega su — za Davnu — dva sveta bez stvarne veze. To je posebna varijanta. Prvi svijet ne uništava drugi, zdravlje smrt. Ne bore se ravnopravno između sebe po principu: ko će koga. Međusobno se ne zamjenjuju; život ne rađa smrt, ni smrt život. Koegzistiraju. Kao vjera i ništavilo. I kao da ih oboje čovjek nosi u sebi: od samog početka smrt, do konca život. Zar mu ništa ne preostaje osim truda ne bi li ih što duže, sa što manje poteškoća sačuvao u miru, u njihovom uza­jamnom otuđenom bitisanju? Ovaj tihi napor, koji ni po koju ci­jenu ne smije izazvati nemir i time podstaći obje sile na odnos međusobne napetosti, na sukob, zapravo je ona spokojna usred- sređenost koja je tako karakteristična za Travničku hroniku i An­drićevu literaturu.

Kolonja vjeruje u apsolutno, a ipak je smrtan; njegova je smrt u centru Hronike. (Dok Davil, fon Miterer i velika većina ostalih ostaju na životu, samo odlaze nekud drugdje.) Onoga ko najviše vjeruje mora pogoditi najočitija — i besmislena, neobjaš­njiva, tajanstvena, glupa — smrt.

Istovetnost suprotnosti autor pokazuje i u drugom paru: Davil — Rota. Rota je, vjerovatno, najnesimpatičnija figura čitavog teksta; čak ga i tako objektivan autor potencira u njegovoj mo­ralnoj prljavštini. Međutim, je li zato istina do koje je dospio Rota išta drugačija od istine simpatičnog Davila? U obojice je temeljna struktura svijeta ista. Isto je i nastojanje da se sačuva život. Raz­lika je jedino u moralnom naporu da se oblikuje vlastiti lik; dakle u kulturi. Između barbarstva (Levanta, koji, Andrić ističe) i kulture (Zapada, koji simpatizira) razlika je pitanje ukusa; a sub specie fortunae jedva da je kultura išta viša.

Ne važi li Rotino iskustvo o životu za čitav roman? Pred već posustalim čovekom (sustalost, umor, osobina je glavnih likova romana) život se ukazivao kao beskrajna linija, bez ičega trajnog i pouzdanog, kao podmukla igra bezbrojnih ogledala u kojoj se otvaraju sve nove i sve dalje, verovatno isto tako varljive per­spektive. U biti, burleska je identična ozbiljnoj drami, a odvratan falsifikat isto što i čestiti original. Na toj razini moralna pomoć puka je varka.

Svi smo smrtni. Smrt je nepobjediva. Ne samo sada, privre­meno. Smrt je nepobjediva još od samog početka. Bez obzira koliko se visoko u snovima uzdizali i postojano vjerovali, nemino­van je pad tako gdje se već od početka nalazimo. A gdje smo? Nema nas. Davil, fon Miterer, Defose, fon Paulić, njihove žene, svi oni odlaze u Evropu, što znači u slijedeću iluziju da se smrt može pobijediti. Zato nisu dovršeni. Njihov boravak u Bosni je privre­men. Njihovo bitisanje u proznom tekstu ne može biti drugačije do privremeno; za njih smrti (još) nema. S njihove tačke gledišta Travnička hronika je isječak iz života: vremenski ograničen dnev­nik, kronika nekih njihovih dana. Iz (anti)perspektive Bosne, dakle tla na kojem su se privremeno naselili, svijet je, međutim, druga­čiji; stoga Hronika nije ni kronika ni dnevnik nego nepokretna tišina kamenitog tla. Nije ni povijest. Nikakvo zbivanje. Nikakva promjena. Nimalo živosti. Mrmljanje zemlje koja ne dozvoljava da bude upisana u (evropsku) kulturu. Elegija pustinje? Lirska pjesma što opijeva istovetnost svega: bezvremenitost, vanvremenitost?

Ta pobednička tišina, kojom završava Travnička hronika, zna­či: i to bi i prođe. Neko vrijeme nešto se naizgled dešavalo — svako dešavanje samo je prividno — došli su konzuli, pominjaće ih još koju godinu..., a onda ih zaboraviti ko da nikad nisu ni bili. To je poruka istočnjačkog nihilizma.

I šta je istina, vjera ili ništavilo? Oboje. Ali, budući oboje, ni jedno ni drugo. Jedno opovrgava drugo. U procesu tog opovrgavanja rađa se umjetnost.

5.

Tuđinstvo, nered

_{...  i ovaj Travnik, i na sto milja oko nje­ga, sve vam je to blatna pustinja, nasta­njena bednicima od dve vrste: mučite­ljima i mučenicima, a mi smo nesrećnici koji moraju da žive među njima.}

_{(7. poglavlje)}

Neobično tuđinstvo, osobeno izgnanstvo, neprestana je Andrićeva tema. Gospođica je Srpkinja usred Beograda usamljena kao usred pustinje. Fra Petar je bačen u carigradske kazamate, među strance. U Travničkoj hronici glavne su osobe stranci, Evro­pejci, usred Bosne, silom u nju gurnuti. Pošto se čini da je cjelo­kupna Hronika transpozicija Andrićevih intimnih preokupacija iz njihovog lirskog izvora u epske korice, i u ovom se slučaju, tako­đer, može zaključiti o djelovanju istog mehanizma.

Je li on među sunarodnjacima bio isto tako stranac kao pri­vremeno nastanjeni Francuz, Gruzinac ili Austrijanac? Iako je, inače, malo dodirnih tačaka između Andrićevog i Cankarevog djela, iako su u nekim — proklamirani odnos prema iskliznutim, prema bohemima i skitnicama — međusobno čak suprotni, u jednoj bitnoj stvari među njima je manja razlika nego što na prvi pogled izgleda. Opet se moram poslužiti modelima s dvije razine, povr­šinske i dublje.

Na površinskoj Andrić odbacuje sve što nije u redu. Na dubljoj to što nije u redu, doduše, još uvijek, poput Cankara, ne hvali, ali ne samo da to razumije, nego: osnovna je tema Hronike (i Prok­lete avlije) čovjek reda gurnut u nered. Ta šta je lavina ako ne iskliznuće dotad mirne zemlje? Prije 1789. i poslije 1815. godine vlada mirni svijet reda: Andrićev svojevrsni ideal; Evropa će opet biti dovedena u kolotečinu, kao poslije westfalskog mira. Mir prije 1914. i poslije 1918; prije 1941. i poslije 1945. No svoje najveće tekstove Andrić piše upravo u ratno vrijeme; i Hronika je slika razdoblja između 1800. i 1815. godine. Pisca privlači ono čega se najviše plaši.

Dok nipodaštava pijance Musu, Hamzu, pijanog Hodžu, Andrić samo prikriva da se — u temelju — nešto slično događa i s nje­govim odabranicima Davilom i fon Mitererom. Razlika među njima je, naravno, jasna: pijanci su se prepustili izopačenosti i zato su nevaljali; konzuli usklađuju svoj odnos prema sudbini, iako na nju samu ne mogu uticati. Ali, u oba slučaja djela sudbine su ista.

Koji se pisac kao Andrić kroz usta svojih konzula usudio izreći tako optužujuće riječi o vlastitoj domovini? Da li je svoje junake izabrao da bi mogao bez odgovornosti, maskiran, psovati? Nipošto! Andriću uopće nije cilj kritika bosanstva, njegovo pisanje gotovo ni u čemu nije kritika. Ako o bosanstvu loše govori, onda je to zato što slika očajne prilike u kojima je prisiljen životariti. Je li to bila slučajnost što se školovao za diplomatu, dakle za službenika u inostranstvu, za vječnog stranca, za čovjeka koji se svojom — sudbinom određenom — voljom probija u temeljni nered: u svijet bez domovine? Znači li to da je tuđinstvo (svojevrsna nelegitimnost, nemogućnost sklanjanja u domovinu, u narod, u svijet kao ma­ternicu) njegov sopstveni prvobitni izbor, koji na razini svijesti obnavlja logiku njegovog socijalno prisilnog rođenja? Nije li nje­govo pisanje opredjeljenje za sredinu između dva reda? Između reda svijeta i reda literature? Nije li to opredjeljenje za spajanje dva reda, moguće i vrijedno samo kada ga prožima duboki nered?

Privatno Davil je pjesnik. No Andrić njegovo pjesništvo odbija, jer izgledalo je, kako kaže, da je Davilu više stalo do reda i stroge mere u poeziji nego do poezije same, kao da su red i mera od­nekud stalno ugroženi od poeta i poezije... Razlika između Andrića i Davila je u tome da konzul nije u stanju u poeziju prenijeti svoja lična iskušenja, patnju, nesreće, dok Andrić upravo to čini; što se pak tiče samog reda i mjera, oni za Andrića takođe ostaju važni kao cilj i vrijednost. A da li i kao rezultat? Mislim da ne. Travnička hronika uopće nije (kao ni Prokleta avlijaj suvereno komponirano djelo. Događaji, diktirani spoljašnim vremenom, aso­cijativno slijede jedan za drugim. Nema unutarnje romaneskne kompozicione logike. Svijet u Hronici je jednostavan organizam bez povezujuće napetosti. Pisac koji toliko polaže na red, što će reći na novo, čovjekovo vlastito usklađivanje svijeta stihije, pred tom je stihijom pokleknuo pustivši je da, tako reći, sama sebe piše. Red je moralna vrijednost; autentični ga svijet — svijet lavine — ne pozna.

Nalazi li se, možda, red negdje drugdje? U miru Andrićevog pripovijedanja? Taj je mir distanca begova iz prologa i epiloga. To je mir ništavila, nirvane. Ukoliko je to red, onda se radi o redu potpuno drugačijeg svojstva: ne o aktivnom evropskom moralnom usuglašavanju vlastitog odnosa prema svijetu-neredu, već o prista­janju na alogiku samog nereda. Ili, drugačije rečeno: alogiku ne­reda najlakše je podnijeti ako na nju unaprijed pristanemo i time je proglasimo primarnim redom. Sve umire, sve nestaje, vječno se vraća isto ništavilo; u pitanju je užasan red. Međutim, s Davilom nema veze. Andrić je razapet između oba: na površinskom planu zagovara Francuzov red, na njemu je Evropljanin i stranac; na dubljem pak priznaje begovski, istočnjački.

No nije li i taj plan donesen izvana, sa strane?

Približavamo se najvažnijoj konstataciji. Bosna nije ni Istok ni Zapad, ni Turska ni Evropa. Kao Bosanac Andrić je oboje i niti jedno niti drugo; na sredokraći. To je njegovo tuđinstvo. U poređenju s Andrićevim, Cankarevo je često jednostavno; ideološko i spasonosno, polemično i na svojoj poziciji. Andrić pak do pozicije ne stiže, pošto mu svaka izmiče. Nikada ne može reći da je jasna antiteza nečemu. Mislite li da slučajno toliko puta pripovijeda o Evropejcima koji su se utopili u Levantu i na Istoku, postavši čudnim nakazama, jezivim grotesknim avetima? U njima se, ko­načno, taj odličnik razotkriva. U Kolonji, u najgrčevitijim, najne- sređenijim, najluđim likovima. Oni su Bosna, oni su svijet između, svijet koji je, tu i tamo, Al Araf, ali najčešće raskidan od suprot­nosti među kojima se nalazi. Lucidno vidi onaj ko stoji na Al Arafu, i Andrićeva literatura je takav pogled. Prodoran, a istovre­meno paradoksalno gubeći se u nestalnim temeljima svijeta.

Davil pobija stanovište mladog Defosea i njegove generacije: To je... taj dijabolično nemirni naraštaj razornih misli i brzih a nezdravih asocijacija, naraštaj. .. »naopakih težnji« koje sve na svetu svlače ka zemlji, umanjuju i unižavaju, jer hoće sve da svedu na ono što je gore i niže u čoveku. Andrićev i Davilov moralni napor ide u upravo suprotnom pravcu, no šta postiže? Da se po­klonik reda održi jedno vrijeme u tuđoj sredini i zatim ode. Dok će Bosna — Travnik, naš svijet — i dalje živjeti i umirati isto kao prije, među vrećama natrpanim desecima odrezanih ušiju i noseva, iskopanim očima, među bunama i linčovanjima, u tišini, usred mračnog zla. Koji, dakle, naraštaj ima pravo, ko određuje istinu svijeta? Onaj ko oglašava površinsku glazuru kulture i morala, gra­đanstva u izvjesnom sretnom trenutku, samodopadljive samoprevare, ili onaj ko vidi realnost?

Travnička hronika je izraz oba pokoljenja, oba pogleda, oba iskustva. Ali, zar nije očigledno da je moralno-kulturno iskustvo samo nasađeno, poput zastave, na žive grobove u kojima drhti baš to što je loše i nisko u čovjeku? Nije li kompozicija Hronike — dakle njen unutarnji »red«, struktura, ritam — u biti paklenski ne­mirna kombinacija naglih, nezdravih asocijacija? Kao toliko puta inače i tu nas je Andrić također u prvom hipu skrenuo na stran­puticu. Kultivirano mirna moralna fasada reda ne može zadržati strašni nered što prodire kroz nju.

I ništa mu ne pomaže, borcu protiv samog sebe, kad taj nered žigoše gdje god može; recimo, u liku fon Mitererove žene. Prenapinje ga, preuveličava, čini grotesknim, ne bi li samo na izgled bio što različitiji od temeljnog nereda Hronike; ali badava. Pogle­dajmo obilježja kojim Andrić karakterizira histerično-romantičnu gospu, pa prosudimo na koga se ona u krajnjim konsekvencama odnose.

Kaže da je ... zadovoljavala svoju urođenu potrebu za krizom i lomovima... do prve nove prilike, kad je sve počinjalo iznova. A šta je tema i Travničke hronike, i Na Drini ćuprije, i Puta Alije Đerzeleza, i Proklete avlije, ako ne neprekidni slijed kriza? Pa i slomova. Ako se konzuli nisu slomili, bilo je to stoga što su prije otišli; a ko ostaje ... Ili: ... »bolesno dete« — gospođa fon Miterer — ... padalo je povremeno, automatizmom epileptičara, u nove krize na putu traženja čiste ljubavi. Zar nije Andrićev već navedeni Confiteor na kraju knjige takvo traženje apsolutnog?

Nisu li revolucije i vjerski ratovi takve krize koje pisca nezadrživo privlače — bar u odrazu što ga reflektiraju na čovjeka distance, na njega, koji se trudi da ih gleda samo kroz debelo staklo? Či­tamo da ju je zanosila njena nastrana priroda zbog kojeg je sve što je ona preduzimala moralo da se izvitoperi i krene naopakim putem. Napisao sam da konzuli bježe iz izopačenog svijeta; nisam, međutim, gledao dovoljno duboko. Jer nisu pobjegli. Fon Miterer je, istina, premješten nazad u Austriju, ali žena ide s njim. Svoje se nesreće ne može osloboditi. Kuda god da ode, ona će ga spu­tavati i kinjiti, i nagrđivati mu život. No ne kao spoljašnja sila, koju se još možda da izbjeći. Tu svoju beskonačnu nesreću — nered, ludost — fon Miterer voli. Pisac ovu izvanrednu ljubav ubraja u najveće zasluge. Pa ipak, je li ta ljubav nešto drugo do moralni i emocionalni pristanak na ono što mu je nametnuto?

Voli svoj teret. Osnovni teret na ovom svijetu je nered, za­metnut još u djetinjstvu. Dijete pred njim bježi u najveći mogući red: u diplomaciju, u svijet riječi, nijansi, tradicije, bezličnosti, pravila, forme. Međutim, ne može mu pobjeći. Još gore: cijelo vri­jeme ga voli kao svoju pravu sudbinu. (U stvari, on je tu ženu, koju mu je sudbina dala kao nezasluženu kaznu, voleo bezgranič­no i stalno ..., ženu koja nikad nije priznavala ničije instrukcije, niti je htjela da zna što je to mera ni granica.)

Taj svijet, povodom kojega mudri vezir kaže kako stvari ovoga sveta idu uglavnom oduvek krivo i naopako, protivno za­konima nemoćnog morala i željama plemenitih ljudi, nalazi se u nama, u nutrini svakog pojedinca kao onaj njezin dio bez kojeg nam nije dato da živimo.

6.

Otkrivanje koje prikriva

_{Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati i jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među so­bom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.}

_{(15. poglavlje)}

Tako govori nesretno lucidni Kolonja. To što kaže važi i za svjetove o kojima je netom raspravljano: za svjetove reda i ne­reda, morala i lavine. Pisac je jedno i drugo; i još nešto: pisac. Zna da moralnim naporom neće prevladati ta dva svijeta: sebe. Trijumfirati nad sobom, dakle, uopće se ne može. Ali, zato je moguće sebe transponirati u priču, u ocrtani lik, u Kolonju i Da­vila, u pukovnika fon Miterera i njegovu ženu. Moguće je umjet­ničkom prozom iskazati svirepo iskustvo o dvije domovine, koje nisu samo Istok i Zapad, nego, također, hrvatstvo i srpstvo, pa i iskustvo o odsustvu zavičaja. Moguće je napisati kako mrziš obje domovine, oba svoja ja; kako ih, i jedno i drugo sam mučiš, ali i sam od njih bezgranično mučen. Opisuješ ljude koji poznaju dve vere, ali n i u jednoj nisu tvrdi. Objašnjavaš svijet: ...treći svetu koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta. Treći svijet, treći čovjek, onaj treći koji je suvišan i koji svoju suvišnost mrzi i voli: ... jer za nas je on — taj košmar — jedini život. Pazeći pri tome da se ne oda.

Jezik diplomacije i jezik književnosti u jednoj su tački srodni; oba neposredna iskustva, misli, stavove, pretvaraju u posrednu formu. To su jezici skrivalica. Stoga Travnička hronika ne može biti ispovijest, kao što su to, recimo, Desničina Proljeća Ivana Galeba. A iz istog razloga ne može biti prava kronika, kakva je Hronika palanačkog groblja Isidore Sekulić; suviše je ispovjedna da bi se mogla uobličiti u čvrstoj, širokoj, istinski objektivnoj epici snažnog samobitnog življenja koje, doduše, neminovno na kraju pada u smrt, ali pošto je prethodno bilo ekspanzivna moralna i materijalna sila. U Andrića nema takve autentične snage. Sve je puno nasilja, progona, tamnica, mučenja, ali su svi, i oni koji muče i koji su mučeni, već od samog početka stradalnici, izgnanici; svi su u nemilosti sudbine, odbačeni. Nalazimo li kod Andrića, kao kod Isidore Sekulić, jedan jedini mirni, orijaški lik? U njoj se još osjeća šira krvna zajednica. Istina, svako pokoljenje propada, smrt pobjeđuje, ali nakon velikog življenja.

Andrić je bez sluha za rod. Cijeni porodicu — Hronika je suz­držan hvalospjev Davilovoj obitelji — ali na razini porodice kao atoma, intime. Kao da plemenska krv za njega ne postoji. Nema šireg, višeg biološko-duhovnog principa. Kronika je upravo po tome i zato kronika što opisuje neprekidni kontinuitet. Bosna je svijet više vjera, više naroda, više povijesti, više kultura; kako tu uspostaviti generacijski kontinuum? U kontinuumu se naraštaj zametne, dođe do vrhunca, okonča; jasni su i smrt i život. U diskontinuumu ništa jasno ne počinje niti izvjesno završava, život se ne razvija, smrt se, moćna, ne oglašava; sve se samo naseljava, odseljava, prožima, krijumčari, razgoropadi, povuče se; sve samo prolazi.

Davilova rečenica: ... samo ja sam zbunjen i u strahu pred sutrašnjim danom, slomljen i nesrećan, a u isto vreme osuđen da to krijem i nosim u sebi, i ni jednim znakom ne smem se izdati, temeljna je rečenica, koja sama za sebe upozorava na prikrivanje piščeve nutrine. Literatura — sama Hronika — namjerno je samoodavanje, crtanje znakova, ostavljanje tragova. Ne nosi li jedna Andrićeva knjiga pripovjedaka naslov Znakovi? A u isto vrijeme literatura je i prikrivanje tih tragova. Znak je šifra koja poziva da bude razriješena i istodobno se tome opire. Isto kao diplomatski jezik. Umjetnost pisanja je umjetnost prikrivanja-otkrivanja. Ne nauka. Zato je i dešifriranje na izvjestan način umjetničko. Svak čita prema svom kodu; umjetnost ne pozna niti dozvoljava samo jedan kod čitanja. Ja te, Travnička hroniko, čitam u skladu sa svojim iskustvom, ali pozivajući se u isto vrijeme na tvoje riječi. Riječi su zato tu da zavode, čujem te kako mrmljaš. Da, znam, svi su putevi krivi, ali to su jedino putevi po kojima možemo ići — lutati: Život je lutanje; pravi put je s onu stranu života. Šta mi, dakle, preostaje, želim li živjeti?

Moje suočenje s tobom, tajanstveno zagonetna Hroniko, pri­bližava se kraju. Nipošto nemoj misliti da te želim pojednostaviti: na lavinu, na zbrku, na lutanje. Ne, ponavljam: i površinski sloj teksta je istinit, također i sav njegov moralni napor. Andrić bi bio pakostan i priprost stranac kada ne bi svoje tuđinstvo obogatio predajući se s tolikom revnošću posrednoj formi, dužnosti, ponosu. Cijelom knjigom su posute pohvale postojanosti karaktera.

Andrić-Davil bi mogao zajedno sa Alojzom Gradnikom napisati:

Ljubezen ne — dolžnost je višja vera
(Večni studenci)

Kada bismo vjerovali samo njegovom karakteru, no fon Mitererova kobna vezanost za ženu prevazilazi dužnost. A pogotovu ona strast koju sam spomenuo i koja govori o ljubavi i mržnji prema obje domovine.

Na prvi pogled gospođa Davil je otjelotvorenje dužnosti, in­timne obiteljske povezanosti, neprimjetnog svakodnevnog heroizma. Razmotrimo li pak njene crte malo pažljivije, pred nama će izrasti žena koja ne živi tako pošteno zato što se drži nekih načela i jer ispunjava izvjesne moralne zadatke. Oznaka kojom pisac tu ženu obdaruje (da je, naime, . .. kao hrabre i do kraja nesebične Žene i da se radi... o naslućenoj veličini običnoga, prosečnog čoveka ...) upućuje na nešto više. Njen je zadatak breme što ga joj je stavila sudbina. Ona je tako jaka pošto je primila svoju sudbinu, pošto je voli; jedino se na toj tački približavaju Andrić i Isidora Sekulić. Gospođa Davil je jedinstvena ličnost u djelu. Jedina koja ne popušta vlastitoj nesreći, mada, ipak, nije ni hladna ni ne­ljudska.

A možda i nije jedina. Usudio bih se ustvrditi da su konzuli, doduše, glavni romaneskni ili novelistički likovi Travničke kronike, ali da su u ljudskom smislu to fratri. Bilo da jecaju u svom ispo­vjednom lirizmu (o Davilu bez prestanka čitamo rečenice slične ovoj: ... on se osećao prevaren, neshvaćen i napušten u ovoj otu­đenoj zemlji, među podmuklim, zlim i nerazumljivim svetom . ..), bilo da su hladni strojevi poput fon Paulića, bilo da su krvnici kao posljednji vojni vezir ili pak da junački podnose tegobe, ostali se žele svojih poteškoća što prije osloboditi; fratri su, međutim — u Hronici — sol ove zemlje. Andrićevom tuđinstvu još udaljeniji stranci, ali baš zato divljenja vrijedni i s tolikim poštovanjem opisani.

Na moralnoj razini ponašaju se kako od njih zahtijeva njihova gordost, dok na biološkoj predstavljaju onu kontinuiranu vezu koja ne popušta, iako nije krvna. Hronika i Andrić su rascijepljeni na dva dijela, međusobno tuđi, a između je pisac, tuđ i jednom i drugom dijelu. Fratri su načinjeni od drugačije tvari. Iz svih suprotnosti umiju izvući ono pravo: Od svega pomalo i u pravoj meri, i sve zajedno povezano u jednu savršenu, zaobljenu celinu i izraženo neusiljenim držanjem i slobodnim, prirodnim pokretima i izrazima lica. Da li je još iko osim njih u tekstu prirodan? Nije li tu jedini put došlo do sretnog spajanja prirode i kulture, ka­raktera i sudbine? Ostaju na zemlji, brane staru tradiciju od onih koje smatraju došljacima, ali bez egzaltiranog aktivizma, kakav će se javiti kasnije s klerikalizmom. Ne privlači ih otvaranje prema Evropi, budući da znaju što donosi evropski imperijalizam. Čudesna autonomija!

Međutim, zar nije, na kraju krajeva, i njihov način života pri­vremen? Zar se i ta zemlja neće sto pedeset godina docnije otvoriti Evropi? Zar neće i njih same također zgrabiti evropski totalitaristički crkveni duh? A ta se autonomija pokazati nedovoljnom i neotpornom? Nije li možda Andrić svjesno zanemario taj razvoj — tu realnu budućnost — kako bi sačuvao onu oazu iluzije bez koje niko od nas ne može opstati?

^{(Travnik i djelo Ive Andrića. Zavičajno i univerzalno, Zbornik radova sa naučnog skupa, Sarajevo 1980.)
Sa slovenskoga preveo Juraj Martinović.}