Vinko Vego: TJEDNA KOCKA

Ravnih je deset godina otkako sam na internetu nabasao na pjesme Vinka Vege, te jednu od njih - strašnu i genijalnu Ponovno u Čapljini - objavio ovdje. Tih dana i tjedana ni od koga nisam uspijevao saznati ništa o identitetu autora, pa sam već počeo mistificirati: ne radi li se, možda, o „nekom hrvatskom Brunu Travenu“? Uskoro dobivam elektronsko pismo u kojemu se Vego zahvaljuje na objavljivanju pjesme i - simpatično neposredno - saopćava mi da nema govora ni o kakvom pseudonimu, nego: „držim se podalje od svega i nema me u ovim mlađim književnim krugovima. I ovo što sam objavio u Zarezu, objavljeno je sasvim usputno budući da sam kao student prevodio za njih neke članke s engleskog“. Razmijenili smo još nekoliko pisama, uz ideju da se nađemo na kafi u Sarajevu kada on bude obilazio neke drage ljude u Varešu. Na tome je, stjecajem okolnosti, i ostalo. 

Neki dan - nakon, dakle, deset godina - obraduje me pismo u kojemu se Vego javlja - iz Saigona! U borbi za osiguranje egzistencije, kaže, bilo ga je kojekuda, od Italije, Kine, Njemačke, Češke, te sad do Vijetnama. Šalje mi poveznicu za splitski web portal infozona.hr na kojemu je nekada objavljivao kratke zapise o knjigama i piscima, i dodaje: „Otkrio sam i neka zanimljiva imena ovdje u Vijetnamu, posebice Bao Ninha i njegov odličan roman Sorrow of War. Nagledali smo se, naslušali i načitali američkih vizura tog sukoba, ali vijetnamske perspektive su u svemu tomu ostale žalosno zakinute.“

Vegina se rubrika na infozona.hr zvala Tjedna kocka i redovito se pojavljivala četvrtkom - 27 tekstova u 27 četvrtaka kroz godinu 2014. od 17. travnja do 24. listopada. Objašnjenje naslova čitamo uz prvu kolumnu: 

„Tjednu kocku čine eksperimentalni odlomci napisani po principu aleatorike (bacanja kocke ilitiga slučajnosti). Autor Vinko Vego je slobodno iskoristio tehniku poljskog skladatelja Lutoslawskog i povezao je s perzijskim običajem nasumičnog otvaranja Hafizovih stihova. Jednostavna stvar: kupe se kocke za jamb, knjige se uzimaju proizvoljno, bačene kocke usmjere prste na stranicu, ona se pročita i potom kreće igra slobodnih asocijacija na zadanu temu. Ostavlja se ono što se čini vrijednim, baca se sve što je dosadno ili nerazumljivo. Ukratko, jedan pokušaj spajanja slučajnosti s promišljanjem.“

Donosim ovdje mali izbor iz Tjedne kocke Vinka Vege, pjesnika i prevoditelja, kao ilustraciju jedne neobično žive i pronicljive književne inteligencije, tragalački otvorene, i potpuno individualne do marginalnosti kao svjesno izabrane pozicije. (I. Lovrenović)

 

Nekad treba sve ispočetka

  1. 4. 2014.

Zna li ijedan član ovih današnjih generacija koje blesavo lupetaju po svojim mobitelima da je u Zagrebu nekad postojao Institut za zemlje u razvoju u kojem su se prevodili pisci iz Sierra Leonea ili Malawija? Miłosz je bio u pravu – ponekad mora sve početi ispočetka.

Gotovo je i s arapskom poligamijom. Oko 1950-e broj Egipćana s više od jedne žene iznosio je 12%, a već oko 1975-e bio 0.7%. Čitam ovo u knjizi Milutina Milenkovića Arapi između juče i sutra. Beogradski ilegalac od 1940-e poslije postaje urednik na Radio Sarajevu, boravi više godina u srednjoj i istočnoj Africi, zanima se za Bliski istok. Piše o padu jemenske teokratske monarhije, libijskom naftnom preobražaju, naserizmu, sudanskom građanskom ratu... Ovakve knjige danas kupe prašinu.

Sjećam se odlične Miłoszeve analize (iz njegova romana Osvajanje vlasti) kako se pada u barbarstvo kulturnog zaborava kad dolaze novi ili kad isti organiziraju taj zaborav, bar u našem, hrvatskom slučaju. Zna li ijedan član ovih današnjih generacija koje blesavo lupetaju po svojim mobitelima da je u Zagrebu nekad postojao Institut za zemlje u razvoju u kojem su se prevodili pisci iz Sierra Leonea ili Malawija? Znaju li uopće da postoje takve zemlje? Miłosz je bio u pravu – ponekad mora sve početi ispočetka. Barbari pijano bulje u fasade zgrada u kojima se nekad nešto radilo, a sjećanja na prašnjave knjige održavaju tvrdoglavi ekscentrici. Divan je termin skovala pokojna Sonja Savić za takve: sobni azilanti. Razmišljajući o tome, preporučujem od srca i dokumentarac Geto – tajni život grada s Goranom Čavajdom kao nekim usamljenim i urbanim Danteom u paklu beogradskih olovnih godina nakon osamostaljenja, čisto onako, u počast jednoj generaciji koja je izgorjela do temelja pod pritiskom i očajanjem.

***

U ruke mi stalno pada nekako Srce tame, knjiga koja se uvijek vraća. Evo što sam pročitao: (...) Ono što smo mogli vidjeti bio je samo parobrod na kom smo bili, obrisa zamućenih kao da se počinje rastapati, te magleni pojas vode, širok možda pola metra oko njega – i to je bilo sve. Ostatka svijeta nije bilo nigdje, što se ticalo naših očiju i ušiju. Baš nigdje. Nestao je, iščezao; pometen je ne ostavivši za sobom ni šapat ni sjenku.

Sjećam se scene iz Apokalipse redux s Francuzima koji usred džungle održavaju formu... U nekom osobnom pokušaju lociranja europskog srca tame (naravno, bilo ih je više, ali mene ovdje zanima individualan pokušaj izrađen po čistom osjećaju na temelju pročitanog, viđenog i zamišljenog) došao sam do tangente Njemačka-Poljska-Bjelorusija-Ukrajina u prošlom svjetskom ratu. Ono što su njemački barbari tamo napravili s Dirlewangerovim jedinicama, ona sloboda zločina luđaka po bjeloruskim šumama i selima, pa varšavski armagedon, na tom mi se potezu nekako spontano ukazao europski Kongo. Hannah Arendt opisivala je običnost zla u svojoj analizi lika i djela Eichmanna i tu je holokaust svakako čudovišan ako uzmemo u obzir da su Nijemci proizvodili smrt na jednak način kao što su vijke na svojim Mercedesima, ali mene je ovdje zanimalo ono osobno, utjelovljeno i demonsko zlo. Način na koji su poslije poljski vojnici izmrcvarili Oskara Dirlewangera u ovom svjetlu djeluje poput čistog ubojstva vampira. Nije ni čudo da su Poljaci poslije takvih iskustava dali imena poput Polanskog, Kosińskog ili Zulawskog jer, ako ti je sudbina bila toliko naklonjena da ti u tim godinama dadne Nijemce i Ruse za susjede, onda o horroru znaš sve što treba znati.

 

Bijeg od oznaka

  1. 5. 2014.

Pada mi sad na pamet ona Handkeova pjesma u kojoj je čovjek progonjen oznakama. Dođeš ovdje – to si. Dođeš drugdje – nešto drugo si. I tako dalje. A koliko je lijepa ona vaga punine u samoći i spontanosti u društvu.

Velika je želja da se uradi nešto novo i svježe, kako u životu, tako i u umjetnosti. Da se protejski izmiče zadanim koordinatama i u vječitom bijegu izbjegne bilo kakva naljepnica. Pada mi sad na pamet ona Handkeova pjesma u kojoj je čovjek progonjen oznakama. Dođeš ovdje – to si. Dođeš drugdje – nešto drugo si. I tako dalje. A koliko je lijepa ona vaga punine u samoći i spontanosti u društvu. Ples po rubovima životnog ritma, prihvaćanje i podnošenje tog ritma po onom Goetheovom weimarskom savjetu, ali i njegovo razbijanje na stotinu sitnih slučajeva. Mirisna pjena dana. Istovremeno upijanje svega što se nudi. Susjed kat ispod mene bljuje i riga od lošeg duhana,

djevojčice na ulici jebu majku jedna drugoj i pozdravljaju se s: Di si, droljo? A ovdje u sobi Vladimir Horowitz mahnito izvodi Rahmanjinova. Na stolu mi se sad našao Optimizam slobodnog mišljenja i Giordano Bruno. Tansillo pjeva svoj herojski zanos:

(...) gdje drugi nikada nisu našli puta
koji se diče mirtom, lovorima;
nek su mi s vama lahor, sidro, luka,
jer bi mi drugdje poći bilo muka.

Pozvao je muze i one su se odazvale. Lijepa je ova blesava noć u dubokoj zavjetrini istočnog predgrađa.

***

Povremeno povlačenje iz toka svega ljepota je nad ljepotama. Kada dojadi sve, kad se nagomilaju nerješivosti, bujaju nesigurnosti i stojiš jedan na jedan sa svime. Čudna je to neka šok-terapija, ali odvajanje i povlačenje šapće skoro sirenski: stani malo, više boli – kraće traje. Često se sjetim onog teheranskog prodavača tepiha iz Šahinšaha Kapušćinskog:

Kad se poželim razvedriti i ugodno provesti vrijeme, odem u ulicu Firdusi gdje gospodin Firdusi prodaje perzijske sagove. Gospodin Firdusi, koji je čitav život proveo u dodiru s umjetnošću i ljepotom, gleda na stvarnost koja ga okružuje kao na neki film B produkcije koji prikazuju u starom, ušljivom kinu. – Sve je to pitanje ukusa. – Kaže mi. – Kad bi malo više ljudi imalo malo više ukusa, ovaj svijet bi bio drugačiji.

Ovdje je već opisan onaj moment kad se izađe i pronađe, a ovakvi ljudi kao Perzijanac Firdusi spašavaju u tom nekom bratstvu ukusa. Cijenjenje dobrog razgovora, neke pametne priče u prolazu, ljepote tuđeg ponašanja, sve su to nagrade koje nas čekaju jednom kad izduramo svoje samoće i pregorimo razočaranja.

 

Tvrda linija

  1. 5. 2014.

Ukratko, čovjek je ostao vjeran kultu ličnosti, a bit takve psihologije jest da slika mora ostati nepromijenjena, velika zaštitnička figura ne smije se ničim ukaljati.

Enzo Bettiza kod nas je poznatiji po izvrsnom autobiografskom romanu Egzil, ali mene je danas dopao Moskovski dnevnik. Kupio sam ga lutajući jednog sparnog ljetnog dana po knjižarama Milana. Taj dan nisam morao raditi u hotelu, peruanski stanodavac je počeo ribati gajbu već u 7 ujutro, a naša kineska cimerica Yang urlala je nešto svojima u Pekingu preko Skypea.

Brzo sam osmislio raspored: jutarnja kava na San Babila, bazanje po gradu i kupovina neke knjige, a onda aperitivo i lagano tankanje po Naviglima.

Otvara se stranica 126. Obožavam rusku književnost, ali ovdje nailazim na čistu nepoznanicu: imenom, patronimom i prezimenom na Vsevoloda Anisimoviča Kočetova. Spominje se njegov roman Sekretar Obkoma (Obkoma = oblasnog komiteta) koji je 1961.godine uzvitlao poštenu prašinu u sovjetskim medijima, a i ekraniziran je 1964. Kočetov opisuje prazninu koju su određeni elementi osjetili nakon Hruščovljeva obaranja na lik i djelo Staljina; imidž velikog vođe odjednom kliže ravno u mulj i neki se ljudi jednostavno ne snalaze. Čudno je to vrijeme kad bogovi doslovno padaju na zemlju i ekipa počinje vjerovati da je netko s istim probavnim traktom kao i u njih – besmrtan.

Lokalni sekretar Vasilij Denisov stoji u suzama pred Staljinovim portretom i nariče: Ne, ja ti ne mogu suditi. Partija, narod, povijest to mogu. Ali ja, Vasilij Denisov, sam previše beznačajan za takvo što.

On i supruga Sonja danima se osjećaju bolesni, ipak su vjerovali da će gazda živjeti vječno, a sad je došlo do toga da se muž žali ženi, kao da se radi o pokojnom sinu: Sonja, čitav život smo proveli s njim, nisam mogao ni pomisliti da će doći dan kad ćemo živjeti bez njega.

Kočetov je, inače, do samog kraja ostao stara garda. Kritizirao je sovjetsku mladost koja se vrtjela oko vještih jahača na valovima promjene poput Jevtušenka, čije su mi pjesme uvijek bile dosadne do glavobolje, a nije se priklanjao ni liberalnijim snagama okupljenima oko časopisa Novi svijet, urednika Tvardovskog. Pretpostavlja se da je počinio samoubojstvo jer više nije mogao trpjeti boli od raka koji ga je izjedao.

Ukratko, čovjek je ostao vjeran kultu ličnosti, a bit takve psihologije jest da slika mora ostati nepromijenjena, velika zaštitnička figura ne smije se ničim ukaljati. Istu su sliku iz podruma vadili Ilija i Đura u Balkanskom špijunu promatrajući u mučnoj tišini svog brkatog gruzijskog idola dok je sve objasnila pjesma u pozadini: Godine su proletele...

San o pravednijem životu se, naravno, nije ostvario, a preostali su samo zgaženi ideali. I to je, otprilike i ugrubo, krajnji ishod svake ideologije. Stvarnost jedva trpi pojedinačne snove o slobodi, a kamoli zajedničke.

 

Palestinski Don Quijote

  1. 5. 2014.

Vukao se po jeftinim sobama, živio s po 13 cimera, patio, osjećao, radio i učio, sve to vrijeme dokazujući svojim životom što sve može ljudska pamet i ponos na krilima čvršće tesanog karaktera, suludim prilikama usprkos.

Nedavno sam ponovno čitao zbirku kratkih priča palestinskog pisca Ghassana Kanafanija, pa sam se danas odlučio malo kockati s njim. Otvaram na priču Središte svijeta. Abd al-Rahman je lokalni redikul koji ovako solipsistički odgovara raji koja ga ide hvatati u đir postavljajući mu pitanje zašto ne misli poput njih: Kad vi govorite, ja vas slušam i vjerujem vam, ali kad ja počinjem govoriti – vi nestajete. Dok ste vi, ne mogu biti ja, a kad sam ja, nemoguće je da ste i vi. Kanafani je u ovoj priči šekspirovski pustio da pamet progovori kroz usta lude dok su se ostali likovi mogli samo pitati: Da li je ovo bolest ili filozofija?

Kanafani je bio i borac i pisac, znao je baratati i puškom i perom. Iz prve ruke je upoznao patnje svog naroda, kao sudionik u takvoj sudbini, a nikako neki odvojeni promatrač iz daleka. Prošao je s obitelji kroz mnoge arapske zemlje u kojima nikada nisu dobili službeno odobren boravak. Odrastanjem u svijetu u kojem ga nitko ne priznaje, u svijetu straha i vječitog bježanja, Kanafani, sasvim logično, osjeća problem vlastitog identiteta na više ravni. Tko je on kao Palestinac, tko je on kao palestinski intelektualac, tko je on, naposljetku, kao osoba? Književnik pokušava u svom djelu ponuditi odgovor na sva ova zbunjujuća pitanja koja su mu se rojila u nutrini. Pisao je u groznici stalnih selidbi, pod udarom policije, uz stalne strahove od deportacija zbog neposjedovanja valjanih dokumenata. Vukao se po jeftinim sobama, živio s po 13 cimera, patio, osjećao, radio i učio, sve to vrijeme dokazujući svojim životom što sve može ljudska pamet i ponos na krilima čvršće tesanog karaktera, suludim prilikama usprkos.

Usto mu je uspjelo modernizirati palestinsku prozu i uvesti je u suvremene svjetske tokove. Važan je u ovom pogledu i njegov sunarodnjak Ibrahim Džebra, egzilant kao i sam Kanafani. Ocrtavajući profil tvrdoglavog i nepokornog palestinskog intelektualca usred blaziranog, mondenog svijeta iračke društvene kreme u svom remek-djelu U potrazi za Velidom Mesudom, Džebra kao da proteže, bar sam stekao takav dojam, Kanafanijevu sliku u samu literaturu. Inače, što se Džebre tiče, od srca preporučujem ogled sarajevskog arabista Esada Durakovića u kojem je znalački ocrtano stvaralaštvo ovog palestinskog egzilanta i modernista. Čitajući ovaj tehnički jednako moderan roman unutar palestinskog suvremenog pripovijedanja, kao što je to i Kanafanijev Ljudi pod suncem, jasno dolazimo do zaključka da se u to doba baklja književnog modernizma kod Arapa prenijela iz Egipta u malu, dotad književno sasvim nepoznatu i nevažnu Palestinu. Francuski poticaji u Tawfiqovim dramama i dnevničkoj prozi Tahe Husseina, sada su obogaćeni suvremenijim pritocima američke proze, ruskog realizma, francuske marksističke misli. Palestina je time pokazala ne samo to da njene muze nisu utihnule pod oružjem već i da su ojačale, pronašle nove puteve i poticaje na koje sav arapski svijet može biti ponosan.

Ghassan Kanafani bavio se i slikarstvom te je iza njega ostalo i nekoliko darovito izrađenih litografija od kojih bi simbolički izdvojio čovjeka na konju usred vrelog pustinjskog sunca, neku vrstu arapskog Don Quijotea prepuštenog isključivo pijesku i vrućini, figuru koja ide s papira ravno prema nama. Ni najmanje me nije začudilo da je izabrao baš motiv španjolskog viteza: pisati, čitati i stalno putovati na dva kolosijeka umjetnosti i politike u onakvim okolnostima nije ništa drugo doli odvažan ljudski juriš u nepoznato.

Kanafaniju je glave došla politika. Godine 1969. postaje glasnogovornik Narodnog Pokreta za Oslobođenje Palestine (PFLP) i istaknuta politička meta izraelske tajne službe Mossad. Na to je posebno utjecala jedna fotografija na kojoj književnik stoji u društvu s japanskim teroristom odgovornim za masakr na aerodromu Lod. Smatra se da je Mossad postavio bombu koja je ubila Kanafanija i njegovu nećakinju Lamis 1972. godine u lijepom i tužnom gradu Beirutu.

 

Podigni pogled

  1. 6. 2014.

I o čemu sam uopće pisao, o očuvanju pameti? U vremenu mikročipova, svemirskih postaja i kloniranja, šesnaestogodišnjaci pjevaju o kapijama i ženama koje ih otvaraju bacajući krunice da smjeste pijanu gamad u sojenicu.

Juan Eslava Galán španjolski je povjesničar i književnik čiju knjigu Los años del miedo (Godine straha) danas listam. Čovjek je opisivao sulude crtice iz svakodnevnog života pod Caudillovim terorom, a u tom dobu španjolskog fašizma, bolesti svakako nije manjkalo. Naprimjer, poetske bolesti u izvedbi izvjesnih Godoya i J. Lita. Pjesma im se zove Levanta los ojos (Podigni pogled), a ovo je najbolji dio: Podigni pogled, španjolska ženo / i pogledaj ispred sebe: / imaš Španjolsku, a to ti je sve, / imaš nešto najveće što može postojati.

Ova dva opskurna tipa, koja su podučavala Španjolke da orgazmički promatraju vlastitu domovinu, danas su potpuno zaboravljena, ali vjerujem da su u ono vrijeme digli pristojnu lovu za ovakve škrabotine. Tako je, inače, sa svim psima službenog patriotizma: u javnosti je ruka vječito na srcu dok vjersko-nacionalna medovača obilato kapa s usta a, čim se malo maknu sa strane, zidaju se dvori i puni se konto. Ne moram dodatno elaborirati ove primitivne pojave – ipak živimo u Hrvatskoj koja samu sebe objašnjava.

Uzimam sad malo Milana Kangrgu kao kontrapunkt ovoj nekritičkoj zaljubljenosti u sve naše. Filozof me se jako dojmio kad je u jednoj emisiji bez dlake na jeziku i s jednom dobrom dozom bahate premoći opleo po ruralcima koji stižu u gradove kao kauboji na dvoboje: naoružani samo rođacima iz iste selendre te pregrštima savjeta pokojnih baba o tome kako se snaći u životu. Očito mu se silno gadio taj mrdušanski mentalitet koji je sagledavao kao korov koji ništi svaku javnu površinu na koju padne, a poricao im je i najtanju mogućnost shvaćanja pojma morala, da ne pričam o usvajanju osnovnih rituala jednog koliko-toliko urednog građanskog života. Ovako je pisao u svojoj Riječi o zavičaju: Država, bilo koja, i nacionalna, i centralistička, i unitaristička, i federalna, i demokratska, i despotska, i policijska itd. – nije moj zavičaj, nije moj dom, nije moja domovina i nije moj narod!

Zbog ovakvih su stavova iz onodobne Španjolske bježali intelektualci poput Juana Goytisola ili Fernanda Arrabala, Lorca je ubijen a, što se tiče Godoya i Lita, takvi su vjerojatno guštali baškareći se po madridskoj ulici Serrano. U vremenu gluposti, tarifa za očuvanje pameti drastično skače. Kangrga je, eto, imao sreće.

Mislio sam se kako dovršiti ovaj tekst, ali mi ga je život dovršio. Dok ovo pišem, neka mlađarija preko ceste kriči Otvor' ženo kapiju, man' se očenaša, obavljajući lijep uvod za večerašnju paradu pijanstva i kiča. I o čemu sam uopće pisao, o očuvanju pameti? U vremenu mikročipova, svemirskih postaja i kloniranja, šesnaestogodišnjaci pjevaju o kapijama i ženama koje ih otvaraju bacajući krunice da smjeste pijanu gamad u sojenicu. Podigni pogled, hrvatska ženo, i nadaj se da će ti krajnji ishod biti kao u onoj od Dead Kennedysa – Too drunk to fuck.

 

Korejska paralela

  1. 6. 2014.

Toliko se govorilo o sjevernokorejskim brutalnostima da se često zaboravlja kako ni Južna Koreja u svoje vrijeme nije bila baš neko cvijeće. Pokolj dvjesto gladnih seljaka u pokrajini Cholla-Do ili ubojstvo oko petsto studenata samo su dva u moru primjera.

Korejskog pisca Kim Chi-ha otkrila mi je jedna njegova simpatična sunarodnjakinja. Sjeo sam do nje u starom dijelu grada, naručio piće i krenuo lagano s pričom. Smještaj je bio idealan jer smo u ovom zavučenom kafiću bili samo mi i konobar koji je odrađivao dalmatinsku siestu drijemajući za šankom. Nakon uvodne žalopojke o nekom slovenskom fetišistu koji joj je ponudio ljubljenje stopala u kupeu vlaka za Veneciju, razgovor se malo-pomalo počeo prebacivati na neke druge teme. Razmijenili smo cigarete i to me podsjetilo na onaj albanski običaj bacanja duvana po sredini sobe. Rado sam se odrekao kutije Waltera i u zamjenu dobio neke japanske mentol cigarete.

Otkrilo se da gospođica studira književnost, a i sama nešto piše, pa sam uskoro dobio i jedno ime zapisano na poleđini potrošene ulaznice za katedralu Sv.Duje – Kim Chi-ha. Poslije sam nabavio engleski prijevod desetak njegovih pjesama u knjizi naslovljenoj Cry of the people and other poems.

Kim Chi-ha je bio katolički disident za režima južnokorejskog generala Park Chung-hee, a ovo Chi-ha inače na korejskom označava podzemlje. I doista je bio podzemna figura i to takva da ga je vojni sud osudio na smrt, ali ga je izvukao vanjski pritisak grupe europskih intelektualaca oko Sartrea. Toliko se govorilo o sjevernokorejskim brutalnostima da se često zaboravlja kako ni Južna Koreja u svoje vrijeme nije bila baš neko cvijeće. Pokolj dvjesto gladnih seljaka u pokrajini Cholla-Do ili ubojstvo oko petsto studenata koji su svrgavali režim Synghman Rhee 1960.-e samo su dva u moru primjera. Otvaram na pjesmu Žuta prašnjava cesta: "Bilo je to dugo i okrutno ljeto, / čak su nam i djeca gladovala, / tog sparnog ljeta neuvijene tiranije / koja nije znala za Nebo / ni za žutu cestu, našu vječnu domovinu, / našu nadu".

Stihovi su posvećeni već spomenutoj pokrajini Cholla-Do koja je stoljećima predstavljala žarište pobuna i otpora protiv brojnih nasilnika na vlasti, a svaki je revolt svih tih nemirnih godina započinjao na isti način – zapalile bi se vatre na brdu Opo i to je bio znak da se kreće. Kim Chi-ha je osjećao sličan poriv i imao je sreće, odnosno, još uvijek je živ. Na suđenju je pokazao hrabro držanje i stalno isticao važnost studenata u borbi protiv korumpirane vlasti. Sudac mu je srezao taj dio izjave, ali kao što znamo iz Bulgakovljevog poučka da rukopisi ne gore, tako je i ovaj zapisnik s vremenom isplivao na površinu. Jecaj naroda iz pera korejskog pjesnika još je jedan stih u najstarijoj pjesmi svijeta, onoj o muci i patnji. Krležini zagorski kmetovi na habzburškim branicima, Selimovićevi Bosanci i Hercegovci po ukrajinskim močvarama ili Kimovi tvrdoglavi pobunjenici iz provincije Cholla-Do samo su jedna gorka pjesma koja nije i neće nikoga opametiti. Nikad.

Kim Chi-ha se, unatoč svemu, odlučio za autoironiju. U jednom intervjuu iz 1972.-e ovako se našalio na svoj račun: "Nemam ja problema. Znate, nisam Solženjicin. Nisam tragična figura. Više sam komičan s ovim svojim kvarnim zubima. Osjećam se sretno u svakoj situaciji. Ali sad se samo nadam da ću dobiti šansu da pišem slobodno. Da pišem slobodno". Ponavljanje na kraju mi je zvučalo poput čaranja za sretan ishod.

Vraćam se u mislima malo na sparno splitsko popodne koje me i dovelo do ovog književnog imena. Sve se nešto mislim kako bi bilo odlično da ona pametna djevojka sad u isto vrijeme stoji nad nekim Krležinim engleskim prijevodom u svojoj sobi u Seulu. Nisam se puno dvoumio oko hrvatske preporuke. Dakle, bratski pozdrav zemlji Koryo, "visokoj i prelijepoj", kako je brdovito kraljevstvo bilo pomaženo riječima prije više od tisuću godina. I, normalno – živjeli Kim Chi-ha i Krleža!

 

Posljednji kavkaski Mohikanac

  1. 7. 2014.

Interesantan je proces oproštaja sa zemljom, kao da se ljudi sjećaju samo dobrih stvari, mjesta i osoba koje tvore vedriju stranu intime, a za to se vrijeme ono ružno i gadno nekako samo od sebe povlači u kut.

Abhazija se još uvijek ne nalazi na političkoj mapi neovisnih država, ali je na onu književnu već odavno ucrtana djelima Bagrata Šinkube ili Fazila Iskandera. Potonjeg sam prvi put zapazio u kutu knjižnice u zagrebačkoj Dubravi, a bila je riječ o Staroj kući pod čempresom. I obradovalo me kad sam saznao da su u Bosni 2007. preveli i objavili Sandra iz Čegema, pikarski roman koji ga je proslavio. Svidio mi se taj predstavnik osebujnog kavkaskog magijskog realizma koji je izjavio da ga uopće nije briga za latinsko-američki original. Tad su me zanimali pisci iz rubnih sovjetskih republika, pa sam rovario kao krtica u potrazi za zanimljivostima i zadovoljno se vraćao u trešnjevačku mansardu da uz gemište i cigare čitam Ajtmatova, Ibrahimbekova ili Bikova. Putovao sam bez pomaka, često danima, a jedini znak da mi je vrijeme izići iz kuće bio je subotnji show Vladimira Flajsa Pjesme koje srce diraju. Produkcijski rafinirana emisija s ličkim i slavonskim bendovima živopisnih naziva davala mi je signal da je vrijeme za odlazak u noćne obilaske, pogotovo kad bi se oglasio Laguna band iz Slatine s nečim tipa Nije život jedna žena, jedna birtija.

A, eto, sad me opet hvata želja za literarnom egzotikom, pa tako stižem do već spomenutog Šinkube i romana koji mi je donedavno bio sasvim nepoznat – Izdanak izumirućeg roda. Izumirući rod ovdje se odnosi na kavkaski narod Ubykh koji se u 19.stoljeću čitav preselio u zapadnu Tursku kako bi izbjegao rusku carsku bakandžu. S vremenom su se potpuno asimilirali, a zadnji izvorni govornik jezika Ubykh, Tevfik Esenç, umro je 1992.godine. Inače, prvi ih spominje Prokopije u četvrtoj knjizi Gotskog rata, a poslije ih bilježi u izvrsnim putopisima i nama znani Evlija Čelebi.

Bagrat Šinkuba opravdano je vidio materijal vrijedan književne obrade u sudbini naroda koji je nestao u zapanjujuće kratkom periodu od samo sto godina. Pripovjedač uvodi lik abhaškog lingvista Šaraka Kvadzbe koji je proveo mjesec dana razgovarajući s posljednjim Ubykhom, stogodišnjakom Zaurkanom Zolakom, čovjekom koji se izvrsno sjećao vremena kad su odlazili u nepovrat. Iza Zaurkana i njegovog naroda ostaje samo Kvadzbin sitno ispisan rukopis i opora opomena u abhaškoj poslovici: Onaj tko izgubi domovinu gubi sve.

Otvaram na pjesmu oproštaja Ubykha s vlastitom zemljom: Nemamo snage ostati. / Možemo ti ostaviti / samo jednu stvar: vlastite duše. / Odlazimo zauvijek. / A zauvijek ostaju naše duše. Interesantan je proces oproštaja sa zemljom, kao da se ljudi sjećaju samo dobrih stvari, mjesta i osoba koje tvore vedriju stranu intime, a za to se vrijeme ono ružno i gadno nekako samo od sebe povlači u kut. Zamislite sad emigranta koji bi se na odlasku sjećao parlamenta, glavatih seljačina od političara, provincijalne tuposti i samozaljubljenosti ili stravičnog mentaliteta susjedove crknute krave. Takav bi vjerojatno zapjevušio nešto mnogo vedrije od ovog Ubykha, možda baš onu da je odjeb lansiran i lagano plasiran.

Šinkuba se u vremenu tuđe nadmoći zabrinuo za svoj narod i ja ga mogu razumjeti. Slao je pisma Staljinu i Beriji da odvoje Abhaziju od Gruzije ali, prirodno, nije imao sreće kad se uzme u obzir da su obojica bili Gruzijci. Umro je 2004. u dubokoj starosti ne dočekavši Miljkovićev poetski test za mlade neovisne države, onaj o sužnjima i slobodi.

 

Prostitutke Džakarte, ujedinite se

  1. 7. 2014.

Vi, koje ne smijete kazati ne / zbog terora gladi / i jarma siromaštva / i duge, jalove potrage za poslom, / zapamtite da su vam diplome beskorisne. / Predstojnici odjela / odškrinut će vam vrata / samo ako vi njima raširite noge.

Otputovao sam do Indonezije u potrazi za jednim veoma originalnim likom. Kad se spomenu Indonezija, Bali ili Java, vjerojatno odmah iskaču slike plaža, ljetnih odmarališta i ostalog luksuznog kiča koje automatski tjeraju pjenu na usta naših nadobudnih lovaša, a još više onih koji bi to tek željeli postati. Njima je vrhunac svjetske turističke ponude, kao i svim praznim tikvama, samo ono što se iz centara promotivne moći označi kao vrhunsko, a da bi sami istraživali, kao Miljenko Smoje koji je valjda obišao svaku dalmatinsku uvalu, naprosto nemaju ni duha ni smisla za pravu avanturu. Čini mi se da poznavanje svakog stranog žala na koji je sjela neka iole poznatija bjelosvjetska estradna guzica, a istovremeno nedostatak pojma o biserima koji su ti na dvadeset minuta vožnje, predstavlja odvratan vid provincijalnog snobizma.

Stigao sam do potpuno nepoznate književnosti i u njoj pronašao W. S. Rendru. Willibrordus Rendra započeo je svoj umjetnički put u teatru izvodeći eksperimentalne drame koje su se oslanjale na zapadnu modernističku tradiciju. Komadi u kojima je sudjelovao kao glumac kasnih 60-ih (prozvan Paunom u indonezijskom tisku, a zbog živahnih i slobodnih nastupa) uvodili su nešto novo na scenu: ukidanje dijaloga, mrmljanje nesuvislih fraza, a kasnije i suvislu kritiku Suhartovog režima zbog koje su mnogi bili zabranjeni. Rendra je tad bio jedan od rijetkih koji se usudio otvoreno kritizirati vlast i zbog toga je proveo mnogo godina u najsiromašnijoj četvrti Džakarte. Odrobijao je i devet mjeseci u samici gdje su mu jedino društvo pravili neki opaki tropski komarci, tako da je po izlasku bio sav natečen i izujedan. Suhartov Novi poredak doveo je do silnog jačanja političkog utjecaja vojnih struktura te surovih obračuna s opozicijom koja je završavala na otoku Buru, poznatijem kao indonezijski gulag. A filmske atmosfere pred njegov dolazak na vlast vjerojatno ćete se sjetiti iz Weirove Godine opasnog življenja s Melom Gibsonom i Sigourney Weaver.

Do Rendre me dovela pjesma pod imenom Prostitutke Džakarte – ujedinite se!, a ovi stihovi nekako su mi posebno dojmljivi: Vi, koje ne smijete kazati ne / zbog terora gladi / i jarma siromaštva / i duge, jalove potrage za poslom, / zapamtite da su vam diplome beskorisne. / Predstojnici odjela / odškrinut će vam vrata / samo ako vi njima raširite noge.

Jednostavno je ono što je pjesnik htio reći – ne dajte se starim i mladim seronjama za male pare. Ako se već tako mora kroz život, onda neka se povise cijene i organiziraju sindikati. Slijedi i zaključak: Prostitutke Džakarte / moje sestre / ne drhtite pred muškima / kad poprilično lako / možete oderati te lažnjake. / Poduplajte cijene / neka se koprcaju / štrajkajte mjesec dana / i oni će uskoro praviti preljube / sa ženama vlastite braće.

Započeo sam s licem i završio s naličjem turističkog raja, ali pretpostavljam da se po odmaralištima za razmaženu europsku i inu bogatašku čeljad to isto naličje ne prikazuje. Zašto uopće upoznavati takve stvari, zašto uopće saznati nešto kad smo tu samo zbog slija, izležavanja i žderačine? Danas se ionako putuje da bi slike s putovanja što više sličile slikama s putovanja poznatih faca. S druge strane, možemo se sjetiti, naprimjer, Malnarovih putopisa i opet uzeti u ruke U potrazi za staklenim gradom i pročitati kako to rade ljudi, a ne kopije. Za sve ostale tu su brzinski tečajevi meditacije, sladunjave brošure, otrcane fraze o upoznavanju novih kultura od sasvim nekulturnih ljudi i, naravno, uredno posložene fotografije na Facebooku. Nema tu nikakvog vraga koji šeta uz tebe, kao u onoj pjesmi Murray Heada o Bangkoku;  vjerojatno kaska samo pokoji servilni konobar, sretan što je živ i daleko od četvrti iz kojih se spasio.

 

Šesto Gulliverovo putovanje

  1. 8. 2014.

Uzrok svake opće pokude na suprotan spol s koje god strane ona dolazila, bilo muške bilo ženske, u sebi krije osobno razočaranje i temeljnu glupost da su druge osobe glinamol koji se može mijesiti među prstima do mile volje.

Mađarski književnik Frigyes Karinthy poznat je isključivo po teoriji o šest stupnjeva odvojenosti kojom je davne 1929. udario temelje razvoju današnjih društvenih mreža poput Facebooka ili LinkedIna. U kratkoj priči Lanci razložio je originalnu ideju da se bilo koje dvije osobe na svijetu mogu povezati pomoću lanca prijatelj mog prijatelja u najviše šest koraka. Vrijeme je pokazalo da je bio u pravu, a istu literarnu temu preuzeo je 1990. američki dramatičar John Guare u svom djelu Šest stupnjeva odvojenosti. Karinthyev spisateljski vijek snažno je obilježen Swiftovom satiričkom zvijezdom vodiljom, i to toliko da se odlučio na to da Lemuela Gullivera povede na dodatna dva putovanja. Pisac je započeo karijeru dopadljivim književnim karikaturama ismijavajući stil tadašnjih mađarskih i stranih pisaca u djelu Tako vi pišete!, a pred sam kraj života, kad je obolio od tumora na mozgu, objavljuje Putovanje oko vlastite lubanje, knjigu u kojoj je pronašao dovoljno snage da ismijava koncept herojskog života te hladnom, znanstvenom preciznošću izvrši istraživanje nad samim sobom tijekom bolesti.

Smatra se da je nesretan drugi brak potaknuo Karinthya da se humoristički pozabavi tzv. borbom između spolova, pa je zato svog Gullivera u pripovijesti Kapilarija smjestio u solidan građanski brak pred izbijanje Prvog svjetskog rata. Sad on postaje puki kotačić u stvaranju ugledne porodice po planovima vlastite supruge, a početak rata dočekuje tako da mu se žena kao pravi patriot spreman na sve u ime domovine nije kolebala ni minute: ako je nužno, ako rodno tlo to zahtijeva, izjavila mi je, onda je za sveti cilj spremna prinijeti sve žrtve, pa čak... i moj život.

Brod na kojem je Gulliver započeo svoju ratnu avanturu odmah torpediraju Nijemci i on se nađe na dnu oceana, u kraljevstvu Kapilariji u kojem vladaju Ojhe na čelu s kraljicom Opulom te uz pomoć muških robova Buloka. Ojhe se mogu glasati samo nekakvim čudnim i emotivno nabijenim cičanjem, a patuljasti, dvadeset pet centimetara visoki Buloci vječito im grade kule koje im ove iz čistog inata ruše kako bi opet mogli započeti s poslom. Ojhe se usto hrane tako da im tu i tamo razbiju lubanje i ispiju žućkaste mozgove. Gulliver pri kraju priče nije uspio odoljeti Opulinim čarima, a ona ga, bijesna što joj se uopće usuđuje pristupiti, pošalje na prisilni rad iz kojeg se uspije izvući nakon jednog rata u Kapilariji te pobjeći u svoj svijet. Nakon bijega odlučuje se prerušiti u ženu kako bi skontao neprijatelja u njegovu prirodnom okolišu te time oslobodio nesretne buločke drugove.

Možda je Karinthyeva polazna točka i bilo osobno iskustvo puno prijezira i gorčine, ali činjenica je i to da mizogini tragovi u tadašnjem književnom ukusu nisu bili nikakva rijetkost. Dovoljno se samo prisjetiti Strindberga ili Weiningera (kojeg je, između ostalih, i Krleža dizao na pijedestal), a da ne pričamo o Nietzscheu koji se i spominje u Kapilariji. Uzrok svake opće pokude na suprotan spol s koje god strane ona dolazila, bilo muške bilo ženske, u sebi krije osobno razočaranje i temeljnu glupost da su druge osobe glinamol koji se može mijesiti među prstima do mile volje, a kad se opazi da je taj materijal sličniji oštrom staklu na kojem se netko može i porezati, e onda kreću klasična cendranja i budalaštine tipa muško = razum / žensko = nagon ili muško = bezosjećajnost / žensko = emotivnost, zavisno već od kuta gledanja. I, naravno, onaj tko niže ovakve olake binarne opozicije, plus uvijek upisuje na svoju stranu. Karinthya mi je ovdje izvuklo samo to što je napisao odličnu, maštovitu i stilski dotjeranu pripovijetku umjesto da je pijano balio o istoj temi za šankom neke budimpeštanske gostionice.

Naši lokalni primitivci i primitivke rijetko će se latiti olovke da izraze misli o suprotnom spolu, u nas to ide onako lakonski, u prolazu. Evo meni dva draga primjera s obje strane barikada, da nitko ne ostane zakinut. Muški u poslovici Dok se lipa uredi, ružna i vode donese te ženski u izrazu roba s greškom. U prvom je slučaju ružnoća potencijalnog partnera sinonim za marljivost oličenu slikom donošenja kabla da se vjerojatno uštedi muški trud oko pranja zasranih gaća, a u drugom je potencijalni partner odmah stavljen u rang artikla sa stočnog sajma, kao kad seljak vidi da konjski zubi nisu u najboljem stanju ili kad se ide reklamirati nešto što ne radi u China shop. Sad nam nije problem složiti definiciju ljubavi iz oba primjera, dakle, ljubav je proces traganja za nekim tko je maksimalno upotrebljiv korištenjem iskusnog, trgovačkog oka.

 

Pohvala bicikli

  1. 8. 2014.

Umjesto sudara kultura doživljavali smo sudare sa stojkama, simkama, fićama i ostalim primjercima nekadašnjeg voznog parka koji je u tako kratkom vremenskom roku ispario da se ponekad pitam da li sam možda sanjao...

U ovom svijetu koji bezglavo jurca a da ne zna ni kamo ni zašto, zalažem se za sve ono što je polagano i kornjačasto. Spora spiza, otegnut razgovor, piće u turnusu, šetnje na duge staze, cigareta na prozoru... Sve su to neke sitne taktike da se vrijeme razmrvi na jestive i probavljive komade, na kraju, da dobijemo mogućnost da se malo zagledamo u sebe umjesto da smo puki robovi golemog protoka strogo kontroliranih senzacija kojima nas bombardiraju. Ponekad se pametno prisjetiti one da auto koji ne koči nužno doživljava sudar. Kad-tad.

Zato sam danas pošteno usporio s Biciklističkim dnevnikom Davida Byrnea. Poznavao sam ga samo kao pjevača Talking Headsa, a nedavno mi je u jednom klubu dobro legao uz viski i duet koji je odradio s Thievery Corporation, a ova literarna pohvala bicikli prenijela me u doba kad sam gonjao plavu ponicu po Brdima, Njivama, Neslanovcu, Pujankama i Sućidru. Byrne se pokazao kao ambiciozniji tip, pa se odlučio za lokacije poput Berlina, Istanbula, Manile, Sydneya, Buenos Airesa, New Yorka...

Zadivila me činjenica da se usudio upasti u suludu prometnu vrevu Istanbula na ovom prijevoznom sredstvu. Promet kakav sam viđao po stambolskim džadama ili u bošnjačkom kvartu Bajrampaša ostavio je na mene dojam da bi se ovdje čovjek teško probio s tenkovima, a kamoli s biciklama. Ali Byrne se ipak nekako izvukao iz grotla ostavljajući pritom zanimljive zapise o čudesnom gradu. Dnevnik mu je, inače, prilično hibridan u formi, miješaju se tu filozofska razmišljanja, meditacije o građevinama, politički osvrti, događaji s turneja, pametno odabrani opisi mjesnih specifičnosti i štošta drugo.

Na biciklističkom proputovanju kroz Berlin osvrnuo se na poznati kameleonski fenomen koji je opazio u dokumentarcu Hellera i Schmiderera Slijepa točka – Hitlerova tajnica. Ovako sažima umijeće poricanja: Sposobnost poricanja nikako nije pogreška ili deficijencija nego je, i uvijek je bila, i još je neophodan mehanizam opstanka – mehanizam koji nas , na perverzan način, čini ljudima. Koriste li se životinje poricanjem? Bi li pas rekao: 'Ja da sam se posrao na sag? Zafrkavaš me?' Ili, što je još važnije, bi li pas uspio samog sebe uvjeriti da se nije posrao na sag? Mislim da životinje mogu biti prepredene i prijetvorne, ali da mogu varati same sebe... Vjerojatno nikad nećemo znati. Možda nam upravo ta mentalna vještina omogućava da tako često budemo jednostrani pa stoga i uspješni. Palo mi je sad na pamet da nakon ovoga dvaput razmislim prije no što upotrijebim izraz psi rata.

Byrne sličnom preciznošću i jezgrovitošću opaža i ističe još mnoge suvremene fenomene, kao istinski putnik koji pronađe vremena za pauzu, osvrt i neki dublji smisao s one strane viđenog, kao u primjeru Imelde Marcos koja je poželjela da joj na nadgrobnu ploču umjesto imena uklešu Ovdje počiva ljubav, uistinu divan cinizam filipinske kormilarke koja je skupljala na tone najskupljih cipeletina dok joj je narod grcao u stravičnom siromaštvu.

Kad se u mislima vratim na naše jurnjave po istočnoj splitskoj pruz,i ne sjećam se da smo išta istraživali niti da nas je što zanimalo; mahnitim pedaliranjem uglavnom smo se rješavali viška energije. A umjesto sudara kultura doživljavali smo sudare sa stojkama, simkama, fićama i ostalim primjercima nekadašnjeg voznog parka koji je u tako kratkom vremenskom roku ispario da se ponekad pitam da li sam možda sanjao kako su se te mašine nekad negdje rulale po cestama.

 

Tvornica duhana Dimov

  1. 9. 2014.

Momak miluje djevojku po leđima dok sebi u brk ponavlja njemačke nazive strojeva poput Presslufthammer. Čovjek je studirao za inžinjera, ali ne znam baš koliko mu je djevojka ostala ganuta ovim germansko-mehaničkim šaputanjem na uho.

Slabo sam poznavao bugarsku književnu scenu, bili su mi poznati samo slobodnjaci Stoičkova ili činjenica da je Trifon Ivanov proglašen najrustikalnijom facom svjetskog prvenstva u SAD-u. Te 1994. žestoko sam navijao za Bugare i Rumunje, a ovi prvi oduševili su me pobjedom nad Njemačkom, pa se tako i dan danas sjećam odlične partije golmana Mihajlova. Saznao sam poslije za Boteva ili Elina Pelina, čije me ime uvijek asociralo na ambalažu pelinkovca iz Dalmacijavina, ali sve su to nekako bile informacije u prolazu, ništa na čemu sam duže mogao zadržati pažnju. Prvo pravo druženje s bugarskom književnošću došlo je s romanom Skretanje Blage Dimitrove. Tu mi se urezala izvrsna scena kad momak paralelno miluje djevojku po leđima i sebi u brk ponavlja njemačke nazive strojeva poput Presslufthammer. Čovjek je studirao za inžinjera pa je trebalo malo ponavljati strane termine, ali ne znam baš koliko mu je djevojka ostala ganuta ovim germansko-mehaničkim šaputanjem na uho. Baš negdje po završetku ove lektire doznao sam za Dimitra Dimova.

Dimov je rođen davne 1909. u mjestu Loveč, majka mu rano prenosi ljubav prema književnosti, a očuh koji se bavio uzgojem duhana pružit će mu građu za njegov najpoznatiji roman. Diplomirao je veterinu i sanjao o tome da dobije specijalizaciju u Južnoj Americi, ali to mu ipak nije uspjelo. Umjesto toga odlazi u Madrid i specijalizira histologiju. U Španjolskoj se zadržao godinu i pol dana, a potrefio ga je dobar period: 1942-1943., tako da bar za neko vrijeme nije morao slušati mukle odjeke balkanskog ratnog karakazana. Ta zemlja inspirirala ga je za Osuđene duše, roman u kojem paralelno provlači sjećanja na građanski rat sa sudbinama ljudi razvaljenih iluzija, a ovo djelo učinilo ga je i međunarodno priznatim piscem. Poslije je radio kao profesor histologije, anatomije i embriologije, a tijekom čitavog radnog vijeka nalazio je dovoljno vremena za pisanje. U domovini ga najbolje poznaju po romanu Duhan, nezaobilaznom djelu suvremene bugarske književnosti.

Duhan se na bugarskom kaže tjutjun, a ta im je riječ, kao i bošnjačkom pjesniku iz 17.stoljeća Hasanu Kaimiji koji je pjevao ostan'te se tutuna, stigla iz turskog jezika na kojem se kaže tütün. Priča je sljedeća. Boris Morev prekida poznanstvo s Irinom kako bi pomoću braka s drugom djevojkom Marijom, kćerkom industrijalca Spiridonova, došao na čelo duhanskog koncerna Nikotiana. Uspijeva u tome, a nakon nekog vremena odbacuje Mariju od sebe i ponovno se zbližava s Irinom. Ona u ljubavnoj vezi s Borisom postepeno moralno otupi od lijenosti, a ne pomaže ni atmosfera zakulisnih igara u kojima Nikotiana sve više počinje ovisiti o uplivu kapitala iz fašističke Njemačke. Borisova dva brata, Pavel i Stefan, kao komunisti stoje na ideološki potpuno suprotnim stranama od njega, a Stefan uskoro pogiba u zatvoru kao politički osuđenik. Boris umire u kaotičnim danima povlačenja Wehrmachta, a skrhana se Irina u oslobođenoj Sofiji susreće s Pavelom Morevom koji iz rata izlazi kao visoki partijski funkcioner, a iz romana kao jedini pobjednik.

Ipak, Duhan nije nikakva pohvala napisana pobjednicima niti uzorno socrealističko djelo. Prvo izdanje je zaplijenjeno, a Dimov je poslije morao preraditi neke dijelove i dopisati određene pasuse. Tražio se istaknutiji naglasak na komunističkim likovima, pa se zato autentična verzija romana pojavila tek 1992. godine. Što se tiče implicitnih simpatija prema poraženom građanskom sloju, možemo povući paralelu s Bugarima geografski bliskom Srbijom i tu ćemo pronaći slične motive u romanima Slobodana Selenića Očevi i oci te pogotovo u Ubistvu s predumišljajem, s jedinom razlikom što je Selenić uživao veću spisateljsku slobodu. Scena u Ubistvu, u kojoj se u beogradskoj građanskoj obitelji odvija prava drama zbog toga što sestra prihvaća udvaranje pobjedničkog udbaškog oficira dok je, brat prekorava zbog želučane kiseline koja može provariti takvu jednu seljačinu vjerojatno je nešto što bi i Dimov u svoje vrijeme rado napisao, samo da je to mogao.

 

Gvinejski potez

  1. 9. 2014.

Pogledate li nekad dokumentarce iz 70-ih o odlasku naše radne sile na europsku pečalbu uvjerit ćete se da je tad razmak između nekih domaćih krajeva i Gvineje iznosio ciglih nekoliko centimetara.

Književni pokret Négritude je unutar francuske književnosti predvođen Leopoldom Sédarom Senghorom i Aiméom Césaireom obogatio jezik svježom metaforikom poniklom na kolonijalnom tlu te novim motivima. Teško naslijeđe kolonijalnog sudara pretvorilo se alkemijom jezika u poljubac kultura pružajući time još jedan dokaz kako se političke krive Drine ponekad ipak mogu ispraviti – barem na kulturnom polju. Négritude je širom otvorio vrata mnogim afričkim piscima dajući im priliku za afirmaciju, pohvalu vlastitih običaja ili kritiku tuđinskog utjecaja. Pariška književna metropola ih je dočekivala sa znatiželjom, a svijet se počeo polako upoznavati s mukama i ljepotama Crnog kontinenta opisanima u djelima njegovih značajnih književnih predstavnika. Usmene tradicije malijskih griota zamijenila je živa pisana produkcija, onako kako se to već događa u počecima kopernikanskih umjetničkih obrata kada su žeđ za novim spoznajama, želja za dokazivanjem te pronalaženjem novih izražajnih mogućnosti najizraženije. Listajući neke francuske leksikone naišao sam na Camaru Layea, gvinejskog pisca o čijoj sam državi znao malo, a o književnosti ništa.

Laye je rođen 1928. godine, a djetinjstvo provodi na potezu između Kourousse u kojoj se rodio i u kojoj mu je otac bio priznat oblikovatelj i izrađivač filigranskog nakita te Tindicana, majčinog rodnog sela. U djelima će ostati vjeran ovom patrijarhalnom teritoriju naroda Malinke koji će mu pružati motive i spisateljsku inspiraciju. U Conakryu se poslije školovao za mehaničara, a dobio je i stipendiju za odlazak na daljnji studij u Francusku u kojoj iz prve ruke upoznaje sivilo i samoću koju čovjek može osjetiti u golemim zapadnjačkim gradovima. Mogu ga lako zamisliti kako izgubljeno luta ulicama kao lik u spotu za pjesmu Sénégal Fast Food. Početni koraci emigranta su zajebana stvar s teturavom mješavinom divljenja novom, užasa od samoće te čestog nedostatka elementarnog ljudskog kontakta. Laye počinje raditi u tvornici automobila Simca kad mu je propao početni cilj da postane inženjer. Svanula mu je poslije ipak neka ljepša zora kad se vratio u Gvineju i neko vrijeme obavljao značajne funkcije u Ministarstvu informacija. Nije dugo trajalo. Nakon državnog udara odlazi u trajni senegalski egzil i 1980. umire u Dakaru. Danas je najpoznatiji po romanu Crno dijete, a u svom posljednjem djelu Dramouss oborio se na režim Ahmeda Sékou Touréa, Titovog nesvrstanog prijatelja zbog kojeg je morao bježati iz zemlje.

Roman Crno dijete objavljen je 1953. godine i opisuje život jedne gvinejske seoske obitelji. Glava porodice je otac koji uživa veliki ugled zbog vješte obrade zlata i nadnaravnih moći oličenih u figuri male crne zmije. Kao i u romanu Chinue Achebea Sve se raspada i ovdje je jedan od ključnih motiva opasnost propasti tradicijskih zajednica koju je kolonijalizam donio sa sobom s tom razlikom da je Laye naglasak stavio više na nostalgiju i čežnju za izgubljenim rajem pretkolonijalnog doba. Ne iznenađuje me što je u pariškoj osamljenosti snivao baš takve slike – sjećanja na ljeto najljepše nam legnu zimi. Ovako je opisao trenutak kad su on i otac došli reći majci da joj se sin seli u Francusku: ''Nije znao odakle započeti; znao je samo to da će odluku koju je donio zaboljeti majku, a i njemu samome je bilo teško u srcu; stajao je tako i u tišini promatrao mužarski tučak, a ja se nisam usudio podići glavu. Ali majka nije dugo morala pogađati o kakvoj se vijesti radi: bilo je dovoljno da nas pogleda i shvati sve ili skoro sve''.

Ovakvi osjećaji i rastanci dobro su znani u svakom siromašnijem kutku svijeta. Pogledate li nekad dokumentarce iz 70-ih o odlasku naše radne sile na europsku pečalbu uvjerit ćete se da je tad razmak između nekih domaćih krajeva i Gvineje iznosio ciglih nekoliko centimetara. Pronađemo li pak slike izgladnjelih kostura od hercegovačke djece koju je fratar Didak Buntić slao na buljuke u bogatije slavonske ili banatske obitelji za goleme gladi koja je nastupila za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata onda ćemo sa sigurnošću utvrditi da smo prije sto godina bili bijela Somalija ili Eritreja. Već su umrli starci koji su čuvali u pričama ta gorka sjećanja, a neke mlađe generacije su se u jednom trenutku jednostavno probudile s mišlju da je svakodnevna kora kruha na stolu normalna stvar. Povijest nas je već učila da se sve što uzimamo zdravo za gotovo u jednom trenu može nepovratno izgubiti, bar su nam inženjeri naših balkanskih propasti zorno predočili što to znači.

 

O afganistanskom socrealizmu

  1. 9. 2014.

Nažalost, siromašnije zemlje poput Afganistana na svjetsku kulturnu scenu stižu onda kad to moćnicima odgovara, a uzima se samo ono što se uklapa u službeno ovjerenu političku vizuru te služi promicanju ideoloških ciljeva.

Ideja da napišem nešto o Afganistanu pala mi je na pamet nakon razgovora s rođakom koji je tamo odradio skoro deset godina po vojnim bazama. Ispričao mi je preko Skypea o čovjeku koji mu je donio nekakve darove samo zato što mu je pružio službeni telefon da nazove bolnicu i raspita se u kakvom mu je stanju bolesna supruga. Telefon koji mi uzimamo zdravo za gotovo u nekim krajevima još uvijek predstavlja luksuz i robu koju ne može svatko posjedovati. Poslije sam počeo kopkati i čeprkati pa sam došao do imena Khaleda Hosseinija i njegova bestselera Gonič zmajeva. Osim priče o gadnom odrastanju i sazrijevanju ovaj roman u sebi nosi i izražene ideološke klice u karikiranom opisu par talibanskih likova, što je savršeno išlo uz dlaku američkoj politici. Dovoljno je reći da je Laura Bush javno iskazivala svoje oduševljenje. Tad sam postavio pitanje, pošto sam saznao ime suvremenog američkog favorita, tko su bili sovjetski književni miljenici u doba dok su oni vedrili i oblačili Afganistanom, prvo na političkom, a poslije i na vojnom planu.

Prvi je Nur Muhammed Taraki. Rođen je 1917. godine, a prije početka političke karijere osnovao je telegrafsku agenciju Bahtar te poslije radio kao kulturni ataše pri afganistanskom veleposlanstvu u Washingtonu. Pisao je na jeziku pašto, a i prevodio je s ruskog. Blizak je marksističkoj političkoj misli i svoj zvjezdani trenutak doživljava 1978. kad postaje predsjednik i premijer države. Nije dugo uživao u vlasti jer je ubijen već sljedeće godine u državnom udaru koji je predvodio Hafizullah Amin koji je isto tako likvidiran nakon samo tri mjeseca vladavine. Taraki je u pripovijetkama dosljedno provodio načela socrealizma, a najviše ga zanimaju teškoće života na selu te muke gradskog proletarijata. Najpoznatije Tarakijevo djelo je Bangovo putovanje, pripovijetka o društvenim razlikama između afganistanskog sela i grada. Nepismeni seoski mladić Bang putuje do grada u potrazi za poslom, a duž kandaharske ceste promatra bijedan život svojih sunarodnjaka. Nalazi posao u tvornici, a pod utjecajem jednog mehaničara učlanjuje se u sindikat i sudjeluje u štrajku. Počinje ga nakon nekog vremena mučiti nostalgija za selom, pa se nakon isplate vraća. Na kraju pripovijetke opisuje se žetva, težak danak koji zemljoradnici moraju dati socijalno nadređenima te njihov odnos s mjesnim mulom, seoskim glavarom i bogatim seljakom. Od ostalih Tarakijevih djela možemo izdvojiti pripovijetku Grbača u kojoj opisuje diobu imovine u obitelji pokojnog bogataša, intrige kana i ulogu mula u čitavom nečasnom procesu.

Našeg drugog klasika podjednako je zanimala seoska zaostalost i poguban utjecaj kvarnih društvenih odnosa. Riječ je o pripovjedaču i pjesniku Asadullahu Habibu (rođ. 1941.) koji u noveli Ljepotica na jeziku dari ostvaruje značajno djelo tadašnje afganistanske realističke proze. Bogati zemljoposjednik Naim želi uzeti za drugu ženu Ajdin, kćerku siromašnog proricatelja sudbine. Otac prvo obeća da će mu je predati, a potom se predomisli i ne prekine njene zaruke sa sirotanom Sulejmanom kojeg je sam odgojio i podigao na noge. Naim nakon smrti Ajdininog oca traži da mu obitelj nadoknadi štetu i isplati dug, majka i kćer to odbijaju, pa on iz osvete siluje Ajdin i poslije je oženi. Ona ostane trudna, a Naim je nakon toga odbaci. Sulejman se vraća sa služenja vojnog roka, podivlja kad sazna što se dogodilo i ode se osvetiti Naimu. U završnoj, bespoštednoj borbi ginu Naim, majka i Ajdin, a Sulejman se s prijateljima odmeće u planine kao pravi hajduk. Habibovo stvaralaštvo zanimljivo je predstavio Faridullah Bezhan u časopisu Transcultural studies, a u svojem radu primarno se oslanjao na opis ideoloških sastavnica piščevih pripovijedaka. Iste te sastavnice možemo tražiti i naći kod Hosseinija, razlika je samo u ideološkom predznaku.

Nažalost, siromašnije zemlje poput Afganistana na svjetsku kulturnu scenu stižu onda kad to moćnicima odgovara, a uzima se samo ono što se uklapa u službeno ovjerenu političku vizuru te služi promicanju ideoloških ciljeva. Komunističkom bloku odgovarali su Taraki i Habib (podatke o njima pronašao sam u čehoslovačkom leksikonu književnih djela tiskanom kasnih 80-ih u Bratislavi) zbog širenja polja borbe kao što Hosseinijeva karikirana demonizacija talibana danas paše američkim ideološkim maglama. Ostaje činjenica da pisci koji se posluže povoljnim političkim vjetrom u leđa traju samo dok pirka, a imena im poslije čuvaju uglavnom prašnjave sovjetske enciklopedije ili zaboravljeni čehoslovački leksikoni.

 

Tragovima angolskog Joycea

  1. 10. 2014.

Reportaže vrhunskog poljskog novinara ponukale su me, dakle, da pronađem neku zanimljivu pojavu unutar angolske književnosti i Vieira mi je došao kao naručen...

Angolska mi je košarkaška momčad 1992. na Olimpijadi u Barceloni momački izgrizla živce, sjećam se da su nas krajem prvog poluvremena hladno šibali s deset razlike. Pobjedu hrvatskog tima nisam dočekao ispred televizije, odlučio sam da mi je pametnije spustiti se na more i guštati u skakanju. Nasekirali su me lošom igrom, a prije par dana jedan me, danas nažalost pokojni, prijatelj naučio pravilno skakati na glavu. Bio sam sav uživljen u vježbanje i pokušaje još bolje izvedbe. Vjerujem da prvi pravi skok na glavu ostaje trajno u sjećanju mediteranske djece, to je ipak nešto u časnom rangu s prvim poljupcem. Sjetio sam se tog angolsko-hrvatskog košarkaškog jutra dok sam čitao Još jedan dan života Kapuścińskog, knjigu reportaža i dojmova o posljednjim danima portugalske kolonijalne vlasti te kaosu koji se nadvio nad opustošenom Luandom. Prvi predsjednik suverene Angole Agostinho Neto i sam je bio književnik, prevođen u bivšoj Jugoslaviji, a u studentsko doba imao sam priliku čitati Savremenu poeziju Angole u izdanju Bagdale iz Kruševca. Njihove tanke knjižice šarenih korica uvodile su me u kulture zemalja o čijem sam posjetu mogao samo sanjati. Nekidan sam doznao i za novo ime: Joséa Luandina Vieiru.

Vieira se rodio 1935. u Portugalu, a roditelji mu se sele u Angolu kad su mu bile dvije godine. Obrazuje se u Luandi, a rano postaje politički aktivan, i to u borbi protiv portugalske vlasti. Stavlja se na stranu MPLA-a, a 1961. je uhićen i poslan u konclogor Tarrafal na Zelenortskom otočju. Po završetku rata postaje glavni urednik nove državne televizije. Kritičari rano uočavaju njegov inovativni pristup jeziku koji obogaćuje angolskim kolokvijalnim izrazima, spajanjima, neologizmima te unošenjem riječi iz jezika kimbundu. Fernando Assis Pacheco ovako ocrtava Vieirino stvaralaštvo: "Luandino eksperimentira i uvodi novine kakve je u Brazilu uvodio João Guimarães Rosa. On se ne ograničava samo na jezične izraze stanovnika Luande i njihovo unošenje u književnost: kad osjeti potrebu odstupa od jezičnih normi, iznenađuje neologizmima i podvrgava jezik vlastitoj sintaksi“. Najuspješnijim Vieirinim djelom danas se smatra zbirka pripovijedaka Luanda.

U prvoj pripovijetki Baka Xixi i njen unuk Zeca Santos ukazuje na društveni problem pronalaženja stalnijeg posla u klimi čiste socijalne diskriminacije. U Priči o lopovu i papigi Lomelin dos Reis je uhvaćen na djelu i prilikom saslušanja nepravedno optuži bogalja Garrida, inače prijatelja, kao sudionika i pomagača. Priča o kokoši i jajetu opisuje naoko beznačajan i banalan spor između dvije susjede. Motto ove zbirke u kojoj se dotakao svih socijalnih slojeva opterećenih kolonijalnim jarmom preuzeo je iz jezika kimbundu: ''Ono što muči našu Luandu''. Jedna od stilskih odlika mu je i ta da u sve priče uvodi in medias res, a radnju smješta u siromašnija predgrađa Luande. Već spomenute jezične eksperimente dosljedno provodi u maniri nekog angolskog Joycea i to u svakoj pripovijeci. Nastavak je objavljen 1974. pod nazivom Stare priče, a već ranije je nagrađen visokim priznanjem portugalskog društva književnika i to u vrijeme dok je još robijao na Tarrafalu. Bilo je to mučno doba Salazarove diktature, pa je društvo književnika zbog ove dodjele bilo raspušteno, a njegovi članovi uhićeni, preslušani i proglašeni izdajnicima. Usudili su se dodijeliti nagradu nekome čiju je osudu vođa pečatirao.

Reportaže vrhunskog poljskog novinara ponukale su me, dakle, da pronađem neku zanimljivu pojavu unutar angolske književnosti i Vieira mi je došao kao naručen. To mi je naljepše kod ovakvog pisanja – činjenica da nikad ne znam gdje će me slučajnost odvesti jednom kad se nađem ispred bijelog papira. U nekoj od idućih kolumni ipak ću se suzdržati malo od kocke zbog obećanja koje sam dao prijatelju iz Tanzanije da ću nešto napisati o njihovom najznačajnijem suvremenom piscu Shabaanu Bin Robertu.