Vinko Vego, Ponovno u Čapljini
Danas sam opet bio u Čapljini nakon devet godina.
Baš se sve prominilo nagore i nema više sijena
u koje sam se prošli put baca s tri metra
nema ni voča nema povrča a i kuču im je striša mig
u preletu. Sad proviruju neke trske iz plafona.
Onda smo opet bili u Grabovine,
sve je bilo puno stina i blavora, a za brdo preko puta
rekli su mi da na deseti travnja pale bačve po brdu
u obliku slova U i da onda po cilu noč gore
i da je ludilo prizor.
I rekli su mi da smo mi ustaška obitelj i da je zato didi
zaklalo oca na njegove oči. Ali da smo ipak više mi belaja
napravili srbima. Rekli su mi znaš li onu pismu di se piva
u Čapljini klaonica bila. Reka sam znam, to piva Tomičić
a onda su oni meni rekli da mi je taj čovik šta je kla srbe
u rodu, zove se Franjo Vego i tri tisuće ih je posla u Neretvu.
Onda je stari dida Jozo reka istina je on bi zakla čovika,
poliza bajunet i onda ga nogom gurnia u riku
i nije bira je li dite, žena, starac ili odraslo muško.
Reka je bia sam dite ali se dobro sićam toga.
I reka je drža ti je taj Franjo cilu Čapljinu, on i brača mu
i zato su ti oca tili slat u kažnjeničku bojnu na Kosovo,
zbog prezimena. Onda se baba ubacila i rekla tako je
ali ja sam našla vezu u Bosni pa mi je sin završia u Rajlovac
i tamo mu je bilo puno bolje.
Na ime Vinka Vege i na njegov ciklus pjesama Od danas do danas (Zarez, 215, 2007), u kojemu je i pjesma Ponovno u Čapljini, nabasao sam probijajući se po šipražju interneta pomoću šifre Franjo Vego, nakon što sam ovdje objavio bilješku o knjizi Ivice Šarca o Hercegovini u NDH i uz nju veliki izvještaj fra Tugomira Solde o događajima u Čapljini i okolici u ljeto 1941. godine (vidi tekst „Uknuli i jauknuli Srbi, i svi čestiti Hrvati“). Impresioniran poezijom pjesnika za kojega do tada nisam bio čuo, proveo sam intenzivnu „potragu“ za njim, jer sam htio tražiti dozvolu da prenesem pjesmu Ponovno u Čapljini. Ni od koga, barem za sada, nisam uspio saznati ništa – baš kao da se radi o nekom, pretpostavljam mladom, hrvatskom Brunu Travenu. Pjesmu, dakle, prenosim bez pitanja, nadajući se da autoru to ne može biti mrsko. (I. Lovrenović)